Sabrana djela - knjizevna kritika

Uvod u studiju Ivana Merza o Turgenjevu

Ovaj članak-studiju o Turgenjevu bl. Ivan Merz napisao je još kao student u Beču. Dovršio ju je 16. travnja 1915. g. Imao je tada 18 godina i 4 mjeseca. Radnja je bila namijenjena za časopis katoličke mladeži «Luč». Premda ju je Merz poslao uredništvu, radnja ipak nije bila objavljenja najvjerojatnije zbog dužine, kako je to i sam Merz naslućivao. O okolnostima koje su pratile izradu ovu radnje bl. Ivan piše i u svome dnevniku iz kojega donosimo izvatke koji se na to odnose:

Beč, 4. travnja 1915.

Buconjić me je pitao, dali imam radnju za Luč. Radi toga opet studiram Turgenjeva i upotpunit ću njegove nazore na život. Glavno mi je da prikažem Turgenjeva kao svestrano naobražena čovjeka, kao ljubitelja sviju umjetnosti i dovesti ga u kontrast s jednostranim Dostojevskim i etikom Tolstojevom. Mislim, da ću biti za dva dana gotov, te da ću prekinuti latinski rad opet moći da nastavim.

Beč, 17. IV. 1915.

Jučer sam poslao radnju o Turgenjevu u Luč. Sve skupa iznosi 31 stranu. Radoznao sam da li će je uvrstiti. Držim da neće, poradi opsežnosti.

Ovdje donosimo ovu studiju u prijepisu iz kopije koju je bl. Ivan Merz sačuvao u svome arhivu. Ova radnja je još jedan dragocjeni dokument o njegovoj književnoj talentiranosti. Treba dobro uočiti kako sa svojih 18 godina tako duboko analizira i prosuđuje djela jednog književnika. Premda ova radnja još nije objavljena, svrstali smo je ipak među njegove objavljene radove o književnim temama i to na prvo mjesto. Kronološki to je prvi njegov rad kojega je pripremio za tisak i koji je trebao biti objavljen. Objavljujući je ovdje na njegovoj web-stranici tekst smo uglavnom ostavili onako kako ga je on napisao. Tek tu i tamo uskladili smo neke izričaje i jezične konstrukcije s današnjim pravopisom što ne mijenja smisao teksta.

o.Božidar Nagy, postulator

Ivan Merz

TURGENJEV

(1808.-1883.)

"S'il n'etait pas Balsac, j'aurais peut-etre essaye d'écrire sa biographie. Des écrivains tres médiocres ont eu quelquefois une vie tres interessante et en la rencontrant on oublie la médiocrite de leur oeuvre”, veli Brunetiere u djelu "Balsac".[1] Neću iz istoga razloga da pišem biografiju Turgenjevljevu i da ispričam razne epizode iz njegova života. O tome se je već toliko pisalo, da se o čovjeku Turgenjevu više znade, nego o pjesniku. Uzeo sam si za zadaću, da podam sliku Turgenjevljeva pjesničkoga rada.

Turgenjev nije samo jedan od najvećih ruskih pisaca, nego on bez svake sumnje spada u kolo najvećih europskih pripovjedača. On je Rus u najboljem smislu riječi. On je Evropljanin, da si boljega ne možemo zamisliti. Evropsku civilizaciju ljubi neizmjerno: njoj zahvaljuje svoj estetski osjećaj, zahvaljuje njoj sav svoj duševni život. »Jest, gospodine, jest, gospodine, ja sam zapadnjak, ja sam odan Evropi; tj. da točnije rečem, ja sam odan obrazovanosti, onoj istoj obrazovanosti, kojoj se tako milo u nas sada smiju - civilizaciji – da , da, ova je riječ još bolja - i ljubim je sa svim srcem i vjerujem u nju, i druge vjere u mene nema i ne će je biti. Ova je riječ ci…vi…li…zacija i razumljiva i čista i sveta, a sve druge, narodnost, što li, slava, zadišu krvlju... Bog s njima… Ja sam, Gospodine moj, takova mnijenja, da mi ne dugujemo samo znanje, umjetnost, pravo civilizaciji, da se pače i samo čuvstvo ljepote i poezije razvija i dolazi do snage pod uplivom iste te civilizacije, a tako zvana narodno, naivno nesvjesno djelo, daje bljutavost i nesmisao. Već se u samom Homeru opažaju tragovi civilizaciji utančanoj i bogatoj, ista se ljubav oplemenjuje njome. Slavenofili bi me s veseljem objesili za taku jerezu..." (Dim: Tatugin!)

U Dimu je Turgenjev najjasnije iznio svoja stanovišta, koja su uperena proti jednostranim Slavenofilima; ljudima, koji su evropsku kulturu mrzili, a rusku cijenili iznad svega. Poradi toga se ne smijemo čuditi, kad je Turgenjev ovim smjerao i na samoga Tolstoja i Dostojevskoga. Posljednjemu nije ni Turgenjev poricao velik dar; vidio je u njemu izvanrednoga psihijatra, te čovjeka plemenitih tendencija, no njegovo navaljivanje na kulturu i umjetnost nije mogao da pregori. Bez posljednje Turgenjev nije mogao da živi; ona ga je bodrila i tješila. Najdraži pjesnici mu bijahu Puškin i Goethe, a od glazbenika Beethoven. Glazbu je silno volio; dobro ju je poznavao i imala je velik utjecaj na njegovu umjetnost. Kada npr. Turgenjev hoće da kaže, kakva je narav jednoga čovjeka, pušta da dotični odsvira koji komad od svoga ljubimca-glazbenika. Evo jedan primjer: Suzana u "Nesretnici" je nezakonito dijete židovke i vlastelina. Neki fatum je proganja i muči. Nesretna je. Jedina joj je utjeha glazba. "Bilo je" što ona sviraše, "kako kasnije saznadoh, poznata F "Mol" Sonata, op. 57" od Beethovena. I kada je to prosvirala nehotice se sjetim riječi, kojima je Wagner komentirao početak devete simfonije: «Entbehren sollst du! Sollst entbehren! Slušamo njenu glazbu i otkrije nam se sva njena slomljena duša, koja je vična oskudijevati.»

Turgenjevljev život nije bio - (poput Goetheova) ispremiješan materijalnim brigama. Boriti se nije morao za svagdanji kruh, no kad pomislimo da je znao gotovo čitavog Fausta napamet, te da je tako strastveno ljubio Beethovena, vidimo da je njegov naoko bezbrižni život bio faustovska borba - težnja za Istinom. Sašao je katkada poput Fausta na stranputicu - imao je dapače nezakonitu kćerku, - ali kasnije se je opet dizao u eterne visine: tražio je zadovoljstvo u umjetnosti. Kroz cio se svoj život bavi glazbom i pjevanjem. Kod gospođe Viardot je basirao, a s glazbenikom Gounodom je raspravljao o operi Sappho.

Rijetko se nalazi koji pjesnik da znade tako lijepo i snažno opisati dojam glazbe kao Turgenjev. Spominjem samo Lemmovo sviranje u "Plemićkom gnijezdu". Na jednom mu se učini, da više glave čuje mnoštvo najkrasnijih pobjedničkih melodija - kao silna harmonija struji Lemmova glazba sa klavira.

Sve od prvoga glasa prodiru nježni i opet strastveni zvuci duboko u srce; oni izlijevaju toplinu, ljepotu i oduševljenje; oni se dotiču sviju nježnih čuvstava; oni spominju na sve što je sveto i nježno na zemlji. Mirna Melankolija iz njih struji; onda se čini da se dižu k nebu i da opet umiru... U sobi ne gori svijetlo; samo mjesečeva zraka pada nakoso kroz otvoren prozor. Zvučeći titra zrak; siromašnu nezgodnu sobicu kao da nadzemaljsko svijetlo ispunjava i glava starca izgleda visoka i oduševljena u srebrnasto svijetloj polusjeni.

Ovako je krasno svirao Lemmi; njegova glazba nam je otkrila snažnu njegovu dušu. No Turgenjev ne karakterizira svoje osobe samo lijepom glazbom: plitkoumni ljudi mrze velike glazbenike; oni se oduševljavaju samo za one, koji su u modi. Ti ljudi obično gadno i bez čuvstva sviraju, njihova svirka je slika njihova karaktera.

Svira se duet, citara i fagota: "Već sam rekao da je Tustov sjajno na citari svirao, ali mene se je ovaj instrument uvijek neugodno dojmio. U svako doba mi se je činilo - i sada još isto osjećam, da je u citari zatvorena duša kržljavog kajišara, i da ova kroz nos plače i cvili radi nemilosrdnog virtuoza, jer je ovaj sili da glasove od sebe daje. Također me svirka gosp. Rača nije zadovoljila. Kod toga je kao rak pocrvenio i sa svojim bjelkastim zlobnim kružećim očima poprimilo je lice njegovo neugodan izraz, upravo kao da je namjerio lupiti nekoga sa svojim fagotom, te se je unaprijed rugao i prijetio za vrijeme dok je iz svoga instrumenta prignječene, promukle, hrapave glasove istiskivao."

Ljubio je narodnu glazbu i pjesmu. U "Pjevačima" (Lovčevi zapisi!) je nenadmašivo ocrtao čar pjesme, koja dolazi iz usta čovjeka narodna. Ovakvih scena, gdje se opisuje glazba, imamo u Turgenjeva mnogo.

On nas vodi u Baden-Baden, da se šećemo po korzu, slušajući Traviatu i Straussove valcere, ili u jedan zabitni njemački gradić, gdje svijet pleše uz Lannerove valcere. Jednom nas je dapače odveo u mletačko kazalište, da slušamo i gledamo Verdijevu Traviatu. Ljepotu pjesme je sjajno prikazao u "Tri susreta". Kada slušamo glas nepoznate u ovome djelu sa svim svojim nuancama, nehotice se sjetimo gospođe Viardot.

Od ruskih glazbenika je Turgenjev volio Čajkovskoga i Glinku, a od Nijemaca Glücka, Mozarta, Beethovena i Webera; - Wagner mu se nije sviđao. (Izrazio je to u noveli "Klara Milić!) ... Ove velike glazbenike je dobro razumio i bilo mu je žao što Rusi ne osjećaju kao i on: "Da se je reklo, da je Glinka bio pravi znamenit glazbenik , kojemu su prilike vanjske i nutarnje smetale, da nije postao osnivač ruske opere, nitko se ne bi tome bio usprotivio, no ne, kako se može! Odmah ga je valjalo promaći među general-en-chefove, među oberehofmaršale u muzici, a druge narode uza to graditi." (Dim - Potugin).

