S velikim katoličkim francuskim pjesnikom P a u l o m C l a u d e l o m kojega ćemo ovdje proučavati u vezi s liturgijom, prilazimo jednom vrlo zanimljivom i lijepom studiju koji sliči Huysmansovoj studiju, jer je taj veliki pisac u lirskoj poeziji upravo ono isto što je Huysmans na području romana. Osim što oba pisca pokazuju veliku ljubav za srednji vijek, oni imaju tu zajedničku oznaku da je njihovo obraćenje velikim dijelom posljedica njihove duboke umjetničke intuicije: tako im ona otkri jednim mahom katolički svijet u sjaju liturgijske umjetnosti.

Studij liturgijskoga shvaćanja u Paula Claudela ne pruža mnogo poteškoća jer imamo dva izvora osobite vrijednosti i važnosti koja olakšavaju našu zadaću: prvi je opis njegova obraćenja što ga je napisao on sam, a drugi je knjiga francuskoga isusovca Tonquédeca, koji našemu predmetu posvećuje duboku analizu. Nama jedino preostaje da upotpunimo njegova razlaganja, dodajući potanju analizu djela "La Messelabas" i istaknuti što ima originalno i veličanstveno s obzirom na liturgiju u "misteriju" Navještenje Marijino. [2]

II.

Možemo razlikovati više stadija u Claudelovu liturgijskom razvitku. Ponajprije liturgija je za njega kao i za Baudelairea bila neka vrsta luksuznog podražila, kako on to sâm pokazuje u opisu svojega obraćenja:

"Takvo bijaše to nesretno dijete, koje se uputi 25. prosinca 1896. u katedralu Naše Gospe Pariške da tamo prisustvuje božićnom oficiju. Ja sam tada upravo počeo pisati i činilo mi se da ću u katoličkim ceremonijama promatranima sa stajališta jednoga superiornog diletantizma, naći poticaj i predmet za svoje dekadentne vježbe" (Vidi M a i n a g e: Les Témoins du Renouveau catholique, str. 65.)[3] Zatim liturgija dirne pjesnika tako te se sav obrati Bogu.

"I u takvom sam raspoloženju ... s osrednjim užitkom prisustvovao velikoj misi. Zatim, nemajući što raditi, svratim onamo na večernju. Djeca u koru, odjevena u bijelo i pitomci maloga sjemeništa Saint-Nicolas-du Chardonnet koji posluživahu, upravo su pjevali nešto za što sam poslije doznao da je to M a g n i f i c a t. I tada se zbio događaj koji dominira mojim životom.

U jedan tren moje je srce bilo dirnuto i ja vjerovah. Ja vjerovah tako snažno pristajući tako dubokim potresom svega svojega bića, tako silnim uvjerenjem, takvom izvjesnošću da nije preostalo ni truna bilo kakve dvojbe ... Suze i uzdasi dođoše, a tako nježni pjev pjesme "Adeste" još je povećao moje tronuće". (ibid. 66. str.) [4] Dok je tako vjersko pjevanje u njemu pobudilo neopisiv užitak, veličanstvena je umjetnost koju sadržavaju religiozni oficiji otvorila put njegovu zvanju kršćanskoga
pjesnika.

"Od sada sam provodio sve nedjelje u crkvi Notre-Dame, a tamo sam svraćao i preko tjedna što je češće bilo moguće. Sveta se drama obavijala preda mnom s veličanstvom koje je nadilazilo svu moju maštu. O! To već ne bijaše bijedna riječ kojekakvih pobožnih molitvenika. Bijaše to najdublja i najgrandioznija poezija, najuzvišenije geste, koje su ikad povjerene rukama čovječjim. Nisam se mogao nasititi misne drame i svaka se svećenikova kretnja duboko usijecala u moj duh i u moje srce. Čitanje oficija Pokojnika, božićnog oficija, prizori Velikoga tjedna, uzvišeni pjev E x u l t e t, do kojega su mi se najopojniji naglasci Sofoklovi i Pindarovi činili dosadnim, sve me to bacalo u prah od počitanja, od veselja, od zahvalnosti, od kajanja i od poklanjanja! Malo-pomalo, lagano i mučno, krčila je sebi put u mom srcu misao da su umjetnost i pjesništvo također božanske stvari, i njima užitci tijela ne samo da nisu nužni, nego su im dapače štetni." (ibid. 69-70)

III.

