HRVATSKA PROSVJETA
Zagreb, 1920., br. 4-5, str. 88-95
PROŽIVLJAVANJE RATA
Uz Barbusseov "Oganj"[1]
Barbusseovo djelo izišlo je za vrijeme rata i pobudilo je silnu senzaciju u Francuskoj. Novine su se na nj digle i mogli su se neprestano čitati u "Action française", "Libre parole", "Écho de Paris", "La croix" i drugim listovima napadaji na ovo djelo. Bila je veleizdaja napisati u doba velikih poraza pacifističko djelo koje osuđuje nacionalnu mržnju i rat. Kako ga je cenzura propustila? Posve slučajno. Cenzor je bio pacifista, djelo se u prvoj nakladi tiskalo u 50.000 primjeraka, zašlo je u mase, među vojnike i vlada se je našla pred gotovom činjenicom: zabraniti ga više nije mogla. Mnogo je stotina tisuća primjeraka zašlo u narod, milijuni su pročitali ovo djelo. Francuska kritika ga nije objektivno prikazala. Francuzi su odviše veliki nacionalisti pa su se pod dojmom tih ideja u prvi mah nepovoljno izrazili i o umjetničkoj vrijednosti djela. Gledat ćemo analizirati ovaj ratni dnevnik (djelo nije nikakav roman kao što je to izdavač, zasigurno na vlastitu inicijativu, označio) i s objektivnoga gledišta zauzeti naše stajalište o ovomu djelu svjetske književnosti.
Ne smijemo si zamišljati "Le feu" poput Bourgetove "Lazarine",[2] djelo u kojemu je rat samo povijesna pozadina, a intriga glavno. Sujeta ovome djelu je sâm rat i ništa drugo. Bourget nas ne zadovoljava jer autor nije proživio rat. On je možda zavirio katkada za lijepa vremena u šančeve ili je s kakva skrivena mjesta promatrao bubnjarsku vatru ili boj na bodeže, ali što je rat, on to ne zna. Barbusse ga sjajno definira: "Više negoli su svi nasrtaji koji sliče smotrama, više nego vidljivi bojevi koji se protežu kao orijaški požari, više od borbe na šake gdje se uz kriku uništava, više nego sve, to je ovaj rat. On je užasna, nadnaravna iznemoglost, te voda do pojasa, blato, smeće i najgnjusnija prljavština, k tomu još istrunula lica, rastrgana tjelesa i leševi koji nisu više ni slični leševima, plivajući na proždrljivoj zemlji. Sve to i beskrajna jednoličnost svih mogućih bijeda isprekidana užasnim tragedijama, sve to, a ne bajuneta što se blista kao srebro, niti pjev trublje za blistava sunčana dana"[3] (XXI./330).
Samo onaj umjetnik koji je prepatio sve faze rata, koji je u beskrajnim kišnim noćima lutao kroz blato močvara ili proživljavao sve moguće borbe, može intuitivno shvatiti veliku epohu koja daje obilježje ratnomu naraštaju. Barbusse je takav. Njegovo djelo "Le feu" ostati će trajan kulturno-povijesni dokument velikoga svjetskog rata koji na genijalan način slika beskrajne varijante ovoga rata i prikazuje ideje koje se rađaju u priprostim ratnicima. Pisac je u ovom dnevniku znao prikazati najkarakterističnije trenutke iz ratnoga života i to tako vješto da uopće zaboravljamo da živimo s jednim francuskim odredom (escouade),[4] već nam se čini kako čitamo naše vlastite doživljaje i slušamo razgovore naše braće koja govore sasvim drugim jezikom od onih koje opisuje Barbusse. Tim više divimo se piščevoj vještini prikazivanja, kada pomislimo da su proglašenjem rata odmah bile ograđene granice zaraćenih država kao kineskim zidom te jedan narod nije mogao pratiti razvoj ideja kod tzv. neprijateljskih naroda. Autoru je unatoč svemu tome uspjelo da nakon poldrug godišnjega ratovanja eliminira sveopće ljudske osjećaje od onih koji su karakteristični samo za Francuze i to možda samo za jedan stalež Francuza. Ovdje ne osjećamo nikakvo neprijateljstvo spram Nijemaca, ne čujemo nikakvih patriotskih govora, ne čitamo bombastične zapovjedi francuskih generala, ne slušamo, štoviše, niti oduševljene razgovore francuskih časnika koji su iz novina i knjiga usisali otrov nacionalnih predrasuda; ne, mi se upoznajemo s golim dušama francuskih građana koji ne prate kretanje velikih armija, koji samo iz dosade posegnu za novinama. Upoznajemo se s životom tih ljudi koji ne poznaju predrasude inteligentnih slojeva jer svoj svjetonazor stvaraju u borbi s najkrućom realnošću, noseći na svojim ramenima sav teret povijesti, umirući bezbučno i tiho.