U Dimu je on uopće upozorio na mane, koje su vladale u ruskom društvu; - mržnja proti jednostranim Slavenofilima ga je ponukala, da ove iznese na vidjelo. "Kako samo žbuka kaki valčik ili roman su, tura ruke u hlače i usta prezirno iskrivljuje kao govoreći, ja sam "genie". I u slikarstvu biva isto i svagdje ... Nemojte, za Boga, u nas u Rusiji, poticati, misliti, da se može štogod dobiti bez učenja. Ne može!" Jače nam je iznio svoje nazore u slikarstvu u "Uspomenama iz književnosti i života". Opisuje nam sastanak s ruskim slikarom Ivanovom. I ako to nije velik slikar, Turgenjev se slaže s njegovim tendencijama, jer marljivo studira stare umjetnike. Ove je on osobito cijenio i u svakome djelu ih spominje. "Sa svojim djetinjim licem i ovim izrazom nepomična razmišljanja, tajnoga čuđenja podsjećala me je na Rafaelove Madone .." (Čudnovata priča !)... "Valoviti sjaj kose, kao u Allorijeve Judite u Palazzo - Pitti (Proljetne vode!). Ove slikarske usporedbe pojačavaju realno slikanje vanjštine.

Predaleko bi me zavelo, da sve kažem što je Turgenjev volio i znao, no za njegov literarni rad je od velike važnosti boravak u Parizu. Sprijateljevao se je sa francuskim realistima; francuska književnost je po ovima na njega utjecala. Stvorila je od njega realistu, no nije on plagirao Francuze, nego je od njih poprimio samo realistične tendencije. Velik je prijatelj Flaubertov. Obojici je realni život izvor poeziji.

Onaj književni polet, koji se je u Francuskoj razvijao kroz više od 100 godina, taj se kod Rusa donekle zrcali u književnom razvoju Turgenjevljevu. Ondje se je od subjektivnog romana t. j. od romana koji se bavi jednim čuvstvom jednoga individuma, stvorio utjecajem Waltera Scotta historijski roman; a iz ovoga daljnjom evolucijom - (primjena Scottove tehnike na sadašnjosti!) * realistični roman. Kod Nijemaca se je slično razvijalo (Od Werthera - k Ekkehardu - k realizmu). Kod Rusa nije trebalo tolike evolucije, kao kod Francuza. Turgenjev se je s njima upoznao, kad je realizam stajao na vrhuncu. Ovaj razvoj promotrićemo kod Turgenjeva. Djela njegova razdijelit ćemo poradi toga u tri grupe:

I. LJUBAVNE NOVELE.	(Odgovaraju donekle subjektivnim djelima francuske književnosti.)
II. INDIVIDUALISTIČKA DJELA	(Prelazili stadij kod Turgenjeva nije više historijski roman, nego individualistička djela, koja se ne bave samo jednim čuvstvom nego u kojih je djelokrug širi, tako da već zasijecaju u socijalne probleme).
III. DJELA SOCIJALNE NARAVI.	(Odgovaraju pravim realističkim romanima).

Das Ewig – Weibliche zieht uns hinan

Faust II.: Chor mysticus

"Da nijedna ne može tako beskonačno, tako odano da ljubi; ona ljubi narod i radi za narod jednostavno i čisto bez ijedne riječi, s odanošću, koja sama sebe zaboravlja, koja probitak ne poznaje, koja hvale ne traži," rekao je Turgenjev. On je u svojim djelima s tolika čara i promjene opjevao ljubav i djevojku, kao najbolji evropski pjesnici. Sam veliki Tolstoj, nije pravo znao što je to žena, on je nju kao nekulturni Rus, - poput Tvora u Lovčevim zapisnicima -, smatrao za slugu, nesposobna za dublji osjećaj. Ženu, oko koje se sva kultura kreće nije razumio.

Kod Turgenjeva je to sasvim drukčije. Bio je dionikom evropske kulture i zato je on ženu i ljubav postavio u sredinu svoga umjetničkog rada. No ne meće Turgenjev aureole oko glave paloj djevojci kao Francezi (Manon Lescaut!) niti on opjevava ljubav, koja provejava Radinov, "Baiser", ne, on je obožavatelj Rafaelovih Madona samo u ovima je nalazio pravu ljubav, one su ga sa svojim Ewig-Weiblichen, kako Goethe kaže, zanašale.

Sve njegove djevojke su živa bića - koje imaju razne osobine i pogreške, no u svakoj od njih se nalazi iskrica vječno ženskog - Madone - Mi zato volimo njegove djevojke, one su nam utjelovljenje čiste ljubavi, koja jedina budi u nama smisao za sve što je lijepo i vječno. One su jače od muža. "Žena je jaka, čovjek je slab," rekao je Potugin. Dok muževi propadaju u borbi, jer slabe svoju volju, razmišljajući poput Hamleta, one sa svojim naravnim instinktom o dobru i zlu, dalje žive i dalje rade. Galerija Turgenjevljevih djevojačkih portreta je tako velika, da ćemo se osvrnuti samo na najzanimljivije slike. Takova je: Asja (Asja!), Liza (Plemićko gnijezdo!), Zinaida (Prva ljubav), Đema (Proljetne vode!), Nepoznata (Tri susreta!), Muza (Punin i Baburin!), Liza (Zapisci suvišna čovjeka!), Sofija (Čudnovata priča!) Natalija (Ruđin!), Jelena (U predvečerje!), Marijana (Nov rod!), Irina (Dim!).

Sve ove djevojke su zagonetne naravi, no za većinu ovih vrijede Zinaidine riječi: "Ne, ja ne ljubim takovih na koje moram odozgo gledati. Meni je takav muž nuždan, koji bi me umio slomiti..." Ove riječi karakteriziraju moralnu snagu, koju u sebi ćute Turgenjevljeve djevojke; one u mužu ne traže čovjeka, koji će se njenim prolaznim ljepotama znati da divi, one traže muža, koji će znati cijeniti njihovu dušu i koji će ih znati da pokori. One takove nalaze, ali kad dolazi odlučni čas, muževi se pokažu slabi. Namjesto da sreću ugrabe, oni svoja čuvstva analiziraju i razmišljaju, dok ona nije otprhnula. Glavni junak je ljubio Asju i da joj je to samo jednom riječju spomenuo, ostala bi ona zauvijek njegova.

Sve Turgenjevljeve djevojke nadalje ljube i jače su od muža. Kada je sudbina spriječila ženidbu između Lize i Lavretskoga, otišla je ona u samostan i ljubila je nadalje.

Iste je naravi Liza u "Zapiscima suvišna čovjeka", te Nepoznata u "Tri susreta"«. Njihovi ljubimci su im se iznevjerili, a one njih usprkos svemu tome i nadalje ljube«

Ogledat ćemo sada neke tehničke osobine ovih ljubavnih novela«. Vanjštinu djevojke nije znao svaki pjesnik kao Turgenjev u tako malo poteza dati. On junakinju katkad usporedi slikom ili kakvim kipom i time nam je zornije predstavi. Evo kako izgleda Gjema: "Gjema je navukla ovelik slamni škrljak s lugastim vrpcama, sprijeda se je taj škr1jak prigibao u niz, zaslanjajući gotovo cijelo lice od sunca«. Zarez sjene pukao nad samim usnama, a one se rumene djevičanski i nježno, kao cvijetak stolistne ruže; i zubići blistaju kradom - nevino kao u djece…" …"Od prsta joj gipkih i dugih, jedan od drugoga rastavljenih kako ono u Rafaelove Fornarine."

Mnogo bi se dalo reći o tim djevojkama, kojima je on proniknuo u dušu, i u kojih je otkrio neizmjerno blago duševne ljepote. No kako je Turgenjev realista to je znao i kretnje djevojaka u raznim situacijama uhvatiti i razne fiziološke pojave protumačiti. Navađam jednu scenu iz Dima: Jednom je sjedio Litvinov kao đak kod Irine. Oboje su šutjeli. Ona "uzme najposlije knjižicu i zaustavi se u njoj čitajući, mrgodi se i gricka usne, ako to ne, onda na jednom pita glasno oca ili brata, kako se njemački veli strpljenje." Osobito su mu se svidjele Goetheove djevojke. Lottu je silno volio i poznata scena iz Wethera, kako Lotta dijeli djeci kruh, bila mu je uzorom za slijedeću sliku: "Nekoliko koraka od mene - na poljani, među grmićima zelene maline, stajaše vitka strojna djevojka u ružičnoj haljini, s bijelim rupcem na glavi; oko nje se gurka četvero djece, a ona im redom lupka po čelu onim malenim, sivim cvijetovima…" "Djeca voljko podmetahu svoje čelo, a u kretanju djevinu bijaše tako nešto bajno, zapovjedno, ljubežljivo, nasmiješljivo i milo!" Tom prilikom se je pripovijedač poput Werthera zaljubio u Zinaidu.

"Goethe je učitelj sviju nas" uskliknuo je jednom Turgenjev. Tako se je uživio u njegova djela, kao ni jedan Rus. O Faustu je pisao raspravu, Ruđin Nataliji čita Fausta, a novela Faust prikazuje kakav dojam čini ovo Goetheovo djelo na ženu, koja do sad nije znala što je poezija. Turgenjev je uopće volio Germaniju sam ju je nazivao svojom drugom domovinom. U duševni svijet Nijemaca se je uživio, svagdje je osjećao dah Goetheov "Gradić Z. omilio mi je položajem svojim podno dvaju visokih humova, sa svojim starim zidinama i kulama, pravilnim lipama, tvrdim mostom na svijetloj rječici, štono se u Rajnu salijeva - i poglavito sa dobrim vinom, čim bi sunce na počinak leglo, (bilo je u lipnju), lijepe plavokose Nijemice i sretnuvši se s tuđincem, ljubežljivim glasom pozdravljahu: ""Guten Abend!""… Upravo sada nešto se prošulja u sjeni oko starinskoga zdenca na trokutnom trgu, sada opet zamnije glas noćnoga stražara, dobroćudni pas reži na pô glasa, i zrak se tako razlijeva po licu, i lipe tako slatko mirišu, da je grud nehoteći dublje te dublje disala i riječ ""Gretchen"" - nije to ni usklik ni pitanje - sama od sebe na usta izlazi." Ovako se je u Goetheov život od pjesnika uživio moguće samo Jörgensen (Usporedi sličnu scenu "Auf dem Pfadem des jungen Goethe", u Gralu).

