Gle smirenje moje u vijeke vjekova,
boravit ću tu jer tako sam odabrao.
(Ps. CXXXI.)

Na putu

Postelja je moja u plamenu - pomislih prema preporuci sv. Terezije; ... skočim naglo na noge, zahvalim Stvoritelju, predam se u naručje današnjemu svečaru sv. Ivanu Evanđelistu koji me primi i urnebesnim letom stade nositi prema beskrajnome Božanskom Srcu. Međutim, već sam se umio; otvorio sam ključanicu velikih kućnih vrata i - hladan zrak i mrak prodrmaju svim mojim bićem.

Požurim se kroz mrak prema Južnome kolodvoru. Iščeznu iz moje duše pomisao na orlovski let sv. Ivana i tajna noći stane djelovati na moju odmorenu dušu. I što se više kroz mrak žurim, to mi se posve nehotično sve jasnije ukazuje slika Učitelja koji se također u noći ustajao, preko gora i dolina, kroz gradove i šume išao dok su ostali ljudi počivali; i tada je pomišljao na spas svojega bijednog stada koje je došao otkupiti. A tako su činili i apostoli: i oni bi probdjeli čitave noći, moleći se beskrajnom Stvoritelju, vrhovnomu zapovjedniku milijuna zvijezda što trepte na nebu, Zakonodavcu svemira koji uzdržava sunce i najmanju travu i svako pojedino stvorenje vodi prema određenoj svrsi. I tajna noći sve više me zaokupljala i u kretanju svemira osjetio sam bilo Onoga koji je bio u početku, koji jest sada i koji će kraljevati u vijeke vjekova.

I apostoli i mučenici, i redovnici i ispovjednici, i djevice i svete žene i svi ti heroji čovječanstva, svi ti koji su u prošlosti probdjeli noći u molitvi ili koji su u smirenim zvjezdanim noćima čekali da ih odvedu pred krvnika - svi ti, pa među njima i mnoge tisuće hrvatskih mučenika - svi su osjetili kucanje noćnoga bila, tajanstvenu sveprisutnost Božju ...

U tim mislima i osjećajima stigao sam na kolodvor. Tamo je već bilo nekoliko učenika-kongreganista i svi su bili smireni; kao da je i na njihovu mladenačku dušu djelovala tajanstvenost i dostojanstvo velike, beskrajne noći.

Tek što je željeznica krenula i njezin isprekidani ritam u našim dušama počeo prekidati pravilnost svemirskih kretanja, dali smo se na posao. I dok su se nizala sela i gradovi, pojavljivale u daljini crkvice i tvornice, mi smo puni neke neizvjesne nade i čežnje pomišljali na doživljaje koji nas čekaju u Rajhenburgu. Putujemo u trapistički samostan pohoditi utjelovljenu Riječ Božju. Našeg Gospodina Isusa Krista koji tamo stanuje i vjernicima govori pomoću svete liturgije na osobito mio, sladak način.

Već smo se radovali kako ćemo prisluškivati koralno pjevanje trapista po kojemu Zaručnik na posebno ljubazan i čaroban način govori ljudskim dušama; kliktali samo od radosti što ćemo mi, razumna bića, u raznim trenutcima dana u ime nerazborite prirode, u ime zvijezda i sunca, u ime leda i snijega, u ime ekvatorskih vatri i ražarenih peći tvornica, u ime devetoga sata kada je sišao Duh Sveti na zemlju i u ime dvanaestoga kada je Isus bio za nas na križu raspet, kako ćemo mi u ime svih nerazboritih stvorova i u naše vlastito odati Bogu Tvorcu čast, hvalu i slavu.

Željeznica stane. Iskočili smo brzo i počeli se penjati bijelim zavojima prema tvrdoj kuli Marijinih vitezova. Već izdaleka opazismo dva redovnika u bjelini.[1]
Bili su to prečasni opat i prior. Nakon srdačnoga pozdrava, odvedoše nas u predvorje. Nad glavnim vratima stoji kip Blažene Djevice Marije. Da, eto Marijina djeca, kongreganisti, Marijino pješaštvo došlo je pohoditi teško Marijino topništvo. Marija je naša kraljica; ona je onaj nepobjedivi toranj Davidov s kojega visi tisuću štitova (Cant. 4.,4.); to su bile misli koje su me na početku zaokupljale. Prošli smo kroz ova vrata i pročitali natpise: Bernarde ad quid venisti (Bernardo, čemu si došao?) i Quod incipis, perfecte incipe (Što započneš, temeljito započni!). U predvorju ove kule Blažene Djevice Marije vidjeli smo velik kip sv. Bernarda, ovoga srednjovjekovnoga Marijina viteza, štovatelja nebeske Kraljice. U maloj, vrlo siromašnoj kapelici pogledamo rasvijetljene jaslice iznad kojih su se sjala crvena vatrena gotička slova: Gloria in excelsis Deo (Slava Bogu na visini).