Život je beskrajan, a rat je potencirani život. U ratu se očituju sve velike ideje i otrovi koji su tiho i često neopaženo djelovali u predratnome dobu. Ocijeniti jedan ratni dnevnik i to jedan dnevnik koji je nastojao prikazati ovaj rat u njegovoj cjelini, gotovo je isto tako teško kao i procijeniti sâm život. Pisac je nastojao u ovomu djelu objektivno riješiti zagonetku života, ali mu to nije sasvim uspjelo. Ove subjektivne primjese ne daju mu njegovu umjetničku vrijednost. Djelo je umjetnina zato jer je autoru uspjelo prikazati život sâm onakav kakav jest, a nije stvorio karikaturu života, kako bi to u tome slučaju Zola učinio. Zato može svatko kojega svjetonazora on i bio, čitati i razmišljati o svemu onome što se zbiva u ovome dnevniku; - uživati ne smije jer bi se time ogriješio o nakanu samoga djela. Tko je proživio ovo doba, rado će čitati ovaj dnevnik dok živi jer će moći reproducirati sve strahote koje su se tada survale na čovječanstvo i na nj i ponovno će osvježiti zamašne odluke koje je stvorio u tim trenutcima, odluke koje su u savezu sa socijalnom odgovornošću pojedinca, a tiču se budućih ratova. Mlađim naraštajima bit će ova knjiga memento (upozorenje) da se kane svake nacionalne nesnošljivosti i svega onoga što je uzrokom novih ratova, već da započnu borbu sâmi protiv sebe i protiv opskurnih elemenata koji na sve moguće načine potkrjepljuju mržnju, a bukne li rat, šalju na bojište one koji na rat nisu nikada ni pomišljali jer "dvije armije koje među sobom ratuju, jedna su velika armija koja se sama ubija". (XXIV.395).
Što su piramide Verešćaginovih lubanja, Shakespearove ili Hugotove na kolac nabijene glave, Maupassantove scene iz rata 1870./71., Mažuranićev krvavi harač, što su sve strahote Danteovoga pakla, kada ih usporedimo s orijaškim borbama svjetskoga rata, poglavito s onima na francusko-njemačkim frontama. Sve ove prošle borbe, usporedimo li ih s minulima, čine nam se kao idile koje bi se dale improvizirati za nedjelju - dvije. Ali ovi ratovi, kao da su trijumf ljudske organizacije i onoga razuma o kojemu Goethe kaže u Prologu u nebu (Faust):
"Er nennt's Vernunft und hat's allein
Nur tierischer als jedes Tier zu sein".[5]
Ovi ratovi su potencirali užasne scene prošlih stoljeća. Grozne li tragike i kao što opažamo u povijesti da dobra djela postaju sve opsežnija, čini nam se da usporedo s ovima, od prvoga ubojstva pa do danas i dalje rastu strahote. Tako možemo sve dublje zaroniti u "misterium iniquitatis" u bezdane grijeha i zloće koja baca čovječanstvo od jedne katastrofe drugoj.
Ovaj dnevnik bez datuma razdijeljen je u 24 poglavlja. U njemu je vjerno ocrtan život jednoga francuskog roja u zadnja 3 mjeseca 1915. godine na sjeverno-francuskim bojištima. Autor je uspio prikazati glavne varijante iz ratničkoga života. Jedino borbe s plinom i glad, dva karakteristična elementa druge ratne epohe, sasvim manjkaju ... Predgovor djelu je jedna sanja (La vision): U lječilištu za sušičave nasuprot Mont Blanca bolesnici raznih narodnosti saznaju da je buknuo rat. Svi slute nešto neizrecivo i veliko, ali ne mogu shvatiti smisao događajâ koji će uslijediti. U narednome poglavlju autor nas odmah uvodi u ratni život i to u šančeve (Dans la terre). Upoznajemo se s njegovim drugovima, priprostim ljudima iz raznih staleža i raznih pokrajina, koji govore svaki u svome narječju, služeći se izrazima koji ne spadaju u dobro društvo, ali koji uza sve to imaju priprostu dušu što trpi i osjeća. Ne možemo mnogo zamjeriti tim ljudima koji su odrasli u takvoj okolini, koje je svatko uništavao i izrabljivao kadgod je mogao. Oni se u šančevima dosađuju, bijesni su na one u etapi te na civile koji ih ne shvaćaju; očekuju nestrpljivo (loš) objed, vesele se dođe li pošta, šale se kada kakva granata promaši ili kada ih uši uznemiruju. Neprestano su u kiši i vodi, ne mogu se ni ispružiti u svojim kućicama u kojima skoro uvijek voda prokišnjava. Tek što se smire, netko zaviče A l'arme i oni u noći instinktivno skaču s ležaja, tovare na se telećake i ostalo, te izlaze u jarak. Gledamo ih kako su na straži osamljeni, kako vire kroz