LUČ
Zagreb, 8. IV. 1922., br. 6, str. 161-164
FRANCUSKA KATOLIČKA LITERATURA
JAMMES FRANCIS
Životopis i analiza njegovoga najvažnijeg djela: Les Geirgiques Chretiennes
I. Životopis
Kod nas se mnogo govori o suvremenoj francuskoj katoličkoj književnosti, a valja priznati da ju mi skoro ni ne poznajemo. Ovaj mali prikaz posvećujemo milomu patrijarhu pirinejskih ravnica koji je s tolikim čarom opjevao svoju užu domovinu.
G. Francis Jammes rodio se na podnožju Pirineja u neposrednoj blizini Lurda (Tournay, 2. decembra 1868). Iz svojega rodnog kraja nije se skoro nikada udaljio. Zaslužujući koricu kruha kao odvjetnički pisar, živio je idiličnim životom pirinejskih ratara. On je promatrao taj jednostavni život, zaljubio se u sve njegove detalje i opisivao ih je franjevačkom ljubavlju. Kako je zarana izgubio vjeru, posve je prirodno da je padao iz jedne duševne krize u drugu. Naposljetku ga nije mogla zadovoljiti ni ljubav prema prirodi, ni prema ljudima rodnoga kraja. "Kao ljudski život, tako mu je i priroda bila jedan nerazrješiv problem. Ovaj ga je misterij mučio i priroda bez Boga sa svim svojim blistavilom nije mu značila ništa više od obične kazališne dekoracije. Silno je trpio poradi užasne praznine vlastitoga života.[1] Nije li njegovo nesvjesno jecanje bio glas kršćanskoga atavizma, dozivajući Boga koji je napustio njegovu dušu."[2] Nakon mnogih unutarnjih poteškoća taknut Milošću i primjerom Paul Claudela, velikoga francuskog pisca, obraća se:
"Najjadnije, najbjednije od svih obraćenja to je moje. Ja nisam kročio prema Tebi, Gospode, s cvijećem radosti u rukama i medene pjesme nisu izvirale iz moga grla. Ja bijah tmurno dijete; bujica me zahvatila, izgubio sam tlo pod nogama, ali ubrzo spazih na obali grančicu koju zgrabih: grančicu što ju je pružila Gospa onoj maloj djevojčici koja se utapala u Gavi Betharamskoj.[3] Ja sam pio s mnogih usana, jeo svakovrsno zabranjeno voće i već sam došao do granice koja dijeli čovjeka od životinje. Hladna žalost je prodirala u me i kao da me tištila crna smrt jer ja ne mogoh pojmiti da se može tražiti neizrecivo blago obnovljene milosti i u isto vrijeme činiti zlo.
Jednoga jutra ležao sam ispružen na krevetu. Duša i tijelo su mi bili izmučeni; sav sam bio neurasteničan. Kada svladah ovu iznemoglost koja je trajala dvadesetak minuta, jedva izgovorih od suza što su me gušile u grlu: To mora biti ili uopće ništa ne postoji!
To, - što!? Crkva katolička, apostolska i rimska, koju mi je ponovno počeo propovijedati, unatoč mora što su nas dijelila, moj drugi anđeo čuvar, Paul Claudel." [4]
Vjerske trzavice mučile su ga kao i sve obraćenike i u tim je očajnim trenutcima molio krunicu koju mu je donio P. Claudel iz Svete zemlje. [5]
Time su rečeni najvažniji događaji njegovoga mirnog života. G. Francis Jammes i danas živi u Orthezu (Basses-Pyrenees) istim prirodnim životom odgajajući svoju djecu i pjevajući o Božjoj ljepoti i o seoskome narodu.
II. Les Georgiques Chretiennes.
Nešto dulje ćemo se pozabaviti njegovim najpoznatijim djelom: Kršćanskim georgikama koje je nagradila Francuska akademija. Tko bi želio potpuno proučiti našega pjesnika neka se posluži biografskim bilješkama na koncu ovoga članka.
Po samome naslovu se razabire da je sadržaj djela opis seljačkoga života, kao i u Virgilija. Radnja je posve jednostavna.
Žitna polja opkolila su seoski dvor. Baka hrani perad, čeljad ide u polje žeti ili obavljati berbu. Bivši mornar se zaručuje, ženi i dobiva sina. O Božiću čitava kuća odlazi na ponoćku i pričešćuje se. Na povratku radosno primaju prosjaka koji, sjedeći u kutu, tumači različite slike. Baka umire, mlada djevojka ide u samostan, a slijedećega Božića prosjak umire u snijegu.