Čitavo je jedno poglavlje (Natprirodni svijet) francuski isusovac Tonquédec u svojoj studiji posvetio Paulu Claudelu (str. 69. - 100.) - tragovima liturgije u našega pjesnika. Izdvojit ćemo najznačajnija mjesta budući da je pisac predmet obilno iscrpio. On tu ističe najočitije crte koje čine pjesnikovu veličinu i pokazuje kako se u njegovu djelu odražavaju odnosi prirodnoga i natprirodnoga svijeta.

Javni kult umjetniku pruža ljepote koje su ga osobito zadivile, zajedno povezane ili gdje se jedna pojavljuje kroz drugu: to jest,

ljepotu fizičkoga i ljepotu natprirodnoga svijeta. Njegova ljubav za simbole nalazi ovdje zadovoljenje, tu je za nj nepresušno vrelo iz kojega pjesnik požudno crpi". (ib. 89. - 90.). Sva gibanja u svemiru čine mu se pravim liturgijskim činom. "Kretanje svjetova prostorom, odmicanje sati, dana i godišnjih doba su faze neke beskonačne ceremonije koja teče na slavu Božju". "I to je eto, možda ... jedan razlog te pod Claudelovim perom, dapače u djelima naoko najneutralnijim dolaze tako obilato toliki vjerski izrazi, tolike formule. Jer u njegovim očima sav svijet doslovno obavlja vjerski kult.“ U djelu "Connaissance de l' Est" prisustvujemo jednoj pravoj liturgiji prirode. "Pljusak šumi i naprežući uho ja meditiram bezbojni i bezbrojni zvuk psalma. Zrak bijaše savršeno nepomičan, bijaše sat, u koji sunce izvršava tajnu podneva". Periodični povratak te zvijezde jest "vječno Bogojavljenje". (sib. str.78. - 79.) Znamo da Claudel vrlo pomno zapaža vrijeme godine u kojem se jedna radnja zbiva. Često manje precizno bilježi godišnje doba i liturgijski sat. Iz toga sinkronizma on izvlači najpjesničkije i najdirljivije efekte. Tko se tu ne sjeća onoga divnog prizora u Navještenju Marijinu gdje božićno veselje silazi na ubogu zemlju, u snijegu zadrijemalu, s riječima oficija i ispunja bijednu kolibu Violaineinu koja je postala gubava: Hodie nobis de coelo pax vera descendit, hodie per totum mundum melliflui facti sunt coeli. (str. 91. - 92). [5] Tonquédec dodaje još jednu činjenicu koju treba dobro uočiti, ako hoćemo ispravno shvatiti Claudelovo djelo: "Neke su stvari nesumnjivo bačene na papir iza molitve ili pričesti ili službe Božje". (str. 81., ibidem.) Zatim, P. Claudel zalazi pomoću liturgije u područja nevidljivoga svijeta: "U predvečerje Svih svetih pjesnik čita oficij za pokojnike i nevidljiva se prisutnost duša koje trpe njemu očituje. Nije to samo neka ‘parada’. Tko god je recitirao oficij mrtvih, nalazi u Claudelovim stihovima jezovit dojam toga oficija". (ib. 82. - 83.) Kako je liturgija satkala njegovu dušu, koje čudo, da i njegov stil pokazuje tragove iste liturgije. "Rekao sam”, kaže Tonquédec „da on piše instiktivno u liturgijskome stilu." Treba dodati kako on osobito voli usporedbe iz liturgije.

Evo nekoliko primjera koji potkrjepljuju riječi oca Tonquédeca:

"Što je srce moje teško hvalama i što se mučno diže k Tebi. Poput teškog kandila od zlata krcata tamjanom i žeravkom".

( Pet velikih O d a, str. 84., izd. peto).

"I evo je (sc. zemlje) svečano slične smrti gdje će primiti za trud jedne duge godine zaređenje, kao što svećenik kad leži licem prostrt na zemlju između dvaju svojih pobočnika, poput đakona koji će primiti najviši red." (ib. 97. str.)

"Sve bijaše bijelo poput svećenika u bijelom." (ib. 98. str.)

"Nije to jutarnja prizivna pjesan ni laudate o usponu sunca ni kantik djece u ražarenoj peći." (ib. 116./111.)

