U svome Dnevniku bl. Ivan Merz ostavio nam je nekoliko zapisa o liturgiji. Već kao srednjoškolac (18. god.) Ivan uočava važnost bogoslužja na narodnom jeziku. Još više je u to uvjeren nakon rata kad je u dnevniku zapisao zanimljivo razmišljanje o važnosti slavenske liturgije u bogoslužju. Imao je tada 22. godine. A kao student u Beču (24. god.) sudjeluje na liturgijskim duhovnim vježbama u kojima je otkrio važnost i središnjost liturgije kako za život Crkve tako i za svoj osobni duhovni život. Donosima u nastavku sva tri izvatka iz njegova Dnevnika.

Da se misa služi glagoljicom bilo bi uzvišenije

Uskrsna nedjelja, 12. travnja 1914.

Danas sam bio na velikoj misi u biskupovoj crkvi i pjevalo se glagoljaški. Ljepše je nego latinski. Da se misa služi glagoljicom bilo bi uzvišenije i privlačilo bi Hrvate više, jer bi se mogli ponositi da imaju svoju starodrevnu crkvu (kao što se je prije kod njih služilo).

Narodne liturgije moraju se nakalemiti na lozu Crkve
i tako će u ove ući silne bujice života

Maslovare, 18. prosinca 1918.

Krist je došao na svijet, da svu prirodu posveti, da svakog čovjeka i svaku narodnost posveti. Zato je, držim, silna pogrješka sa strane crkvenih faktora, što s bojazni gledaju na ponarođenje crkvenih formi. Upravo u tome ima da se pokaže vječnost Duha što vodi Crkvu, da On uz svaku formu, uz svaki jezik, može da jedinstveno i snažno drži na okupu svu tu veliku organizaciju, što ju sačinjavaju raznobojni narodni elementi, koji su sav svoj narodni mentalitet i kolorit stavili u službu uzveličanja Crkve. Rimski kolorit dao je zaista dosada najveće vrednote Crkvi, ali on nije, i to ni Božja Providnost tako ne želi, da bude jedini kolorit. Time se mladenački žar mora gubiti i napokon mora da zavlada skučenost, čiji se tragovi već zapažaju. Narodne liturgije moraju da se nakaleme na lozu (Weinstock) Crkve i tako će u ove ući silne bujice života, koje će sav narod preporoditi. Mi to danas jedva i shvaćamo, ali povijest Crkve će drugačije suditi. Crkva je živi organizam, koji se razvija i ona je zapravo proživjela istom romansku ili latinsku fazu, jer su romani dosada i bili nosioci katoličke kulture. Germani uslijed protestantizma ne doprinesoše ni izdaleka toliko razvoju Crkve, a na kršćanskim slavenima sada leži sva budućnost. Pripoje li se, to će se oni usrećiti, a Crkvi dati opet silnih vrednota; istrgnut će Crkvu iz latinske sfere i proširiti joj internacionalni horizont tako da će nastati velike i starostavne knjige poput Tominih, Augustinovih u narodnim jezicima, da će u Crkvi vladati narodni običaji i da će neke Istine, kojima je narav dotičnih naroda nekako sklonija i koje su nekako opažene i nerazumljive do onda bile, u svoj svojoj svetosti i veličini izići po novim svecima na javu.
Problem unijatski je za naše prilike najvažniji; Bosna imade veliku misiju; da pravoslavlje pripoji Rimu i da tako bude putokazom za sav istok. Biće teške borbe, kako se vidi iz života Sv. Jozafata. Religijozna nehajnost i neznanje najveći su neprijatelji unije. Jozafat je bio i radi toga progonjen i ubijen. Istom nakon njegove smrti uvidješe njegovu veličinu i silni svijet se obrati za kojega se je on u tu svrhu i žrtvovao. Ruska crkva je i nadalje krvoločno proganjala uspomenu toga čovjeka i narod unijatski sve do najnovijeg doba.

