I. Vjera i glazba
Chateaubriand kaže u svom djelu Génie du Christianisme : "Pjevanje nam dolazi od anđela, a izvor koncerta nalazi se na nebu". Na jednom drugom mjestu kaže: "Vjera potiče vestalke na jecaje, usred noći, pod okriljem tihih hramova; vjera tako slatko pjeva na uzglavlju smrtne postelje nesretnika. Jeremija joj ima zahvaliti svoje tužaljke, a David svoje uzvišene pokorničke psalme. Bila je ponosna u Starome zavjetu, jer je slikala boli vladara i proroka; no u Novome zavjetu je čednija, iako isto tako kraljevska; njezini jecaji pristaju isto tako moćnima kao i slabima jer je u Isusu Kristu našla veličinu ujedinjenu s poniznošću".
Ove neodređene pjesničke riječi iznose vezu između glazbe i vjere. Bliže ćemo doći istini ako uzmemo ovaj primjer: slikarstvo i kiparstvo izražavaju samo vidljivu stranu Božanstva; njegovu smrtnu čovječansku narav u koju se odjenulo zbog nas. No glazba se u neku ruku, i to posve usko, veže uz riječi, uz samu Riječ, uz Riječ koja je bila u početku, koja bijaše u Bogu i koja je sam Bog. Crkvena glazba, glazba što se pjeva u crkvi ne prati i ne tumači samo molitvu ili riječi koje mi kazujemo Bogu, već prati i tumači riječi koje nam je Bog rekao i koje nam On neprestano govori. Iz toga razumijemo kako uska veza mora postojati između vjerskoga sadržaja i glazbenoga izričaja. - A uzmite sada neku religioznu sliku Rubensa ili Veronesa, neki Berninijev kip, tih slikara necrkvenoga duha i postavite je u crkvu. Ne će vam smetati (dakako, slika se ne smije ogriješiti o ćudoređe). No pjevajte u crkvi lijepu i pristojnu salonsku ili opernu melodiju! Zgrozit ćete se i poviknut ćete: "To ne pripada crkvi". A i sama arhitektura koja je kudikamo više simbolična i netvarna umjetnost, po načinu svog izražavanja nije ni izdaleka tako podređena službenica liturgije, kao glazba. Graditeljstvo može graditi Božje hramove na raznolike načine. Misa se može čitati u svakome prostoru; ali se ona svagdje govori posvećenim i nepromjenljivim riječima. Graditeljstvo nije u tako uskoj vezi s misom jer se ono nije tako združilo sa samim misnim riječima, kao pjesma. I zato postoje veze između riječi liturgije i graditeljstva, to su te veze vanjske naravi. Naprotiv, melodija se nalazi u riječima;ona ih nadahnjuje i oživljuje, ona u neku ruku ispunja njihovu unutrašnjost.
No, u veličajnoj kreposti prave crkvene glazbe (gregorijanske), najtočnije riječi izrekao je veliki i svestrani genij sv. Toma Akvinski: "Zvučni su hvalospjevi potrebni da dignu srca Bogu. Sve što može postići taj sretni učinak, može se upotrijebiti kao hvalospjev Bogu". (IIa IIae, g. 91, art. 2.) Nadalje, on govori kako glazba povećava pobožnost svetaca i kajanje grješnika. Tješi potištene, jača nas u borbi i pridiže nas nakon pada. Ona napokon više negoli sam govor ističe riječi, to jest misli; ona se na njima zaustavlja, ako je potrebno k njima se vraća i tako pred očima duha dulje zadržava istinu. Ono što Bogu ili pred Bogom moramo pjevati, to su Njegova veličina, Njegova dobrota i naši grijesi. Tako, eto, religiozna glazba izražava naše udivljenje, našu zahvalnost i naše kajanje. Ona nas veže s Bogom, a time i ljude i to sve ljude međusobno. U srcu svakoga čovjeka stvorit će kao neki predjel nevinosti (regionem innocuam) gdje se popravlja naša međusobna nepravednost, gdje se briše zlo što ga ljudi čine jedan drugomu. Na taj će način glazba, koja je vjerska s ljudskoga i božanskoga gledišta, izvršiti svoju potpunu zadaću. A osobito katolici, i to organizirani katolici katoličkoga pokreta morali bi njegovati ovu gregorijansku crkvenu glazbu da ne budu samo zajednica istih načela, već da i među njima dođe do jedinstvenosti volja i srdaca.
