LUČ
Zagreb, 1923., br. 9-10, str. 204-209
UMJETNIČKI UTJECAJ LATINSKE LITURGIJE NA OBRAĆENJE JEDNOGA NATURALISTIČKOG KNJIŽEVNIKA
Odlomak iz J.- K. Huysmans-ovog "En Route."[1] (Plon, str.154-163.)
"Durtal je išao u nedjelju izjutra prema rue Monsieur,[2] a u glavi su mu se vrzle različite misli o samostanima. Na svaki način, mrmljao je on, usred blata koje su vremena nagomilala jedino su oni ostali čisti. Oni su zaista u neprestanoj vezi s nebom i služe kao tumač zemlji da mu ona iznese svoje poteškoće. Da, ali čovjek mora razumjeti i istaknuti da se ovdje radi o zatvorenim samostanima koji su ostali po mogućnosti posve siromašni - - - Pomišljajući na ženske zajednice i žureći se sve više i više mrmljao je on: čudne li činjenice koja ponovno dokazuje da je genij Crkve nenadmašiv; njoj je uspjelo podati život ženskim košnicama, a da se one međusobno ne uništavaju i još se k tome pokoravaju i to bez prigovora, jednoj drugoj ženi; ta to je nečuveno! Napokon prispio sam - i Durtal koji je znao da je zakasnio pojuri u dvorište benediktinki i uzleti uza stube male crkve grabeći četiri po četiri. Odrine vrata i stade na pragu oklijevajući. Vatra ga je male kapelice, koja je bliještila u svojem sjaju, posve zaslijepila. Sve su svjetiljke bile zapaljene - a iznad glava je plamsao oltar, kao upaljena šuma u kojoj bi svaka svijeća bila poput gorućega stabla. U pozadini kapelice opažalo se rumeno lice jednoga bijelog biskupa, kao da je naslikano na zlatnoj pozadini kakvoga ikonostasa.
Durtal se ušulja u svjetinu, laktima probije sebi put i opazi svećenika Gévresina koji mu je dao znak; on dođe do njega i sjedne na stolac koji mu je svećenik bio pričuvao. Zatim točno promotri trapističkog opata, oko kojega su bili svećenici u kazulama i mali ministranti u svojoj liturgijskoj nošnji: jedni bijahu odjeveni u crveno, a drugi u modro. Za njima je bio trapist s obrijanim tjemenom oko kojega je izrasla kruna kose. Držao je u ruci drvenu palicu na čijemu dršku je bio izrezan mali monah.
Trapist je imao bijelu pelerinu s dugim rukavima. Na kapuci se nalazio zlatan žir, a na prsima je bio opatski križ. Poradi svoje glave na kojoj je bila niska merovinška mitra, širokih pleća, sivkaste brade i radosne boje lica, don Stjepan je činio na njega dojam kakvoga starog Burginjonca, kojega je sunce opalilo dok je radio u vinogradu. Učini mu se da je opat neki dobričina koji se nije ugodno osjećao pod mitrom; kao da je odviše stenjao pod teretom svojih časti.
Oštar miomiris koji je palio njuh, kao što neka mirodija pali usta, miomiris mirhe lebdio je u zraku. Nastade nemir u mnoštvu; iza rešetke, čiji crni zastor bi uklonjen, zapjevaše redovnice stojeći himnu sv. Ambrozija: Jesu corona virginum.[3] A zvona opatije zujala su što su bolje mogla. U kratku aleju, koja je vodila od ulaza spram kora i uzduž koje se postavio red nagnutih žena, uđe križonoša popraćen od nekoliko svjećonoša. Zatim izađe novakinja odjevena u odijelo zaručnice. Bila je smeđe kose, lagana hoda i malena stasa. Nešto je smeteno kročila naprijed, oči su joj bile spuštene, a zdesna i slijeva su je pratile majka i kći. Durtalu se učini u prvi mah da ona nije ništa neobična: ta njena ljepota se nije isticala ničim. Instinktivno potraži drugoga druga, jer je pomutila njegovo shvaćanje, kada je opazio gdje se bez muža sklapa brak.