Terca

Uskoro su polaganim dostojanstvenim hodom ušli bijeli redovnici i nekoliko njihovih gimnazijalčića te su stali moliti t e r c i j u iz maloga časoslova Blažene Djevice Marije. Nakon što su ovu završili, izmolili Oče naš i Zdravo Marijo, jedan među njima zapjeva tugaljivim glasom: Deus, in adjutorium meum intende (Bože, priteci mi u pomoć). Svi skupa zapjevju složno, duboko pognuvši gornji dio tijela: Gloria Patri et Filip et Spiritui Sancto (uspravivši se zatim) sicut erat in principio et nunc et in saecula saeculorum Amen, označivši time kako je svrha
cijeloga njihovog života i njihovih neprestanih molitava odavanje časti Presvetomu Trojstvu. Budući da je to bila tercija (u 9 sati prije podne) koja nas podsjeća na silazak Duha Svetoga, svi su složno zapjevali himan sv. Ambrozija
Nunc Sancte nobis Spiritus ... U ovome se Duh Sveti moli da poput sunca, koje se već poprilično diglo nad obzorje, svojom ljubavlju rasplamsa naše duše da uzmognemo ustima, jezikom, duhom, osjetilima i svim silama ispovijedati slavu Božju i uz to ljubiti bližnjega svoga.
Nakon ove molitve koja uređuje odnos pojedinih duša spram čovjeka, svi se sjete svečara sv. Ivana Evanđelista i zapjevaju: "To je onaj učenik koji o svemu tome svjedoči". A o čemu svjedoči? To su redovnici već noćas doznali kada im se s matutina čitala poslanica sv. Ivana u kojoj on tvrdi kako je bio s utjelovljenom Riječi i zbog toga mu se mora vjerovati:
Psalam 119. koji je uperen protiv zlobnih jezika, posve odgovara svetkovini dana. Sam sv. Ivan napisao je svoje evanđelje protiv raznih heretika i klevetnika koji su tvrdili da Isus nije postojao prije Marije. Sveti Ivan posve se pouzdao u Božju pomoć. Kakav je bio njegov unutarnji život u to doba, kazuje 120. psalam koji su trapisti zapjevali: "Digao sam svoje oči gorama odakle će mi doći pomoć. Pomoć dolazi od Gospodina koji je stvorio nebo i zemlju. Neka ne dopusti da tvoja noga posrne... Ne, ne drijema ni ne spava onaj tko čuva Izrael..." I sami se trapisti moraju boriti poput svečara i oni željno iščekuju smirenje; sva je njihova težnja jednom ući u dvore nebeskoga Jeruzalema. Radost obuzima njihovu dušu kada pomisle na taj čas. Sve te osjećaje izražavaju pjevanjem: "Radovao sam se radi onoga što mi se reklo: Ići ćemo u stan Gospodnji. Naše su se noge zaustavile kod tvojega predvorja, Jeruzaleme. Jeruzalem, koji je sagrađen poput grada, čiji se dijelovi međusobno drže. Jer onamo su se uspela plemena, plemena Gospodnja ... da hvale ime Gospodnje..."

Misa sv . Ivana Evanđelista

Nakon nekih drugih molitava započne svečana, konventualna misa. Kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako da čovjek osjeti kucanje vječnosti. Čemu se žuriti kada čovjek pjeva hvalu Božju radi koje je i stvoren?! Čovjek je došao do svoga cilja, on ima samo motriti. A o čemu razmatramo glasno, glazbeno? "Usred Crkve otvorio je svoja usta, svi krajevi, svi vjekovi čuli su njegovo evanđelje u kojem govori s božanskoj mudrosti i razboritosti". I zaista je sv. Ivan div duha; sam Duh Sveti govorio je po njemu i već na samoj zemlji "odjenuo ga u odijelo slave". S ushićenjem moramo priznati kako je "dobro hvaliti Gospodina", kao što je to činio sv. Ivan "i slaviti.... ime Svevišnjega. Slava Ocu..."
Molimo se zato da Gospodin prosvijetli svoju Crkvu i neka "rasvijetljena naukom blaženoga Ivana Apostola i Evanđelista dođe do vječnih dobara."

