"Hrvatsko Pravo" od 29. XII. 1924. donijelo je vjesticu pod naslovom: "Zar i vi, časna braćo franjevci?" U njoj se na nepristojan način napada otac gvardijan i cijeli zagrebački samostan. Prigovara im se što "mjesto naših narodnih božićnih popijevaka - časna braća franjevci nađoše za shodno da pjevaju pod sv. misom neku latinsku tešku misu... pa iz crkve iziđosmo zlovoljni, ljuti, da bijesni - duboko žaleći da i časni oci franjevci, zajedno sa svojim današnjim glavarom nemaju ni toliko takta spram hrvatskog i katoličkog građanstva grada Zagreba, pa da ne ukidaju bar one hrvatske pjesme u svojoj crkvi, koje odavna opstoje i radi kojih se dolazi na sv.misu... Tko je tomu kriv? Bit će da i ovdje vrijedi ona: ‘Riba od glave smrdi’”.
Upozoravamo anonimnoga "Hrvata-katolika", pisca ovog članka da je posve neupućen u značenje sv. mise, u značenje korala i udjel koji narodna pjesma može imati u katoličkome bogoslužju. Žalimo što o tako važnim i značajnim pitanjima, npr. o glagoljici, kod nas pišu nestručnjaci i što naše novine otvaraju stupce svakom neznalici.
Čitamo u motu proprio pape Pia X. od 22.
studenoga 1903.: "Zbog tih razloga gregorijanski se pjev smatrao
najsavršenijim uzorom crkvene glazbe te se s pravom može postaviti ovaj
opći zakon: glazbena kompozicija za Crkvu je tim veća, sveta i liturgična
čim se više naslanja na gregorijanski napjev, a manje je dostojna hrama
čim se "više udaljuje od ovoga vrhovnog uzora".
"Treba dakle, stari tradicionalni gregorijanski pjev u velikom opsegu
opet uvesti u svečanu liturgiju, a svi mogu biti uvjereni kako liturgijski
čin ništa ne gubi od svog sjaja, ako ga ne prati druga glazba (drukčija
od gregorijanske)."
"Posebno se treba pobrinuti da se gregorijanski pjev uvede u puk
kako bi vjernici opet onako djelotvorno sudjelovali u liturgiji kako je
to nekada bilo." (II.)
Ovo shvaćanje nije vlasništvo ovoga ili onoga privatnika, ovoga ili onoga
biskupa ili pape, ono je nazor cijele katoličke prošlosti, same sv. Crkve.
I zato papa Pio X. u motu proprio kaže o tome: "Stoga potpunim znanjem
i vlastitom ponukom izdajemo nazočnu
uputu koja ima služiti kao kodeks prava za crkvenu glazbu te krepošću
našega apostolskog ugleda naređujemo da ona ima vrijediti kao zakon i
svi vjernici imaju ju doslovce održavati."
Oci franjevci započeli su s reformom koju od njih traži sveta Crkva -
to jest sam Krist. U prvome redu oni se moraju obazirati na Kristovu želju
jer je On Bog i zakonodavac i jer On ništa ne naređuje što nije korisno
za spas duše, iako to vjernici u svojoj ograničenosti odmah ne shvate.
Činjenica je kako se liturgijski pokret u drugim zemljama silno razmahao
i već se prije mnogo godina počelo s reformama sličnima onoj kojom je
započeo novi otac gvardijan. - Plodovi reforme bili su za kršćanski preporod
upravo veličanstveni i velik se dio književnika, umjetnika, intelektualaca
u stranim zemljama obratio pod utjecajem svečanog, latinskog, gregorijanskoga
bogoslužja. I ti pojedinci - ta elita liturgijskih obraćenika – za sobom
su povukli tisuće duša. Uzmite modernu francusku književnost i priznajte
da su najglasovitiji književnici upravo u onakvom bogoslužju crpili svoj
apostolski žar, a koje tako neupućeno napada takozvani "Hrvat-katolik".
Što su Paul Claudel čija se je "Blagovijest" davala i u zagrebačkome
Narodnom kazalištu, Baumann, Hysmans, negoli liturgijski pjesnici?
Evo s kojim zanosom piše veliki i obrazovanomu svijetu poznati nizozemski obraćenik Walcheren o istome onom bogoslužju koje se ne sviđa našemu anonimusu:
Pariz. 27. prosinca 1909. - Božić. Proveo sam cijelu noć u kapelici benediktinki: prisustvovao sam jutarnjoj (matutinum), polnoćki, hvalama (laude) i poslije, prije dana, zornici. Još sav dršćem zbog vrhunaravne ljepote ovoga bogoslužja. Vanjština je veličanstvena, pjevanje, riječi, svečana misa koju su služila tri svećenika. No, poglavito me je do dna duše potreslo ono što osjećam da se nalazi iza ovoga divnog odijela, svaka kretnja, svaka riječ, svaki čin skriva smisao - sve je kao nekakav vidljivi plamen jedne nevidljive vatre, neka opipna stvrnost otajstva; neko udaljeno poimanje božanskih peripetija... [1]
Sljedeće godine napisao je glasoviti nizozemski obraćenik o božićnoj Božjoj
službi ove lijepe riječi:
"Što češće mogu, idem u kapelicu benediktinki u kojoj se dnevno pjeva
svečana latinska misa i cijeli latinski časoslov (nap. ur.). Tamo smo
bili u božićnoj noći i prisustvovali smo jutarnjoj, velikoj polnoćnoj
misi i hvalama. To je iznad svakoga izražaja. Strahovit je sjaj Božanskih
riječi i glazbe prodirao u mene, kao oluja u praznu kuću. Podvrgao sam
se tom slavnom nasilju i moja je duša slušala, kao što dijete sluša čudotvornu
priču, širom otvorenih očiju, dršćućih usana. Crkva je vidljiva projekcija
Boga na zemlji. Kada je poglavarica pjevajući monotonu melopeju, svojim
starim i golemim glasom u kojem je svaka strast bila ukroćena, imenovala
imena Isusovih predaka - kad su svi ovi ljudi i sve ove žene tako pred
nama prolazile u svečanoj procesiji - razumio sam u svom sve većem i većem
ushićenju što je to Ljubav. Moja se duša s riječima penjala prema vrhuncima,
unutarnja napetost postane nesnosnom. Tada poglavarica zapjeva zadnje
riječi rodoslovlja: Jacob autem genuit Joseph virum Mariae, de qua
natus est Jesus, qui vocatur Christus. - I najedanput je bilo kao
da se veliko svjetlo rasprsnulo i mir, neograničeni mir dubokih voda.
