Liturgijski pokret počeo se širiti kod nas. Sve se više članovi Katoličke akcije počinju zanimati za službenu molitvu Crkve. Naši listovi donose članke o liturgiji i uvode tzv. “liturgijske kutiće”, a u našim prosvjetnim društvima dosta se često predaje o sv. liturgiji. Tako i valja! To je želja Sv. stolice; a dobra djeca ne čine samo ono što im se n a r e d i, već i ono što ž e l i njihov otac.

Posve je razumljivo kako ponajprije svećenstvo mora dobro upoznati liturgiju, a zatim članovi Katoličke akcije. Tek kada i jedni i drugi u tome smjeru budu temeljito izobraženi i kada budu znali liturgijski moliti, moći će se pomišljati na liturgijski odgoj širih narodnih slojeva.

Književnici su osobito cijenili sv. liturgiju. Ovaj ćemo put pokazati kako sâm zaštitnik katoličkih književnika sudi o liturgiji. Za katoličke književnike to je od osobite važnosti jer je Sveta stolica, izabravši sv. Franju Saleškog za zaštitnika katoličkih književnika, svima koji se bave književnošću dala uzor prema kojemu se imaju ravnati. Tom prigodom citirat ćemo samoga sveca. Njegove vlastite riječi bit će same sebi najbolji komentar. [1]

Želja svetoga Franje je da i svjetovnjak dnevno
pribiva svetoj misi:

"Nisam vam još govorio (Filitejo) o suncu duševnih vježbi, a to je presveta, posvećena i preuzvišena Žrtva i Sakrament Mise, središte kršćanske vjere, srca pobožnosti, duša religioznosti, neizreciva tajna u kojoj se nalazi neograničen ponor božanske ljubavi i po kojemu se Bog istinski nama daje i na nas izlijeva svoje milosti i svoje darove.

Uprite sve sile da dnevno pribivate svetoj misi i prikažete sa svećenikom žrtvu svoga otkupitelja Bogu, njegovu Ocu, za vas i za svu Crkvu". (Introd. a la vie dévote II. 14.) "Na svaki je način bolje da dnevno pribivate svetoj misi i pratite njezine svete čine, negoli da ne pribivate pod izgovorom kako ćete kod kuće nastaviti s molitvom. Kažem da je tamo bolje, i to ne samo zato jer zbiljsku prisutnost čovječanstva našega Gospodina u misi ne može nadomjestiti duhovna prisutnost, pa makar čovjek iz hvalevrijednih razloga ostaje udaljen od nje, već jer Crkva silno želi da se prisustvuje svetoj misi: i ova želja nadomještava savjet kojemu se ova vrata poslušnosti imaju prilagoditi kada se to može bez zapreka." (Tome X. en. Vives Lettre CLI, str. 388.).

Sveti Franjo Saleški zatim daje savjet na koji način valja pribivati svetoj misi. Pri tome treba pratiti barem glavne funkcije svećenika i moliti u zajednici s prisutnim narodom. Loše čine oni koji se mole sami za sebe (nesocijalno!), ne obazirući se ni na svećenika ni na narod čiji su dio.

Kod p o d i z a n j a, Presveti Sakrament treba obožavati velikim pokajanjem u srcu (tj. i pogledati ga), zatim ga prikazati Bogu Ocu za oproštenje naših grijeha i grijeha cijeloga svijeta te nas same prikazati... u zajednici s Crkvom ... Kada svećenik izgovara Oče naš treba ga govoriti s njim, glasno ili u duhu, s velikom poniznošću i pobožnošću, isto kao da slušamo našega Gospodina i govorimo ga za njim riječ po riječ... Kod blagoslova moramo zamisliti da nam Isus Krist u isto vrijeme daje svoj.” (Direct. spirit. art. V.)
"Od Creda do Očenaša prionite svojim srcem uz tajne Smrti i Muke našega Otkupitelja koje ova sveta Žrtva prikazuje aktualno i bitno. Žrtvu ćete vi prikazati Bogu Ocu u zajednici sa svećenikom i ostalim pukom Njemu na čast, a za vaše spasenje." (Intr. a la Vie dévote II., chap.14.)

"Molitva, što ju činimo ujedinjeni s ovom božanskom Žrtvom, ima tako
neizrecivu moć da se po njoj, Filotejo, duša posve napuni božanskim darovima, kao da se prislonila uz svoga Ljubljenika." (Loc. cit.)
Kada molimo, ne smijemo se žuriti. Moramo "uživati u divnome i slatkome smislu ovih svetih molitava i u njih duboko zaroniti misli i pobuditi osjećaje po njihovu smislu i nimalo se ne žuriti..." (Introd. a la vie dévote II.)