"Misao ga kuće Božje, nastavlja naš odlični kritik, ne ostavlja, kao ni psalmista. Uspomena na svete obrede, na predmete kulta, na vjerske čine odasvud se javlja u njegovoj svijesti i pruža mu bezbrojne slike, usporedbe, aluzije..." (str. 88. - 90.)

"Anđeo Božji jednom u godini ide i uzima zlatni kalež na oltaru i polazi mrtvome puku.

Poput svećenika odjevena u zlatnu misnicu pred kojim ide akolit (bogoslov) sa svijećom do pričesne ograde. S kaležom punim i prepunim naših dobrih djela posvećenih Bogom,

Naših glasova, naših trapljenja, i krunica i prikazanih misa." (Ode, str. 182.)

Zatim pjesnik kliče u svojoj odi Magnificat što je oslobođen lažnih idola znanosti i modernoga života i što je našao pravoga Boga. Tako on razvija sveti tekst i primjenjuje ga meditirajući o svom osobnom slučaju.

Naprotiv, njegov Procéssional je neka vrsta zahvalnoga obreda u kojem Claudel zahvaljuje Bogu za sva njegova dobročinstva. To je u isti mah neko ispovijedanje tradicionalne vjere koje nas podsjeća na La Messe la-bas. Tu odu, isprepletenu anđeoskim stihovima iz Glorije, kruni na kraju Vjerovanje Atanasijevo.

IV.

Nema međutim ništa neobično u ova zadnja dva djela. Pristupimo, dakle, analizi djela “Corona Benignitatis Anni Dei” (1914.), u kojem je Claudel zabilježio svoje vlastite meditacije u povodu glavnih svetkovina liturgijske godine. Radi se o istoj stvari koja je predmet i Verlaineovih “Intimnih liturgija”. [6] Ipak, postoji velika razlika između djela obojice pjesnika. Dok su kod Verlainea lirske impresije samo spontana jeka različitih obreda koji nemaju mnogo uspješna utjecaja na moralnu preobrazbu pjesnikova života, Claudelove pjesme nam pružaju sliku duše u kojoj liturgija ima ulogu moćnoga oruđa koje obnavlja sve pjesnikovo biće. Claudel nastoji proživjeti sve glavne tajne liturgijske godine, "biti uz njih, uvesti ih u svoj život i izvesti i ustaliti u njihovoj atmosferi svoje dnevne brige i svoje dnevno zanimanje". (Tonquédec, str. 13.). U liturgiji on nalazi velike i lijepe primjere koji mu crtaju veličanstvene uzore za nasljedovanje.

Zatim je “Corona Benignitatis” jedan "islikani pjesnički časoslov, slikama urešen misal, liturgijska godina u bojama. Tu ima himni za različite svetkovine gdje priroda uvijek pokazuje svoje promjenljivo lice pod isto tako pokretnom aureolom koju tvore manifestacije svijeta milosti. Ima tu molitava za križni put i dvanaest slika apostola, koje sliče starim izražajnim i grubim gravirama na drvu. Ima dapače i "znakova za čitanje", kao što je posmrtni memento Charles-Louis Philippea". (Tonquédec, str. 91.-92.) Napokon su neke pjesme "poput malih grotesknih figurica koje je srednjovjekovno kiparstvo stavljalo u stanovite kutove koje lijepe tihe crkve. Smijeh se miješa s molitvom, pobožnost i šala intimno se vežu ... (ib. 87. str.)

V.

I u Verlainea nalazimo umjetničke odraze što ih je misa i njezini različiti dijelovi bacala na nutarnji pjesnikov život. Pri istoj činjenici sad ćemo se zaustaviti kod Paula Claudela. Ali u njega, kao što je uostalom i prirodno, ne nalazimo one blage i milozvučne glazbe združene s bojom i odabranim mirisima čemu se kod Verlainea svemu divimo. Claudel je zato nadoknađuje time što u njega možemo rukom dohvatiti doktrinalnu snagu liturgije. La Messelabas je u tome pogledu upravo standardwork. Ono nam crta čitavu filozofiju ljudskoga života, promatranu sa stajališta kršćanskoga, koje za Claudela jedino postoji.

Da bi za vrijeme jedne mise proživio svu istinu kršćanstva, pjesnik je morao proći različita stanja od kojih ćemo navesti najvažnija.

Paul Claudel, koji se kao diplomat uvijek na putu, vazda je obuzet strašnim osjećajem neizrecive osame.