Koja li noć! Nisam li bio u Betlehemu u štalici kod rođenja Djeteta? Nisam
li vidio roditelje i pastire, magarca i vola? Nisam li slušao zbor anđela?
[2]
Kod nas se još uvijek drži da sve mora ostati po starom i da su naše narodne pjesme vrhunac poezije. Mnogi misle kako se u crkvu dolazi poradi pjesme. Ali, načelo je katoličke liturgije ne pjevati pod misom, već pjevati misu. Ako smo mi u našim zemljama još uvijek pod utjecajem liturgijskoga liberalizma i ne osjećamo kako smo nazadni, moramo s još većim oduševljenjem pozdraviti ovaj početak reforme zagrebačkih otaca franjevaca. Jer, poznato je kako upravo taj red ima velike zasluge za sv. liturgiju. I kod nas je o. Vlašić, franjevac, počeo s prijevodima dijelova časoslova te će tako i narod s vremenom početi razumijevati sv. liturgiju i pomoću nje se posvećivati.
A što se tiče narodne crkvene poezije i glazbe, ona će opet pod utjecajem latinske, univerzalne glazbe i poezije početi buditi na nov život i cvasti. Uzmite samo naše stare hrvatske pjesmarice pa ćete vidjeti kako Hrvati uopće ne bi imali narodnih crkvenih pjesama da se u prijašnjim stoljećima u našim zemljama nije njegovalo latinsko, službeno, gregorijansko bogoslužje. Na žalost, liberalistički duh nacionalizma, koji je izgubio smisao za univerzalnost, gotovo je sasvim potisnuo smisao za svečano latinsko bogoslužje. Od prijeke je potrebe vratiti mu u svim crkvama njegovo mjesto, a narodna hrvatska crkvena umjetnost kao cvijećem će ga ovjenčati.
To su shvatili oci franjevci pa su otpjevali i odslužili bogoslužje kako to Crkva od njih traži, a onda su se kod njih pjevale narodne božićne pjesme. I odmah iza blagoslova polnoćke sav narod pjevao je nekoliko kitica "Narodi nam se kralj nebeski", a iza zornice su se pod sljedećom misom redom pjevale hrvatske božićne pjesme, tako da je narod udovoljio želji svojega srca. A iza popodnevnoga blagoslova otpjevale su se, od prve do zadnje, sve naše običajne pjesme. O nekom ukidanju nema ni govora i zato je neumjesna ona nepristojna kleveta na č. oca gvardijana.
Što se pak tiče prigovora da se pjevala nekakva "teška" misa i što koral nije bio najbolje izveden, treba primijetiti kako je to bila obična misa, propisana za te dane. Istina je da zagrebački franjevački samostan iza sebe još nema dugu koralnu tradiciju i umjetnička vrijednost njihovih izvođenja još se ne može usporediti s veličanstvenim pjevanjem talijanskih ili francuskih koralista. No to je nebitno. Bitno je da se crkveni pjevači drže odredbe Crkve koja ovako glasi: "Konačno se određuje da se za članove crkvenoga zbora smiju uzeti samo ljudi prokušane pobožnosti i čestita života, koji će svojim čednim i pobožnim ponašanjem za vrijeme trajanja liturgijskih funkcija pokazati da su vrijedni službe koju obavljaju." (V/14.)
Stoga se više radujemo pobožnomu pjevanju franjevaca koje na nas djeluje
kao ljubav koja je poprimila zvučni oblik, negoli da su pjevala umjetnički
izvježbana grla opernih pjevača koja ugodno djeluju na uho, ali srce ostavljaju
posve hladno. Koral postaje koralom Božje milosti koja posvećuje naše
duše jedino onda kada ga pjevaju pobožne duše, a dovlačenje bezvjernih
opernih pjevača u Božje hramove, kao što se to na žalost još uvijek čini,
samo oskvrnjuje svetost crkvene glazbe.
Hvala ocima franjevcima na njihovoj reformi. Neka i nadalje njeguju narodnu
crkvenu pjesmu, ali pod uvjetom da svečano i službeno crkveno bogoslužje
ostane posve netaknuto i da se s vremenom uznastoji da i sam narod počne
razumijevati njegove ljepote i započne aktivno u njemu sudjelovati.
Dosta se teoretski pisalo po našim listovima u "Životu", "Luči",
"Katoličkom Listu", "Posestrimstvu", "Hrvatskoj
Prosvjeti" o liturgijskoj obnovi i o liturgijskom pokretu: oci franjevci
započeli su praktički provoditi te potrebne reforme i taj uzvišeni apostolat.
Neka Gospodin blagoslovi taj njihov smjeli pothvat!
Dr. Ivan Merz
[1] Pierre van der Meer de Walcheren: Journal d'un Converti (Téqui; 1921; str.185. – 186.).
[2] Ibid.str.
232. - 233.