KATOLIČKI LIST
Zagreb, 1923. g., br. 51., str. 618-619
UNUTARNJA SNAGA KONGREGACIJE
(Predavanje na sastanku Marijine kongregacije 9. XII. o. g. u Zagrebu)
Unutarnja snaga kongregacije ovisi o unutarnjemu životu samih kongregacija. Mi ćemo radi toga govoriti o unutarnjemu životu kršćanina, a napose kongraganiste. Bude li ovaj bujan i velik, posve naravno će i sama unutarnja snaga kongregacije biti velika.
To je cijeli uvod. Prelazim odmah na samu stvar.
Svrha cijele povijesti ljudskoga roda je popraviti onaj poredak koji je bio narušen uslijed istočnoga grijeha; svrha joj je ljudske duše učiniti sličnima svome uzoru, svome prototipu po čijoj su slici i prilici stvorene. Svrha svih ljudi je njihovo posvećenje; svrha im je da postanu slični utjelovljenoj Riječi - našemu Spasitelju Isusu Kristu.
Pitamo se radi toga: Kakav je bio unutarnji život našega Spasitelja da prema tome učinimo svoj život sličan Njegovome? U tome leže sve poteškoće našega problema; i uspijemo li ih riješiti, imat ćemo dobar putokaz koji će nam označiti smjer, kojim valja krenuti.
Naše podatke o unutarnjemu Isusovom životu crpimo iz Njegovih riječi i djelâ koja može lako svatko čitati u Evanđelju. Potrebno nam je radi toga redovito čitati ovu knjigu ili drugo duhovno štivo koje na temelju Evanđelja govori o unutarnjemu životu našega Spasitelja. Osim toga je potrebno nam je služiti se molitvama Staroga zavjeta, jer znamo da su one u neku ruku izvadci iz neizmjernoga unutarnjeg Božjeg života; onoga istog života koji je u bitnosti duševni život samoga Spasitelja. Dodamo li još k tomu molitvu prema sv. liturgiji i čitanje života svetaca, naša slika bit će potpuna. Sveci su naime svoj unutarnji život prilagodili svome Prototipu i po izrekama, ispovijedima ovih remek-djela svetaca možemo jasno razabrati kakav je bio život samoga Spasitelja.
Što se tiče same sv. liturgije, ona je najbolji vodič koji nam na vrlo pedagoški način otkriva u tijeku jedne godine sve pojedinosti iz života našega Spasitelja. Crkva je naime Zaručnica Isusova, a duševni život savršene zaručnice je savršeni odraz duševnoga života zaručnika. Ovaj unutarnji život te nebeske zaručnice izražen je na umjetnički način u sv. liturgiji. Njezine molitve i kretnje; njezine melodije i miomirisi projekcija su Neba na zemlju, fotografija su unutarnjeg Božjeg života. U liturgiji najlakše možemo spoznavati sve ljepote unutarnjega Božjeg života; po liturgiji najočitije spoznajemo da je Bog Tvorac svjetova, Bog stroge Pravednosti, Bog Ljubavi također Bog apsolutne Ljepote koja nas opaja svojim sjajem i blistavilom i koja nam čini sve teškoće naše svete vjere, sve križeve i sramote mnogo lakšima.
Razmišljajmo dnevno o navedenim stvarima: o Starome, o Novome zavjetu, o životu svetaca ili o sv. liturgiji. Sve će nam ovo otkriti velo koje pokriva unutarnji život našega Spasitelja i tek kada ovo spoznamo moći ćemo nastojati da naš život postane sličan Njegovome. Razne druge teoretske rasprave kao npr. Scheebenovo djelo o Slavi Božje milosti, moći će nam potpomoći u našim nastojanjima.
Sve ovo pretpostavlja da smo mi odlučili težiti za svetošću. Odlučili - da, to je ona misteriozna (tajanstvena) ishodišna točka s koje polazimo putem dobra ili zla. O tajno Božje nepronicavosti; čovjek se može odlučiti na dobro ili zlo, može krenuti na desno ili lijevo. Čovjek koji bivstvuje samo zato jer ga Bog uzdržava, čovjek m o ž e; čovjek je u tome zaista sličan Bogu; jer ima slobodnu volju kao Bog.