I uloga papinstva u povijesti u tom je pogledu veličanstvena i blagotvorna. Od VI. stoljeća pa do naših dana, od svetog Grgura pa do Pia X., kroz cijeli srednji vijek, renesansu i u najnovije doba imamo niz papa - glazbenika. Oni su poticali i širili crkvenu glazbu koja je izišla iz hramova i djelovala na razvoj moderne glazbe. Tako glasoviti muzičar Vicent d'Indy kaže da ne postoji ni jedan moderni glazbeni oblik koji se ne bi već nalazio u gregorijanskoj glazbi.
Dante nam u Čistilištu i u Raju kaže kako duše pokornika i blaženih pjevaju. Tu ideju on je uzeo od svetoga Tome koji izriče: "Vjerojatno je da će duše nakon uskrsnuća pjevati hvalu Božju" (laus vocalis) (IIa, IIae, g. 13, art. 4.).
Može li katolička vjera glazbenicima učiniti veće veselje, nego ako im kaže kako će nebeska glazba biti daleko divnija od zemaljske? Veza između vjere i glazbe koja je započela na zemlji i koja je tu još puna nečistoće, pohlepe, strastvenosti, u nebu će postati potpuna. Tek u nebu naći će svoje savršenstvo i svoju slavu.
II. Povijest i bit gregorijanske glazbe
Kada se govori o religioznoj glazbi, treba dobro razlikovati dvije vrste. Jedno je crkvena ili liturgijska glazba, a drugo je sveta ili pobožna glazba (musique sacrée).
Prva, liturgijska glazba znatno je starija i potpuno je u skladu s obredima: to je gregorijanska glazba (planus cantus) i njezina mlađa sestra koja se već više stoljeća združuje s prvom jest vokalna polifonija ili pjevanje a cappella. Druga vrsta je religiozna (necrkvena) glazba koja je skladana za koncertne dvorane, kazališta. I o njoj ćemo govoriti.
No vrjednije i važnije od same vokalne polifonije jest gregorijansko pjevanje. "Gregorijanska glazba nije samo j e d a n oblik religiozne melodije, to je j e d i n i oblik koji je primio i odredio autoritet (Svete crkve). To je pjevanje Crkve. Prema tome, mogu reći kako postoje razne vrste pjevanja, različitoga oblika, pjevanja koja se upotrebljavaju, u kojima se uživa ovdje ili ondje; može se naći iznimnih vrsta pjevanja koja služe u raznim prigodama i koja je, štoviše, odobrila Crkva (par l' Eglise); no postoji samo jedna glazba C r k v e (d e l' Eglise) koja je njezino vlasništvo, a to je gregorijanska." To su riječi jednoga od prvih stručnjaka u tome pogledu, g. Amédéa Gastonéa (L a m u s i q u e d' é g l i s e, Lyon, Janin frères, 1911.). Razvila se iz židovskih i grčko-rimskih elemenata. Iz židovskih stoga što je židovska vjera naša majka. Eppure è nostra mamma rekao je veliki glazbenik papa Pio X. Prema tome, u novom je Jeruzalemu, u Katoličkoj crkvi ostalo nešto i od staroga židovskog Jeruzalema. Drugi su elementi uzeti iz grčko-rimskoga svijeta. I kao što oba ova izvora, židovski i poganski, nisu bila posve čista, kršćanstvo je u neku ruku utjecaj svojega otkupljenja proširilo i na glazbu. Dva je puta kršćanstvo otkupilo pjevanje nove Crkve: od poganstva i od nesavršenosti Starog zakona. Isus je rekao: "Nisam došao ukinuti Zakon, već ga ispuniti". To je i Crkva učinila sa židovskom glazbom. A kao što je uloga poganstva bila Crkvi dati nove elemente, tako je i Crkva sjajno prisvojila nešto iz poganske glazbe i usavršila je.