Svladavajući svoje ganuće, novakinja prođe kroz lađu, dospije do kora i poklekne nalijevo pred jednu veliku svijeću. Njezina majka i sestra, koje su još služile kao djeveruše, stajahu uz nju.
Don Stjepan pozdravi oltar, popne se uza stuba i sjedne na stolicu od crvenoga baršuna koja je stajala na najvišoj stepenici.
Tada jedan od svećenika dođe po djevojku koja posve sama poklekne pred monahom.
Don Stjepan je bio nepomičan poput Budhe, a i njegove kretnje su odgovarale tomu idolu.
On podiže jedan prst i blagim glasom reče novakinji.;
-Što tražite?
Ona govoraše tako tiho da se jedva čulo:
- Moj oče osjećam kako me živa želja goni da se žrtvujem Bogu, poput prave žrtve u zajednici s našim Gospodinom Isusom Kristom koji se žrtvuje na našim oltarima i provedem svoj život u neprestanomu poklonstvu njegovu božanskom Sakramentu, pokoravajući se pravilima našega slavnog oca Benedikta. Ja vas ponizno molim da mi podijelite milost svetoga odijela
- Ja vam je drage volje podjeljujem ako držite da ćete moći živjeti takvim životom, koji priliči jednoj žrtvi, žrtvi koja je svoj život posvetila presvetomu Sakramentu.
A ona odgovori odvažnijim tonom:
- Ja se uzdam u pomoć neizmjerne dobrote moga Spasitelja Isusa Krista.
- Neka vam Bog udijeli ustrajnost, reče dostojanstvenik; on se diže, okrene prema oltaru i poklekne. Na glavi mu više nije bila mitra i on zapjeva pjev "Veni Creator" koji prihvatiše glasovi svih redovnica koje stajahu iza prozirne željezne rešetke.
Tada on uze mitru na glavu, pomoli se i pjev psalama se podiže ispod svodovlja. Novakinja, koju su međutim bili ispratili do njena mjesta gdje je klečala na klecalu, pridiže se. Ona pozdravi oltar i ode da poklekne između svojih djeveruša do nogu trapističkog opata koji je opet sjeo.
I njene dvije družice odvezaše velo zaručnice, snimiše krunu od narančinoga cvijeta, razvezaše pletenice. Međutim je jedan svećenik prostro velik rubac na koljena dostojanstvenika, a jedan đakon mu je ponudio na podnosu duge škare. Tada pred ovim činom monaha, koji se je spremao poput kakvoga krvnika ošišati osuđenicu kojoj je zadnji sat kucnuo, ukaza se užasna ljepota nevinosti koja se pridružila zločinstvu. Ona je sebe poklanjala da uzmogne dati zadovoljštinu za opačine koje nije ni sama poznavala, koje nije mogla uopće razumjeti. Sve se to učini publici strašnim. Ova zadrhta kada je biskup zgrabio punom rukoveti djevojčine kose, spustio ih na njezino čelo i povukao k sebi. Publika, koja je došla iz radoznalosti u kapelicu, bila je ražalošćena radi ovoga prividnog pomanjkanja nadljudske pravednosti.
Opat rezaše djevojčine kose i bi kao da željezo sijeva usred crne kiše.
Ču se u mrtvačkoj tišini crkve kako škare škripe i kako se muče kroz tu vunu koja se izmicala ispod oštrica. Sve se ušuti. Don Stjepan otvori ruke i na njegova koljena popadaše crne duge niti poput dugih mlazova kiše.
Svima je odlanulo kada su svećenici i djeveruše odveli zaručnicu koja je čudno izgledala u svojoj dugoj haljini, sa svojom iznakaženom glavom i sa svojim golim vratom.
Iza nekoliko trenutaka se ovi opet vrate, ali među njima nije više bilo zaručnice u bijeloj odjeći, već je s njima došla redovnica koja je bila odjevena u crno odijelo. Ona se pokloni pred trapistom i opet klekne između svoje majke i svoje sestre.