II.

"No priroda ne mari za našu čovječju logiku, u nje je svoja, koju mi ne razumijemo i ne priznajemo donle, dok nas kao točkom ne pregazi."
Dim.

Ove riječi su karakteristične za fatalistični nazor o životu koji provejava grupu Turgenjevljevih djela. Vidjeli smo da se pjesnik u I. grupi bavi analizom jednoga čuvstva, kao što to rade ostala subjektivna djela (Werther, Manon Lescaut). U individualističkoj grupi pošao je Turgenjev za korak dalje. Ovdje se on također bavi jednom osobom no ljubav nije više glavni predmet, nego se već crtaju sukobi s okolicom i sudbinom. Sva pjesnička snaga je usredotočena u jednoj osobi; pokazuje se njena borba i njena uloga u životu. Najglavnija djela individualističkog udjela su: "Zapisci suvišna čovjeka", "Nesretnica", "Gospodin sa sivim naočalama", "Očajnik", "Mumu" "Prkonjica" i "Kralj Lear stepe".

Već sam u početku rekao da je milieu ovoj grupi znatno proširen. Ova djela su poradi toga prelaz pravim socijalnim romanima - romanima u pravom smislu riječi - Ovi (III.) već obuhvaćaju "la vie toute entiere", kako Brunetiere definira moderni roman.

Već i po samome snažnom crtanju likova je druga grupa prethodnik trećoj. To su sve ozbiljne osobe, koje se znadu boriti, i koje su sudbini podlegle. "Sudbina ne savija, ona lomi"… glasi ruska poslovica. Ova izražava Turgenjevljevu filozofiju, ona glavne junake čini tragičnim osobama. Po ovoj sudbini, kojoj ni Edip nije mogao da izbjegne, dolazimo do tako zvanih "Suvišnih ljudi", omiljelom predmetu u ruskoj književnosti. Pozabavit ćemo se samo sa Turgenjevljevim "Suvišnim ljudima". Takav je "Čulkaturin" (Zapisci suvišna čovjeka!); takova je "Suzana" (Nesretnica), te Gospodin François, nadalje i sam "Insarov", i "Nježdanov".

Čulkaturin se je zaljubio u Lizu, koja je već volila jednoga grofa. Suvišni čovjek je toga grofa pozvao na dvoboj, i ranio ga je, no grof je malo iza toga ozdravio. Kada je ovaj ostavio Lizu, htjede Čulkaturin, da zaprosi njenu ruku. Svoj cilj nije postigao, jer je ona već pošla za drugoga, ljubeći grofa i nadalje. Ova jedina scena pokazuje suvišnost glavnoga junaka. Sve se je odigralo, kano da njega uopće nije ni bilo. Kamo je god došao veselio se je i ljutio kao i ostali ljudi, no ljudskome društvu nije ništa pridonio - jednom riječju "bio sam peti točak na kolima."

Ovo djelo spada među pjesničke pokušaje Turgenjevljeve, te već i stoga vidimo da ga je zarana počeo zanimati problem suvišna čovjeka. Već i ovdje nalazimo traga fatalizmu: Uslijed sudbine bio je suvišan. Vrijednost Zapisaka suvišnoga čovjeka leži poglavito u autoanalizi glavnoga junaka; On svoju dušu pred smrt analizira, svome se dnevniku ispovijeda i dolazi do bolnoga zaključka da je bio suvišan.

Ženski pendant Čulkaturinu je Suzana u Nesretnici. Fatalizam je ovdje potenciran, samo djelo je dublje shvaćeno od Zapisaka suvišnoga čovjeka. Suzana je nezakonita kći i već je bez ikakve vlastite krivnje izložena ruglu i preziru. (Fataliste uopće rado obrađuju sudbina nezakonitih, kod Turgenjeva su Baburim, Nježdanov, Muza i drugi takovi). Poradi ove zle sudbine mora se Suzana da bori proti svojoj okolici. Ova borba ju je digla na visok duševni nuveau (nivo); ona svojom duševnom veličinom natkriljuje svu svoju okolicu. Sudbina ju je malo pomilovala: zaljubila se je.

Usud, koji joj je podijelio ovu sreću, naskoro je opet oduze. Njen dragi - Hamletska narav (Turgenjevljev muž!) povjerovao je jednoj kleveti i ostavi je. Suzana se je usmrtila. Da je pričekala sam l sat njen zarzlbuj bi se vratio i oni bi kroz cio život bili sretni. Sudbina to nije htjela; ona ju je srušila u grob.

U "Kralju Learu stepe" je fatalizam udario drugim smjerom. Evo šta se pjesnik na kraju djela pita: "Je li sreću zaslužila?" Sam si odgovara: "Ovakva pitanja čovjek stavlja samo u mladosti. Sve na svijetu dobro kao i zlo nije čovjeku dano po zasluzi, nego od jednoga za sada nepoznatoga logičkoga zakona, u koji se još ne usuđujem da upustim i ako mi se katkada čini da o njemu imam tamnu predodžbu." U ovome djelu je fatalizam dosegao vrhunac i ovdje se je on već i preživio. Sudbina nije više ovdje slijepa, on ju već donekle razumije, jer o njoj ima "tamnu predodžbu i u njenom djelovanju već naslućuje princip pravednosti. (Vidimo, kako su Turgenjevljeva djela evolucija).

Većina Turgenjevljevih djela se svršava stradanjem glavnoga junaka; nazivaše za to Turgenjeva pesimistom. Zadubimo li se u njegova djela vidjet ćemo da ovo nije pesimizam. Ili je to fatalizam kao u Nesretnici ili je opet zasebna Turgenjevljeva tehnika. U "Ocima i djeci" vidjeli su kritičari pesimistički nazor o svijetu, no "Kroz gore dobru", rekao je Turgenjev po Potuginu. I ako je Bazarov stradao, svejedno je on za vrijeme svoga zemaljskoga boravka mnogo učinio, jer je regenerirao sinove. Iz ovoga vidimo da je Turgenjev optimista da se kroz gore (smrt Bazarova!) dolazi k dobru. Na ovo ćemo se već vratiti kod same analize socijalnih romana.

Vratit ćemo se opet na neke pripovijetke individualistične grupe "Jedna od najdirljivijih pripovijedaka je "Mumu", rekao je Carlyle. U istinu je tako. Pred sobom imamo kao iz drveta isklesanoga snažnoga, gluhonijemoga slugu Gerazima. Jednom se je zaljubio u djevojku, koju mu gazdarica ote i dade pijanome slugi (Gazdarica je slika Turgenjevljeve majke. Većina njegovih djela imade autobiografski značaj. U Prvoj ljubavi nailazimo na sliku njegovoga oca, u Puninu i Baburinu vidimo opet njegova prvoga učitelja, koji ga je oduševio za rusku književnost, a Proljetne vode, to je moja pripovijest, " rekao je Turgenjev). Na to je on spasio malo pseto i svu svoju ljubav na nj prenese. Pašče se je dopalo gazdarice i ona ga pozove k sebi. No kad je ovo na nju zarežilo, zapovijedi, da se ovo otme Gerazimu. Pseto se je opet ovome povratilo i kada je jedne noći zalajalo vikne gazdarica: "Ah, ah ja umirem, opet taj pas, "zapovijedi da se ovo ubije. Gerazim to sam učini, uteče na selo i više nije gledao na djevojke niti držao pseta. (Jedina pripovijetka gdje muž ostaje jak).

U "Kralju Learu stepe" je realistično snažno prikazivanje doseglo svoj vrhunac. Harlov - Lear stepe - je snažan kao kakva pretpotopna životinja, na silnome trupu, bez ikakva vrata, sjedi malo nakrivo silna glavurda. Množina razrijeđenih žućkastih kosa pokriva je do čupavih obrva. Iz plavkaste, pravilno borane kože, izbija orijaški tupi nos, vire dva mala oka s oholim pogledom. Ispod puklih usana i malih usta zvuči promukli i tvrdi glas, kano zveket željeznih šiba, koje se vuku po zloj kaldrmi. On uvijek govori kao da za jakog vjetra preko široke doline nekome nešto dovikuje. Njegove ruke su kao jastuci, njegova leđa, dva lakta široka, i njegova ramena slična su mlinskim kamenovima, a njegove uši kao - pereci izgledaju sa svojim zavojima. Ovaj pretpotopni čovjek je prava slavenska narav, pun blagosti i dobrote. No kada su ga njegove dvije kćeri istjerale iz kuće, pobjesni, valja se po blatu, kao mastodont, penje se na krov kuće i nadčovječnom snagom ovu ruši. "Kralj Lear" stepe je kasno pisan, već vidimo Turgenjevljevu snagu da prikaže vanjštinu osoba. Ovu svoju tehniku je on primijenio i na prikazivanje osoba u III. grupi i već poradi toga možemo reći, da su individualistička djela prijelaz socijalnim.

Po naslovu "Kralj Lear" sudimo da je Turgenjev poznavao Schakespeare-a, Imao je duboko shvaćanje ovoga Engleza, jer tragična krivnja ruskoga Leara, te motivi, koji ga tjeraju do ludila odgovaraju Schakespeare-vu Learu. I druga njegova djela osobito je volio. U samome uvodu ovoga "Kralja Leara stepe" veli da je u životu sretao Leara, Otella, Falstafa i Hamleta.

S ruskim se je Hamletima za vrijeme cijeloga svoga književnoga rada bavio. Većina Turgenjevljevih ljudi mozga i analizira svoja čuvstva, te si kao uslijed toga slabe volju. Hamlet je glavni junak u Asji, Litvinov u Dimu, Sanjin u Proljetnim vodama, Nježdanov u Novom rodu, te "Hamlet šćigorskog okruga". Ova zadnja pripovijetka je uvrštena u Lovčeve zapiske. Nju i pripovijetku Mrgud (također iz Lovčevih zapisaka!) možemo slobodno uvrstiti u individualističku grupu, jer po svojemu realnom načinu prikazivanja sliče ostalim pripovijetkama. Sam Mrgud - snažni lugar - je prethodnik Mumu-u.