otvore štitova preko vlastitih žica prema neprijateljskim rovovima. Tu i tamo pukne puška "Tac! Tac! Pan", ili se digne u vis kakva raketa koja osvijetli sav prostor kao meteor, tako da se jasno opaža isprevijani sustav rovova. Gledamo kako tu i tamo topovsko ždrijelo sine, šrapnela pisne, bljesne iznad glave i željezom pospe jarak. Slušamo monotone i tužne razgovore dvojice na straži gdje govore o koncu rata, o svome rodu i o cijelome prošlom blistavom životu, o obiteljskoj sreći, ljepoti suncem obasjaloga rodnog kraja, o toplome krevetu itd. Gledamo kolone kako natovarene teretom idu kroz tminu i kišu na odmaranje, kako dolaze u selo gdje noće u prljavoj, tijesnoj i mokroj staji ... Pratimo ovaj odred prije ofenzive na željezničku stanicu gdje je silna zbrka vlakova, kola, teretnih automobila, komande, topova, marve i ljudi koji ne znaju ni kuda će, ni kamo ni zašto. Ovi vojnici brzo zaboravljaju na prepaćene boli, vesele se poput djece kada ih u kakvomu selu obasjava sunce, kada mogu neskriveno hodati ne bojeći se da će ih tane pogoditi ili zemlja zasuti. U tim trenutcima oni pišu kući da su posve sretni i zadovoljni, ne brinući se za to što će za koji dan natrag na bojište.
Prva polovica djela opisuje uglavnom boj u šančevima (Stellungskrieg) sa svim njegovim varijantama. Uvod u drugu epohu počinje s poglavljem "Šibice (Les Alumettes) gdje četvorica idu tražiti šibice, zalutaju u rov koji spaja protivničke šančeve i zakolju jednoga Nijemca, oduzmu mu durbin, kacigu i šibice. Gledamo zatim bubnjarsku vatru koja obasipa francuske šančeve i sijevajući hita čunjeve zemlje u vis, a odmah iza toga čujemo za leđima praske francuskih topova koji šalju svoje pozdrave na njemačku stranu. Zatim dolaze dva grandiozna poglavlja (Le feu i Le poste de Secours) koja detaljno opisuju sve strahote rata (245-295; XX. i XXI. poglavlje), napredovanje kroz zapornu vatru, preko leševa, ubijanje neprijatelja koji se skrio po kavernama, ručnim bombama; jurišanje, bjesnilo ... Sve je to tako realistično prikazano da nam se čini kako sve proživljavamo. Barbusse je upravo neiscrpan kada opisuje leševe; mogli bi reći da je ovo djelo zbirka opisa raznih leševa. U opisu provizornoga lječilišta (Poste de Secours) autoru je uspjelo prikazati svu ratnu bijedu. Nakon boja dolaze onamo ranjenici sa svih strana; samci se jedva dovlače, a ostale nose bolničari. U lošu u zemlju ukopanu kućicu, tik iza fronte, smjestio se liječnik s bolničarima. Zavija ranjenike koji jauču od boli. Užasne li slike! Jednome su odbijene obje noge i ovaj hoće u groznici skočiti s nosila; drugome se opet vidi srce kako kuca, a mnogima su ispala crijeva. No najgore se nije još dogodilo. Prasak! Salve granata pogodiše u tu bolnicu, izraniše i razniješe ranjenike koji su se nadali spasu."[6]
Navest ćemo neke misli koje su izrekli ovi ljudi, misli koje su osjetili ili izrazili ratnici cijeloga svijeta. “Jedne kišne noći, kada su pred vlastitim šančevima kopali nove rovove, izloženi ognju njemačkih strojnih pušaka, poplavi voda sve: sravni šančeve, kaverne, barake i uništi Francuze kao i Nijemce. U toj su noći preostali momci autorova odreda lutali kroz blato i vodu,[7] nabasali su na Nijemce i izmakli im, prelazili su preko nabreklih i iznakaženih mrtvaca i napokon se domogoše jednoga humka, gdje su izmoreni zaspali. Kada je svanulo, započeše ove umorene, blatne i neznatne nakaze nesvjesno filozofirati: "To ti je rat... I tako ti je svagdje. I što je čovjek, što je ovo sve skupa i što je sve ovo što nas okružuje? Ništa. Sve ovo što ti vidiš ti je samo jedna točka. Pomisli samo da u ovaj mah ima na svijetu pruga duga kojih 3.000 kilometara gdje vladaju slične ili još gore nesreće. (Str. 331). "Paradis", tako se zove jedan vojnik koji je savio leđa pod naslagom crnice i ilovače, htio ih je uvjeriti kako čovjek, služeći se mjerom prostora i vremena, ne može ni shvatiti ni omjeriti rat. (Str. 331), a onaj koji nije bio u ratu "morao bi biti luđak" (Str. 331) kada bi htio da ga u mašti sebi predoči. Teško je pri srcu tim ljudima kada pomisle da od ovoga trpljenja možda ne će nitko