Graduale sa svojim jednostavnim melodijama doziva u pamet prizor kada je Spasitelj rekao Petru da ga slijedi, a Ivanu da pričeka dok On sam ne dođe. Cijeli sadržaj doznali smo tek kod čitanja Evanđelja, a ofertorij uskoro pun nadnaravne radosti zapjeva: "Pravednik će cvasti poput palme i umnožit će se poput cedra koji je na Libanonu." Osobito kod razvučene melodije "multiplicabitur" - umnožit će se – nehotice sam se sjetio hrvatskih Orlova koji su si nedavno izabrali sv. Ivana za zaštitnika. Zaista će se njegov rod umnožiti; svaki Orao ima postati malim Ivanom koji će ga nasljedovati u čistoći, počivati na Presv. Srcu i poput orla kružiti u nedohvatnim visinama božanskih ideja.
O svim ostalim dijelovima mise ne ću govoriti. Radost nas je okupljala jer smo vidjeli pravu misu, misu u kojoj je živi kontakt između svećenika koji moli i puka koji odgovara. Kada su svi prisutni izišli, pošli smo za njima da se porazgovorimo s redovnicima. Pri tome je učenike najviše zanimao njihov "nijemi govor" pa su htjeli naučiti te "tajne" znakove.

Seksta

Uskoro smo otišli kako bismo prisustvovali pjevanju sekste. To je sat kada je Spasitelj za ljetne žege obećao Samaritanki živu vodu koja će teći u život vječni. Samaritanka je bila poganka. U podne, dakle, pogani su bili pozvani postati Božjom djecom. Zbog toga je i sv. Petar u podne vidio kako s neba silazi veliki plašt s raznovrsnim nečistim životinjama, poganima koje će si kraljevstvo Božje prisvojiti. Toga se sjeća sv. Crkva kada moli sekstu.
Trapisti zapjevaše himan sv. Ambrozija Rector potens u kojemu mole Tvorca neka ugasi vatru prepiraka. To je psihološki posve opravdano. U podne sunce tako pali da čovječja volja oslabi i lakše popusti grijehu. U podne je čovjek također izmoren pa treba osobite Božje pomoći. Evo kakao glasi ovaj pjev: "O Bože istine, čija moć svima ravna i koji upravljaš svim mijenama, daješ jutru čar svjetla, a podnevu svoje vatre. Utrni vatre prepiraka, odnesi svaku štetnu strast; daj našim tijelima zdravlje i našim srcima pravi mir..."
Umorni od posla, redovnici nisu izgubili nadu u Božju pomoć. Pjevaju zato 122. psalam: Digao sam svoje oči spram Tebe koji stanuješ na nebesima, kao što oči slugu gledaju u ruke svojih gospodara... isto tako upiremo oči spram Gospodina, našega Boga... Pjevajući 123. psalam, sjećaju se kako ih je Gospodin već prije oslobodio: ... Naša je duša umaknula, kao vrabac, mreži lovaca; možda se je rastrgla, a mi smo oslobođeni... Mogu biti puni pouzdanja. Te osjećaje izražava 124. psalam: Tko se pouzdaje u Gospoda, poput gore je Siona; tko stanuje u Jerusolimu, ne će biti nikada svladan...
Takav je bio i sv. Ivan. "Naš Gospodin Bog hranio ga je hljebom razboritosti i ugasio mu je žeđ vodom mudrosti koja daje spas."

Nakon ručka učenici su otpjevali gregorijanski Salve regina. Trapisti su se obradovali kada su vidjeli pravi interes za liturgijsku glazbu, ali su međutim izjavili da oni pjevaju jedan svečaniji Salve regina koji ćemo čuti navečer kod kompletorija. Međutim, jedan otac koji se brine za glazbu odveo je dvojicu među nama u jednu posebnu sobicu gdje nas je uputio u pratnju koralnoga pjevanja.