Hamlet šćigorskoga okruga već jako sliči socijalnim djelima, jer prikazuje ruski društveni tip tridesetih godina 19. stoljeća. "Hamlet" bio je u Njemačkoj i studirao Hegelovu filozofiju. Nakljukan teorijom vratio se je u Rusiju i htio je da nešto započne. Izgubio je ono malo zdravoga razuma što je imao, te postići ne mogaše ništa, jer Rusija treba praktičnih ljudi, a ne teoretičara. Ovo djelo je kulturni dokument ruskoga društva iz tridesetih godina i čini prijelaz iz individualističke grupe socijalnoj. Poznato je da su se u ono doba pisale brošure o Hegelu, raspravljalo šta je to: "Sein an sich" i "Apsolute ich". Svijet si je glavu razbijao u doba kad je trebalo praktičnoga rada. Ovaj moment je Turgenjev dakle uhvatio u ovoj pripovijetci.

Kad sam već kod kulturnih tipova, to ću spomenuti još gosp. François iz novele "Gospodin sa sivim naočalama". Zorni realistični prikaz je karakterističan za ovu grupu. "Jedno jutro - bilo je u početku veljače 1848.......jedan čovjek visoka rasta, suhonjav i žilav, s crnom prosijedom kosom, a na orlovskom nosu s naočalama od zarđala željeza i sivo-čađasta stakla, stupi iz kavane, obazre se na sve strane.......... Čovjek sa sivim naočalama ne posadi se, nego se sruši na stolac, poturne svoj stari cilindar u nazad na zatiljak, te skrstivši obje košćate ruke o čvorastu palicu, zaište šalicu kave". Ovaj gosp. François predviđa sve obrate u državi o kojima drugi i ne sluti. Sve što je rekao obistinilo se. On je tragična osoba, jer vidi koje će se nesreće dogoditi, a ne može da ih spriječi. Jednom riječju on je suvišan.

Ovim smo istakli najvažnije osobine individualističke grupe, a sad treba da se pozabavimo s najvažnijim Turgenjevljevim djelima s romanima i pripovijetkama socijalne naravi.

III.

Novo tlo valja orati plugom, koji duboko prodire, a ne ralicom što se skliže površinom.

Motto Novom rodu.

Nešto slično Schakespeare-u stvorio je Turgenjev u svojim socijalnim djelima. Prvi nam je u svojim dramama o kraljevima podao izrezak iz historije engleske, posljednji nam je u svojim socijalnim djelima prikazao ruski kulturni razvoj - djetinju bolest ovoga naroda - od godine 1830-1868. Ovaj dio kulturne povijesti je Turgenjev sam doživio i stavio si je za zadaću, da razne periode iz ove psihološki protumači i da u čitaocu pobudi sveopće - ljudski interes za reprezentante pojedinih perioda. Poradi lakšega pregleda smjestit ćemo ova djela u jedan kronološki red:

1830	40 Lovčevi zapisci (Hamlet ščigorskoga okruga)
1830	1837, 1861 Punin i Baburin
1845	48 Ruđin (1855 Nikola I. +)
1858	U predvečerje
1859	Oci i djeca (1861 Oslobođenje kmetstva)
1862	Dim
1868	Nov rod.

(Ove godine nijesu precizne, jer isti događaji su se mogli dogoditi koju god. prije ili kasnije. Za nas je samo važno šta se je dogodilo prije ili kasnije).

Promatrajući ova djela moramo se također upustiti u rusku kulturnu historiju. Najvažnija godina XIX. vijeka je za Ruse bez svake sumnje godina ukinuća kmetstva – 1861. Dok je još 46,000.000 seljaka stenjalo pod jarmom kmetstva nije se moglo pomišljati ni na kakav razvitak. Sva inteligencija je poradi toga uperila sile da isposluje oslobođenje. Đaci su putovali u Njemačku da se izobraze, te da se mognu vrativši se u Rusiju svom silom boriti za oslobođenje kmetstva. Tako bi i s Turgenjevom. No od njega nije postao borilac, već književnik, koji je zavolio ruskoga seljaka i nastojao da olakša ovome život. Kod toga ne smijemo pomišljati da Turgenjev na kmetstvo napada, obratno on u svojim djelima objektivno iznaša mane spahija a i njihovih kmetova.

U prvom redu je on umjetnik, koji piše bez ikakove tendencije, a onda istom čovjek, koji objektivno promatrajući vidi mane u svome narodu. Ovo ću već pokazati u Lovčevim zapiscima.

Djelo ovo nije izdano odjednom nego razne pripovijetke štampale su se u pojedinim časopisima. Prva i najkarakterističnija je "Tvor i Kalinić"; ona je utemeljila Turgenjevljev glas, a svidjela se je osobito kritičaru Bjelinskom. U Tvoru i Kaliniću pjesnik je dva Rusa kontrastirao (suprotstavio). Tvor je snažna praktična narav, glave Sokratove, sve planove svoga gospodara poznaje; ovome prodire u dušu, i ne će da se otkupi. Proti pismu ima antipatiju, a svoju ženu smatra za mnogo nižeg od sebe, postavio ju je u kategoriju roba ili sluge (Tolstoj). Imade dobroga prijatelja Kalinića. Ovo je nepraktična narav, puna ljubavi k prirodi i pjesmi. Karakter jednoga nadopunjuje karakter drugoga. Obojica spojena u jednu osobu imaju sve osobine Rusa. Jedan Rus je samo sličniji Tvoru, drugi opet Kaliniću. Spomenuli smo da je pjesnik ovim seljacima, koje on tako voli, dao lijepih i gadnih osebina. Umjetnik je u pravom smislu riječi, nigdje nema tendencije. Shakespeare-ova Falštafa mi uz sve njegove pogreške volimo za to jer ga je pjesnik umjetnički proživio. Iz istoga razloga nam je drag i lovčev pratioc Jermolaj, suhonjav, žilav seljak, koji sa svojom ženom nemilosrdno postupa i mlinaricu sebi vabi.

U Lovčevim zapiscima nailazimo na sve strane seoskog i vlastelinskog života; tako npr. na jednog slugu, koji je bio čuvar pasa, obućar, krojač, glumac, kuhar, kočijaš a sada je ribar. Većina ovih seljaka živi u bijedi, a na usta im ne izlazi ni jedna tužba. Samo kmetstvo smatraju kao i smrt za neoboriv prirodni zakon, a gospodareve kazne podnašaju hvaleći pravednost njegovu. Mlinarka bez i jedne tužbe priča o svome bivšem vlastelinu koji ju je samo za to otjerao, jer je htjela da se uda. Svi ovi Rusi bol i muku stoički podnašaju, ozbiljnih lica poput Milletovih seljaka očekuju smrt. Oni se ove ne boje, jer je ona za njih samo ceremonija. Kada je n. pr. jedan seljak saznao da će radi zadobivene ozlijede umrijeti, sjeo je na kola, potjerao konje i uputio se kući, samo da što prije posao obavi. Isto tako umire jedna žena, koja je u krevetu čuvala novac da ga može dati popu za njegov trud.
Imade žena i druge naravi i sve ove su snažno oslikane. Svojemu mužu koji ih šiba podaju posljednju kopejku za rakiju, a kada on pijan leži pokrivaju ga. Opisana je i ljubav seljanke k jednome nadutome slugi u kojemu je opet ženska duševno jača od muškoga. Jedna od najdirljivijih priča je "Žive mošti". U jednoj bašči leži žena brončana lica, u koju negda bijaše - od 16. godišnjeg Turgenjev pjesnika zaljubljena. Nespretno je pala, a sada, se ne može da smjesta miče. Bolesna ovdje leži; ćuti miris cvijeća, sluša pjesmu ptice, brujanje pčela i gleda lijet leptira. U ovome djelu prirodu ona uživa i misli na Boga.

Na vlastelu je pjesnik gledao s istom ljubavlju umjetnika kao i na seljake. Ima ih nemilosrdnih koji nepravedno seljaka kazne i gule, dočim višemu od sebe ulizuju, a ima ih opet dobrih ali nepraktičnih koji bi rado seljaku nešto učinili da ga razumiju. Jedini dobri gospodar je žena Tatjana Borisovna, koja razborito s gospodarstvom upravlja i koju svi vole. U Čertophanovu opet vidimo Don Quijote-sku narav. Ovaj na svome konju Maljek-Adelju, kojeg ne bi dao ni za "carevinu" u divljemu lijetu jaše po okolici. Jednoga dana mu nestade konja i on pođe u svijet da ga traži. Poradi sramote od ljudi ne bi se on nipošto vratio bez konja, na svoju veliku sreću našao ga je. No doskora opazi da se je prevario, on ubije konja, a naskoro sam umre. Živio je s Cigankom, koja ga je ostavila i sa svojim prijateljem Njedopunjskinom. Posljednji je cijenio i poštovao svoga gospodara i prijatelja, jer ga je ovaj kavalirski izbavio iz jedne teške neprilike. Njihov prijateljski odnošaj je preteča odnošaja Punina k Baburinu.

Turgenjev nas je upoznao još s mnogim drugim plemićima (Lebeotan!) koji su većinom filistarske naravi s tijesnim kravatama, visećim bradama i kao prst debelim zlatnim lancima. Oni se spominju još sjajnih svečanosti grofa Orlova i njegovih naitresse-a, no taj luksus oni više ne poznaju nego filisterski uživaju u dobrome jelu i pilu i igri billarde-a.

Vrijednost Lovčevih zapisaka ne stoji samo u umjetničkom prikazivanju ljudi i običaja, nego i u divnim opisima okoline i prirode. Tu nalazimo tako zvani "Stimmumgsmalerei", Detailmalerei, te i genre-slika. - Proljeće, ljeto i jesen ruske prirode prikazano je sa svim svojim nijansama; pjesnik uživa promatrajući ove i pokorava se njihovom čaru. Hodajući po neizmjernoj stepi, nepreglednoj šumi, promatrajući kretanje zvijezda obuzimaju ga čuvstva ljudske ništetnosti i praznine. Ovo čini Turgenjeva velikim pjesnikom jer on osjeća bol sviju ljudi i težnju njihovu za Stvoriteljem ovih krasota. Nije mi moguće da istaknem sve ove prirodne opise, koje zauzimlju jedno od najvažnijih mjesta u Turgenjevljevoj umjetnosti; - čitatelj će najbolje učiniti, ako sve sam pročita -

U Novom rodu, Plemićkom gnijezdu, Suvišnom čovjeku, imade toliko krasnih prirodnih snimaka, da se ne možemo dovoljno načuditi njegovoj umjetnosti, da sa malo riječi u nama pobudi čuvstvo, koje u nama prave slike proizvode - tako zvani "suggestiveness".