"Ima čovjek koji je svojim zanatom izvan svega i njegov je dom što ga nikad nije kod kuće.

Nijedna zadaća nije baš njegova zadaća, on je vječno svuda amater i uzvanik i Nestalni gospodin:

Samo izgnanstvo njemu govori o domovini." (La Messe, str. 32.)

Sve će stvari nestati, misli pjesnik, dapače i one koje najviše voli (njegova žena i njegovo dijete).

"Sve je to i opet slično onim stvarima koje nisu nikad postojale". (str. 7., ib.)

Sav će svemir proći, kao da nikada nije postojao. Taj prognanički život koji Claudel provodi na zemlji uvjerava ga da nema domovine na zemlji. Ta mora biti negdje drugdje gdje se čovjek neće osjećati prognanikom. Ako je dakle ovaj život nešto prolazno, treba ga se riješiti i osloboditi kao vojnik svoje krvi i tražiti gdje je istina koja razjašnjava smisao života.

"Ovo tijelo nije toliko naše da ga se ne možemo otresti!

Ova krv, francuski vojnici evo govore da se može proliti." (str. 34.)

"Budući da je tvoje stoljeće postalo pogansko, ti si imao iznova početi i tražiti i čekati, živjeti.

Poput starozavjetnih ljudi, koji su stupali ususret Mesiji." (str. 43.)

I budući da je hrana koju čovjek uzima u se samo tašti i lažni pričin, trebamo se je također riješiti i osloboditi.

"Smiješna li evo kruha na mome stolu i prolazna vina, sve kao da općim s ništavilom." (str. 33.)

"O Bože, ja ti posvećujem ovu golemu čežnju za bitkom!

O Bože, ja ti prikazujem ovu golemu čežnju izmaći pričinu i slučaju". (ibid.)

Bez prestanka je pjesnik obuzet čežnjom za ispunjenjem i ujedinjenjem svojega bitka s nečim vječnim i besmrtnim.

Misa čovjeku označava put kojim treba stupati želi li imati udjela u vječnosti. Liturgijske molitve i evanđelja sadržavaju istinu.

"Evo jedne knjige na oltaru koja sadržava sve tajne života i smrti." (str. 21.)

“Čini nam se da smo to oduvijek znali, tako je to ljudski i obiteljski." (str. 24.)

Ako čovjek priljubi svoj život zapovijedima koje mu pruža liturgija, stječe pravu slobodu i tako biva počelo života.

"On je poput zapovjednika ratnog broda koji je zauzeo svoje mjesto.

On sluša i sva sredstva pod njim oko njega su, čekaju na njega jer je on energija i uzrok.“ (str. 23.)

Njegov je društveni položaj u isti čas određen i preostaje mu samo da sluša savjest prosvijetljenu evanđeoskim načelima. Kršćanin poznaje dakle:

"Oca čiji su sinovi posve njegovi, djecu koja su posve svojega oca.

Braću zajedno pod istim krovom, jednu divnu i dražesnu majku". (str. 14.)

"Idi k djelu koje ti pristaje, a koje ne razumiješ i koje je dobro.

Kao što pčela koja ništa ne zna, ali ima u isti čas osjećaj cvijeta i šesterokuta,

tako je drago znati da smo s počelom, s kojim su sve stvari po prirodi u skladu." (85. str.)

Sakramenti koji čine sastavni dio liturgije daju čovjeku nužnu snagu da ne padne na mučnome putu. Euharistija potpuno zadovoljava sve čovječje težnje jer njome čovjek opći s vječnošću, budući da je u njoj dana mogućnost da se po akcidentima (prilikama) dovinemo bitka supstancije. Liturgija mu dakle daje:

"Kruh koji je doista kruh i koji hrani.

Vodu koja doista pere, vatru koja doista grije, svijetli i razara". (str. 25.)

"To što si tražio tako daleko, Vječnost pristupačnu iz ovoga života svim osjetilima, digni oči i upri ih preda se, vidi tamo beskvasni hljeb u gori." (str. 39.)

"Koprena stvari za mene je u jednoj točki postala prozračna.

Ja zahvaćam napokon bitak kroz prigode." (str. 40.)