Što je on drugima savjetovao, to je i sam činio. Evo jednog suvremenog dokaza koji potječe iz pera svete Ivane Chantal (Lettre No. 121.)

"Kada bi molio, kada bi pribivao oficiju ili kada bi govorio presvetu misu kod koje je izgledao poput anđela, poradi velikoga žara koji je oblijevao njegovo lice, nije činio nikakvih grimasa i činilo se kao da ni ne diše, a ni ne otvara oči; već bi ih čedno držao zatvorene, čineći samo one kretnje koje su bile potrebne. Ipak se na njemu vidjelo smireno lice, blago i ozbiljno, i čovjek je mogao suditi da se nalazi u dubokoj sabranosti. Tko god bi ga vidio i promatrao kod njegovih čina, bio je bezuvjetno ganut, a osobito onda kada bi posvećivao: jer tada je ponovno zasjao - tisuću puta moglo se to opaziti. Njegovao je također osobitu ljubav prema Presvetome Sakramentu koji bijaše njegov pravi život i njegova jedina snaga."

Osim dnevnog pribivanja svetoj misi preporučuje on čestu svetu pričest. U tome se vidi veličina ovoga sveca književnika. U vrijeme hladnog jansenizma i tri stoljeća prije Pia X., on nam daje posve suvremen savjet: "Ako vas ljudi svijeta zapitaju zašto se vi pričešćujete tako često, recite im da to činite radi toga da naučite kako se ljubi Bog, da se očistite svojih nesavršenosti, oslobodite se svojih jada, utješite se u žalostima, svladate svoje slabosti... Ako vas nešto spriječi da se zbiljski pričestite kod svete mise, pričestite se barem srcem i duhom". (Introd. a la vie dévote II., 21.)

"U 25 godina, koliko služim dušama, iskustvo me uvjerilo koju svemoćnu krjepost posjeduje ovaj božanski Sakrament da ojača duše, oslobodi ih zla, utješi ih i jednom riječi učini ih božanskim u ovome svijetu; razumije se, treba k njemu pristupiti s vjerom te s potrebnom čistoćom i pobožnošću." [I. X. str. 402 (ed. Vives)].

Do sada smo govorili samo o sv. misi i sv. pričesti, njezinu bitnom dijelu. Sveti Franjo je osim toga osobito volio pjevanje cijeloga brevijara te je s velikom ljubavlju sam prisustvovao ostalim dijelovima službe Božje. O tome imamo dosta dokumenata njegovih suvremenika, a i njega samoga. Katoličkim književnicima on mora biti miliji jer je sv. liturgija najsavršenija umjetnost cijeloga katoličkog naroda, svih krajevâ i razdobljâ.

Dok je on još bio kanonikom, njegov biskup ga je pitao zašto tako redovito dolazi na zbor. On mu odgovori: "Otvoreno Vam kažem, sva je moja radost biti članom ovako lijepog društva. Držim vrlo važnim što se u jednom takvom kapitulu može obavljati služba anđelâ . Osim toga, stara je istina kako valja više cijeniti djela što se čine u zajednici negoli nasamo". (Hamon. Vie de S.François de Sales II. str. 410.)

On zatim moli turinskoga biskupa da mu ne oduzme kanoničku čast. Motiv je liturgijski: "Želim, vrativši se ovamo, naći mjesto u našemu koru u kojemu se oficij tako dostojno služi te mi je to jedna od najvećih utjehâ koju uopće imam". [Lettre du 31 mai 1597, XI. 298 (ed Anney)].

Kada je postao ženevskim biskupom, trudio se da se služba Božja što dostojanstvenije obavlja i da joj sam prisustvuje:

"Bio je tu u svom mjestu (zbora), kao kakav kip u svome kutu. Nije se micao, ni uznemiravao, ni žurio, ni gledao amo-tamo, ni brinuo ni za što osim da dobro moli, posve lijepo noseći svoje srce od stiha do stiha, svom dušom kušajući i uživajući med najdivnijih slatkosti koje je Duh Sveti ovdje cijedio; i budući da je imao dosta jak glas, pjevao je hvale Tvorcu zvučnim glasom, koji je u prisutne duše ulijevao osjećaje pobožnosti." [Le P. la Riviere p. 117. (Hamon loc. cit.)].

