Sabrana djela - Liturgija

Članak u word dokumentu

ŽIVOT
Zagreb, studeni 1924., god. V., br. 6., str. 336-340

LITURGIJA I UMJETNOST

Liturgija je umjetnička cjelina u kojoj surađuju sve umjetnosti i koja je djelovala na sve umjetnosti. U njoj ništa nije bez značenja. Mnogi drže, a među njima je bio i Goethe, kako su sve to puke formalnosti. Evo što kaže Louis Veuillot: "Međutim, i Goethe se je (boraveći u Rimu) zaustavio pred grubom vanjštinom. On nije poznavao pravi Rim. On je udisao njegov miomiris poput onih svjetskih ljudi koji se ušuljaju u naše hramove: ushićeni su, ali ne znaju da su himni i sveta odijela i dim tamjana (prave pravcate) molitve". (Veuillot, Parfum de Rome, I. str. 14).
Liturgija djeluje na razna osjetila: na oko svojim bojama, kretnjama, na uho svojim riječima i melodijama, na njuh svojim miomirisima itd. Već prema tome, nadmašuje sve ostale umjetnosti koje obično djeluju samo na jedno jedino osjetilo. Po tome i samo prisustvovanje liturgijskim obredima (naravno obredima koji se obavljaju u potpunom skladu s crkvenim propisima) postaje nekom pripravom umjetničkim užitcima života blaženika u nebu; jer u nebu će sva naša osjetila istodobno uživati. Zato i sam Dante kaže u svome Raju kako je njegova opojnost ulazila kroz sluh i kroz oko:

Al Padre, al Figlio, allo Spirito Santo
commincio "Gloria" tutto il paradiso
si che m' inebbriava il dolce canto.

Cio ch' io vedeva mi sembrava un riso
dell' universo; per che mia ebbrezza
entrava per l' udire et per lo viso.

Ocu i Sinu i Duhu Svetomu
Vjekovima slava!” Zazvuči Raj cio
A medeni zvuk opajao me.

Kada smiješak svemira bio
Što tu kušah, jer sam uživ’o
Stog što slušah i stog što sam zrio.

(Parad. XXVII. 1 6)

I zaista si ne možemo drukčije zamisliti život u nebu negoli predodžbama uzetima iz liturgije. Evo kako npr. Emile Baumann u jednome opisu o kraju svijeta prikazuje nebo: "Vjernici su zapjevali jednim jedinim glasom Ave verum corupus; najudaljeniji u golemoj pratnji promatraju istodobno blješteći se prilike Kruha i Isusa, kao što je bio na zadnjoj večeri, ali s vidljivom slavom. Njegovo je misno ruho crveno, kao da je umočeno u krv mučenika; jedno svjetlo, od kojega bi umrle nečiste oči kada bi ga ove mogle dosegnuti, obavija njegovu dugu kosu krunom iz užarenoga trnja; anđeli se uzdižu i spuštaju iznad njegove glave. Sveti Mihovil prigiblje, poput baldahina (dais), svoju zastavu, gdje dršće cvijeće ljiljanâ i gorućeg zlata; i iza njega stupaju dvadeset i četiri starca, njišući dvadeset i četiri kadionice napunjene miomirisom molitava". (Baumann, La Paix du Septieme jour, str. 234.).

Zaista možemo reći kako su katolički obredi nadahnuti Duhom Onoga koji nadahnjuje Crkvu i zato se moraju duboko doimati svakog čovjeka. Barbey d' Aurevilly, sotonistički književnik, inače katolik, kaže: „...pjevanje psalama ljulja pobožne duše na valu božanstvenih osjećaja. Ništa nije lijepo, kao ovaj svečani trenutak katoličkih ceremonija kada svećenici, odjeveni u svoje bijele misne košulje ili u blistava odijela (chapes), stupaju polako pred nebnicom i slijede srebrni križ što ga odozdo rasvjetljuju svijeće i koji presijeca sa svojim sjajem sjenu svodova u kojoj kao da pliva poput križa što je prije osamnaest stoljeća zasjekao brazdu u tmine što su pokrivale svijet". (Barbey d'Aurevilly, L'Ensordelee, str. 80 - 88.)