Liturgija je najveća umjetnička tvorevina koja postoji na svijetu;
ona je centralna umjetnina, jer umjetnički prikazuje život Kristov

Beč, ponedjeljak, 5.IV.1920.

Proveo sam od čiste srijede do danas u St. Gabrijelu kraj Mödlinga. Bio je to moj najljepši Uskrs; proživljavao sam umjetnički refleks velikih događanja - Kristovu muku i njegov Uskrs - uživši se u liturgijsku umjetnost. Ispočetka smo postili, šutjeli i razmišljali. Kada se je svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom, iz dubine se je poput pjene dizalo blato grijeha, koje se je nakupilo skoro nesvjesno. Zatim sjajno pjevanje lamentacija pa diona Misa Velikog Četvrtka sa svojim veseljem i Sv. Pričesti unutar svečane Mise upravo onako, kao kada je Isus ustanovio presv. Euharistiju, pa onda žalost usred te Mise sa ritmičkim kretnjama svih redovnika i sjajnom pratnjom orkestra itd. Otkrivenje Križa, te trpljenje Križnog puta su potresli mojom dušom. U subotu opet ono silno veselje nad uskrsnulim Spasiteljem, koje je tako divan izražaj našlo u liturgiji.

Kao što je teologija centralna znanost tako je liturgija centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovu idealu, koji je htio sjediniti sve umjetnosti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenom temelju lako bi bilo izraditi teoriju umjetnosti. U njoj se ogledava kao u kakvom zrcalu život Kristov, ali ne onakav kakav nam se u historiji čini, nego onakav, kako ga gleda objektivni gledalac, koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto, već iz visine promatra život, videći sav nadnaravni savez svih događaja: recimo kako ga promatra anđeo. Na taj način postaje umjetnost objektivno zrcalo za života, koje pohvata i one niti, koje obični čovjek ne opaža. Liturgija je dosegla vrhunac: ona je najveća umjetnička tvorevina koja opstoji na svijetu, a uz to je ona centralna umjetnina, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar historije. - Sve ostale umjetnosti se moraju služiti istom metodom kao Duh Sveti u liturgiji: umjetnik mora npr. motiv rata, ljubavi, bluda, ubojstva i razne ostale teme umjetnosti prikazati u nadnaravnom savezu i čim bolje on to učini tim je umjetnina vrjednija. Naravno za to se traži da bude umjetnik svet. Uzmimo npr. Krist kaže: Tko pogleda na ženu bližnjega s pohotom, čini u svojoj duši grijeh. Za Krista je to dovoljno i on tu ideju ne može dalje da na daleko i široko razlaže, jer on mora da zasije sjeme svih ideja koje vladaju i koje će vladati u čovječanstvu. Tu ideju je Tolstoj u Kreutzerovoj sonati obradio i to vrlo dobro: on objektivno promatra ljudsko društvo i ono se zrcali na zaseban način u njegovoj duši. Slika u tom zrcalu prikazuje sve niti bludnje i grijeha u koje se je zaplelo moderno društvo... Tolstoj se dakle služi liturgijskom metodom. Ona izreka u Evanđelju je samo karika na koju je nadovezan ovaj roman. Ova se metoda da primijeniti na sve umjetničke tvorevine i u koliko su one teocentrične imaju umjetničku vrijednost.
Samostan St. Gabriel ostat će mi nezaboravan za cijelog život. Pokazuje kako Crkva Katolička rađa svukud novo prekrasno cvijeće. Ima oko 300 teologa Nijemaca iz Reicha, koji idu u Kongo, Novu Gvineju i druge zemlje da šire Kristovo Evanđelje. Većinom su snažni lijepi ljudi, šutljivi i ponizni. Ustaju u 3 1/4 izjutra i svu svoju ljubav su koncentrirali na službu Božju. St. Gabrijel je mali Beuron.