U djelu koje analiziramo nalazimo doista sve najvažnije dijelove mise u redovnome slijedu. Claudel, koji dobro poznaje liturgijski tekst, ne misli mnogo na nj u ovom slučaju, već uz misu veže svoja osobna promatranja o svom životu i životu svojega prijatelja R i m b a u d a i svojega naroda. Tako mu prizori mise

pružaju životni program, pokazujući mu što treba činiti ako hoće svojoj djelatnosti dati pravi i duboki smisao i uspostaviti i moralni red koji je već nekoliko stoljeća izopačen. Liturgija je, dakle, za Claudela jedan od životvornih izvora koji mogu preporoditi palo čovječanstvo.

VI.

Sada nam još preostaje analizirati misterij “Navještenje Marijino” (1912.), djelo koje je za prvoga svoga prikazivanja podiglo oluju zanosa te su tako njegov pjesnički dah usporedili s najvećim što postoji u Sofokla i Shakespearea.[7] Utjecaj liturgije na to djelo može se promatrati s više stajališta. Već zvukovi P o z d r a v l j e n j a ( R e g i n a c o e l i ) u početku djela (str. 16. - 17.) uvode nas i prenose u atmosferu tajne. Smjesta se osjećamo zaneseni onim ekstatičnim veseljem koje gledaocima dočarava preobraženje uskrsloga Krista u molitvi. Violaine i Pierre de Craon koji mole zaronili su duboko u natprirodni svijet koji u njihovim očima nadmašuje sve čari vidljivoga svemira. Tom molitvom Claudel nam otvara pogled u njihove duše.

Zatim nam riječi Anne Vercorsa, Violainina oca, dozivaju u pamet jedno mjesto himne "Caelestis urbs Jerusalem":
"Ja nisam sam.

Velik se narod sa mnom veseli i putuje sa mnom.

Narod svih mojih mrtvih je sa mnom.

Te duše, jedna nad drugom, od kojih je preostao još samo kamen. Svi ti kršteni kamenovi koji traže svoj potporanj". (Navještenje, 23. izd. str. 50.)

Vladanje Anne Vercorsa kao čovjeka i muža sve nam nehotice dovodi u pamet

epistolu druge mise jedne Djevice Mučenice, [8] budući da taj starac ostavlja svoju obitelj da se preda brizi za "stvari Gospodnje". Dapače sama misao "misterija" koju bi Huysmans bio nazvao "mističnom zamjenom", ista je onoj koja se na majstorski način izražava u ceremoniji Odijevanja. (Vidi: Pontifikal).[9] Violainea okajava tuđe grijehe na isti način kao i svaka časna sestra iza svojega prikazanja u liturgijskoj ceremoniji odijevanja koju nalazimo i u romanu E n r o u t e. Međutim, dok nam tekst Odijevanja još ne pokazuje obraćenje grješnika izvršeno ovim žrtvama pomirnicama, u Navještenju Claudelovu već vidimo plodove Violainine žrtve.

"O Jacques. Ja više nisam ista. U meni ima nešto skončano. Ima nešto slomljeno u meni."

Žrtva je Violainina iznudila nebu milost obraćenja njezine sestre Mare. Ista nam ta činjenica tumači u Corneilleovu Polyeuctu obraćenje tiranina Feliksa s tom velikom razlikom da je aludiranje na liturgijski tekst kod Claudela posve prozirno i čini nam nenadanu promjenu u Marinoj duši gotovo nužnom i vrlo prirodnom s psihološkoga stajališta, dok je Feliksovo obraćenje u Corneillea kao neki deus ex machina.[10]

VII.

Kad vidimo gdje se Violainea pojavljuje (str. 83. cit. 23. izd.) u "odijelu časnih sestara s Monsanviergea gotovo sasvim takvom samo, osim manipula, u odijelu što ga one nose u koru“.

Dalmatika je đakonska, a koju one imaju privilegij nositi, i same u neku ruku svećenici, same hostije ..." pisac nas jednim mahom uvodi u onaj nevidljivi svijet koji može preobraziti duše i izvoditi promjene u stvarnom životu. Dapače i čudo, koje svjetovno kazalište smatra nekim deus ex machina, ne izlazi u kršćanskome kazalištu iz okvira zakona, koji njime ravnaju. Jedina poteškoća za kršćanskoga dramaturga je da uroni radnju u natprirodni red. Claudel nije mogao bolje postići svoju svrhu, nego time što je dao svomu “Navještenju Marijinu” liturgijsku podlogu koja posjeduje tu izvanrednu mogućnost da nas prenese u natprirodni svijet, to jest onaj koji prema njemu igra glavnu ulogu u ovome životu. Promotrimo, dakle, izbliza kako tu natprirodno pristupa prirodnim zakonima i koje mjesto pri tome zauzima liturgija.