Kao lovac je Turgenjev lutao po prirodi, zaboravio je na sve svoje znanje i osjećao je i živio sa prirodom kao svaki seljak. Poradi toga je on znao u Bježinom lugu tako sugestivno pokazati kakav dojam priroda čini na čovjeka, koji s njom živi. U melodijama, koje seljak u prirodi čuje za krasne ljetne noći, vidi on svirku čudnovatih bića; - sve si on to tumači na alegoričan način -.

Veliki je ovo narod koji ovako osjeća i taj ima uz sve svoje pogreške čistu i nepokorenu dušu. 46 milijuna tih ljudi je neoslobođeno; oni jaram kmetski podnose bez ikakve tužbe i u nama se pobudi pitanje, kada će doći osloboditelj ovome narodu, kada će biti ljudi koji će ovaj osvijestiti. U istinu oni se već javljaju: iz tmine i blata se izvlače sasvim iskaljani i poderani. Još ne znaju šta će da rade samo osjećaju da su blaga ovoga svijeta nepravedno razdijeljena i da je sav ovaj sistem zao. Komičan dojam još na nas čine sans-cullotti ali mi vidimo da su na pravome putu, jer su uočili najcrnje zlo sviju zala – kmetstvo.

Daljni niz Turgenjevljevih socijalnih djela bave se ljudima i idejama koje rade za dobrobit cijeloga naroda; iznašaju nam se razni reprezentanti pojedinih kulturnih epoha; iznašaju nam se njihove težnje i njihov tragični svršetak. U njima mi vidimo razvoj Rusije, opažamo da oni nijesu samo puni velikih ideja, nego da su zadojeni i zlim duhom. Radi ovoga ti junaci stradaju: ono što je u njih bilo dobro preživljuje ih - vječno je -

Već u Hamletu šćigorskoga okruga naišli smo na čovjeka, koji ide za tim da prosvjetljuje narod. Rekli smo uzrok zašto nije uspio; no njegove težnje nijesu uzaludne, jer ga je vodila ideja altruizma. Ova je vječna i njom su prožeti svi budući narodni prosvjetitelji. Čudnovati su to ljudi, neopazice niču sad ovdje sad ondje, sad u gradu sad u selu sad opet iz plemićke kuće onda opet iz sveučilišnih krugova. U tridesetim godinama nikao je iz životne mizerije neki kržljavi čovjek i ovaj hoće da se bori proti orijaškome sistemu. Naravna stvar on sam ne će uspjeti no doći će ljudi, koji će raditi za istu misao i uspjet će da sruše kmetstvo. Ovaj mizerni i komični pisarčić je Baburin.

Prije nego što je on stupio u službu vlastelinke reče: "Ja sam toga načela da se tjelesne kazne ne smiju upotrebljavati - proti seljaka!-" Silno komičan dojam čini taj podrpanac, koji je u ogromnoj Rusiji jedini koji se usuđuje otvoreno protestirati proti sredovječnom nepravednom sistemu. Sam se nazivlje republikancem i uvijek je dosljedan svojim načelima mladoga vlastelina - autobiografa - prekorava što ne kuca na vrata kad ulazi u sobu. Kroz mizeriju se je vukao za cijeloga svoga života i ova ga je naučila da osjeća tuđu bol. Kasnije se je jednom pridružio nekom republikanskom udruženju, te poradi toga bude poslan u Sibiriju na robiju. Pošao je onamo svjestan da je radio za plemenitu ideju kada je čuo iza 25 godišnjega teškoga rada da su kmetovi oslobođeni viknuo je taj stari republikanac: "Hura, hura, Bog poživio cara.... Nikander, Nikander, jesi li čuo. U Rusiji nema više robova! veseli se u grobu stari prijatelju! Od veselja je Baburin umro; njegov rad nastavlja njegova žena Musa. Ona je "nov tip" žene, kako ju je njen bivši ljubavnik, đak Tarhov, nazvao. Musa je prva djevojka u nizu Turgenjevljevih socijalnih djela, koja je pratilac mužu i s njim zajedno nosi kroz narod luč prosvjete. Ona je pošla s Baburinom u Sibiriju i kada je ovaj umro nije se ona vratila u Rusiju, nego je dalje vodila školu, koju je njen pokojni muž osnovao. Musa je nov tip, ona je prethodnik Jeleni u Predvečerju i Marijani u Novome rodu (Samo kronološki, jer je samo djelo U predvečerje pisano prije Punina i Baburina).Velike su to žene, jer su poradi prirodne nadarenosti stvorene za praktični rad u narodu.

Reći ćemo još nešto o pozadini ovoga socijalnoga djela. Prijatelj Baburinov, komični Punin spada među prve ljude koji su se oduševljavali za rusku književnost (1830!) (Do sada je inteligencija poznavala samo Francuze, njihovu književnost i historiju, a za svoje duševne produkte i jezik nijesu se zanimali. Neki su dapače zaboravili ruski jezik). Punin sa žarom mladome dječaku deklamira Heraskovu Rostijadu i mnoge druge ruske pjesme, a kada je iza 7 godina nešto čitao o Puškinu prepao se je. Ovoga velikog pjesnika više nije razumio, jer je čovjek stare dobe.

Kada je autobiograf - sam Turgenjev - bio u Moskvi oduševljavao se je za Sagoskinov roman Juraj Miroslavski, te za Byronovu poeziju. Ideal bijaše ovakva djevojka: "Prezirno-oholi izraz lica - ironično-gorki podsmijeh - očaravajući pogled, i ono tajinstveno demonsko, fatalističko ""Nešto"" - to bijahu osebine, bez kojih si mi Muzu, Byronsku muzu, koja je onda mlade glave zagrijavala - ne mogosmo pomisliti."

Ove dvije literarne karakteristike, osoba Punina, Baburona i Muze, revolucionari i kmetski sistem sačinjavaju historijsku pozadinu Punina i Baburina. (couleur locale).

Doba napreduje. Za ideju pravde i istine se ne zanimaju sada smo podrpanci poput Baburina, već ima i inteligentnih ljudi, koji se oduševljavaju za sve što je lijepo i koji se bore na svoj način proti ruskome zlu. Takav je Ruđin. Ruđin nije samo Rus, nego on pripada cijelome čovječanstvu: - dok na svijetu bude ljudi bilo, biće i Budina - Da ogledamo kakav je!

Pun, je najkrasnijih ideja, ljubi književnost i ostale umjetnosti, govori o požrtvovnosti i samoprijegoru, ima sjajan govornički dar. Kamo god dolazi svijet začarava i predobiva, ali iza sjajnih aplausa ne znaju šta će s njim a on opet ne zna šta će sa ovima započeti. Nataliji djevojci vlastelinke, na čiji je dvor došao, čitao je Fausta i tumačio joj ga, pričao o Bogu i narodu te o jakosti volje i požrtvovnosti. Ona se je zaljubila u toga muža plemenitih ideja. Mati njena nije dozvolila, da ona pođe za čovjeka "bez čina", a ona je bila pripravna da sa Ruđinom uteče i na kraj svijeta. No ovaj sjajni junak na jeziku je klonuo. Kad je trebao da pokaže jakost volje i da ovu divnu djevojku sa sobom povede, klonuo je i izrazio da se treba pokloniti sudbini. Natalija se tomu nije nadala, vidjevši pred sobom kukavicu, pošla je za volju materinu za drugoga. Nikada više u životu nije izgovorila ime "Ruđin". (Natalija je najbolja karakteristika za jakost Turgenjevljevih djevojaka. Vidi I. grupa!) Ruđin je po svijetu lutao, svagdje je govorio o velikim mislima, no nigdje ništa nije stvorio. Iza mnogih neuspjeha nije klonuo duhom, nego je ostao optimistom, koji je tražio istinu, dok najposlije nije 1848 poginuo u tuđoj zemlji, boreći se za tuđi narod. On je sam sebe dobro poznavao i njegove riječi u pismu Nataliji su se obistinile: "Kraj će biti da ću se žrtvovati za jednu glupost, za jedno ništa, u koje sam ne vjerujem." Jedini Ležnjev ga je u dušu poznavao i rekao je da Ruđina ima po cijelome svijetu: njihova uloga u svijetu nije da stvaraju, nego je njihova zadaća da siju dobro sjeme. To je Ruđin doista i učinio jer je oduševljavao mladež za ideale, jer im je pokazao jedini pravi put kojim čovječanstvo ima da stupa. Ruđini su tragične osobe jer one ništa pozitivnoga ne stvaraju, njihova je volja slaba i za to oni stradaju - jednom riječju nesposobni su za život. - Njihove dobre tendencije ih preživljuju.

Već iz ovoga vidimo da je Turgenjev počeo upotrebljavati jednu zasebnu tehniku. Onaj koji je sposoban za život, dalje živi (Natalija); nesposobni ljudi stradaju. Slijedeće djelo koje je ovome dosta slično je "U predvečerje."

I ovdje nailazimo na snažnu ženu i na nepraktična čovjeka puna plemenitih ideja. No radnja U predvečerje događa se nešto kasnije od Ruđina i za to vidimo da su sposobnosti muža u ovome djelu već savršenije od Ruđinovih. Insarov - ovaj muž - ne posjeduje doduše dar govora, no i on ima plemenite ideje kao Ruđin. Cijelo njegovo nastojanje je usredotočeno u ideji: "Sloboda domovine." No nije on samo Ruđin po ideji nego u njega ima nešto više: spreman je da se žrtvuje. O tome ćemo već malo kasnije progovoriti.

Naslov djela je "U predvečerje". Ono nam daje sliku ruske kulturno historijsku historiju iza smrti Nikole I. - nosioca apsolutizma - Njegov nasljednik Alexander pročitao je Lovčeve zapiske i ove su učinile na nj toliki dojam, da si je preduzeo seljaka osloboditi. Sva inteligencija se sprema na taj svečani momenat, predradnje se zgotovljuju. Potrebno je vel. praktičnih muževa ali ovih nema. No za to Rusija posjeduje vel. i požrtvovnih žena (Sjetimo se novog tipa!). (Stojimo u predvečerju novog doba). Ovaj momenat je Turgenjev uhvatio u ovaj pripovijetci. Glavni junak je Jelena. Po njoj je u početku i sama novela nosila ime "Jelena". Zaključujemo, da je Turgenjev svu svoju snagu uperio da prikaže ovu junakinju; ona je nosioc ideje ovoga djela (a ne Insarov kako su mnogi krivo razumjeli) Snažna je to djevojka, puna samopožrtvovnosti i ljubavi bližnjemu. Njeguje bolesnike i siromašne, zanima se za bijedne životinje a ljuti na glupost. Laž ne može nikako da trpi, nego uvijek teži istini i rado sluša Bersenova, kako joj ovaj tumači razne filozofske teorije. Ona ovoga čovjeka ne ljubi, sva duša njena traži muža puna volje i plemenitih ideja, koji će je znati da vodi (Zinaida). Našla ga je, to je Insarov, Bugarin student historije i filologije, koji je težio za oslobođenjem domovine. Ovo mu je jedini cilj i za njega je spreman da svoju ljubav za Jelenom pregori; no to nije potrebno. Jelena je, poput Natalije u Ruđinu, spremna da se odrekne svojih roditelja i da s njim ode na "kraj svijeta". Bugarin je na to pristao i uputio se je u svoju domovinu. Na putu se je slučajno razbolio i u Mletcima umro. Jelena nije zdvajala, jer je poput Turgenjevljevih djevojaka sposobna za život, te se je uputila u domovinu muža, da njeguje bolesnike i da poradi za dobro narodno.

