Sabrana djela - Književna kritika

Članak u word dokumentu

HRVATSKA PROSVJETA
Zagreb, 10. III. 1921., br.1, str. 28-30

Rubrika: IDEJE I POKRETI

K PROBLEMU KATOLIČKE KNJIŽEVNOSTI

Donosimo sadržaj članka g. Ph. R a m b a u d a koji je publiciran u francuskoj katoličkoj reviji "Les Lettres" od 15. svibnja 1914.[1] Iako članak govori samo o problemu francuske katoličke literature, on je ipak vrlo zanimljiv jer je pisac uspio analizirati uzroke zašto u Francuskoj do najnovijega vremena ne vidimo suvislu katoličku literaturu, a zašto se ona danas mora razviti.

Umjetnička djela srednjega vijeka ekspresija su mišljenja i osjećanja cijeloga naroda. Iako francuska književnost u to doba nije dosegla umjetničku visinu klasičnih djela, ipak "ako izbliza promotrimo njene junačke pjesme, njene kronike, njene ljubavne pjesme, one imaju zaseban, štoviše jedinstven karakter. U njoj živi divna duša vitezova, svetaca i cijeloga kršćanskog naroda; nevina, jednostavna, nježna i plemenita duša koju nije mogao ni naslutiti Plutarh".

Dolazi renesansa koja prekida s tradicijom i stvara u Francuskoj jaz između naroda i književnosti. Francuski pisci 17. i 18. stoljeća, iako su dobri katolici, pišu posve poganski. "Jedan gospodin kao Racine, Corneille može biti dobar kršćanin, ići na misu i moliti Hore kao kakav kanonik, nositi svijeću prigodom procesije, vršiti službu podđakona ili sjediti u posebnoj crkvenoj klupi; on može obavljati devetnice i hodočastiti, podvrgavati se štoviše i disciplini, postiti da izbjegne paklenoj kazni; on će pobožno odgojiti svoju djecu, savjetovat će ih poput najboljega kršćanina i sam će ih odvesti u samostan; ali kada odluči posvetiti svoje slobodno vrijeme historiografiji kralja ili crkvenih starina, on prestaje biti kršćaninom. On stavlja na stranu brevijar i govori kao poganin. Pisati i imitirati Rimljane i Grke je jedna te ista stvar. Ako slučajno zaluta u predjele koji ne spadaju strogo u područje književnosti, on ostaje u sasvim određenim i konvencionalnim granicama. On piše poganski, štoviše i protuvjerski. Njegov Cid, Španjolac i Križar ni ne spominje Djevicu Mariju ili sv. misu. Njegov Bajazet ne poznaje Muhameda niti Kuran".

Katolički književnici koji predstavljaju ovu epohu, kao Pascal, Bossuet i drugi nisu književnici "ex professo". Oni su apologeti koji često ne shvaćaju misiju literature. Oni vide da je ona protuvjerska i zato oni napadaju književnost uopće.

Romantika također nije premostila jaz koji je zjapio između života katolika i njihovih književnih djela. Dona Sol u Hugotovoj drami Hernani pije otrov i "kao dobra kršćanka" ostavlja polovicu Hernaniu. Francuska literatura XIX. stoljeća ne poznaje katolicizam i ukoliko katolicizam, koji još živi u duši naroda, dolazi u književnost, slika mu je posve iznakažena.

Iako današnja književnost još nije ekspresija cijeloga čovjeka, ipak vidimo da se u Francuskoj rađa katolička književnost. Književnici, koji su nakon unutarnjih borbi svladali znanstveni diletantizam Renana, uvidješe da je srednji vijek bio u sebi harmoničan i umjetnost je bila proizvod cijele narodne duše. On ne poznaje dualizam koji je renesansa unijela u život kulturnoga čovječanstva. Nova katolička generacija proživljava poput ostaloga naroda katolicizam i prema tome njihova djela bivaju umjetnički izričaj cijeloga naroda. Najmlađi književnici su uvjereni katolici i prema tome sva njihova djela nose na sebi biljeg toga uvjerenja". - "Katolicizam u sebi danas osjeća silnu snagu; on danas gleda u budućnost. Evo čemu katolici hoće postaviti snažne temelje. Poučeni iskustvom, oni hoće biti do krajnosti logični. Kao što žele biti potpuni katolici u politici, u ekonomskome životu, u svagdanjem djelovanju, oni to žele biti i u književnosti. Mi danas više ne činimo nikakvih koncesija. Jedan katolik stvarat će katoličke romane, katoličku kritiku, katoličke drame. On je uvjeren kako je svaki kompromis nelijep i naivan jer je pobjeda zajamčena. Žurnalističke lovor-vijence ubiru danas katolici, kao svi ostali.