imati koristi, ta možda će oni sami zaboraviti na ovu veliku epohu. - "Čovjek je odviše toga vidio. Mi nismo stvoreni da sve to zadržimo. Svi ti utisci hrpimice ostavljaju pamćenje; ta silno smo sićušni. Jedva prođe malo vremena, već si sve zaboravio. Ne samo dugotrajnost ove velike bijede za koju kažeš da se o njoj ne da ni voditi računa otkako je započela: već zaboravljaš i marševe koji ruju i raskapaju pokrajine, uništavaju noge, teret koji mrveći kosti postupno biva sve veći, kao da će zaorati nebo, umor, zaboravljaš svoje ime, čekanje i stajanje na jednome mjestu koje te s temelja ubija, nadčovječni rad, beskonačna bdijenja u kojima vrebaš na neprijatelja koji je - kako ti se pričinja - noću u svakome kutu, borbu sa snom te uzglavlje od džubra i blata. Zaboravljaš, štoviše, i one vražje gluposti o granatama i mitraljezima, minama, otrovnim plinovima i protunapadima. U trenutcima kada čovjek to proživljava, stoji pod moćnim dojmom realnosti; pa to je i pravo. Ali sve se to gubi u tebi, iščezava, a ne znaš ni kako ni kamo, a preostaju samo imena, samo riječi tih stvari, kao u kakvomu ratnom izvještaju ... Kad sam ono bio na dopustu, opazio sam da sam zaboravio dosta toga iz svoga prijašnjeg života. Našao sam svoja vlastita pisma koja sam ponovno čitao i činilo mi se da imam pred sobom knjigu koju po prvi puta otvaram. I zaista sam unatoč svemu tome zaboravio ratne patnje. Mi smo ti pravi strojevi zaboravljanja. Eto, to ti je čovjek. Ni mi ni drugi, brate, ne će biti drukčiji! Toliko je trpljenje, dakle, bilo uzaludno". (Str. 333).
Uslijed trpljenja dolaze ovi priprosti ljudi do dubokih filozofskih spoznaja. Instinktivno osjećaju tragiku vlastitoga te uopće ljudskoga života. "Ali ratna slava ne pripada nama priprostim vojnicima. Ona je samo za nekolicinu i slava svakoga vojnika, koji ne spada među ove izabranike, puka je laž kao i sve ono što nam se pričinja lijepim u ratu. Zaista, žrtve vojnika su poput tamnoga iščeznuća. Oni koji su materija jurišnih valova ne dobivaju nikakve naplate. Oni jurišajući hrle u bezdan slave. Nikada se ne će moći skupiti njihova imena, njihova siromašna, neznatna imena" (str. 347.)..."Da, da moj druže, istina je. Samo pomoću nas se ratuje. Mi smo materija rata. Rat je sazdan samo od mesa i duša jednostavnih vojnika. Samo mi ispunjamo razbojišta i naša krv teče poput rijeka, ali pojedinca ne možeš spaziti niti čuti, radi našega golemog broja. Napušteni gradovi, razorena sela, to je naša pustoš. Da, to sve smo mi svi i to smo mi u cjelini. – Da, istina je. Narodi su rat; bez njih ne bi ništa bilo, ništa doli malo galame iz udaljenosti. Ali oni se ne odlučuju na rat. Gospoda ravnaju njima." (Str. 333.). Poput biljke niče iz zbrke njihovih dosadašnjih pojmova, pod dojmom ratne zbilje jedan kršćanski simbol koji može uspostaviti ravnotežu u životu naroda i pojedinaca: pravednost. Kada ova zavlada "ne će se više dogoditi takvo što na kugli zemaljskoj da 30 milijuna ljudi počinja strahote, koje oni sami osuđuju." (342.) No polako, skoro neopazice, ti junaci iz objektivnih spoznaja zapadaju u ekstrem: k socijalizmu. Nemaju toliko snage vinuti se nad vlastite boli i prosuditi sve, i ono što im zadaje boli, čistim pogledom: "Ljudi će se pitati: Zašto se napokon uopće i ratuje? Zašto, to nitko ne zna; ali kome u korist, na to se pitanje može odgovoriti. Budući da svaka narodnost donosi dnevno na žrtvenik boga rata svježe meso od 1500 mladića da ga on raskomada, svatko će lako uvidjeti da se ratuje samo radi nekolicine vođa koje bi čovjek brzo izbrojio. Cijeli narodi idu na klaonicu, poredan u vojnim stadima, samo zato da zlatom načičkana kasta uzmogne svoja prinčevska imena zapisati u povijest i osim toga da zlatom okovani ljudi, koji spadaju u istu kliku, zarađuju više novaca - eto, ratuje se iz osobnih i ništavnih motiva. - I uvidjet će ljudi, čim otvore oči, kako čovječanstvo nije razdijeljeno onako kao što ono misli i onaj jaz o kojemu su uvjereni da ih dijeli, ne postoji uopće." (Str. 342). "Drama ovoga svijeta uvjerila nas je i tomu dojmu se ne možemo oprijeti i ovoj velikoj istini. Jaz dijeli