Bit gregorijanske umjetnosti je samo pjevanje. Najsavršenija glazba melodija je ljudskog grla jer se na taj način najmanje tjelesnosti vješa uz riječ da je optereti, sili i promijeni. Sâm sveti Toma ovim dokazima tumači prednost ljudskoga glasa nad svim glazbalima. On si postavlja samo ovo pitanje: "Treba li Boga hvaliti pjesmom" (Utrum Deus sit laudandus PERCANTUM). To znači, u molitvi ne valja hvaliti glazbalima. Iz svetišta stoga izbacuje sva glazbala, a za trublju kaže kako će se upotrijebiti tek na Sudnjem danu. Zove je instrumentalis causares u r r e c t i o n i s (In IVm sent., d. 43, art. 2 q. 2, etc.). A kako to da su se u Starome zavjetu upotrebljavala sama glazbala, a psalmist je naredio: "Gospoda hvaliti harfom i njegovu slavu slaviti na psalteriju"? Razlog tomu je što je židovski narod "taj narod tvrde glave koji je bio daleko tuplji i sjetilniji, trebalo potaknuti znatno bučnijim glazbalima, jednako kao što su bila potrebna zemaljska obećanja i mamila materijalnih dobara kako bi ga privezali uz Gospodina". (IIa, IIal, q. 91, art. 2, ad 4m). No kršćanski narod koji je znatno duhovniji mora se zadovoljiti glasom. Glas nadvisuje glazbala koja ga samo oponašaju. Razlika je između oboje, kao što je upravo nedostižna razlika između originala i kopije, između zbilje i priviđenja.
Pa ako katolici danas često više vole druge vrste glazbe od gregorijanske, znači da su, po sv. Tomi, još prilično tupi i sjetilni i trebaju se služiti bučnim sredstvima da ih dovedemo k Bogu. No, u načelu moramo priznati da gregorijanska glazba više odgovara duhu novog, otkupljenog Jeruzalema i da je treba što više širiti među svim slojevima naroda.
S čisto akustičnoga gledišta, ni glazbala, a ni solo-pjevanje ne pripadaju crkvi. Jedino se zvono izvana i orgulje iznutra mogu miješati s glasom vjernika, ali pod uvjetom da ga ne uguše i s njim se miješaju na svet način.
Ona nije samo pjevana, već je istodobno jednoglasna – homofona. Služi se samo glasovima i od svih njih stvara samo jedan glas. I to ima svoje duboko značenje. Čini nam se kako je brojna jednoglasnost onaj zvučni oblik koji najbolje može izraziti i stvoriti jedinstvenost: i to ne samo jedinstvenost vjernika među sobom, već jedinstvenost svakoga pojedinca, njegovu duhovnu i unutarnju jedinstvenost. Ova umjetnost ne razdvaja dušu, već je skuplja. Ona na nju djeluje da sve njezine čestice dođu u sklad i da svi njezini dijelovi, sve njezine sile počnu zajednički djelovati. "Neka budu jedno kao što smo Otac i ja jedno."
Starost gregorijanske umjetnosti povećava njezino vjersko obilježje. Ona je pravi suvremenik svega onoga što pjeva; ovaj je način izražavanja nastao u isto doba kad i one ideje i osjećaji o kojima ona pjeva. Nastajala je već kod židova kada je Bog objavljivao istine, a počela se razvijati u apostolsko doba odmah kako je Riječ Božja donijela svjetlo ljudima. Sam Isus Krist je na posljednjoj večeri služio pjevanu svečanu pontifikalnu misu. Ako, dakle, želimo slaviti vječne stvari, slavimo ih na najstariji način, na onaj način koji najviše odgovara vremenu kada nam ih je Bog objavio.