Slikanje Jelene je po svojoj ljepoti preteklo skoro sve Turgenjevljeve djevojke. U sebi osjeća veliku moralnu snagu i poradi toga traži sebi ravna muža. Rusa takvoga nije našla - jer je predvečerje - no zaljubila se je u Bugarina. Insarov - to je ime Bugarinovo - nije taj čovjek kakvoga je Jelena faktično vidjela. Svakako on nije samo Ruđin što se tiče ljepote ideja, nego je on i spreman da djelom ove oživotvori. Iz toga razloga pošao je on u svoju domovinu. Mi se pitamo: ! Što bi uradio da je onamo došao. Sam Insarov to nije znao. Ideja oslobođenja domovine mu lebdi pred očima i za ovu se hoće da žrtvuje. Mi znamo da za ovo djelo nije dovoljna ideja nego je potrebna i jaka realna sprema. Insarov nije nikada ništa djelom učinio - ne praktičan je -. Kada bi došao u Bugarsku stradao bi. Na putu on umire, jer je po Turgenjevu nazoru nesposoban za život. Ovu nenadanu smrt je Turgenjev opravdao na fatalističan način. (Poradi toga je ovo djelo prelaz fatalističnog nazora na život - karakteristika II. grupe - k tehnici realističnog romana). Jelena veli: "Sudbina je njega srušila". Svaki već što živi sebe tereti krivnjom od koje niko nije isključen."

Ideju ove pripovijetke je najbolje karakterisao kipar Šubin (Jedno lice iz Predvečerja koje poput Ležnjeva u Ruđinu, Paklina u Novom rodu, Potugina u Dimu, prilike pravo razumije i nama shvaćanje djela olakša). "Moram reći da Insarov", veli Šubin, "zaslužuje da Jelenu posjeduje. Ali ne, manimo se te gluposti. Ja ne poričem da je on spreman čovjek i da će se u pogibelji znati da pokaže, ali u istinu do sada nije ni malo više učinio nego jedan od nas. - Mi se ne ćemo dičiti; mi nemamo razloga, jer uopće kud god pogledali, ljudi nemamo. Sad imamo posla s neveselim, mrzovoljnim licima, Hamletskim naravima, sad opet s dječacima, koji ništa ne znaju ili napokon s ljenčinama junacima na jeziku (Ruđin!)… Ne ova djevojka se ne bi lako odlučila nas ostaviti, da je u nas u istinu vrijednih i pametnih ljudi…"

Doba u kojoj se ova pripovijetka odigrala je odprilike godina 1857-1858. Rusija već posjeduje velikih žena, mi čekamo na vrijeme kada će se pojaviti i djelotvorni ljudi (Ne Ruđini). Pođimo za godinu dalje. Već i takovih ima. Turgenjev je u Ocima i djeci iznio jedan kulturni tip iz godine 1859: Basarov je reprezentant ove dobe. Spreman je on liječnik, velik idealista a težnja mu je da koristi ruskome narodu. Da vidimo kako on to čini.

Basarov drži da će jedino onda nešto postići, ako sve postojeće sruši. Nosioc je nihilizma - duševne revolucije - On ne zna, da propagiranjem nihilizma ne ruši samo zlo, nego što je i dobro, na ono što će kasnije sagraditi i ne misli …" to već nije naš posao. Najprije valja mjesto raščistiti". Cijelu kulturu, sve dobro i zlo u njoj ne priznaje" "Aristokratizam, liberalizam, progres, principi, ruskome čovjeku posve ne potrebni, mi radimo silom onoga što priznajemo korisnim. Sadašnje je vrijeme najkorisnije od svega poricanje - mi poričemo -. Svaki autoritet niječe, čustvo i umjetnost smatra za romanticizam nedostojan razumna čovjeka.

"Po mojemu sudu Rafael ni prebite pare ne vrijedi, pa ni oni drugi ne više od njega". Za njega je ljubav samo prirodni nagon - ono, što mi nazivljemo ljubav, Basarov ne priznaje. "A kakvi su to tajinstveni odnošaji među mužem i ženom?, mi fiziolozi znamo kakvi su to odnošaji. Prostudirajte ti anatomiju oka, od kuda ćeš tu kako veliš izvaditi zagonetan pogled!? Sve je to romantizam, budalaština, gnjilost, pretvaranje". Samo pozitivne znanosti on priznaje; ljudi moraju, isključivo samo da rade. Priroda nije hram, ona je radionica, a čovjek u njoj radnik. "Ovaj filozofski sistem je stvorio razum Basarov, a naravna je stvar, da se lijepi instinkti čovjeka - srce - proti ovome bore. U njemu je silna duševna borba, glas srca svoga hoće da utiša i poradi toga se ponaša grubo i neprirodno. On, koji niječe ljubav, sam se je zaljubio i ovaj jedini fakat mu pokazuje, da su njegove plemenite ideje nenaravne. Svoga druga Arkadija voli, ali ne će da pokaže što osjeća" Ima, Arkadije, ima u mene i drugih riječi, samo ih ja ne ću izreći za to, što je to romanticizam - to će reći medom se zaslađivati." Plemeniti Basarov sam je osjetio neprirodnost svojih nazora i morao je da strada. Njegov prijatelj Arkadije, koji ni izdaleka nije tako pametan kao on; ostao je živ i dalje koristio praktički narodu, jer je bio prirodan. U Basarovu su reprezentirana djeca. Osjećamo dah novog doba, koje ima plemenite i jake muževe, no ovi su tragični, jer uz sve svoje velike težnje, zadojeni su i zlim duhom. Nijekanje čuvstva je plod njihove plemenitosti, dapače su tako požrtvovni da svoja najsvetija čuvstva polažu na oltar ideji. Basarov je nijekao ljubav, a kada se je zaljubio proživio je svečovječansku borbu, koja se pita da li mi ljubimo u istinu kako bi trebali ili da li mi osjećamo sklonost ženi samo poradi strasti. Basarov je u istinu ljubio plemenito, no svojom pincetom u svojoj praksi dosada nije naišao na ljubav i zato ju je smatrao nagnućem. Vidivši da se njegovo srce ne slaže s razumom postao je nehajan životu, inficirao se je i umro.

Kontrast djeci su oci. Dok su prvi praktične naravi (Basarov izvanredan medicinar), oci su nepraktični. Nikolaj Petrović - Arkadijev otac - je agronom, a ne razumije u agronomiju. Basarov mu preporučuje da čita "Kraft und Stoff", a on se laća Puškina. Novo je doba za koje oni nisu stvoreni. Ima u otaca i lijepih svojstava: dobri su to ljudi u kojih je odgoj srca velik, koji uživaju u prirodi i umjetnosti. Nikolaj Petrović svira violončelo, čita Puškina, a kad iziđe u krasnu noć "razmekšano srce nije se moglo smiriti u grudima njegovim i on stade polagano hodati po vrtu, sad gledajući zamišljeno pod noge, sad podižući oči k nebu gdje su se rojile zvijezde i namigivale sebi. On je mnogo hodao, gotovo do umora, a u njemu nemir, koji traži nešto, neodređen, tužan nemir nikako da utiša. O kako bi mu se Basarov podsmjehnuo, što se sad u njemu zbivalo. Njemu četrdeset godišnjem čovjeku, agronomu i domaćinu, navirale su suze, bez razloga suze; to je 100 puta bilo gore od violončela."

Vidjeli smo već u Predvečerju, da je Turgenjev velik realista, da i njegovi junaci (Jelena piše u svoj dnevnik "Nas oboje ne možemo se za pjesme ugrijati i nemamo smisao za umjetnost.") Isto objektivno stanovište je Turgenjev zauzeo u romanu: "Oci i djeca". Nikolaj Petrović kao i Basarov imadu svojih, lijepih strana, a i svojih pogrešaka. Što jedan ne posjeduje to ima drugi - jedan drugoga nadopunjava -. Naše simpatije su na strani Basarova, jer je on čovjek rada, koji je već nešto postigao, koji se u sebi bori - i koji je tragičan -

Arkadije, prijatelj Basarov je spona između otaca i djece. Negda se je oduševio za ideje svoga prijatelja, no kada je došao u očev dom, zaljubio se je, preuzeo očevo imanje i praktičnije nego ovaj stao je da radi za dobrobit seljaka. Budućnost je njegova. Arkadije nije tako talentiran i duševno sposoban kao Basarov, no dalje živi, jer je bio prirodan. Basarov je stradao, Arkadije dalje praktično radi, dakle Turgenjevljeva misao je: budite kao Arkadije. Iz ovoga već vidimo da Basarov nije bio suvišan na svijetu; on je odgojio Arkadija - potomka oca Nikolaja Petrovića -oduševio ga je za ideal i za praktični rad. Basarov je takorekuć nosioc mesianističke ideje: oce u osobi Arkadija je regenerirao, davši im ono što nijesu posjedovali (ideal i praktični rad). Ono opet što je kod otaca bilo lijepo (smisao za ljubav i umjetnost), ostalo im je.