I zato, želimo li postati što sličniji Adamu i njegovome prauzoru Isusu, trebamo postati gospodari svoje volje. U tu svrhu trebamo sustavno svladati sve zapreke na putu savršenstva. Samozataja duha i trapljenje tijela su one dvije poluge s kojima se naša volja vježba i čeliči; one iz naše odstranjuju one mane koje su na njoj uslijed grijeha. Te mane ne daju vatrama Božanskoga Sunca prodrijeti posve u našu dušu i učiniti ju usijanom kao vatra željezo.
Temelj duhovnoga života leži u neprestanome naprezanju naše volje. Spasitelj je to izrekao riječima: Neka svatko "uzme križ svoj svagdajno i slijedi me" (Luka IX./23.).
Pomoću neprestanoga naprezanja naše volje u dobru možemo težiti za onom savršenošću čije smo uzore našli u našemu duhovnom štivu. Mi želimo postati slični Spasitelju, želimo da naš unutarnji život postane odraz Njegovoga. Mi se želimo pokoriti i podrediti Vječnome Zakonu koji ravna svijetom - koji sva priroda s najvećom točnošću izvršava, a koji jedino čovjek poremećuje. Želeći postati nosiocima Božjega poretka, sva mudrost našega života sastoji se u tome da se svojevoljno podvrgnemo onoj istoj zakonitosti kojoj se nesvjesno podvrgava nerazumni svijet - tj. mi moramo vršiti volju vrhunaravnoga zakonodavca. "Budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji". (Mat. 6, 10). U tome je princip svetosti; u ovoj je rečenici sadržana srčika svih onih molitava koje su rečene od početka svijeta i koje će se reći do konca svijeta. Poniznost, tj. ponizno pokoravanje Božjoj Volji temelj je dakle svim ostalim krjepostima; na ovoj mora počivati zgrada našega unutarnjeg života.
Poniznost, molitva, duhovno štivo i vježba volje u dobru one su četiri pretpostavke bez kojih je svaki unutarnji život isključen. Duhovno štivo je u običnim prilikama potrebno jer po njemu obično spoznajemo volju Božju.
Ipak još nismo spomenuli ono najjače sredstvo koje je za nas na zemlji ona vatra koja u nama pali hrđe grijeha i daje život našoj duši tako da i ona usplamti novim žarom. Kada mi sami na sebi iskusimo riječi sv. Pavla koji veli: "Živim ja, ali ne ja nego u meni živi Krist" (Gal, 2. 20). To je plod presv. Euharistije. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravoga nutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionici buduće nebeske slave.
Mi živimo u s r e t n o d o b a; mi svi možemo uživati plodove pontifikata Pija X.; možemo često i dnevno biti s onim koji je sva naša radost. Po odredbi svetoga pape zemlja je postala nebom i bijedni su oni katolici koji još nisu razumjeli značenje čiste i dnevne sv. pričesti.
Po svetoj pričesti u našoj duši počinju strujati one vode koje vode u život vječni (Iv. 4, 14). Sveta pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš unutarnji život. U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, ona postaje slična svome Božanskom Zaručniku, postaje božanska. Granice nutarnjega savršenstva kao da prestaju; duša postaje dionicom neizmjernosti i vječnosti.
Tko spomene reformu unutarnjega života pomoću svete pričesti mora se i nehotice sjetiti svete ispovijedi. Ova dva sakramenta izvor su stalne i uspješne reforme nutarnjega života svakoga katolika. S tim je u vezi izbor stalnoga ispovjednika. Bog naime hoće voditi ljude pomoću ljudi. Ispovjednik od Boga dobiva posebne milosti da nam pokaže Božju volju. On će nas uputiti koje mane izbjegavati i u kojim se krepostima vježbati.
Sve su ovo samo pomoćna sredstva koja napokon dovode do jednoga cilja; sva ova imaju uvesti Boga u našu dušu i da je On ukrasi što višim stupnjem nutarnjega života. Tek tada će biti ispunjena ona neizmjerna praznina, koja je u našoj duši i koju može ispuniti samo neizmjerni Bog.