Gregorijanska je glazba odrasla s kršćanstvom. Njegov je vršnjak, zemljak. Duh je istoka prostrujao primitivnim melodijama Crkve. Ni jedan im čar ne manjka; ni čar dalekih zemalja, a ni čar tajanstvenosti. Ne znamo ni za imena stvaralaca tih melodija, a zato što su anonimne ponizne su. I eto, njihova je ljepota združena s tom kršćanskom krepošću. I sve što su imale od ljudi, pa bilo to i samo ime, sve je iščezlo. Sačuvale su samo ono što im je došlo od Boga; unutarnju ljepotu, svetački žar, zvučni izražaj onih deset milijuna Duhom Svetim napunjenih srdaca koja su u prvim stoljećima poginula mučeničkom smrću.
Napokon, Bog je htio da ova umjetnost bude neosobna, da se u njoj ne isprsuje ovaj ili onaj tašti umjetnik. Ta je umjetnost z a p u k i sliči puku koji ju je često i sâm stvorio. U srednjemu vijeku bila je vrlo uska veza između crkvenoga pjevanja i narodne pjesme. I to je dobro. Jer ova kršćanska umjetnost, koja na sebi ima odsjev Božanstva, ne smije biti za velikaše i spretnjakoviće ovoga svijeta, već za siromašne duhom i za bijednike, za one kojima je bilo obećano kraljevstvo nebesko.
Evo, ovo je značenje gregorijanske glazbe. Sveti Ambrozije (340. - 397.) već o njoj govori. Najveći dio crkvenih melodija bio je već gotov u 7. stoljeću. Sveti Grgur, papa je fiksirao, skupio i reformirao te melodije. I prema njemu se i zovu gregorijanske. Do IX. stoljeća u Crkvi se sačuvala čista gregorijanska glazba. No tada dolazi polifonija i prijeti opasnost da će gregorijansku monotoniju zbaciti s njezina prijestolja. To je u 14. stoljeću spriječio papa Ivan XXII. Polifonija se lijepo razvija i postiže vrhunac u XVI. stoljeću (Palestrina). Da se uzmogne bolje braniti, gregorijanska glazba postaje odviše suhoparna i ukočena. Sedamnaesto stoljeće je zapostavlja i kvari. Osamnaesto i prva polovica devetnaestoga stoljeća gotovo su je posve uništili. A u crkvu se ušuljala i njome zavladala svjetovna glazba i od toga u mnogim zemljama još uvijek trpi.
No, to ne znači da je ona jedina za crkvu. Jedan drugi oblik zvučnoga ideala smije se ubrojiti u liturgijsku glazbu, no pod uvjetom da taj ideal bude na drugome mjest u. Taj ideal, ali drugog reda, ostvaren je u glazbi u Palestrininu stilu koji je gotovo do savršenstva podigao ovu drugu vrstu crkve i glazbe.
HRVATSKA PROSVJETA
Zagreb, 25. V. 1925., br. 5., str. 123-125
ART POUR DIEU
III. Polifona crkvena glazba
Dok je gregorijanska glazba prodirala od Rima prema sjeveru, polifonija
je išla obrnutim smjerom. Osamnaesto i prva polovica devetnaestoga stoljeća
posve su zanemarili tu umjetnost; to površno razdoblje enciklopedistâ
i bezbožaca nije shvatilo dubinu te umjetnosti. No, čim su ljudi počeli
dublje shvaćati životne probleme, veličina te glazbe ponovno im se ukazala.