ljude. Jaz koji je dublji i pun jaraka nepremostivijih od onih koji nastaju uslijed razlike rasa. Postoji jasna, oštra i neprebrodiva razlika unutar naroda jedne zemlje između onih koji zarađuju i onih koji se pate ..; onih od kojih se traži da sve žrtvuju, sve koji daju sav svoj broj, [8]svoju snagu i svoje mučeništvo i na kojima stupaju, napreduju, smiješe se i uspijevaju drugi". (Str. 303.) I ako ima nešto istine u ovoj razdiobi, ona je odviše površna jer mentalitet onih koji nemaju i onih koji imaju posve je isti. Proleteri su kapitalisti bez kapitala i, kada bi se domogli blaga ili viših funkcija u društvu, ne bi bili ni za trun bolji od onih koji ih sada uništavaju. Kada bi ti ljudi doživjeli kakvu drugu povijesnu epohu, uvidjeli bi da je njihova tvrdnja bila odviše jednostrana; uvjerili bi se, naime, da zaista postoji velik jaz u čovječanstvu, ali jaz koji nije uvjetovan kapitalom, već svjetonazorom. Budućim generacijama činit će se ova Barbusseova socijalistička razdioba tako naivna, kao što su nama naivni razni reformatorski planovi izvjesnih romanopisaca iz 17. ili 18. stoljeća (Grimmelshausen, Klinger, Bernardin de St. Perre itd.). Na ovim promašenim pretpostavkama autor izgrađuje svoj filozofski sustav: "Ali jednakost ostaje uvijek ista. Pravednost i bratstvo su samo riječi dok je jednakost stvar. Pravednost (socijalna, jer svaki pojedinac vrijedi nešto više ili manje, ali svaki se mora u jednakoj mjeri koristiti društvom jer je život jednoga ljudskog bića isto tako vrijedan kao i drugoga), da, pravednost je velika formula ljudi. Njezina vrijednost je silna. Princip da svako stvorenje ima jednaka prava i da je volja većine sveta i nepogrješiva(???)"[9] mora da je nepobjediv - i ona će stvoriti svaki napredak, sve, upravo s božanskom snagom. Ona će stvoriti prije svega veliku podlogu svakoga napretka: sporove će rješavati pravda koja znači isto što i sveopće interes." (341. str.).
Iako je dosta istine u ovim riječima, sa svim tim mislima se ne možemo složiti. Barbusse ne bi zasigurno te riječi umetnuo da danas piše djelo. Boljševička praksa je pokazala da nije najjači jaz u ljudskoj družbi uslijed klasne razlike, već da dva velika svjetonazora dijele čovječanstvo. Događaji zadnjih dana pokazali su, kako već spomenuh, da je tzv. proletarijat kapitalista bez kapitala. Nisu samo pojedine klase te carevi i prinčevi skrivili rat; skrivio ga je također i narod, onaj isti narod koji je uslijed njega i trpio. Skrivili smo ga mi svi. Do objektivnoga filozofskog shvaćanja povijesti i života autor se nije dovinuo i radi toga se uz mnoge velebne perspektive u djelo upliću razne disharmonije koje su posljedica autorovih socijalističkih predrasuda. Pri koncu pisac žestoko napada sve one koji besvjesno ili iz sebičnosti s univerzitetskih katedra brane militarizam i rat. Satira je ova snažna i podsjeća nas na Nietzscheovo šibanje naučenjaka u Zaratustri: "Tradicionalisti", raspiruju rat, "koji se zadubljuju u prošlost i kojima su na jeziku samo starinske riječi. Po njihovome uvjerenju je svaka nepravda zakon ako se ova ovjekovječila i oni hoće da im mrtvi pređi budu vođe, jer svim silama nastoje podrediti budućnost i napredak, pun života i strasti, vladavini utvara i babljih priča.
- U njihove redove spadaju svi svećenici koji vas nastoje razdražiti i uspavati vas morfijem svoga raja, samo da ostane sve pri starom. Ima odvjetnika - ekonoma, povjesničara i što ti ja znam sve, koji vam pamet pomućuju teoretskim frazama koji proklamiraju međusobno neprijateljstvo narodnih masa. Oni kažu da je nadalje svaka moderna narodnost geografska jedinica koja je slučajno nastala unutar apstraktnih nastanjenih granica i da taj teritorij nastanjuje umjetna smjesa rasa; i geneolozi koji sumnjive vrijednosti proizvode u osvajalačkim težnjama i u želji za pljačkom, krive filozofske svjedodžbe i izmišljene plemičke povelje. Kratkovidnost je bolest ljudskoga razuma. Često su naučenjaci prave neznalice koji gube s vida jednostavnost događaja i ukidaju je, potamnjuju i formulama i detaljima. Iz knjiga se uče sitne stvari a ne velike". (Str. 345.).