Dok je opat molio Gospoda da blagoslovi svoju službenicu, glavar ceremonija i đakon uzeše sa stola, koji je stajao uz oltar, košaru. Ispod ružičinog lišća, kojim je bila pokrivena, bio je skutren pas od suhe kože. To je simbol one razbludnosti kojoj je sijelo, po kazivanju crkvenih otaca, u području bedara.
Unutra se također nalazio skapular, koji znači da će njegov posjednik živjeti onako, kao da su mu sve radosti ovoga svijeta na križ pribijene. Velo, koje je također bilo pod ružičnim lišćem, simbolizira osamljenost života koji se provodi u zajednici s Bogom. I pošto je crkveni dostojanstvenik protumačio novakinji smisao ovih simbola, uze i pruži upaljenu svijeću, koja je bila u svijećnjaku pred njom, te joj rastumači jednom riječju simbol koji ona prima: Accipe, carissima sorror, lumen Christi. (Uzmi, predraga sestro, svijetlo Kristovo.).
Zatim Don Stjepan uze škropilo, koje mu dodade svećenik, poklonivši mu se. On poškropi mladu djevojku znakom križa, upravo onako kao što se to čini kada se daje odrješenje pri pogrebima, i progovori zatim blagim i tihim glasom, a da se pri tome nije ni pomaknuo.
Prozbori samoj novakinji i hvaljaše veličajni i ponizni život u samostanima. Ne gledajte unatrag i ne žalite ni za čim, jer evo, po meni vam Isus ponavlja ono obećanje koje je on nekad dao Magdaleni: ti si izabrala bolji dio i nitko ti ga neće oteti. Recite samoj sebi, kćeri moja, da ste sada izmaknuli vječnim djetinjarijama uzaludnih muka i da ćete vi na ovoj zemlji učiniti korisno djelo; vi ćete vršiti ljubav bližnjemu u najvišemu stupnju što ga uopće ima; vi ćete davati zadovoljštinu za tuđe prekršaje, vi ćete se moliti za one koji se uopće ne mole, vi ćete pridonijeti sve što je u vašim silama da uništite onu mržnju koju svijet goji prema Spasitelju.
Trpite i bit ćete sretni; ljubite svoga Zaručnika i vi ćete vidjeti kako je on slab prema svojim odabranicama! Vjerujte mi, njegova ljubav je takva da ne će čekati ni dotle dok vas smrt ne pročisti da nagradi vaše jadno trapljenje i bijedno trpljenje. On će vas nagraditi prije reda svojim milostima, tako da ćete ga žarko moliti da vam pokloni smrt i preobilje njegovih radosti će vas odviše izmoriti.
I malo pomalo se stari monah zagrijavao ponavljajući Kristove riječi koje je rekao Magdaleni. Naglasi uz to kako je sam Isus izjavio da kontemplativni redovi stoje na višemu stupnju, negoli svi ostali. Zatim joj dade kratke savjete, istučući potrebu poniznosti i siromaštva koje su kreposti, prema riječima svete Klare, dva najglavnija stupa redovničkoga života. Napokon blagoslovi novakinju koja mu poljubi prsten. Čim se ona vrati na svoje mjesto, zamoli on Gospoda podignuvši oči, da primi ovu djevicu kao hostiju, koja sama sebe poklanja, da time zadovolji grijehe svijeta. Napokon zapjeva stojećke "Te Deum".
Svi ljudi se digoše sa sjedala i ceremonijanti predvođeni križem i svijećama iziđoše iz crkve i zbiše se u dvorištu.
Tada se Durtalu učini, da je odnesen daleko od Pariza u kakvu prastaru epohu.
Dvorište je bilo zatvoreno sa svih strana kućama, a nasuprot glavnih vrati bio je visok zid, usred kojega su se nalazila dvokrilna vrata. S obe strane je šest tankih jela čistilo zrak, a popijevanje se je čulo iza zida.