Nastajala su razna društva koja su njegovala tu umjetnost dok papa Pio
X. nije okrunio sva ta nastojanja. On je na temelju svoje z a k
o n o d a v n e v l a s t i n a r e d i o da se jedino
gregorijanskom glazbom i glazbom Palestrinina stila smije pjevati Božja
služba. Gregorijanskoj glazbi pripada prvo mjesto. Gregorijanska glazba
u n a j v i š e m s t u p n j u (in grado summo) ima
vjersko obilježje, a druga tek u n a j b o l j e m s t u p
n j u (in ottimo grado). Stoga ne treba vidjeti neko proturječje
između te dvije vrste crkvene glazbe, već ih treba lijepo razlikovati
i ujediniti.
Te dvije vrste razlikuju se samo oblikom ili ako hoćete vanjštinom. Ali se po svojoj biti i po svome osjećaju združuju i nalikuju si. I polifonija se već proslavila. Proslavila sepo svojim uzornim djelima i po velikanima koji su ih stvorili, ali i po Rimskoj crkvi koja ju je potpomagala. Slavna je i po tome što je bila učiteljicom mnogih, pa i svjetskih genija, kao maloga M o z a r t a koji je zapamtio harmonije iz Sikstinske kapele te starca W a g n e r a koji je u svome zadnjemu divnom djelu, P a r s i f a l u iznio Palestrinine božanske harmonije kako lebde nad rumenim kristalom božanske krvi.
Nije li najčišća supstancija gregorijanske glazbe pokoja melodija, pokoja tema, katkada ušla kao element ili kao bitna stanica u složeno ustrojstvo palestrinske polifonije? Ako je istina da nas ne sabire toliko kao gregorijansko jednoglasje, ona nas ipak može združiti. Ona je prilično vidljiv i jasan simbol simpatije i jednodušnosti. Sopran, alt, tenor i bas, dakle sva skala, svi stupnjevi i svi se zvuci ljudskoga glasa nalaze u ova četiri glasa. U pjevanju a c a p p e l l a ti se glasovi nikada ili gotovo nikada ne dijele. Budući da nema s o l a, toga osobnog egoističnog tumačenja, njihova bratska sloga divan je glazbeni izričaj, ne samo vjere već i ljubavi.
No palestrinska glazba nije tako vjeran i pokoran sluga riječi, kao gregorijansko pjevanje. Tekst se manje čuje i slabije izražava, ali ona nikada nije s njim u opreci. Polifonija zaostaje u rječitosti (već smo rekli što mislimo pod tim izrazom) za gregorijanskim pjevanjem, ali u pogledu zvučnosti (vocalite) ga dostiže. Ona ništa ne zna i ne će, nego samo pjevanje. Ona se služi samo glasovima i to skrivenim, tajanstvenim glasovima; ona ne dopušta da bi i najmanja stvar odvratila pažnju vjernika i poremetila njihovu pobožnost.
Osim toga, u palestrinskoj umjetnosti je ideja ili još više osjećaj gotovo isključivi predmet obrade. Ravnodušna je prema vanjštini, ništa ne ustupa "svijetu" i gotovo nikada ništa ne ustupa svemiru i prirodi. To je umjetnost molitve i razmatranja, ona se prije svega sabire i više se koncentrira, negoli širi i prema tome ta je umjetnost divnija u dubini, negoli u širini. Pa budući da se u glazbi alla Palestrina i u gregorijanskoj radi samo o veličini duševnoga života i jer ga one izražavaju na najduhovitiji način, te dvije vrste glazbe su i najreligioznije.
Kada je P i o X. u svome spomenutom motu proprio iznio ove tradicionalne ideje i potvrdio jedini privilegij ovih dviju vrsta glazbe, neki su glazbeni trgovci, izbačeni iz hrama, poviknuli: "To nije više reforma, već prava revolucija".
Tako je veliki papa i na glazbenome polju poveo svoj program omnia restaurare in Christo (Efež. I, 10), sve obnoviti u Kristu, a katolički pokret, vjerna jeka vječnoga Rima, želi posvuda i na području glazbe skršiti i duh ovoga svijeta, glazbeni liberalizam i prema uputama Svete stolice provoditi taj veliki program.