Tako je čarobna ljepota katoličkih ceremonija - razumije se mi ovdje uvijek mislimo na točno izvedene, kao što to čine kontemplativni redovi, benediktinci, kartuzijanci, trapisti, donekle franjevci i drugi - da čovjek koji je jednom osjetio njezine čari, osjeća u duši čežnju da ostavi sve i sav svoj život provede u liturgijskim molitvama, pjevajući dan i noć bez prestanka hvalospjeve Presvetomu Trojstvu.

"Ah, ne biti više tako podijeljen", kaže Huysmans,“ ostati nerazdjeljiv, imati dušu dovoljno umrtvljenu da se uzmognu osjećati jedino žalosti, jedino proživljavati radosti liturgije, biti svakog dana samo u službi Isusovoj i u vašoj, slijediti samo vaš život koji se reda u godišnjem krugu služba (Božjih), radovati se s Božićem, smijati se o cvjetnome Uskrsu, plakati u Velikome tjednu, biti ravnodušan prema svemu ostalom, ne računati više sa samim sobom, ne zanimati se više ni za koga, koja li sanja i kako bi onda bilo lako skloniti se u samostan". (Huysmans, La Cathédrale, str. 356.).

To zaista pokazuje kako dubok dojam ostavlja "liturgija u dušama pravih umjetnika. Zato i vidimo kako se u svim mogućim umjetničkim djelima javno osjećaju tragovi njezina utjecaja. Tako se ne sjeća opisa mise u Chateaubriandovoj noveli "Atala" u kojoj se prikazuje sklad između prirode i liturgije ili onoga opisa oblačenja redovnice u Rénéu? Evo što veli autor “Genija kršćanstva”: "Molitve kršćanskih ceremonija, koje se odnose na građanske ili vjerske predmete ili štoviše samo na obične događaje iz života, predočuju nam savršena spominjanja, uzvišene osjećaje, velike uspomene u jednome stilu koji je u isti mah priprost i veličanstven".
Što se tiče P o g r e b a, Chateaubriand tvrdi da u tome obredu "samom za sebe ima više ljepote nego u svemu što znamo o kultu u starih klasičnih naroda". (Chateaubriand, Génie du Christianisme, str. 391. - V. Kat. list, od 13. IX.1923., str. 448.).

Istu misao znatno zanosnije izriče Walcheren: "Liturgija je sveto blistavilo. Apsurdno je, dobro to osjećam, izgovarati riječi udivljenja. Odviše je očita ljepota ovoga bogoslužja koje izražava neizrecivo, Božanstvo i koje u crni život suklja čisti sjaj bijeloga i ravnoga plamena. Kako li je površna i siromašna umjetnost, kako li nam se čini ispraznom usporedimo li je s ovim uzvišenim pjevanjem, s ovim pjevanim biblijskim riječima, s ovim svetim tekstovima, s ovim molitvama tuge i izvanrednoga veselja..." (Walcheren, Journal d'un Converti, str. 194. - 195.).

Gotičke katedrale, ta remek-djela kršćanske umjetnosti, u kojima je cijelo teološko i profano znanje srednjega vijeka izraženo na plastičan i slikovit način pokazuje mnoge liturgijske motive. Huysmans je to u više navrata pokazao u svome opsežnom djelu "La Cathédrale": "... kamenje i prozori ponavljaju a n t i f o n e Bl. Dj. Marije i sve do nekih ratobornih sitnicâ svetišta, sve do one viteške kretnje koje podsjećaju na križarske vojne, s oštricama mačeva i sa štitovima ružnih prozora, kacige oštrih lukova, željezni prstenovi, oklopne košulje, rešetke nekih prozora, sve to dozivlje u pamet kapitul Prime i antifonu Lauda, njezine Male službe i ponavlja onu terribilis ut castrorum acies ordinata; sve govori o velikoj povjerljivosti kojom se zaodjene, kada želite biti ‚poput vojske poredane u bojne redove, strašnom’". ) Huysmans, La Cathédrale, str. 486.).
Imamo i mnogo lirskih pjesnika koji su opjevali svoje liturgijske dojmove. U Danteovoj “Divnoj glumi” ima vrlo mnogo takvih mjesta. Navedimo za ilustraciju samo stihove svećenika-pjesnika Louisa Le Cardonnela kojega dan danas ubrajaju među prve pjesnike klasicističkoga smjera. Evo njegovih stihova koji se odnose na pjevanje kompletorija u jednome zatvorenom ženskom kontemplativnom samostanu:

I glasovi, koji dolaze s kora,
U ovom kratkom danu, što preostaje,
Još su uvijek puni iste tjeskobe,
Puni iste tužne ekstaze.

Nevidljive blizu oltara
Sestre, čovjek naslućuje da su blijede,
Zanesene ljubavlju besmrtnog Učitelja
Šapuću polako kompletorij.

I kada se tmine spuštaju,
Kada kapelica zatvara svoja vrata
Čovjek bi rekao, iz dubokog podruma
Da čuje gdje uzlaze glasovi umrlih.

Et les voix qui viennent du choeur
En ce peu de jour qui persiste,
Ont toujours la meme langveur,
Le meme accent d'extase triste.

Invisibles pres de l' autel,
Les soers, qu'on devine pâlies
Par l'amour du Maitre immortel
Murmurent Jentement Complies.

Et quand les ténebres se font
Quand la chapelle clôt ses portes
On croir, d'um caveau profond
Quir monter des voix de mortes.

(Le Catonnel, Complies)

Pa i onaj čovjek koji nije pjesnik, ako hoće dati izražaj svojim osjećajima često ne nalazi lijepih riječi, negoli u liturgijskim stihovima. Ne čudimo se onomu redovniku koji, ugledavši izdaleka tornjeve Rima, ponovno zapjeva neke stihove iz himna Decora lux aeternitatis što se moli u časoslovu na Svetoga Petra i Pavla:


O sretni Rime koga je grimizom obojila
Vrijedna krv tolikih velikana,
Ne nadmašuješ svojom slavom, već njihovim zaslugama,
Svu ljepotu ovoga svijeta.

O felix Roma quae tantorum Principum
Es prpurata pretioso sanguine,
Non laude tua sed ipsorum meritis
Excellis omnem mundi pulchritudinem.

(Veuillot, Parfum de Rome I. str. 75.)

Liturgija i umjetnost su u tako uskoj vezi da prva postaje pravom školom svim katoličkim umjetnicima. Tek kada je budu temeljito proučili, kada budu prema njoj živjeli i s njom znali trpjeti i uživati, tek tada će moći da shvate uzvišenu misiju svakoga katoličkoga umjetnika. O tome imamo vrlo značajnu ispovijest Paula Claudela, obraćenika i pjesnika:
"Sve sam nedjelje proveo u crkvi Notre-Dame i išao sam onamo i tjednom što češće mi je bilo moguće ... sveta se je drama preda mnom razvijala sa sjajem koji je nadilazio sva moja maštanja. Ah! To nije više bio siromašni jezik pobožnih knjiga. To bijaše najdublja i najveličanstvenija poezija, najuzvišenije kretnje koje su se ikada povjerile ljudskim bićima. Prizor mise nije me mogao nikako zasititi i svaka se kretnja svećenika duboko ucijepila u moj duh i u moje srce. Čitanje oficija Mrtvih i Božića, prizori dana Velikoga tjedna, uzvišeni pjevi Exulteta, uz koji mi se najopojniji akcenti Sofokla i Pindara čine dosadnim, sve me to prenapunjalo strahopočitanjem, veseljem, zahvalnošću, kajanjem i obožavanjem! Malo-pomalo, lagano i mučno, sve je jasnijom u mom srcu postojala misao da su umjetnost i poezija također božanske stvari i da im tjelesne radosti nisu samo prijeko potrebne, već im naprotiv nanose najveću štetu". (Mainage, Les Témoins du Renouveau catholique, str. 69. – 70.).

Dr. I. Merz