Djevica je bila sprijeda i posve sama. Spuštene glave je držala svoju svijeću pred zatvorenim vratima. Trapistički opat naslonjen na svoju biskupsku palicu, stajao je nekoliko koraka dalje od nje.
Durtal je točno promatrao lica; mala, koja je tako priprosto izgledala u svojemu zaručničkom odijelu, bila je sada čarobna. Sada je njeno tijelo dobilo neki tanki i krhki čar; oblici, koji su bili odviše jasni pod svjetovnim odijelom, iščezli su sada pod redovničkim ruhom. Njene su se konture jedva raspoznavale te je čovjek dobio dojam da su joj godine iščezle i da su oblici poprimili lik koji su imali dok je još bila dijete.
Durtal joj se približi da je uzmogne temeljitije promotriti. On je nastojao prozreti lice, ali je ona ostala kao nijema ispod uleđene mrtvačke koprene uresa što joj je sada bio na glavi. Stajala je zatvorenih očiju i činilo se da više ne živi našim životom. Jedino su usne još kazivale, smiješeći se sretno, da je ona još među nama. - I golem rumeni monah poprimio je posve drugi oblik, kad ga je čovjek posve izbliza promatrao. Njegovo tijelo bilo je još uvijek snažno i njegovi obrazi su gorjeli; ali vodenaste modre oči, koje su sličile vodi bez sjene i bez valova, vodi, koja je protekla iz živca kamena, te oči su bile posve čiste i preobražavale su obični izraz njegova lica. One oduzimahu ovome čovjeku lik vinogradara što ga je imao kad ga je čovjek izdaleka promatrao.
Na svaki način, govorio je Durtal, duša ispunja svu nutrinu ovih ljudi i ona kleše njihove fizionomije. Neka sveta vedrina se zrcali u zjenicama, u ustima: u tim jedinim otvorima, do čijih granica dolazi duša, čini se kao da ona proviruje iz tijela te je čovjek može opaziti.
Najednom prestane pjevanje iza zida. Mala pokroči korak, pokuca svojim savijenim prstima na vrata i slabim glasom zapjeva:
"Aperite mihi portas Iustitiae: Ingressa in eas, confitebor Domino". (Otvorite mi vrata Pravde: Čim stupim u njih, ispovijedat ću Gospoda).
I vrata se otvoriše. Jedno se drugo dvorište pokaza. Bilo je posuto riječnim šljunkom. Na njegovoj krajnjoj granici nalazila se kuća. Sve redovnice, koje su stajale u polukrugu s crnim knjigama u ruci, pjevahu:
"Haec porta Domini: Iusti intrabunt in eam". (Ovo su vrata Gospodnja: Samo pravednici će ući u njih.).
Novakinja kroči za korak naprijed, stade na pragu i zapjeva svojim udaljenim glasom:
"Ingrediar in locum tabernaculi admirabilis usque ad domum Dei". (Ući ću u divno svetohranište dok ne dođem u dom Božji).
I bešćutni kor redovnica odgovori:
"Haec est domus Domini, firmiter aedificata: Bene fundata est supra firmam petram".
(Ovo je dom Gospodnji, čvrsto sazidan: Dobro počiva na čvrstoj hridini).
Durtal je na brzu ruku promotrio njihova lica, koja čovjek ne može tako često vidjeti, jer je ova ceremonija jedina prilika za to. Učini mu se da gleda niz leševa koje stoje u svojim mrtvačkim koprenama. Sve su one bile beskrvne, imale su blijede obraze, modre vjeđe, a sive usne. Njihovi glasovi bili su iznemogli od oskudijevanja i od molitava i skoro su sve bile male zgrbljene; štoviše i najmlađe među njima. - Jao, silnog li umora u ovim siromašnim tjelesima!, zavapi Durtal.
Ali on morade prekinuti svoja razmišljanja; zaručnica, koja je bila poklekla na prag, okrenu se prema Don Stjepanu i zapjeva tihim glasom:
"Haec requies mea in saeculum saeculi: Hic habitabo quoniam elegi eam". (Ovo je odmor moj u vijeke vjekova: Ovdje ću stanovati jer sam ga izabrala).