IV. Religiozna glazba izvan Crkve
Vjerski duh, već prije više od tristo godina, počeo je puhati i u koncertnim dvoranama i u kazalištima. Već su se u XVII. stoljeću stvarale biblijske sonate (Kuhnau) za klavir, čiji je sadržaj uzet iz Sv. pisma. Poslije je Beethoven svome adagiu petnaestoga quatuora dao naslov: Pjesma zahvalnica ozdravjela bolesnika Božanstvu, po lidijskom načinu. Na počasno mjesto treba postaviti Lisztove klavirske kompozicije: Sveti Franjo Asiški propovijedajući pticama i Sveti Franjo Paulski hodajući po valovima.
Vjerski motivi ispunjaju dvije vrste glazbe: c a n t a t a s
a c r a i o r a t o r i j. Sv. Filip Neri osnovao
je o r a t o r i j. Njegov životopisac je rekao: "Veoma je volio
glazbu i bila je uvijek povrh svih njegovih misli". (Kard. Capecelatro).
U prvome poglavlju konstitucija, reda što ga je osnovao (oratorijanci)
stoji: "Neka se zajedničkom pjesmom ohrabre na razmatranje božanskih
stvari" (Musico concentu exctentur ad coelestia contemplanda).
Veliki Palestrina bio je
prijatelj svetoga Filipa; kod njega se ispovijedao i u njegovu je naručju
i umro. Isto tako je pobožni i čisti Animuccia,
prethodnik Palestrine i prvi glazbenik onoga doba, bio njegov prijatelj.
Sveti Filip imenovao ga je kapelnikom svoje kongregacije. Također ga
je zamolio da sastavi nekoliko izvanliturgijskih djela koji će služiti
zabavi i posvećenju mladeži što ju je oko sebe skupljao. Ta glazbena
djela određena za te sastanke prozvali su l a u d e s . Iz njih
su se razvili pravi duhovni koncerti.
Pet godina nakon smrti sv. Filipa, godine 1600. u Rimu se prikazuje C a v a l i e r o v a R a p r e s e n t a z i o n e d' a n i m a e d i c o r p o (Prikazanje tijela i duše). U ovom djelu nalaze se one dvije glavne struje one pobožne, ali izvancrkvene glazbe koju će od kazališnoga jarma osloboditi četiri glazbenika: C a r i s s i m i i H a e n d e l najradije će pjevati o velikim dramama i velikim ličnostima svetih knjiga, o događajima i junacima; S c h ü t z i S e b a s t i j a n B a c h poći će dalje i pjevat će o uživanju u Bogu, o nježnome i mističnom susretu duše s Bogom. Vjerska glazba, izvancrkvena, još se i danas kreće među ova dva pola: s jedne strane je povijest i epopeja, a s druge je lirizam sa svim oblicima i nijansama.
Prema tome, vjerski ideal izvan crkve izražava se u glavnom u oratorijima, svetim pričama (histoires sacrées), duhovnim koncertima, kantatama. One često izvan liturgijske kompozicije uzimaju tekst iz liturgije. Tu pripadaju npr. psalmi Marcella, Rameauxa, Liszta, Cesara Francka, Gounoda. A Muke (Passions) su se razvile iz recitativa evanđelja koji se pjeva u Velikome tjednu. S e b a s t i a n B a c h dao nam je uzorna djela na tom području. Isto vrijedi i za himne, proze, kao Stabat Mater ili Te Deum, te za razne obične m i s e (Beethoven) ili rekvijeme. No, sve ove pobožne crkvene kompozicije nisu bile određene za crkvu i kao liturgijske ne smiju se izvoditi u njoj.
A što se tiče korala, neki tvrde da je on protestantskoga podrijetla. No zna se da ga je L u t h e r uzeo iz narodne pjesme i gregorijanske glazbe. I tako vidimo kako je katolički ideal ostao i u samoj protestantskoj umjetnosti. Glazba nije konfesionalna; iako se Bach kao čovjek nije priznavao katolikom, njegov genij bio je širokogrudniji od njegove vjere i po njemu je on naš. Njegove Muka po sv. Ivanu i Muka po sv. Matej u odgovaraju čisto katoličkom shvaćanju. Umjetnost je bila sretnija od vjere; njezinu nešivenu haljinu nije raskomadala nikakva hereza.