Ovaj je mali epos jednostavan kao i seljački život. Ali koje li novo promatranje prirode, koje li shvaćanje života? Između jednostavnih, posve priprostih seljačkih riječi, slika, izričaja, izvire neka misteriozna poezija. Pjesnik, promatrajući posijana žitna polja, vidi kako anđeli s ratarima kose, kako im oni taru znoj sa čela. Gledajući taj teški seljački rad koncentriran oko proizvodnje pšenice, uvijek nam lebdi vizija presv. Euharistije, posve nesvjesno pred očima, oko koje se okupljaju vatre sunca, obilne kiše, pognojene zemlje, rad i muka ljudi. Koja li poezija u slikanju prosjaka koji donosi blagoslov kući! Peto pjevanje je osobito lijepo i vrlo karakteristično za poeziju g. Francisa Jammes-a. I površni čitatelj lako opazi da između posve jednostavnih riječi, koje se neprestano ponavljaju i koje bi mogao svaki neškolovani seljak izgovoriti, ključa neka misteriozna duša. Jedna scena opisuje npr. kako je jedna seljanka otkrila u sebi redovničko zvanje. U njoj se očituje ono isto misteriozno Božje djelovanje, koje se kroz vjekove ponavlja u milijunima ljudskih duša. [6]
Naš mali prikaz k poznavanju toga odličnoga francuskog katoličkog pjesnika
zaključujemo divnom ocjenom poznatoga književnika, g. Robert Vallery-Radota
koji se ovako izražava o svome prijatelju: "Ni jedan pjesnik nije promatrao
zemlju s više nježnosti i s više ozbiljnosti. Sam Bog nam ga je poslao da
nam otkrije divotu svega stvorenoga svijeta koja je tako zaboravljena u
ovo doba znanstvenoga napretka i istančane umjetnosti... S kojom li pobožnošću
ocjeliva on stvari, izrađuje oblik i postavlja sve u Božje svjetlo. Stvari
nam se čine posvećene kao prvoga dana Genese kada su izišle posve svježe
iz ruku Tvorca; njihova duša baca zrake i njihovo vječno značenje
se posve spontano očituje. Francis Jammes uvijek je imao vjerski dar velike
mističke poezije. Ali pošto je prešao preko praga Crkve koja je lišćem odjevena
[7] njegov
je pjev poprimio čudnovat unutarnji sjaj, neko bijesno veselje koje ne će
posve pokazati, ali ono ulijeva u posve jednostavne riječi božansko drhtanje.
Zaista ih je teško protumačiti, ali one duši razotkrivaju silne dubine.
Verlaine je opjevao suze kajanja, izljeve razmetnoga sina za Očevim stolom,
ali ovaj divni mir kršćanina koji kroči s Bogom u srcu, ovaj svemir koji
klikće radi božanske nazočnosti, ovaj dnevni Emmaus nijedan pjesnik nije
opjevao na tako veličajan način. Jammes je pjesnik Božje Sveprisutnosti."
[8]
[1] Evo pjesme iz te epohe: O srce moje, kako to da nisi već mrtvo od lani?... -Ništa, više ništa nemam što bi me sokolilo. – O, zašto je priroda tako divna i zašto sam se rodio? - Spavati. Samo spavati. Sve prespavati - Pod plavim kišama, pod svježim olujama. – Oh, kao da čujem gdje nešto plače u meni, - Gdje muklo jeca za nekim koji nije ovdje...
[2] Julien Laurec: Le Renouveau Catholique dans les Lettres (Bonne Presse.)
[3] To je bila pastirica Bernadetta Soubirous kojoj se Gospa ukazala u Lurdu 18 puta (1858). Od toga dana počinju poznata lurdska čudesa koja ne prestadoše ni do današnjega dana. Ova je godina bila osobito blagoslovljena: ne prođe skoro nedjelja dana da francuske novine ne donesu detaljni izvještaj novih ozdravljenja. I mi smo ove godine imali udio kod tih ozdravljenja; časna sestra Vjekoslava Prešern (Sarajevo, samostan sv. Josipa) imala je priliku osobno vidjeti čudo.
[4] On je tada bio konzulom u Kini. - Evo pjesme iz toga doba: "Jer sada hranjen neopisivim žitom (presv. euharistija) - Činilo mu se da se njegovim očima prikazao novi svijet. - Koji on nije poznavao i crijep - Koga su zrake sunca pogodile - Bio je za nj dubok i divan. - To nije bila više ona luda i groteskna mora - Gdje se stvari same sebi čude što postoje: - Sada je svaka stvar bila onakva kakva uistinu jest..."
[5] Evo lirskoga dokumenta: "Ta držeći kao šaku pšenice - Krunicu, to zrnje tamne poniznosti - Pjesnik ih sije po božanskim poljima sjene - Gdje pupa žetva svih molitava... - Pjesnik usprkos očaja moli, on doziva svoga Boga. - I dok zove, jedan tajanstveni osjećaj - Kao da polako dolazi, ali dolazi iz dubine, - Koje ga pokrivaju, polako, polako, poput ronca... - To su plodovi njegova čisla koji se otvaraju - U nebu. To su plodovi vjere uskraćeni - Tužnoj oholosti koja prezire ovo zrnje šimširovo - Jer ona ne poznaje tajni smisao svega što postoji. -
[6]"Dok
je razmišljao stari patrijarha, - Njegova se mila kći uputi k njemu - Ona
stiže pod drvo što baca okruglu sjenu - I metnu svoju glavu pod starčevu
časnu bradu. - Kćeri moja, reče onaj koji ju je rodio, ti plačeš? - Moj
oče, odgovori ona, zaista; vrijeme je. - Kćeri moja, reče joj, što mi hoćeš
kazati? - Oče moj, odgovori ona, moram ostaviti dom. - Kćeri moja, reče
joj, ti ćeš onim putem koji dolje vodi? - Moj oče, odgovori ona, ima jedan
drugi put. - Kćeri moja, reče joj, kojim ćeš putem? - Oče moj, odgovori
ona, gdje stupa krjepost. - Kćeri moja, reče joj, zar nije u mome domu?