Monah snimi svoju mitru i odloživši biskupsku palicu, reče:
"Confirma hoc, Deus, quod operatus est in nobis". (Potvrdi to, Bože, što si učinio u nama).
I novakinja odgovori:
"A temple sancto tuo quod est in Jerusalem." (Od svetoga hrama tvoga koji je u Jeruzalemu).
Prije negoli je postavio mitru na glavu i uzeo palicu u ruke, dostojanstvenik se pomoli svemogućemu Bogu. Tražio je od Tvorca da izlije rosu svoga blagoslova na svoju službenicu. On onda prikaže mladu djevojku redovnici koja je izišla iz reda onih među kojima je sama stajala. Kada se ona također postavila na prag, reče joj:
«Predajemo u vaše ruke, gospođo, ovu novu zaručnicu Gospodnju. Štitite ju u njezinoj svetoj odluci, koju je svečano objavila, želeći se žrtvovati Bogu, poput žrtve koja hoće provesti svoj život na čast Našega Gospoda Isusa Krista koji se žrtvuje na našim oltarima. Vodite ju po stazi božanskih zapovijedi, pokažite joj kako se slijede božanski savjeti i kako se valja pokoravati samostanskim pravilima. Pripravljajte ju za vječno sjedinjenje, u koje ju njezin nebeski Zaručnik poziva. Neka ovo radosno uvećanje povjerenog vam stada bude za vas nova prilika da pokažete vašu majčinsku brižljivost.»
I to bi sve. Redovnice se okrenuše jedna za drugom i nestade ih iza zida, a mala je išla za njima, kao bijedno psetance koje slijedi postrance svojega novog gospodara spuštene glave.
Krila vratiju se zatvoriše.
Durtal ostade posve zabezeknut i gledaše siluetu bijeloga biskupa i leđa svećenika, koji su se penjali uza stube, da u crkvi odsluže blagoslov. A iza njih su išle majka i sestra novakinje skrivajući u rupcu zaplakana lica.
- Dakle?, reče svećenik, uhvativši ga ispod ruke.
- Dakle, ovaj prizor je na svaki način najdirljivija imitacija smrti koju čovjek može vidjeti. Ovo je živo stvorenje, koje samo sebe dragovoljno zakapa u najužasniji grob, jer njezino tijelo još trpi, zaista veličanstveno.
Sjećam se što ste mi vi govorili o onima koje prigrle ova stroga pravila. Ja drhćem kada pomišljam na vječnu adoraciju u zimskim noćima; kada se sjetim da djevojče poput ove, koju smo sada vidjeli, mora skakati na noge trgnuvši se naglo iz svoga prvog sna. Znam da ona mora moliti posve sama klečeći na pločniku za hladnih sati u mračnoj maloj kapelici, a da od slabosti i od straha ne padne u nesvijest".
Priredio: Ivan Merz
[1] Odnosi se na prikaz koji je izišao u Luči, br. 5-6.
[2] Ta ulica se nalazi u sedmome kotaru Pariza. Posve je tiha i uska.
[3] Jesu corona virginum,
Quem mater illa concipit,
Quae sola Virgo parturit;
Haec vota clemens accipe.
Qui pergis inter lilia,
Septus choreis Virginum,
Sponsus decorus gloria,
Sponsusque reddens praemia.
Quocumque tendis Virgines
Sequntur, atque laudibus
Post te canentes cursitant
Hymnosque dulces personant
Te deprecamur supplices;
Nostris ut addas sensibus
Nescire prorsus omnia
Corruptionis vulnera.
Virtus, honor, laus, gloria
Deo Patri cum Filio,
Sancto simul Paraclito,
In saeculorum saecula.
Citirali smo ovu cijelu predivnu himnu sv. Ambrozija (340.-397.). Na žalost ne možemo uvrstiti note ovih prekrasnih melodija. Svaki svećenik koji ima Antifonarij pomoći će ih pribaviti onomu koji se zanima za ljepotu crkvene glazbe. Amen.