V. Kazališna vjerska umjetnost
Mnoga su kazališna velika djela odala čast katoličkoj vjeri. Francuska romantika prva je započela u tom smjeru s Meyerbeerom. Zvali su ga velikim liturgičarom. Iako je provodni motiv njegovih Hugenota protestantska crkvena pjesma Eine feste Burg, već znamo kako se protestantski koral razvio na osnovi katoličke gregorijanske glazbe. Dodajmo da je židov Meyerbeer sastavio "veliku katoličku dramu Roberta" (George Sand) te Proroka, tu katedralu zvukova i pokazao nam, kako ističe Wagner, "kako na pozornici treba govoriti o božanskim stvarima".
Uzmite Gounodova djela Faust (prizor u crkvi), Romeo i Julija (Bračnu propovijed brata Lovre), Polyeucte (prizor u zatvoru). I uzmite napokon Wagnera. Njega biste mogli nazvati glazbenikom Otkupitelja. Tako je ideja dogma žrtve pokajnice temelj i vrhunac divnih djela kao što je Tannhäuser te još nedostižnijeg djela, Parsifala.
I po samome obliku u tim djelima vidimo utjecaj liturgijske glazbe. Nema veće umjetnine od P a r s i f a l a, gdje bi se izvan crkve savršenije prikazivala otajstva Katoličke crkve. I upravo u tom djelu je Wagnerov genij dosegnuo vrhunac crkvene glazbe: gregorijansko jednoglasje i polifoniju alla Palestrina.
Tako u religioznim prizorima Parsifala nemate ni jedan solo, ni jednu stvarčicu koja bi podsjećala na kazalište, na koncert. I sam orkestar ustupa mjesto glasovima. No, postoji jedno glazbalo, i to crkveno, kojemu se dragovoljno podredio sav orkestar, a to je zvono.
Glavna religiozna tema Paifala, koja je najljepša od svih i koja sve nadmašuje, približuje se gregorijanskome tipu. Posjeduje sve bitne oznake gregorijanske glazbe: gotovo bez pratnje, čista je melodija i sva je njezina oznaka, barem u prvome dijelu, jednostavan slijed tonova jer nema kombinacije. A i po ritmu kojemu se više pokorava, negoli taktu, također je gregorijanska. Po osjećaju ili ethosu upravo je natprirodna. Izražava riječi: "Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo. Uzmite i pijte, to je moja krv". I Bach je u Muci sv. Mateja obradio te riječi, ali ga je Wagner natkrilio jer ih je zaodjenuo u gregorijansko ruho koje je najbolji zvučni izričaj vječnih istina.
I cijeli zborovi u Parsifalu (Montsalvatska kapelica), koji izražavaju molitvu, razmatranje, obožavanje, ekstazu, imaju kršćanski, katolički, čovjek bi rekao - rimski karakter.