Razgledali smo cijeli samostan. Natpisi Claustrum ubi regnat Caritas est paradisum in terra te izvadci iz Sv. pisma jasno pokazuju koji duh nadzemaljskoga duševnoga mira vlada u tim pustim studenim zidinama. Iz spavaonice, gdje su tvrde postelje s raspelom i sličicom u svakoj ćeliji, pruža se pogled na Savu i štajersko gorje između kojega se rijeka vijuga. Mjesto je zaista predivno; ova visina kao da simbolički označuje kako trapist mora biti izvan svijeta, visoko gore, bliže nebu.

Budući da je naša ekskurzija imala liturgijski karakter, nismo dospjeli ni razgledati gospodarstvo i tvornicu čokolade. Braća i svećenici rade sve moguće fizičke poslove i na taj način doslovno izvršavaju načelo:
"Moli i radi". [2]

Nona

Morali smo se požuriti na nonu i zatekli smo trapiste kako recitiraju mali časoslov. Taj nas sat podsjeća na Spasiteljevu smrt na križu. To je trenutak kada su iz njegova Presv. Srca potekli sakramenti, izvori našega posvećenja. Budući da zemaljsko sunce već počinje zalaziti, molimo Gospodina da Krist, duhovno Sunce, nikada ne zapadne našim dušama.
Lakše to možemo činiti jer nas je Kristova smrt, na koju nas podsjeća ovaj čas, oslobodila iz lanaca smrtonosnoga grijeha. "Kada je Gospodin oslobodio robove Siona, bili smo posve utješeni. Tada je radost napunila naša usta i naš je jezik klicao. Zatim su govorili Narodi: "Gospod im je učinio velike stvari..." Psalam 126. koji slijedi izriče uvjerenje kako čovjek sam ne može ništa, ljudi moraju svoja djela pripisati Bogu: Ako Gospodin ne gradi kuću, uzalud rade oni koji je grade. Ako Gospodin ne čuva grad, uzalud bdije onaj tko ga čuva." Zato je glavno uvijek provoditi volju Božju: "Blaženi su svi oni koji se Gospodina boje i koji idu njegovim putovima". Budu li trapisti to činili, moći će se uzdati da će imati dosta pomlatka i Crkva - taj novi Izrael – moći će se u miru razvijati: "I (želim ti) da vidiš djecu svoje djece i mir nad Izraelom!" (Ps. 127).

Vespere

Kod satova koje smo do sada proživjeli bili su prisutni samo svećenici i njihovi mali redovnici (gimnazijalci). K vesperama su došla i ostala braća u svojim tamnosmeđim odijelima. Kad su izmolili odgovarajući dio maloga časoslova, započne pjevanje ovoga najsvečanijega popodnevnog obreda. Na polju je mrak i sve je skriveno. Radi toga sjećamo se onih dana kada je Spasitelj bio skriven u mraku Djevičine utrobe. Taj nas mrak također sjeća na Spasiteljevu muku radi koje je njegova slava u očima svijeta bila nakratko potamnjela. U ovo noćno doba Spasitelj je osnovao presvetu euharistiju, bio skinut s Križa i pokazao se učenicima u Emausu.

Na sve ovo mislimo prigodom vespera. Himan toga dana Exultet
coelum laudibus (IX. stoljeće) dozva nam u pamet svu moć i slavu apostola. Zato na kraju molimo pjevajući: "Kad dođe sudac Krist na kraju vjekova, neka nas učini dionicima vječnih radosti". Antifone i psalmi nam govore o vječnom porođenju Riječi: "iz svojega krila, prije negoli je Lucifer postojao, ja sam te poslao".

Najvažniji dio vespera jest pjevanje Magnificata. Kao što izjutra kod podizanja zazvone sva zvona, isto tako se to dogodi kada se začuše prvi zvuci ove pjesme. Kako nas se ona radosno doima u ovo noćno doba! Magnificat nas sjeća na Zvijezdu Mora koja pokazuje putnicima put u luku spasa. Tom prigodom mislimo na sva Božja dobročinstva, a osobito na otkupljenje po kojemu nas je Bog otac spasio od vječnoga trpljenja.
Večernja je bila kombinirana s blagoslovom s presvetim Sakramentom.

Trapisti liježu već u sedam navečer. Jedva smo dospjeli vidjeti knjižnicu i s nekom nostalgijom gledali smo veliku seriju bolandista, te mnoge don Guérangerove sveske Année liturgique. Vidjeli smo mnogo francuskih knjiga i začudili se kada nam knjižničar reče da sva braća govore francuski. Samostan su u osamdesetim godinama podigli prognani francuski trapisti i još danas ima u njemu više Francuza.