"Često sam tako preopterećen, kaže on, raznim poslovima da ne znam na koju bih se stranu okrenuo ni gdje bih započeo; ipak mi to nimalo ne smeta kod oficija; kod njega nisam nikad rastresen. Pri tome mislim da sam na nebu i zajedno s anđelima pjevam hvale našeg Tvorca; kada zatim iziđem iz kora vidim kako se svi ti veliki poslovi, koji su mi zadavali toliko muke, začas obave; a naš Gospodin sve to čini." [Déposition du proces de canonisation. (Hamon, loc. cit. str. 422.)].

Ponosio se lijepim oficijem. Tako piše spomenutoj sv. Jeanne de Chantal:

"Dođite, dakle, moja predraga kćeri; neka Vaš dobri anđeo bude uvijek uz Vas i neka Vas dovede. Bit ćete utješeni gledajući moju malenkost u kući, u poslu, u svemu, gledajući naš lijepi oficij jer u tome je moj kaptol prvorazredan." (Lettre 1 Mai 1607, t. XIII. Str. 287.)

On želi da svjetovnjaci ne prisustvuju samo sv. misi već i ostalim liturgijskim činima:

"Osim toga, Filotejo, za svetkovinâ i u nedjeljama treba pristustvovati oficiju malih hora i vesperama, koliko vam to okolnosti dopuštaju jer su ovi dani posvećeni Bogu i zato u njima valja činiti više činova njemu na čast i slavu negoli u drugim danima." (Introd. a la Vie dévote II.15.)

Liturgija je tako divna da će ona u njoj uživati na osobit način:

"Osjetit ćete na taj način tisuću pobožnih slatkosti, kao što je to osjetio sveti Augustin koji nam o tome svjedoči u svojim Ispovijestima. Kada je pri početku svoga obraćenja slušao božanske oficije, njegovo se srce stalo topiti od miline i suze pobožnosti oblile su njegove oči." (Introd, a la vie dévote II., 1.)

Neki su sv. Franji Saleškom predbacivali odviše kićenosti. Ako temeljitije zaronimo u njegova djela, vidjet ćemo kako je on u svojim naoko kićenim spisima iznio svojim čitateljima solidnu teološku hranu. Evo njegova suda o samome značenju sv. liturgije. On kaže da je Bog konačni cilj svega što postoji. Zbog toga, sve što je stvoreno treba Tvorcu odavati hvalu: "Zbog toga anđeli, ta nebeska vojska, neprestano hvale Gospoda. Zemlja ima također svoje pjevače koji Boga hvale bez prestanka. Ne pitajte me, zašto (ima) toliko kolegija redovnika i redovnica? To su tabori postavljeni u zborove. Oni realiziraju namjeru zbog koje je Gospodin sve stvorio. Kako li je divotno slaviti i pjevati (psalmodier) ime preuzvišenoga Boga!" [T. VIII. Str. 206. (ed Anney)].

Prva svrha sv. liturgije, prema tome, nije posvećenje duša, već odavati čast Tvorcu:

"Sav svemir hvali (Boga) po čovjeku, kao po svom izaslaniku; čovjek ga hvali po Kristu, kao po svom posredniku" (Loc. cit. p. 205)... "Nebeska je dobrota tako neizmjerne hvale vrijedna da je samo vlastita neizmjernost može u dovoljnoj mjeri hvaliti... (Svakom psalmu dodajemo Gloria Patri sa završetkom: kako bijaše na početku itd.), na taj način izjavljujući kako su sve ljudske i anđeoske hvale odviše niske, a da bi mogle dostojno hvaliti božansku Dobrotu. Da ipak bude dostojno hvaljena, ona mora biti svoja vlastita slava, hvala i svoj vlastiti blagoslov." (Traité de l'Amour. V. 12.)

Kada sa svetom liturgijom pjevamo slavu Božju, povodimo se za
anđelima, Blaženom Djevicom Marijom i Kristovim Čovječanstvom.

"O koju li pjesmu pjeva Sin Ocu! ... O kako li je sladak glas, kao da silazi s usana na koja je izlivena punina milosti. Svi su ostali puni miomirisa, ali je on miris Sâm; ostali su pomazani, ali on, on je samo izliveno pomazanje... Da, moj dragi Teotime, svi blagoslovi koje Bogu daje vojujuća i slavna Crkva samo su anđeoski i ljudski blagoslovi... ali nebeski su oni koje daje Sin... O, kada bismo čuli ovo božansko srce kako pjeva glasom neizmjerne slatkoće pjesmu hvale Božanstvu!..." (Traité de l’Amour V. II.1. Directoire spirituel, art. IV.)

---

[1] Izrađeno prema članku D. I. Ryclandta, koji je izišao u Revue pratique de Liturgie et de mistique sacrée. Studeni - prosinac 1923.