- Oče moj, odgovori ona, istina je; ali ti plačeš... - Kćeri moja, reče
joj, zar se ti nadaš boljemu? - Oče moj, odgovori ona, moram ići Bogu. -
Kćeri moja, reče joj, zar su moja polja neplodna? - Oče moj, odgovori ona,
ona daju sto po tisuću. - Kćeri moja, reče joj, zar ti prezireš moju pšenicu?
- Oče moj, odgovori ona, ona služi za otajstvo. - Kćeri moja, reče joj,
zar ti prezireš moje pčele? - Oče moj, odgovori ona, one bdiju poradi voštanica.
- Kćeri moja, reče joj, zar ti prezireš moje slatko voće? - Oče moj, odgovori
ona, u obliku križa je ono sazorilo. - Njihovi su si jecaji šutke odgovarali
- Kao sveti stihovi koji se dižu sa dvije lire. - Ona je svojoj majci, kada
joj je djed umro, - Obećala da će ju živu smjestiti u mrtvački plašt. -
I evo gdje sada njene otvorene ruke - To ponovno potvrdiše onomu koji ju
je začeo - I učinivši veličanstvenu i pokroviteljsku kretnju, - Kao da razapinje
šator nad tim slatkim vratom. - I on pade nečujno na koljena i zemlja -
Podnese mučeništvo i slavu jednoga oca. - Kao u Abrahama pred lomačom Izakovom
- Njegova burna krv je lupala poput obalnih valova. - Ona osjeti kretanje
prorečenih žetvi - Kao kada je gospodar Ilijin prolazio poput lahora. -
On diže čelo spram ptica svoga gnijezda - I kliknu: Blagoslovljen bio vječni
Bog!
Jedne večeri u kući još ostade - Mnoga čeljad oko domaćina koga svi štuju.
- Svi su svršili zajedničku molitvu - Tako da su se sva njihova srca slila
u jedno jedincato. - Gospodar zatim saopći nakanu svoje kćeri. - Suze zablistaše
poput kosa. - Majka ponajprva posvjedoči i najstariji ljudi - Da je ova
duša stvorena za Nebesku službu - Oličeni zemljom svi pokročiše jedan za
drugim. - I kao da će položiti zakletvu pred evanđeljem. - Postaviše se
pred zaručnicu Božju - Svaki joj pruži ruku i zatim si obrisa oči. - Mornar
- ratar joj reče: Što se tiče oluja - Vaše molitve će biti ulje koje će
vodu poboljšati. Bačvar reče: vaše molitve će pokriti - Vinograd plaštem
koji će ju čuvati. - I lovac reče: U jesen će vaše molitve - Čuvati nas
da ne posrnemo u lovu na divlje patke. - Braća i snahe ju grijahu dugo -
A snažan i sladak jecaj se mogao čuti. - I otac i majka. I sjena vrata -
Kao da je na prag položila mrtvu službenicu... - Međutim, budući da su uvijek
nazočni našemu životu - Anđeli, oni su se plačući smijali i pogledavahu
serafine. - Ovomu je rastanku sudjelovala i priroda - Koja odražava uvijek
lice koje ona voli. -
Dok se ove večeri otpremalo - Dalekim kućama posljednje blago žetve: - Najzgodniji snop, koji se uspravio k nebu - Upravio je svoju misao djevojci, koja se molila: - Sestrice moja, odrezaše mi pletenice zreloga klasja; - Bogu služiti je slatko, ali teško. - Sestrice moja, pokosit će ti tvoje kose; - Misli, molim te, na me, kada budeš polagala zavjete: - Nepronicava tajna veže pšenicu - Uz velo, koje će pokrivati tvoje nevine sljepoočice". -
[7] “L’Eglise l’habillée de feuilles” je naslov jedne Jammesove pjesme.
[8] Bibliografija
o Francis Jammesu:
Djela: Clairieré dans le ciel, - Le cure d’ Ozéron, - De l’angélus de l’aube
a l’angélus du soit, - Feuillés dans le vent, - Les Géorgiques Chrétienes,
- Ma fille Bernadette, - Le rosaire du Soleil, - Le Triomphe de la vie,
- La Vierge et les sonnets, - Le livre de Saint Joseph.- Izdao Mercure de
France.
O Francis Jammesu:
R. Valléry – Radot: Anthologie de la Poésie Catholique (Crés) p. 234.
La Vie Catholique dans la France Contemporaine p. 475.-481. (Bloud).
J. Laurec: Le Renoveau Catholique dans les Lettres (Bonne Presse) Correspondant
10. august 1917.
Mercure de France 1. jula 1920.
Pierre Laserre: Les Chapelles littéraires (Protivnik Jammesa.)