Sveci, naučenjaci Crkve, hvalili su glazbu. Glazba je tražila nadahnuća u crkvenoj povijesti, dogmama, vjerskim tekstovima. Glazba nije tumač vjere poput drugih umjetnosti, ona je štoviše njezina družica. Crkva ju je usko spojila s riječima i s duhom svojih molitava. I zbog toga uskog sudjelovanja liturgijska glazba je iznad svake druge glazbe, u nju ulazi više istine i više svetosti. Jedna prava liturgijska služba Božja, kao što se čuje u Beuronu i Solesmesu, potpuno se usredotočuje na sklad Ljepote, Isitne i Dobrote. U religioznoj umjetnosti beuronskih ili solesmeskih redovnika ništa nije izmišljeno ili prividno (kao npr. u najljepšemu kazališnom komadu, gdje znamo kako pozornica n i j e zbilja). Jer tko je iskreniji u svome umjetničkom izražavanju; glumac koji tumači neki lik ili redovnik koji proživljava istinu, a ne tumači nikakvu ulogu. Redovnici ništa ne glume, ne iznose ništa tuđe. Njihova se umjetnost nimalo ne razlikuje od njihovih misli, osjećaja (glumac će tumačiti stotinu različitih uloga!); ona je izričaj njihova cijeloga bića; ona je usko stopljena s istinom u koju vjeruju i koju ljube. I ta njihova istina nadmašuje sve ostale istine svijeta. Istine drame i opere, istine naših radosti i naših žalosti, naše ljubavi i naše mržnje, naših promjenljivih strasti, sve te ljudske istine što ih izražavaju najveća djela svjetske umjetnosti, samo su istine drugoga reda i relativne vrijednosti. Sve one iščezavaju pred glavnom, nužnom, apsolutnom božanskom istinom koja se ne mijenja i ne prolazi.
Prema tome, liturgijska glazba je glazba koja nadilazi sve druge. Ona obrađuje i izražava ono što je glavno, bitno, jedino nužno - ljubav prema Bogu. I drugi osjećaji koje obrađuje poštena svjetska umjetnost su dobri, ali najviši stupanj zauzima umjetnost čiji je izravni, neposredni predmet prvo načelo i konačni cilj svega - Bog.
Gregorijanska, liturgijska glazba ne ide nikada protiv Boga i uvijek je svjesna Božje prisutnosti; ona se nikada od Njega ne udaljuje i ne zanemaruje Ga. Nikakva se zemaljska misao, pa ni najsvetija, ne nalazi u njoj. Ona nije podijeljena između Stvoritelja i stvorenja; ona je pravi uzor čovječanstva; ona ne služi dvojici gospodara. Ništa zlo, ništa nečisto ne kalja je i ne uznemiruje; ne dotiče je se. Ona je glazba svetosti. Njezin odnos prema svjetovnoj, ali u sebi ćudorednoj glazbi je kao sakrament sv. reda prema sakramentu braka, kao milost prema prirodi. I brak i celibat su u sebi dobri, ali celibat ipak pripada višem redu jer je to stalež misničkoga zaručništva s Kristom. A gregorijanska glazba preobražena je umjetnost toga životnog ideala. Čovjek mora izići sam iz sebe da se izdigne iznad običnoga života i zemaljskoga ideala da uzmogne razumjeti taj životni ideal i uživati u njemu. Sveti Bernard je rekao da bi ljudi na juriš zauzeli samostane kada bi znali kako ovi usrećuju ljude. Isto tako danas mnogi katolici misle kako je svetost, a u tome i gregorijanska glazba, nešto dosadno, u čijoj suhoparnosti mogu uživati samo stanovito predodređeni ljudi. O kada bi znali njezinu ljepotu, ostavili bi sve koncerte i sva kazališta i na juriš bi je zauzeli! Samo bi u njoj uživali, samo bi nju pjevali jer bi njihovu dušu ispunila samim Bogom. U svjetovnoj glazbi užitci su samo čaše vode koje bez prestanka bacate u prazno morsko korito, a nikada ga ne ćete napuniti. A ljudska duša je to beskrajno korito koje samo Bog može ispuniti i usrećiti.
Da, kako veli Don Guéranger, veliki redovnik liturgičar, molitva je za čovjeka prvo od svih dobara, a gregorijanska glazba je u redu umjetničkih ljepota "prvo od svih dobara". I ako uzmete najdivnija, najčišća djela svjetske umjetnosti, od neizmjerno je veće vrijednosti jedna ponizna kantilena što je na koljenima pjeva nekoliko redovnika. Njihova je umjetnost nad Beethovenom; sva je božanska: potekla je od samoga Boga i Bogu se vraća; Bog je njezin uzrok i njezina svrha.