Na kraju trećega čina za Božićnih matutina Mara traži od Violaine da joj uskrisi njezino mrtvo čedo. Kako se može usuditi tražiti ovakvu stvar? Zato jer zna da je Violaina žrtva pomirnica koje je duša zaronjena u carstvo Milosti. Što se zbiva u tome svijetu? Koji opći osjećaji vladaju tim krajevima?

Liturgija, vjerno zrcalo toga svijeta, kaže nam: Hodie nobis de coelo pax vera descendit, hodie per totum mundum melliflui facti sunt coeli ... Hodie illuxit nobis Dies redemptionis novae, reparationis antiquae, felicitatis aeternae... O magnum mysterium et admirabile sacramentum ut animalia viderint Dominum jacentem in praesepio...[11] "Evo naviještam vam veliku radost.[12]

To golemo veselje, koje nam sugestivno pruža liturgija i kojem je uzrokom rođenje jednog Djeteta, koje je u isti čas i Spasitelj i apsolutni gospodar svemira, daje Violaini prigodu da za Njega moli nešto vrlo jednostavno: da uskrisi mrtvo čedo Marino. Ona je uslišana i mi (suvremenici lurdskih čudesa)[13] osjećamo kako se zbilo nešto prirodno i ne baš izvanredno.

I tako je čudo, koje je zapremalo važno mjesto na srednjovjekovnoj pozornici, prema Claudelu rehabilitirano u suvremenoj drami. Tom je činjenicom, kako se čini, blagotvorna uloga liturgije na modernu književnost dostigla svoj vrhunac: prizor božićne noći u Navještenju Marijinu kruna je onim bezbrojnim književnim djelima koja su se koristila liturgijom. Dok inače liturgija, osim u Péguya, ima samo dekorativnu ulogu i samo povećava pjesničke efekte mnogih književnih prizora, ona u Claudela aktivno sudjeluje u samoj radnji drame. Ona je postala oruđem kojim se služi Milost, kao jednom osobnošću te popunja dramatsku radnju i baca novo svjetlo na razvitak životnih sila.

VIII.

Sad možemo sabrati naše razmatranje i kazati kako je Claudel za lirsku poeziju ono što je Huysmans na području romana. On je liturgijski pjesnik par exellence, koji nam u svojim pjesmama daje dijelove svojega unutarnjeg života. To su poleti prema Bogu Stvoritelju u euharistijskome Kristu kojega često prima. Njegove mistične težnje na prvi pogled nemaju nikakva originalnog biljega. Jer Claudel je tako usvojio liturgijski govor da se pod njegovim perom bez prestanka vraćaju molitve i evanđeoske riječi, stihovi himana ili psalama.[14]"Rimovani versiculus, koji on toliko voli, također doziva u pamet stanovite proze srednjega vijeka." (Vallery-Radot, Anthologie, str. 255.)

Misa mu pruža životni program i pokazuje mu sredstva koja bi mogla preporoditi čovječanstvo. Pontifikal (De Benedictione et Consecratione Virginum ) inspirira ga kada piše “Navještenje Marijino” i liturgija tu aktivno ulazi u radnju, budeći u nama svijest o nazočnosti natprirodnoga reda i služeći oruđem Milosti.

Paul Claudel svojim je genijem našao ono što su Chateaubriand, Hugo, Barbey d'Aurevilly i Baudelaire jedva slutili. On nam je u svojoj kršćanskoj umjetnosti približio onaj svijet tajne koji je pobuđivao strah i neizvjesnost samo u onih koji nisu znali za njegov pravi sadržaj. Služeći se liturgijom pokazao je da "fatum" nije jedna nadzemaljska realnost, da ona realnost koja se obično označuje riječima "tajne sile" nije tako jednostavna kako se to na prvi pogled čini. Claudel je pokazao, uvodeći liturgiju u svijet umjetnosti, kako te "tajne sile" čine j vrlo raznolik i bogat, do tada gotovo neistražen svemir. Svemir, čija kauzalnost i zakonitost, divna i veličanstvena, premda se pod teško prozirnim velom često čini neodređena, nije time manje istinita, manje stvarna i manje logična.[15]

Ivan Merz

S francuskog preveo. dr. Drago Čepulić

[1] Naš je suradnik u svojoj disertaciji obradio "Djelovanje liturgije na francusku književnost od Chateaubrianda (1801.) do danas". Ovdje donosimo dvadeset i drugo poglavlje te opsežne radnje, dok je jedno poglavlje donio "Katolički list" 16. kolovoza 1923. str. 394. - 397. - nap. ur.