Ovome djelu po tehnici Turgenjevljevog realističkog romana (Tko dalje živi sposoban je za život, tko umire nesposoban je) odgovara njegovo najpoznatije djelo "Nov rod". Ovaj socijalni roman nam daje izrezak iz ruske kulturne historije iza oslobođenja (god 1868) Turgenjev u njemu obrađuje socijalnu epidemiju, koja je onda harala u ruskome društvu. Seljacima je bilo skoro gore, nego prije oslobođenja, našlo se je lihvara, koji su narod gulili i isisavali. Plemeniti duhovi htjeli su da tome na kraj stanu, šireći po narodu revolucionarne ideje, uperene proti lihvarskoj aristokraciji. Svaki inteligenat držao je za svoju zadaću da mora zalaziti u narod i ovaj buniti. Ljudi, koji nikada nijesu bili u selu niti poznavali narod, zalazili su u nj da ga dižu i da tako dovedu do socijalnog prevrata za noć. Revolucija im je bio cilj. Naravna stvar da ovi gradski sinovi ne postigoše ništa. Mladi đak Nježdanov takav je čovjek, nezakonit je sin jednoga aristokrata, studirao je estetiku i filologiju, a ima velik pjesnički dar. Poput svih dotadanjih inteligenata govori: "Bolje je propasti u radu za narod, nego polučiti najveći uspjeh na književnom polju." Tadanji ljudi nijesu mogli da pojme da je i književni rad dio rada za narod. Nježdanov ne poznaje narod i zalazi u nj da ga buni. Vuče se po krčmama, opija se sa seljacima i da svoj cilj postigne, laže. "O kako ja tada proklinjem tu nervoznost, osjetljivost, nehajnost, svu tu baštinu svoga aristokratskog oca. Ja demokrat prijatelj puka, kojemu se od samoga mirisa te ogavne rakije - zelenog vina - smućuje i daje na bacanje!" Nježdanov prodaje razne brošure, te je u razgovoru sa narodom tako nespretan, da ga ovi uvijek nasamare. I on je revolucionaran poput Basarova no razlika je ta, što Basarov ruši duševnu kulturu, a Nježdanov teži za materijalnom revolucijom. Plitkim srestvima hoće da to postigne, viče samo puste fraze kao: "Što do bijesa vi spavate, ustanite! doba je! dolje s porezima! dolje sa zemljoposjednicima! za slobodu! naprijed! maknimo se junački!" Sam je ovaj pjesnik počeo da sumnja u svoje djelo, ovaj romantik realizma postao je ruski Hamlet, kako Paklin veli. Uvidio je da ne će ništa moći preko noći stvoriti i ubije se.

I ako je ovo djelo tijesno socijalne ruske naravi opet je pisano za cio svijet. Nov rod je himna mladosti i njenim idealima. Žao nam je da ovaj neiskusni mladić strada u radu za narod. Poput Basarova je on tragična osoba i mi vidimo da on nije mogao nikako da uspije, jer je bio na krivome putu. Svi njegovi istomišljenici budu uhvaćeni i zatvoreni, njihov se je rad izjalovio.

Već sam rekao da je i u ovome djelu, provedena tehnika realističkog romana. Mi se za to pitamo, tko je ostao nadalje na životu, tko je dalje djelotvorno radio. To bijaše Solomin tvornički mehaničar i Marijana. Solomin je pristaša Nježdanova i on je poput ovoga sa sadašnjim sistemom nezadovoljan. Da postigne svoj cilj nije kao Nježdanov izabrao put revolucije nego miran i polagan rad u svome djelokrugu. Kako već rekoh vrstan je on mehaničar i u tvornici je uredio školu, te se oženio s Marijanom negdašnjom prijateljicom Nježdanovom. Ona je poput Muze i Jelene "nov tip" žene, koja sudjeluje sa svojim mužem prosvjetnom radu. I ona poput ovoga radi u svom djelokrugu: pere suđe, para piliće, češlja i podučava djecu, te njeguje bolesnike.

Turgenjev nam je opet rekao: "Budite kao Solomin i Marijana i budućnost je vaša". Kod toga ne smijemo pomisliti da je Solomin idealan lik, bez ikakvih mana i osobina, ne, ne, naravi je dosta prozaične, jer mu je i posao prozaičan. Neki kritičari rekoše Turgenjev nije trebao da ovakvu suhu narav pokaže simpatičnom. Oni su držali, da je Solomin čovjek bez srca i osjećaja za lijepo. No oni se varaju. Solomin nije doduše entuzijast, ali mi se sjećamo da smo više puta u oku ozbiljnog Solomina vidjeli suzu da se cakli.

Trn u oku ljudima novoga roda bijahu zemljoposjednici. S ovima nas je pjesnik također upoznao i ovi posjeduju mnogo zlih strana. Takav je lakirani naprednjak Sipjagim, njegova žena - nekadašnja velegradska lavica -, Kolomjejcev i drugi. Ovo su sve lihvari, koji narod gule a drže se za slobodoumne ljude. I ovi su objektivno crtani, pojedina lica nijesu prenatrpana zlim svojstvima. S ovim ljudima ćemo se malo bolje upoznati u Dimu.

Radnja Dima je odprilike 1862.; dakle godina dana iza oslobođenja. Da smo se držali kronološkog reda, trebali smo Dim prije Novog roda obraditi, no ostavio sam ga za svršetak, jer je Dim sasvim neovisno djelo i nije sa socijalnim djelima u tako uskoj vezi, kao što su Oci i djeca s Novim rodom. Sama radnja se ne odigrava više u Rusiji, nego u Baden-Badenu u Njemačkoj.

Kada je Turgenjev ovo djelo pisao izgubio je poradi Slavenofila svoj književni glas u Rusiji. To ga je tako ražestilo, da je od umjetnika Turgenjeva postao čovjek strančaran (tj. počeo se je baviti politikom stranaka). Ova stranačka tendencija i mržnja provejava čitavo djelo. Slavenofili i aristokrate su karikirani - te poradi toga djelo nema tako vel. umjetničke vrijednosti, kao ostala navedena djela.

Važno je ovo djelo za to, jer su u njemu ujedinjene sve mane i vrline Turgenjevljeva rada, te i za to što njegovi nazori o životu u osobi Potugina nalaze svoj izražaj.

Intriga djela je slijedeća: Litvinov je svršio prirodne nauke i došao u Baden-Baden, da čeka svoju zaručnicu Tatjanu. Ovdje susretne svoju ljubavnicu iz đačkog života –Irinu. Udana je za glupog aristokrata Ratmirova, kojega ona prezire. U gnjusnom aristokratskom svijetu ona živi i ne može da ga se otrese. Kada je opazila Litvinova, sva njena plemenita čuvstva se probude i zaljubi se u njega. No ovo nije više ona nevina đačka ljubav, nego je puna sjetilne primjese. Čari njenog krasnog tijela Litvinova zasljepljuju i on se (- poput Sanjina što se je u Mariju Nikolajevnu zaljubio. Proljetne vode!) U Irinu strašno zaljubi. Tatjana dođe sa svojom tetkom u Baden-Baden, Litvinov joj sve reče i ona se vrati u Rusiju. Kao vjetar je ova ljubav prošla, Litvinov se povrati u Rusiju i opet uzme za ženu Tatjanu. Kod Irine se je Litvinov upoznao s aristokratima a u društvu Rusa s Potuginom. Kod ovoga djela je najzanimivije da promotrimo karakteristike ovih ljudi, jer iako su karikirani svejedno opet snažno izrazuju Turgenjevljeve nazore o životu. No prije nego se ovima pozabavimo istaknut ćemo samo jednu finesu Turgenjevljeve umjetnosti. Irina je žena krasna tijela - moderna Venera - no za to je i ona puna plemenitih čuvstava i oholosti. Ona republikanski misli i sav sjaj koji je opkoljava mrzi. Tako je duboko ona upala u taj sjaj da ga se ne može da riješi, i ova Irina nosi karakteristiku Turgenjevljevih junakinja. Kada je bila u Moskvi rečeno je o njoj: "Teško je reći što se zbiva u toj duši, no u gomili njenih obožavatelja, nema nikoga, koga bi priznavali za izabranika njezina." Ostala je i ona jaka, svoje ljubavi više nikome nije davala.

Ogledat ćemo ukratko Petrogradsku aristokraciju. Ovo su sve karijeriste krasnih manira no… "i kneginja Anette, koja bi sve predobila za se, kad ne kada i kad nenadano iz nje kao vonj kupusa usred najfinije ambre provali, - prosta seoska pralja; a i kneginja Pachette, s kojom se dogodila ova nesreća: Muž se njezin popeo na visoko mjesto, te je na jedanput, Dieu sait pourquoi, izbio gradskog načelnika i ukrao 20.000 rubalja u srebru..." Uvijek govore franceski i izgovaraju "kao da je rodom iz Arzamasa." Neprijatelji su civilizacije i zastupnici najstrašnijeg despotizma. Groza čovjeka hvata kada ih čuje: "Ja nisam neprijatelj tako zvanoga progresa; no sva ta sveučilišta i seminarije onamo, i narodne škole, ti đaci, popovići, ljudi bez čina, svi ti nitkovi…………, ne dirajte u disciplinu gore od svega, a mostove i obalne nasipe i bolnice možete graditi, ulice plinom, a zašto ne prosvjetljavati."

Za kulturu oni smatraju samo vanjske ustanove, gas, nasip i t. d., a protivnici su sveučilišta, škole i drugih kulturnih ustanova. To su niski ljudi, koji ni nezavrijeđuju, da to ime nose. Jedan drugoga i ne cijeni, a kad koji slaže drugi mu dobaci: "Poznata je stvar da ti među državnike težiš", ili "Valerieu, il y a des dammes ici. Ja to nijesam od tebe očekivao! Ili ti želiš u kakvi odbor da dođeš?" Rado oni govore o bljutavštinama i o raznim pariškim polusvjetskim damama ... "Brbljanje bez repa i života. U istoj vici i uzvicima nije se čuo zanos, u poricanju nije se osjećala strast.... Kako li nepoimanje svega na čemu se osniva, čim se ukrašava život ljuski!" Dosta smo rekli o ovim neprijateljima civilizacije koji nazdravljaju, kandžiji. Njima je žao što je seljaštvo oslobođeno i nadaju se da će opet stari dani svanuti.

Pendant, aristokratima u obratnom smislu su Slavenofili. Čućemo šta o njima misli Potugin, najuspjelija figura u Dimu. Mi smo se s ovim upoznali kod Gubareva gdje se je raspravljalo, u smrdljivoj sobi od duhana, o budućnosti Rusije. Za ovu raspravu je on rekao: ".... a sastane li se 10 Rusa, u taj mah nikne pitanje o značenju - o budućnosti Rusije…… Tom prilikom mlate oni po gnjilome zapadu…… i gosp. je Gubarev evo i Slavenofil i demokrat i socijalist i sve što mu drago a imanjem njegovim je upravljao i sad još upravlja brat, gospodar staroga ukusa, što ih zovu gulikožama"…… taj "začne se rugati i prljave anekdote pripovijedati - da naš vel. Gubarev pripovijeda prljave anekdote…".

