KATOLIČKI TJEDNIK
Sarajevo, 29. I. 1928., br. 5, str. 5
BORIMO SE PROTIV DANAŠNJIH PLESOVA U DVOJE
Skoro nastaju poklade. Ludilo plesa opet će omamiti mladež i upropastiti tolike duše. Mi katolici nismo protiv zabava i to kršćanskih, veselih zabava koje ne izlažu grješnoj pogibelji. Mi dapače nismo niti protiv čednog, pristojnog plesa - recimo protiv naših narodnih kola. To su više igre negoli plesovi! Kako katolik treba suditi o plesu, lijepo razlaže ova Poslanica talijanskoga biskupa u Vicenzi:
"Jedna je stvar koja zabrinjava naše dobre župnike i o kojoj nam često govore bolna srca. Plesovi (Balli) postadoše jednim od najvećih zala naših župa, stvaratelji pokvarenih običaja, pogibelji za mladež. - A prije nije bilo tako. Za staru, još pogansku uljudbu, ples bijaše umjetnost koja je podučavala kako se odmjerenim i otmjenim kretnjama tijela izražavaju vesela ili tužna duševna čuvstva, uz zvuk glazbenih instrumenata i pjesničkoga pjevanja, no ti plesovi nisu imali ništa nepristojno. Plesovi bijahu dio svih velikih životnih svečanosti i imali su i svoj udio u crkvenim svečanostima. Ovdje su se osposobljavali dječaci i djevojčice pod vodstvom učitelja, pjesnika i svećenika. Poznato je da se u židovskim obredima plesalo pred Zavjetnom škrinjom i da je kod prijenosa škrinje od kuće Abinadaba u Obededomovu, David plesao pjevajući pred sedam korova pjevača (2 Reg. VI., 14); i - kaže Dante - "ni više ni manje negoli kralj bijaše u tom slučaju" (Purg. X., 66). Na nekim mjestima obavljali su se ovi vjerski plesovi i u kršćanskim crkvama i, što smo čitali, neki se još plešu u nekim španjolskim katedralama. U lijepim stoljećima naše književnosti i u našim najotmjenijim gradovima plesali su se plesovi što su ih sastavili naši veliki pjesnici i to bijahu plesovi; najbolje izvedbe bijahu pjesme pune građanskog i vjerskog značaja. Od ovih starih plesova živi ostatak u gimnastičkim pjesmama dječjih skloništa i odgojnih zavoda i ti su zaista divni, ali nemaju više nikakve veze s modernim plesovima. - Moderni plesovi rodili su se u (zabitnim) birtijama, u (razbludnim) orgijama Francuske revolucije; posljednji su preneseni od indijanskih plemena, zadnji ostatci starih barbarstava. Moderni plesovi nemaju više ni traga umjetničkog, ni traga uglađenosti. A upravo ti, na sramotu uljudbi i vjeri, ti se plesovi plešu u gostionicama, na javnim plesovima, u kazalištima, u velikim hotelima i na sastancima najviših krugova. Zaista ponižava čovjeka koji mora prisustvovati ovomu određenju umjetnosti, ovoj iskvarenosti ćudorednoga osjećaja. - U tim žalosnim prilikama smatramo svojom dužnošću i stoga određujemo:
1. Župnici neka svoj glas dignu protiv pogibelji plesova; neka ozbiljno opomenu roditelje da ne dozvole djeci onamo ići; neka zabrane njihovo pohađanje članovima društava u župi; mladićima i djevojkama neka protumače njihove pogibelji.
2. Župnici neka upozore mjesne političke vlasti da ih zabrane u gostionicama i na javnim mjestima.
3. Župnici, vide li da se pripremaju plesovi u dobrotvorne svrhe, bilo u korist bolnica, bilo sirotišta, bilo za odgojne zavode, neka pokažu kako je to nezgodno i neka zgodno upute odbore na druga sredstva i neka pokažu da ih ne mogu pomagati i neka se pokažu protivnicima takvih plesova i da će od njih druge odvratiti.
4. A ako tko organizira javni ples prigodom vjerskih svečanosti, poglavito za god župe... određujemo da se to javi državnoj vlasti (koja u fašističkoj Italiji pomaže Crkvi u suzbijanju nećudorednosti, Ur.) da ih ova zabrani, kako to dopušta i sam zakon; ne uspije li to, određujemo da se toga dana obustavi svaka svečana propovijed, procesija, glazba u crkvi ili i izvan crkve..."
Ova poslanica je poučna stoga jer jasno kaže kako ples može biti i lijep
i odgojan. Ludo bi bilo pomisliti da se ples uopće zabrani; jer nitko ne
može uništiti onaj prirodni nagon što ga je sam Bog dao, a ide za tim da
se umjetničkim kretnjama tijela izraze otmjeni osjećaji duše. Što da radimo?
Na to nam Orlovstvo daje dvostruk odgovor: zbacimo plesove u dvoje (pa i
sam "valcer" u kojem tijela dolaze tijesno jedno uz drugo), ali
s druge strane smišljajmo zgodne ritmičke igre koje poput onih starih, izražavaju
otmjena vjerska, rodoljubna ili slična dobra čuvstva. Zadnja akademija zagrebačkih
orlova 18. XII. pokazala je na vježbi "Mi" brata D. Žanka što
se sve može u tome smjeru. Kada su orlovi izvodili uz zbornu deklamaciju
junačke kretnje u čast meksičke braće što svoju krv proliše za Krista i
kada su mirno klekli i obavljali molitvu svetomu Ivanu Orlu i Kraljici Mira,
tada je sva publika bila zanesena. Kada gledamo ljepotu tih ritmičkih igara
i plesova, tada tek osjećamo svu umjetničku golotinju i svu odurnost blaziranih
modernih plesova. - Želimo li suzbijati plesnu pošast, osnivajmo orlovska
i orlička društva, a ona neka traže upute od HOS-a da im pokaže kako se
sastavljaju i izvode ove lijepe ritmičke igre.