Kompletorij

Večernjoj smo se molitvi, kompletoriju, najviše veselili. Posve razumljivo! Htjeli smo čuti kako trapisti pjevaju S a l v e r e g i n a, taj biser crkvene glazbe.
Redovnici koji mole kompletorij povode se za Spasiteljem koji je na Maslinskoj gori molio i tu prolio svoju krv za naše grijehe. San što će uskoro doći samo je slika smrti. Moramo posvetiti Bogu ovu noć i moliti ga da potjera vraga koji najradije, a osobito redovnicima, u noći šalje svoje napasti: "Braćo, budite umjereni i bdijte jer vrag, vaš neprijatelj, kao ričući lav obilazi okolo i traži koga da proždere: njemu se puni vjere oprite. No, Ti se Gospodine, smiluj nama." Iako redovnici znaju da je kula njihova samostana okružena neprijateljima duše, vragovima, ipak se oni potpuno u Gospodina uzdaju: "Kada sam ga pozvao, Bog moje pravednosti uslišao me je... Spavat ću i posve ću se u miru odmoriti jer si me sam Ti, Gospodine, na poseban način u nadi okrijepio". Istu misao obrađuje i sljedeći devedeseti psalam: "Tko stanuje pod okriljem Svevišnjega ostat će pod zaštitom nebeskoga Boga... ti se nećeš bojati noćnih strašila ni strijele što danju leti ni zalâ što se po mraku kreću... Jer je on zapovjedio svojim anđelima da te čuvaju na svim tvojim putovima". Himan sv. Ambrozija Telucisante terminum sadržava sav taj noćni ugođaj. Osobito se u njemu moli noćna zaštita i obrana od loših, nečistih snova i različitih prikaza...
Uskoro su se začuli zvuci antifone Salve regina. Sva ljepota ovih stihova koji potječu iz jedanaestoga stoljeća može se razumjeti tek kada ih pjevaju pobožne duše. Čovjeku se čini kako tužni anđeli nose k nebu suze žalosnice ljudskoga roda. Zadnji krik sv. Bernarada: O clemens, o pia, o dulcis Virgo Maria sa svim svojim modulacijama izražava svu žalost zapuštenoga čovječanstva koje njeguje neizmjernu ljubav prema Onoj koja okrunjena suncem stoji na mjesecu, a ovjenčana je s dvanaest zvijezda".

Unutarnji sjaj

Kada dođete u Chartres i izvana stanete razgledavati glasovitu srednjovjekovnu katedralu, ne opažate na njoj ništa osobito. Vidite bezbroj šiljatih lukova i lučića, stupova, oslonaca, kipova. Pomno promatrate zavoje velike središnje ružice (rosace) „rozete“ i sivo staklo isprugano bjelkastim crtama što označuju razne biblijske scene. Stanite unutra za lijepoga sunčanog dana! O udivljenja! Unutrašnjost gori grimiznorumenim, tamnomodrim, žutim, zelenim bojama. Kao da ste ušli u kaleidoskop, u carstvo fantastičnih priča. Tko bi rekao da ona velika ruža koja izvana sliči sivom ispruganom staklu, baca tako divne odsjaje boja i pretvara čitav golemi prostor katedrale u magično carstvo najdubljih ugođaja? Tko bi rekao da na njoj žive anđeoski prizori koji sa svojim žarkim, šarenim bojama pjevaju himan Bogu? I kada zrake sunca prolaze kroz ta stakla, ona počinju živjeti i svojim čarobnim bojama blago umivati svu unutrašnjost katedrale...

I kada bijednik bez vjere dođe u trapistički samostan čini mu se da je došao pred bezbojnu kamenitu katedralu. Možda će se diviti organizaciji toga reda, svim lukovima i lučićima njihova života, svim sitnicama njihova dnevnoga reda, ali zasigurno ne će moći razumjeti zašto razboriti ljudi mogu prigrliti takav život. Ne će to moći razumjeti jer sve promatra izvana; neka uđe u katedralu njihove duše u kojoj tinja vječno svjetlo Duha Svetoga i koju rasvjetljuje sunce Posvetne Milosti i ne će se moći nadiviti čarobnomu sjaju i ljepoti što će ih otkriti. - A za nas katolike koji živimo u svijetu, sveta liturgija su ona vratašca pomoću kojih možemo zaviriti u to svetište.