"I štoviše, dok ovi ljudi govore da oni ne će da se ratuje, čine oni sve da rat ovjekovječe. Oni raspiruju taštu nacionalnu svijest i ljubav prema pravu jačega ... Od patriotizma ... stvaraju nekakav nemogući i utopistički pojam koji ruši svjetsku ravnotežu, stvaraju nekakav rak koji upija sve žive sile, zaprema sav prostor, uništava život i koji poput zaraze stvara ratne sporove ili iznemoglost ili mrtvilo oboružanoga mira.- Oni krivotvore moral koji valja obožavati. Kolike li su oni zločine učinili vrlinama - dodavši im samo riječ - nacionalan. Štoviše i samu istinu oni izobličuju. Mjesto vječne istine, svatko meće svoju narodnu istinu. Koliko narodnosti, toliko i istine koje iskrivljuju i navrću istinu". (Str. 346.).
Autor je uvjeren socijalist i ne čudimo se da se tu i tamo loše izražava o religiji. Gore smo vidjeli gdje okrivljava svećenstvo jer da ono goni narod u boj, obećavajući mu raj, a na jednome drugom karakterističnom mjestu jedan vojnik u ime pisca napada na svećenstvo: "Ima i takvih koji govore: "Pognite glave i vjerujte u Boga". Jasno opažamo kako ovaj antagonizam autora prema kršćanstvu nije subjektivni rezultat vlastitoga iskustva, već usisana predrasuda. Ovu tvrdnju jasno dokazuje scena u lječilištu tik iza fronte gdje granata ubija jednoga uvjerenog katolika, nekog debelog narednika koji je često krunicu molio i pripovijedao o Blaženoj Djevici: "Promatram ovu golemu nepomičnu masu i zamišljam da je ovaj čovjek bio dobar. Njegovo srce je bilo dobro i prožeto osjećajem. Koliko li se kajem što sam ga češće nepravedno napao, radi njegovih naivnih i skučenih ideja i radi neke klerikalne brbljavosti koju je primjenjivao na sve! - Sjećam se kako me je jednom raspalio radi svojih nazora o svetoj Gospi i Francuskoj. Nisam mogao vjerovati da je iskreno izrekao ove ideje. A zašto on ne bi bio iskren? Zar on nije danas zaista i pravo poginuo? Sjećam se također dobrano požrtvovnosti i dobrovoljne strpljivosti ovoga debelog čovjeka kojemu rat kao ni život nije bio prava domovina - ostalo su samo sitnice. Štoviše i same njegove ideje su samo sitnice, usporedimo li ih s njegovim srcem koje leži smrvljeno na zemlji u ovomu dijelu džehenema. Koliko sam sažalijevao ovoga čovjeka od kojega me je sve dijelilo." (Str. 294.). Barbusse je time intuitivno i nehotice priznao kako ga od ovoga čovjeka ne dijeli gotovo ništa - ideje su samo sitnice s obzirom na život - a u drugu ruku pobija svoju gore navedenu tvrdnju da je čovječanstvo razdijeljeno na dva tabora: na one koji imaju i one koji nemaju. Ovaj debeli katolik kao i Barbusse, posve su siromašni i zajednički trpe, a ipak autor tvrdi da ga je od ovoga čovjeka "sve" dijelilo. Spontano pisac priznaje da svjetovni nazor, a ne kapital dijeli čovječanstvo. Ova zanimljiva psihološka pojava pokazuje kako je utjecaj kršćanstva tako silan da se ispod njegova dojma ne mogu oteti suvremeni mislioci ni uz najjače pokušaje. Sâm Nietzsche koji je htio živjeti i misliti obrnutim vrjednotama ("mit umgewerteten Werten") izrekao je spontano toliko kršćanskih istina da se upravo divimo njegovoj nadarenosti. S toga stajališta moramo prosuditi umjetnost svih stoljeća pa makar ona poticala i od formalnih protivnika kršćanstva. Jedino i isključivo kršćanske ideje daju umjetničkim djelima, socijalnim tvorevinama i drugim pojavama kulturnoga života trajnu vrijednost. Ostale natruhe, koje su često vrlo zgodno isprepletene tim idejama (kao npr. socijalizam u ovomu dnevniku), čine nam se često bitnim sastavnim dijelovima ovoga djela. No razvoj uvijek pokazuje da ova djela radi tih natruha ne bi nikada dosegla svoju vrijednost: ove blijede s vremenom, a kršćanska srčika preostaje. Toliko slavljena djela Voltairea, Davida Straussa, Haeckela, erotična lirika Sainte-Beuvea, mnoge tvorevine likovne umjetnosti i glazbe koje su u svoje doba zasjenile remek-djela svjetske umjetnosti i znanosti - tko se oduševljava danas za njih? Koliko li je bilo sličnih mislilaca i umjetnika u prastara vremena, kojima se čovječanstvo divilo, a danas im ni imena više ne znamo. Tko se danas oduševljava za sofistiku, za Arijev pokret i Albigenze, tko će se oduševljavati za nekoliko desteljeća za komunizam; - ali ideje kršćanstva oduševljavale su i oduševljavaju velikane uvijek. Luč Antigone, kipovi Fidije, tamni žar Ovidijevih elegija, blistavilo Mistika, burni plamenovi Dantea, organizatorski rad sv. Pavla, heroizam volje sv. Katarine Sienske, pjesnički žar asiškoga sveca te moćne socijalne institucije Respublicae christianae i bojovne organizacije svetoga Ignacija probijaju svojim svijetlom stoljetne magle i dokazuju da su jedino ideje kršćanstva stvorile trajna kulturna djela.