Kada se radi o umjetnosti, moramo biti čvrsto uvjereni da je svako katoličko nastojanje u isto doba nastojanje u korist umjetnosti. Sve što je učinjeno protiv Crkve učinjeno je, vjerovali u to ili ne, u korist gluposti i anarhije. Što je bilo izgubljeno za Crkvu, kao što je to jasno istakao Barres, nije donijelo nikakve koristi Razumu, ali je prouzrokovalo zbrku među ljudima...

Interes Crkve postaje interesom književnosti. Kao u doba invazija, Crkva će braniti prosvjetu pred barbarima. Nered je samo drugi oblik lijenosti i kukavičluka. Kršćanstvo je poziv, disciplina; njegov interes je ujedno interes svih vrijednih radnika. Književni radnici crpsti će energije za svoj teški napor..." Autor zaključuje da narod i književnici moraju biti jednoga svjetonazora ako želimo stvoriti jedinstven i velik stil.

Iako je taj članak pisan još prije rata, ipak vidimo da je poput proroka označio smjer kojim će proći francuska književnost. Zaista vidimo da su najjači predstavnici suvremene Francuske ujedno i predstavnici katoličke umjetnosti. Današnji francuski književnici su u tijesnome kontaktu sa svojim narodom, a francuske književne revije odgajaju svoje čitatelje u strogo katoličkom duhu. Zanimljivo je npr. pročitati samo naslove predavanja koje priređuje revija "Les Lettres" da se o tome uvjerimo. Donosimo program u cjelini jer je vrlo karakterističan:


RASPORED
siječanj – svibanj 1921.

15. siječnja 1921. Uvodno predavanje.

I. Principi zapadne drame

7 predavanja g. Robert Valery-Rabota

22. I. Drama se rađa u religiji: Postanak katoličke i grčke drame.
5. II. Drama prikazuje cijeli život (toutes les realites): Ruteboeuf et J. Bodel.
19. II. Patetika: Čudesne igre Majke Božje (Les Miracles de Notre Dame).
5. III. Katolička atmosfera u svjetskoj drami.
19. III. Sve umjetnosti stvaraju Misterij.
16. IV. Drama je zahvalnica Bogu: ona izražava strahopoštovanje stvorenja Tvorcu.
30. IV. Ubojstvo Misterija.

II. Estetski principi zapadne umjetnosti

7 predavanja g. Maurice Storeza

9. I. Umjetnost se rađa u religiji. - Postanak umjetnosti plastike u VI. stoljeću u Grčkoj i u XII. stoljeću u Francuskoj.
12. II. Katedrala je ogledalo svijeta (Miroir du Monde).
29. II. Istančanost čuvstava raste od XII. do XIV. stoljeća. Njena uloga. -
12. III. Duša i tijelo katedrale.
9. IV. Sve umjetnosti surađuju za katedralu.
23. IV. Umjetnost je zahvalnica Bogu: ona izražava strahopoštovanje stvorenja Tvorcu.
7. V. Zločin renesanse.

Kod svakoga predavanja o Drami prikazivat će se neke kazališne scene iz srednjega vijeka u originalnim odijelima i na stiliziran način uz pratnju kora i glazbe itd.

Ivan Merz

 



1 Zahvaljujemo gosp. G. Bernovilleu, glavnome uredniku ove revije koji je, zanimajući se za pojave katoličke literature kod nas, stavio "Hrvatskoj Prosvjeti" nekoliko brojeva ovoga lista na raspolaganje.