[2] Ovaj se "misterij" davao g. 1921. u zagrebačkom kazalištu pod imenom "Blagovijest".
[3] Ova je knjiga prevedena i na hrvatski: Svjedoci kat. obnove (knjige katoličkog života; sv. 4.)
[4]Jedno posebno poglavlje ove disertacije posvećeno je djelovanju liturgije na književnike-obraćenike.
[5] Danas nam s neba siđe pravi mir. Danas je po cijelom svijetu iz nebesa protekao med.
[6] Ove su analizirane u 18. poglavlju ove disertacije.
[7] Vidi analizu ovoga djela u "Hrv. prosvjeti" (1921.). Osim toga, valja istaknuti da je zagrebačko kazalište prigodom prikazivanja "Blagovijesti" upravo liturgijsku scenu prikazalo neliturgijski. Da se valjalo poslužiti isključivo gregorijanskim pjevanjem, a nikako trubama (koje se u crkvi samo toleriraju), bit će jasno nakon naših izvoda.
[8] Epistola I. Korinćanina 7, 25. - 34. "Evo dakle, braćo, zato kažem: vrijeme je kratko i zato i oni koji imaju ženu trebaju biti kao da je nemaju..."
[9] Vidi "Luč" (1923. br. 9. - 10.; Konverzija... zbog lat. liturgije).
[10] Feliks govori nakon obraćenja:
Neki tajni užitak me na to sili (tj. na obraćenje)
I ja popuštam ushićenju, koje upravo i ne poznajem;
I zbog jednog nagona, koji ne mogu ni da shvatim

Od prvog krvoločnog bijesa (koji je bio uperen protiv kršćana), prelazim k žaru svoga svata (mučenika Polyeucta)
To je on, budite uvjereni, čija nevina krv
Za svoga progonitelja moli Boga svemoćnoga;
Njegova ljubav, koja je obuhvatila svu porodicu,
Za sobom vuče u isti čas oca kao i njegovu kćer.
(Polyeucte, stih 1769. - 1776.)
[11]"Danas nam s neba pravi mir siđe, danas je na cijelom svijetu s nebesa protekao med ... Danas nam je zasjao dan novoga otkupljenja, staroga popravka, vječnoga radovanja ... O velike li tajne i predivnog sakramenta gdje životinje vidješe Gospodina kako leži u jaslicama."
[12] Mi citiramo samo nešto. Mara glasno čita sestri ove stranice Božićnog oficija: prvu, četvrtu i sedmu lekciju, responzorije 1.,4.,7., 8. i Svetoga Luku II.,
1. - 14.(izvatke).
[13] Kasniji umetak (I.M.).
[14] Opjevajući liturgijskim zanosom jedno intimno očajanje, on spontano citira stihove psalma: "Spasi je od pogibelji smrti i ždrijela živine" (Corona, str. 118.), on poput Huysmansa komentira značenje graditeljstva stihom poznate himne: "Et antiquum documentum novo cedat ritui". Claudel j e č e s t o n e r a z u m l j i v za one k o j i n e p o z n a j u d o b r o l i t u r g i j e. Tako se on zadovoljava samo natuknuvši u svom "Memento pour le Samedi Soir" (ibid. 200. str.) neke liturgijske odlomke i čitalac mora asocijacijom misli i osjećaja zazvati u svoj duh čitav psihološki pejsaž.
[15] Kada sam kasnije čitao Henri Lasserreovo djelo "Les Apparitions de Lourdes" u kojemu ovaj književnik-ozdravljenik pokazuje sklad između svakoga ukazanja bl. Djevice u Lurdu i teksta liturgije onoga dana, kada se je ovo zbilo, uvido sam tek genijalni gest Claudelov koji je - pišući isključivo na slavu Božju - i popuštajućoj svojoj umjetničkoj intenciji unio Liturgiju u dramu i time u jedan mah uspostavio kontakt između prirodnoga i natprirodnoga svijeta - kontakt koji je umjetnost izgubila prije nekoliko stoljeća.