Barbusseov pacifistički dnevnik možemo uvrstiti među vrsna djela svjetske književnosti zato što je autoru uspjelo snažnim tehničkim sredstvima, koja su često ekspresionistička, prikazati jednu znatnu epohu u razvoju čovječanstva. Kako je umjetnost, napose književnost, najbolji odraz doba u kojemu je nastala, ovo djelo i nehotice odražava jednu fazu socijalističkoga razvoja koju je već danas, nakon 5 godina, već sâm socijalizam prebrodio. Ali ovo djelo ne pokazuje ovu veliku epohu u cjelovitosti i prema tomu se ovaj dnevnik ne smije nazvati romanom. Roman mora podati cijeli život. Barbusse je prikazao samo po prirodi dobre ljude koji ne znaju da je Krist centar svega pa i povijesti. Onoga debelog narednika (katolika) upoznali smo samo mimogred, ali ga ne pratimo kroz razne ratne etape, kao ostale ratnike koji su ravnodušni spram vjere. Osjećamo da je djelo jednostrano jer se dvije orijaške energije biju za ljudske duše; Duh dobra i vrag; ovom borbom ravna slobodna volja čovjeka. Borba tih principa kristalizira se u životu, a na osobit način u ratu i pri tome izostaviti kako Bog djeluje s jedne strane na psihu katoličkih ratnika, a Sotona na uvjerene protivnike Crkve, znači da autoru nije uspjelo posve umjetnički prikazati ovu epohu. To tim više žalimo što su Francuzi jak katolički narod te su i štoviše i sve one ideje o pravednosti i trpljenju, koje je izrekao autor i njegovi drugovi, rezultat kršćanske kulture. Da mu je uspjelo prikazati psihu jednoga katoličkog radnika, on problem rata ne bi riješio na temelju kratkotrajnih socijalističkih ideja, već bi taj problem organski uklopio u kršćanski filozofski sustav (Vidi: Keppler, Das Problem des Leidens), sustav koji mu je najvelebniji umjetnički izraz dao u liturgiji Velikoga petka.
Već spomenuh kako se djelu o moramo diviti kao tehničkoj umjetnini. Realistički detalj je prikazan često klasičnom, a često i ekspresionističkom tehnikom.[10]Ovo je dnevnik, a nipošto roman, kako je to knjižar po svoj prilici na svoju ruku otisnuo na djelo. Doživljaji što su ovdje prikazani, kao da su porazbacani, ali ipak dovode arhitektonskom preciznošću do zadnje scene - do filozofske spoznaje. Teško je čitati ovo djelo u originalu. Bez obzira na mnoge tehničke izraze, mnoga lica govore u narječju svoje provincije i k tome u vojničkome dijalektu (L'argot poilu). Ovo narječje daje djelu osobit kolorit: ove su riječi nastale dobrim djelom u ovomu ratu ili su preuzete iz prošlih ratova. Mnoge sasvim obične riječi, znače opet u vojničkome jeziku nešto sasvim drugo. - En écraser na primjer je zgnječiti (gamad), a upotrebljava se umjesto riječi spavati. Humor koji prožima ovaj dijalekt, zaseban je.[11]Podsjećam samo da se i među našim vojnicima u šančevima razvio sasvim novi jezik koji upravo silno duhovito karakterizira psihu našega naroda. (Vidi neke scene iz romana "Narcisa" Jenka Spiritus procellarum koji je izlazio 1919. godine u Hrvatskoj Prosvjeti).