Ovi Slavenofili su glupi ljudi koji se razbacuju imenima i godinama, sve rusko dižu u nebo, a veličinu evropske kulture zabacuju. Potugin im je neprijatelj; jer on ljubi civilizaciju i razumije sve mane ruskoga društva. "Dići staru zganeženu cipelu, koja je davno spala s noge Saint-Simonove ili Fourierove i s poštovanjem položivši je na glavu nositi je naokolo kao svetinju - to smo kadri, ili člančić nadrljati o historičnom ili suvremenom značenju proletarijata u glavnim gradovima Franceske možemo…"

Zaljubljen je ovaj čovjek u Irinu i opazio je na Litvinovu da ovaj isto osjeća. Jedno vrijeme ga je Litvinov držao ljubomornim, no kad ovaj reče: "Nije onaj ljubomoran u koga nema na ni kapi nade…" vidio je pred sobom slomljena čovjeka.

"Vrijeme je ipak da svršim, a i dodati se nema što." Rastat ćemo se od Turenjeva, samo ćemo još časak pričekati i poslušati šta nam veli na rastanku (To je naputnica, koju nam Turgenjev daje kad smo pročitali njegova djela). "A zato i oči mu (Potuginu – Turgenjevu!) se zakrijesiše takim prijateljskim čuvstvom, zato ne gurajte eto od sebe mrtve čovječje glave… ja vas ne ću više zadržavati, nego dopustite, da vas praštajući se zagrlim… S Bogom, Grigorije Mihailiću… dajte, da vam jošte jednu rečem. Još ima kad, da me poslušate; do odlaska željeznice ima više od pola sata. Vi se vraćate u Rusiju…Vi ćete tamo… s vremenom raditi…. Dopustite starome brbljavcu - jer ja sam, jao! brbljavac i više ništa - da vam dade kao naputak savjet. Svaki put, kad vam se desi, da se prihvaćate posla pitajte se, služite li civilizaciji - u pravom i strogom smislu riječi - izvodite li jednu od njezinih ideja, ima li trud vaš onaj pedagogijski, evropski značaj koji je jedino koristan i plodonosan u naše vrijeme, u nas? Ako je tome tako - idite smjelo naprijed, vi ste na pravome putu i djelo vaše je blagotvorno. Hvala Bogu! Vi nijeste onda jedini sada. Vi ne ćete sada biti ""pust sijač"", već se i u nas nalaze trudbenici - pioniri - to vama nije sada do toga, S Bogom ostajte, ne zaboravite nas!"

Time smo svršili analiza glavnih Turgenjevljevih djela. Mnoga smo ispustili a neka, koja su donekle romantičke naravi samo ćemo spomenuti. Takova je "Klara Milić", "Čudnovata priča" i "Vizije". Posljednje djelo se ističe krasnim prirodnim snimkama; kao što seljaci iz Lovčevih zapisnika čine na nas dojam Milletovih slika, tako čitajući opis jednog ostrva u Lago Maggiore sjetimo se Böcklinovog Ostrva mrtvih (vidi XIV. vizija) Ovdje je pjesnik s velikom snagom naslikao paysage raznih evropskih zemalja, te je podao i slika iz svagdašnjeg pariškog života. Ova je priča romantičnog ruha, jer pjesnik vidi ove krajeve iz visine u koju ga diže Elis sjena neke djevojke. "Čudnovata priča" je također romantična jer pokazuje djelovanje hipnoze. Ova priča je remek djelo i u njoj nailazimo na jednu junakinju, koja čini ono što govori. Nekada je pričala o samopožrtvovnosti i ljubavi, a sada prati jednog "božijeg čovjeka", koji se valja u blatu.

"Ja sam sažalijevao da je Sofija uprav ovim putem udarila; ali svejedno sam joj se čudio, dapače sam joj izražavao svoje veliko štovanje. Nije ona badava govorila o samopožrtvovnosti i poniženju - ona je činila, kao što je govorila."

Samo ću nešto reći o Turgenjevljevoj psihologiji. S istom snagom on gleda u dušu djevojke, kao u srce razbojnika. Zbog ilustracije navađam samo prikaz jednog psihološkog fenomena - jedne asocijacije. Kada je Litvinov legao u krevet, dojmovi dana su se vrtjeli u njegovoj glavi. A glavno: taj miris, postojani, nepomični, slatki, teški miris nije mu dao mira i sve više i više se je širio u tami i sve ga postojanije sjećao nečega, što nikako nije mogao da ulovi.... Litvinovu dođe na pamet, da je miris cvijeća škodljiv po zdravlje noću u spavaćoj sobi, i digne se napipa buket i odnese ga u susjednu sobu, no i odanle je dopirao u jastuk, - pod podkrivač umarajući miris i on se nemirno prevrtao s jedne strane na drugu. Već ga stala podilaziti groznica, već je svećenik, ""majstor od carobije"", dva puta u slici vrlo brza zeca s bradom i repićem preko ceste proletio, a Vorošilov je nad njim sjedio u ogromnoj generalskoj perjanici zapjevao kao u grmu slavuj. Kad eno se na jednom pridigne u krevetu pljesnuvši u ruke usklikne: ""Da nije ona; ne, to ne može biti""". Sjetio se je asociacijom Litvinov Irine.

Mnoge tehničke osebine Turgenjeva sam već spomenuo, a napominjem i još dvije. To su prethistorije i ruho. Prve su još zaostatak epske tehnike: one pričaju pretpovijest raznih lica. Ruho je njegovo originalno i pojačava njegov pripovjedački način. Svoja djela počinje od prilike ovako: U N. N…-skoj guberniji sjedile su tri gospođe za stolom, ili dođe red na N. N... a i on ispriča svoju ljubav. U polovici priče se obraća na čitatelja sa opaskom kao: "Dragi čitatelju metni ruku na srce i sjeti se i t. d. Kada smo koje djelo Turgenjevljevo pročitali bude se u nama uzvišenija čustva, jer nas ona sjećaju na ništetnost i prolaznost ljudsku. Turgenjev to ovako postizava: Čovjeka mlada susrećemo iza nekoliko godina sijeda i vidimo da nije u svome životu uspio.

Kadkada nas opet vodi na grob glavnoga junaka, kojega smo toliko volili. Evo kako završuju Oci i djeca: Svaki dan dolaze stari roditelji na grob svoga sina Basarova: "Sakrivalo se ma kako strasno, grješno buntovno srce u grobu, cvijeće što raste na njemu, gleda mirno na nas svojim nedužnim očima, ona nam ne govori samo o vječnom miru, o tome vel. miru 'ravnodušne' prirode, ono nam govori i o vječnom pomirenju i o beskrajnom životu."

U ovome smjeru je epilog Plemićkog gnijezda nedostižno remek djelo. Za vrijeme od 5 god. je Lavretski - jer mu je sudbina otela Lizu - radio za svoje kmetove i njih pridizao. Jednoga dana se je mladež u Plemićkom gnijezdu, u kojem je Lavretski sa Lizom tako lijepe časove proživio, veselila. Lenoćka onda još djevojčica sad je već 19 godišnja djevojka zabavlja se u gostinskoj sobi sa svojim zaručnikom i svojim prijateljicama. Tu se pjeva, skače, leti i igra. U to se zaročuju tarantas. Lavretski uđe u gostinsku sobu, svi se u šute i pogledaju ga, a on im nazove svoje ime, Lenoćka ga pozdravi i ne bi ga prepoznala, jer je već ostario. On se ogleda u sobi, vidi isto pokućstvo no samo druge ljude. Dah prolaznosti ga obuzme. Rekoše mu da su već svi umrli, jedini Paušin i Gedeonovski žive. Oni svi izlete van da se igraju no on sjede na klupu u bašči da zatone u uspomene - Lavretski je jednom bio kod manastira i vidio Lizu kao kaluđericu. "Prolazeći s kl na kl, ona je prošla blizu njega, prošla ravnim, poslenošmjernim hodom monakinje - i ne pogleda na njega; tek trepavice svinuta k njemu oka zadrhtale, tek još niže ona saglusa svoje opalo lice .... što su pomislili što li poćutjeli obadvoje? Ko će znati? Ima takovih časova u životu, takovih čustava …… Možeš ih tek natuknuti i proći mimo."

Ovo je tako lijepo i poetično i čini Turgenjeva velikim. Mnogi pjesnici u ovo ugledali. Svršetak Đurđice Agićeve je nastao bez dvojbe pod utjecajem ovoga epiloga. Ovim smo svršili Turgenjeva - jednog od najvećih evropskih pripovjedača XIX. stoljeća. Utjecao je na mnoge književnosti, a u Hrvatskoj je on inspirator realizma.

Kada je Turgenjev očajavao gledajući na Rusiju vidio je da je i ruska žena i ruski jezik uvijek nepromjenljivi – veliki.

O ženi smo već progovorili, recimo samo nešto o Turgenjevljevu jeziku. Po nazoru ruskih kritičara on spada medu najbolje ruske stiliste - njegov jezik je pun ljepota i melodije - Turgenjev je ruski jezik osobito volio i rekao je da je on već dosegao svoj vrhunac. Petar Veliki je unio strane riječi u ovaj, a ruski želudac ih je probavio i sada "stilista srednje ruke uzme vam prevoditi koju vam god drago stranicu Hegela - da gospodine, da iz Hegela - ne upotrebljujući ni jedne neslavenske riječi" Što se je dogodilo s ruskim jezikom to želi da bude cijelom ruskom kulturom.

"Pjesme u prozi" završuju himna ruskome jeziku i ova karakterizira čitavo ovo djelo. "U dnevima dvojbe, u dnevima tužna razmišljanja o sudbi moje domovine, - ti si mi jedini oslonac i potpora, o veliki, mogućni, divni i slobodni ruski jeziče! - Da nije tebe - kako ne bih očajao gledajući sve što se zbiva u otadžbini. Meni nije moguće vjerovati, da ne bi takav jezik bio dan velikom narodu".

Beč, dne 16. travnja 1915.

Ivan Merz

stud. phil.

[1] Prijevod francuskog teksta: «Da to nije bio Balsac možda bih pokušao napisati njegovu biografiju. Osrednji pisci imali su katkada veoma zanimljiv život, i susrećući ga čovjek zaboravlja osrednjost njihova djela.»
* Brunetiere.