No, mnogi će se u čudu pitati kako da jedan kongreganist, govoreći o unutarnjemu životu, ni ne spominje Bl. Djevicu Mariju. Zar ona u njegovoj duši nema posebno mjesto? Zaista prije negoli završim, potrebno je da okrunimo ovaj referat razmatranjem o Bogorodici i vidimo je li Blažena Djevica Marija udovoljila onim zahtjevima za koje smo rekli da su neophodno potrebni za bujan unutarnji život. Ono malo riječi i rečenica koje nam je sačuvalo evanđelje o Isusovoj Majci, na vrlo točan i savršen način pokazuje bit njezine duše. Rečenica "Neka mi bude po riječi tvojoj" koju je izgovorila kada joj je arkanđeo Gabrijel donio radosnu vijest o njezinome pozivu, sadržavaju u sebi princip, suštinu njezine osobnosti. U njezinome životu nije bilo niti časa kada ona ne bi činila volju Svevišnjega: Ona je vršila Božji zakon, ona se pokoravala običajima svojega naroda, ona je napokon slijedila sve Savjete koje je njezina duša dobivala na neposredan način od Duha Svetoga.
Iako je ona bila izabranica među izabranima nemojmo pomišljati da se ona nije služila duhovnim štivom. Pobožni slikari prošlih vjekova prikazivali su je gdje čita u Psaltiru. Posve je jasno da je ona neprestano čitala i molila psalme; njezin slavospjev "Veliča duša moja Gospoda" sastavljen je od rečenica raznih, nama dobro poznatih psalama; Djevica je sadržaj psalama tako upila u svoju dušu da su joj oni u svim trenutcima nesvjesno izvirali iz njezinih presvetih usta. I kada pomno pročitamo hvalospjev "Magnificat" koji se jučer na tako lijep način izveo u crkvi Presvetog Srca, u njemu vidimo izražen sav unutarnji život Bogorodice. Njezina duša, koja je počivala u Bogu, bila je prožeta punom i potpunom radošću. Ona je ljubila poniženje, samo da ne zaboravi Onoga koji je vječan, koji je tvorac svijeta. U Bogu je ljubila sve ljude, sav ljudski rod i bila je presretna da može prikazati svoga vlastitog Sina za vječno otkupljenje čovječanstva.
Majka Marija je dakle za nas pravi uzor. Ona je bila puna milosti; sav neizmjerni unutarnji život samoga Boga napunio je njezinu dušu; neizmjerni Bog nama daje svoj vlastiti život preko Nje; a gdje je nama ljudima Bog prisutniji, negoli u presvetoj euharistiji? Svećenik koji nam dijeli, zapravo nadomješta Bl. Djevicu Mariju koja nam u svojoj beskrajnoj ljubavi daje puninu svoga vlastitog unutarnjeg života; svoga vječnog neograničenog unutarnjeg života, koja nam daje samoga Boga Isusa Krista euharistijskoga. Zato je sveta liturgija tvrdila jučer u svojemu čitanju: "Ko mene nalazi, nalazi život i crpst će Spasenje od Gospoda". Zaista tko nalazi Mariju, nailazi na njezin unutarnji život, na život potpune Milosti u njezinoj duši, nailazi na život svetoga Trojstva. Marija nam daje taj potpuni život presv. Euharistijom; na taj način nove vode božanskoga, neizmjernoga života počinju strujati u našoj duši; mi uistinu počinjemo "crpsti Spasenje od Gospoda", kako to veli sv. Liturgija.
Do konca našega života crpimo preko Marije božanski život. Molimo joj se bez prestanka da puni svete radosti jednom preminemo u njezinu nježnom zagrljaju i na Srcu Isusovu. Tek u nebeskoj slavi - u Srcu Isusovu - doći će stablo našega nutarnjega života, koje je na zemlji počelo klijati, do svoje potpune veličine i do svoga potpunog cvata. Tek onda će naša duša postati savršeni, užareni odraz, presvetoga, vječnoga, trojedinoga, božanskoga Sunca.
Dr. Ivan Merz, profesor