Sa zanimanjem čitamo ovo djelo i u koliko već sada možemo objektivno procijeniti njegovu umjetničku vrijednost, možemo ustvrditi da se ono ne će zaboraviti dotle dok se ne pojavi kakav umjetnik koji će imati isti stupanj tehničke spreme kao Barbusse koji je barem toliko proživio kao autor, ali koji je veći filozof. Taj će znati još jače istaći objektivne vrjednote, spojiti oštroumnije sve prikrite životne niti, preciznije lučiti trajno od prolaznoga. On će time stvoriti djelo koje izravno gravitira k vječnome težištu. Neka svatko pročita ovo djelo; neka ga proživljava, kao neku vrst Križnoga puta! Neka osjeti na sebi svu vlagu, neka ratnicima pomogne nositi po sklizavoj ilovači goleme terete, neka se uživi u njihovo beznadno raspoloženje i onu silnu osamu koja spopada čovjeka u časovima trpljenja. Neka napokon umire s njima previjajući se od boli pa će mu zasigurno omiliti život: veselit će se poput Poterloa i Tulacquea, junakâ ovoga djela, bijelome sunčanom danu, malome cvjetiću i bezbrojnim Božjim darovima koje i ne opažamo jer ih dnevno imamo pa mislimo da to sve tako mora biti. Djelo poradi toga spada među velika djela svjetske književnosti upravo jer je u svojoj biti proizvod trpljenja i života i na nj se daju doslovno primijeniti Nietzscheove riječi: "Od svega onoga što je napisano, najdraže mi je ono što netko piše svojom krvlju. Piši krvlju i uvjerit ćeš se da je krv duh". (Nietzsche: Zarathustra, poglavlje "Vom Lesen u. Schreiben").
Ivan Merz
[1] Henri Barbusse: Le feu (Journal d’une escouade), Roman, Paris 1917; Ernest Flammarion, Editeur. (Prijevod u Zabavnoj Biblioteci br. 146.-149.) – Autor ovoga članka boravi u inozemstvu te se zato nije mogao služiti prijevodom Zab. Bibl.; nego citira po originalu i prevodi sam pojedine citate. Prikaz ima zasebnu vrijednost po tome što je pisac i sam proživio rat na fronti. – Op. ur.
[2] Prevela Zabavna biblioteka.
[3] Prijevodi su direktno po originalu.
[4] Sastoji se od 25 vojnika.
[5] On to zove razumom, a ima ga samo zato da bude gora zvijer od svake životinje.
[6] Neki su predbacili Barbusse-u da pretjeruje u slikanju ratnih strahota, a on im je odgovorio: “Sve što sam napisao, prava je istina. Duševno stanje onih koji me okrivljuju, spada u onaj sustav koji hoće prikazati rat u ružičastomu svjetlu, kao da je današnji boj na šake u neku ruku rat u “svili i kadifi” koji je cvao pod jednim režimom, za kojim zasigurno žale moji protivnici. Često sam rekao i ne propuštam ni jednu priliku da to ponovim: ništa ne ljuti vojnika više, nego kad novine i knjige nastoje oličiti istinu – njemu, koji živi s istinom i koji ju najbolje poznaje. Ovakva jadna i lažna sredstva imaju upravo suprotan učinak. Ona iskopavaju između fronte i pozadine nesporazume, jazove i pripremaju opravdane izljeve bijesa.
Vojnici čine svoju dužnost i činit će je do kraja - iz viših razloga – a ne iz straha pred bijedom, boli i smrću. Mnogo tisuća vojničkih pisama mi je to potvrdilo i potvrđuje mi svaki dan. Moji prijatelji s bojišta zahvalili su mi što sam ih prikazao onakve kakvi jesu i da sam svima pokazao šta oni trpe. “Tebi imamo zahvaliti što će nas na ulici pozdravljati.” – I ni jedan mi ne kazuje da bi istina bila u stanju oslabiti njegovu misao koja ga je uzdržavala na životu i naprijed gonila…”(V. Lit. Echo str. 1515, od listopada 1918.)
[7] Duhovito kaže François de Grix u Revue hebdomadaire od 29. IX. 1917. da bi se djelo upravo moralo zvati “L’eau” (voda), a ne Le Feu (oganj) jer se većina djela odigrava u vodi.
[8] Žrtvuju sve do zadnjeg (“qui apportent jusqu ‘au hout leur nombre").
[9] Komunisti su protivnici toga principa.
[10] François Grix u navedenomu časopisu uspoređuje ovo djelo s Bourgetovom "Lazarinom" i H. Barresovim: "Les familles spirituelles de la France" i prema tome tvrdi da je djelo nastavak Zolinog: "Sorées de Médan", da je autor lirik koji u sebi ujedinjuje sve Zoline vrline i grješke, da je naime romantički naturalist koji je učio od Mendesa.
[11] Vidi: A. Dauzat: L’argot de la guerre (La Housse), te Sainéau: L’argot des tranchées i mnoga druga slična djela.