Prošloga mjeseca održao se u Parizu veličanstveni kongres kojemu su prisustvovali svi koji se zanimaju za religijsku umjetnost. Znanstvenici svjetskoga glasa kao don Mocquereau i don Cabrol, glazbenici kao Vincent d' Indy i Widor uložili su sve svoje sile da pokažu mnogobrojnim sudionicima kongresa koji su onamo dohrlili iz svih dijelova Francuske kako motu proprio Pia X. od 22. studenoga 1901. mora biti svakomu katoliku kodeks njegova glazbenoga poimanja.

Osim mnogobrojnih teoretskih predavanja koja su sa znanstvenoga stajališta osvijetlila genijalni motu proprio, mnoge pjevačke škole (scholae cantorum), oratorijski zborovi itd. otpjevali su u raznim crkvama neka remek-djela stare i moderne crkvene glazbe. To nipošto nisu bili tzv. duhovni koncerti za kojih katoličko svetište postaje slično kazalištu, već se u ovim priredbama odaje čast i slava Kristu nazočnomu u presvetome oltarskom sakramentu.

Koncerti duhovne glazbe koji su održavani u Francuskoj u doba tzv. liturgijske hereze (don Guéranger!), u doba bezvjerskoga racionalizma XVIII. stoljeća nisu tamo više u modi. To je velika zasluga književnika Huysmansa koji je nesmiljeno napao sve ljude koji su u crkvi izvodili ona djela što pripadaju operi, ili su iznašali pred vjernike djela koja su glazbeni izraz onoga duha za koji je naš Spasitelj rekao kako je od "ovoga svijeta".

Mnogobrojne scholae cantorum koje su osnovane u svim dijelovima Francuske jasno pokazuju da ideje velikoga Pia X. prodiru i u narod. Mnogi ljudi priznaju, naime, kako je gregorijanska glazba jedini umjetnički dotjeran glasovni izraz katoličkoga vjerovanja, ali ipak zastupaju stajalište da je ona nepristupačna puku. Na taj način oni dolaze u sukob s crkvenim zakonikom koji kaže: "Osobito valja svim silama nastojati gregorijansku glazbu unijeti u narodne slojeve, kako bi vjernici uzmogli aktivno sudjelovati u crkvenim obredima, kao što je to nekada bio običaj". (M.p. II./3.).

Cijela crkvena povijest potvrđuje istinitost riječi Pia X., a praksa koja se provodila posljednjih godina u Francuskoj pokazala je kako je narod sposoban izvoditi i razumije tradicionalnu crkvenu glazbu. Osim nekih redova koji još smiju djelovati u Francuskoj i spomenutih škola, toj obnovi najviše pridonose bogoslovna sjemeništa, u kojima se izvode obredi prema crkvenim propisima.

Kod nas se, na žalost, ne obraća gotovo nikakva pažnja na zahtjeve kršćanske estetike. Ako valja pohvaliti brigu o tradicionalnoj hrvatskoj religioznoj glazbi, koja je glasovni izraz našega svjetskog genija, kao katolici n e s m i j e m o zaboraviti na univerzalni glasovni izražaj: na gregorijansku glazbu. Prvi uzrok ovomu glazbenom liberalizmu, koji još vlada kod nas, bit će u prvome redu nepoznavanje filozofskoga značenja glazbe uopće, a napose naše crkvene glazbe. Ljudi ne pomišljaju na to da katolička glazba mora biti vokalni izraz svetosti, jer ona želi odgovarati osjećajima ne samo našega naroda i naše epohe već svih naroda i svih epoha. Jer kao što je svetac jedini tip čovječanstva koji nije deplasiran ni u jednome miljeu, ni u jednome razdoblju, isto tako i tradicionalna crkvena glazba izražava osjećaje svetosti. Ona je nepristupačna u prvi mah onomu čovjeku koji živi samo za ovaj svijet, ali tko hoće imati onakve osjećaje kakve bi morao imati jedan savršen čovjek - svetac - taj neka prilagodi svoj unutarnji život autentičnim gregorijanskim motivima. Kao što se mi ne možemo zadovoljiti moleći iz kakvoga molitvenika koji je sastavio bilo koji površan vjernik, isto se tako ne možemo prilagoditi onim djelima crkvene glazbe koje je skladao jedan čovjek, koji je u moralnome pogledu možda na nižemu stupnju od nas. Budući da crkvena glazba mora podcrtavati liturgijske tekstove, radi umjetničke harmonije mi tražimo da ona bude sveta i univerzalna. Bogoslužja, u kojima se, dakle, izvađaju glazbena djela koja ne odgovaraju potpuno zahtjevima svetosti i univerzalnosti, nose u svojoj umjetničkoj strukturi jednu pukotinu koja se neugodno doimlje svakoga onoga tko je imao prigodu priučiti se na pravilno izvedene mise, večernje i dr.

Time nikako ne želimo isključiti njegovanje narodne crkvene glazbe. Naprotiv, ona je prijeko potrebna jer je ona glazbeni dokument o odnosu umjetnika, odnosno naroda i epohe u kojoj je djelo nastalo, spram Boga. Štoviše, njegovati valja duhovne koncerte u kojima se izvode i djela nekatolika i to treba činiti u glazbenim zavodima, a l i n i p o š t o u k a t o l i č k i m c r k v a m a jer nam ti koncerti daju samo osjećajnu interpretaciju o vjerskome životu pojedinih umjetnika. Kao što mi s osobitim interesom čitamo djela Dostojevskoga ili Tolstoja jer u njima vidimo nastojanja velikana koji ne poznaju Katoličku crkvu, a traže na sve moguće načine istinu koju još nisu našli, isto tako mi s dubokim poštovanjem moramo slušati glazbena djela umjetnika katolika i nekatolika koji traže Boga. Kao što bi bilo apsurdno zahtijevati od katolika da ponese u crkvu Tolstojevu Kreutzerovu sonatu, umjesto jednog autentičnog komentara evanđelja koji iznosi ispravno tumačenje Kristovih riječi: Kažem vam tko pogleda ženu sa željom, učinio je preljub." (Mat. V./28) 1), isto tako je besmislenost izvoditi u crkvi glazbena djela koja nisu skladana upravo na slavu pravome Kristu i s osvjedočenjem kako je on nazočan u presvetome oltarskom sakramentu.

Kao što nastoji sve obnoviti u Kristu, ako hoće biti dosljedan samomu sebi, katolički pokret mora skršiti glazbeni liberalizam koji kod nas još vlada.

Sjemeništa bi u prvome redu morala izvoditi što uzornije gregorijanska bogoslužja. Našim franjevačkim samostanima ne bi bilo teško ugledati se u svoju braću u drugim zemljama i lijepo moliti barem ponajglavnije točke božanskoga oficija (primu, terciju, sekstu, vespere i kompletorij). Velik broj naših duhovnih škola, što muških, što ženskih, isto bi mogao postati pobornikom motu proprio Pia X. Jednom valja započeti i izvesti posve točno, npr. u katedrali jednu pontifikalnu misu sa tercijom i sekstom i jedne svečane vespere - u bogoslužju bi smjeli sudjelovati samo praktični katolici, a nipošto članovi kazališta - i onda bi se tek mnogi začudili kakvo blago poezije krije u sebi Katolička crkva, a njezini ga vjernici zanemaruju.

I. M.

1) Tolstojeva Kreutzerova sonata obrađuje navedene Kristove riječi.