Zaista, dođe li čovjek nekatoličkoga duha u trapistički samostan, on u svemu vidi samo ono što je teško i skrajno: hladne sobe, tvrde postelje, ustajanje u dva sata noću, bezmesnu hranu, postove, neprestanu šutnju, turobno i često moljenje, natpise koji podsjećaju na smrt, vječnost, duše koje trpe u čistilištu i slično. Sâmog Chateaubrianda prolazili su srsi kada bi pomislio na trapiste.
Posve drugi osjećaji obuzimaju novi katolički naraštaj kada stupa među ove tihe zidine. Nehotično mu melodije psalama 41. počinju strujati dušom: "Unići ću u mjesto počivališta predivnoga, sve do doma Božjega" ili liturgijski stihovi: "Ovo je stan Gospodnji, silno je čvrsto sagrađen i dobro zasnovan ponad moćne hridi".
Naime, kada znamo u čemu se sastoji unutarnji život trapista, prilično lako zaboravimo sve one fizičke poteškoće koje mnoge napunjaju stravom. Sav njihov rad, sve žrtve imaju služiti želji da postanu što boljim dionicima samoga Božanskog života. Svi svećenici dolaze u određene sate danju i noću i pjevaju božanski oficij. Kada slušamo ove divne melodije i nastojimo razumjeti i shvatiti smisao teksta, tek onda možemo pojmiti sreću tih ljudi koji su ostavili prolazne radosti ovoga svijeta i već ovdje na zemlji počeli pjevati hvalu Tvorcu, ne iščekujući zato, kao mi što živimo u svijetu, trenutak smrti.
I ako se učenicima, koji su prisustvovali terci, konventualnoj misi, seksti, noni, vesperama i kompletoriju, rastumačilo značenje pojedinih dijelova, ipak su oni mogli tek naslutiti ljepotu svečane liturgije. Kod sljedeće liturgijske ekskurzije trebat će temeljito pripraviti tekst onih dijelova kojima se namjerava pribivati. Tada sudionici ne će smjeti biti samo puki gledaoci koji s manje ili više razumijevanja promatraju što drugi rade, već će morati biti dionici; oni će već unaprijed morati tako dobro upoznati sam tekst kako bi tom prigodom mogli obavljati glazbeno razmatranje i tako pred prijestoljem Svevišnjega pojačati zbor onih koji mu pjevaju hvalu.

Kada bismo se uputili u sve potankosti svojih dojmova iz Rajhenburga, to ne bi bilo ništa drugo, nego još točnije analiziranje oficija sv. Ivana Evanđelista. Drugo, upravo nismo ni doživjeli; tom prigodom nastojali smo upiti osjećaje svete Crkve i podali smo se dojmu onih nostalgičnih melodija koje izražavaju čežnju Zaručnice za svojim božanskim Zaručnikom. "Takav je prizor za mene", kaže francuski književnik Léon Bloy (Le Déséspéré, str. 131.) "najsvježiji od svih odmorâ. Kada čovjek to vidi, mora priznati da do tada nije ništa znao o redovničkome životu. Čovjek se, štoviše, čudi da je tako slabo poznavao kršćanstvo koje je do toga časa upoznavao samo iz nevrijednih književnih djela. I kao da je Otac nebeski uzeo srce u svoju ruku da ga rastopi poput leda u užarenoj peći! Osamnaest stoljeća kršćanstva ponovno započinje, kao nečuvena, nepoznata pjesma ... dosta je da se čovjek toga sjeti i nikada ne zaboravi ovu noć - jer je sam Bog tada prozborio".

Što Leon Bloy kaže za noćni oficij u jednom ovećem kartuzijanskom samostanu, mi možemo dobrim dijelom primijeniti na naš pohod u Rajhenburg.

Dr. Ivan Merz

[1] Zahvaljujemo ovom prigodom presvetomu ocu opatu, ocu prioru i ostalim redovnicima koji su nas tako srdačno primili, lijepo poučili i obilno podvorili.
[2] Svećenici također 6 sati (zimi 3) obavljaju fizičke poslove na polju, a taj rad prekidaju liturgijskim obredima u crkvici. Svi skupa u s t a j u u 2 sata u n o ć i i razmatraju do 3 sata; tada mole matutin Laude i primu. Zatim u 4 sata imaju svetu misu. Braća od 3 do 4 obavljaju kućne poslove, zatim idu k sv. misi i sv. pričesti. Zimi lože samo u sobi kapituluma. Nikada ne jedu meso.