Sabrana djela - Liturgija

Članak u word dokumentu

POSESTRIMSTVO
Šk.god. 1924./1925.
Godište III.


POSESTRIMSTVO
Zagreb, rujan i listopad 1924., III./ br. 1 i 2, str. 22-25

LITURGIJSKI KUTIĆ (19)
Poduhovski ciklus - tajna posvećenja

Od 16. nedjelje poslije Duhova (28. IX. 1924.)
do kraja liturgijske godine (29. XI. 1924.)


Languentibus in Purgatorio qui purgantur ardore ni mio
extorquantur gravi supplicio subveniat tua compassio o Maria
Trpećima usred čistilišta koje vatra čisti prevelika koje
muka bije pregolema, Pomoć budi njima usmiljena, o Mario.
XIV. stoljeće

Zadnjom poduhovskom nedjeljom završava liturgijska godina, a prvom adventskom ponovno započinje novi liturgijski ciklus. Krug će se oko kruga nizati, i nova će pokoljenja na temelju sv. Liturgije u svojoj duši proživljavati Isukrstov život, dok ne dođe sudac koji će učiniti kraj svemu vremenitom i prolaznom životu.
Završit ćemo naše ovogodišnje liturgijsko razmatranje mišlju na naše mrtve. O kako li su bijedni ljudi koji nemaju tu sreću da posjeduju Krista i da žive po katoličkoj vjeri! Kada im netko umre, to se sjećaju pokojnika, a ne misle na to da ovaj pokojnik još živi, samo što je odsutan. Oni ne pomišljaju na to da je njihov miljenik vjerojatno u velikoj nesreći i da su mu dužni pomoći. Dužni su to učiniti isto onako kao i kada bi doznali za jednoga živog prijatelja, koji negdje u dalekom kraju stradava. A mi smo katolici tako sretni da znamo za same osjećaje naših pokojnika, da se možemo uživjeti i da možemo što više s njima i dijeliti. Tako smo sretni da možemo pokojnicima i pomoći u njihovoj tuzi i nevolji.
Čitajte peti, šesti i sedmi psalam i odmah ćete čuti bijedno jecanje duša u čistilištu. Čitajte Jobovu knjigu pa ćete doznati osjećaje tih duša: "Pomiluj me, Gospode, jer moji dani, nisu ništa. A što je čovjek da se udostoji dati mu svoju ljubav. Jer svakog ga jutra pohodiš i kušaš svakog časa. Kada ćeš mi se smilovati, i kada ćeš me pustiti da malo odahnem? Zgriješio sam što ću Ti učiniti, o čuvaru ljudi? Zašto si me učinio. Job Tebi protivni i zašto sam sâm sebi na teret? Zašto ne uzimaš s mene moj grijeh i ne oduzimlješ moj zločin... (Job 7.,16.- 2.): Brevijar 1. lekcija; Služba za pokojnike)".
"Dosadio je duši mojoj život; pustit ću uzde svojoj tužbi, govorit ću pun gorčine u srcu. Reći ću Bogu; nemoj me osuditi; reci mi zašto tako sa mnom postupaš. Zar Ti se čini dobro da me optužuješ i da me mučiš, mene koji sam djelo Tvojih ruku..." (Job, X.; 1.- 7.).
Kada slušamo ovo jecanje naših pokojnika ili ovog ili onog pokojnika, zar ne osjetimo u duši samilost i ne zavapimo sa sv. liturgijom: "Koji si uskrisio Lazara, koji je u grobu zaudarao, udijeli mi, Gospode, mir i mjesto odmora." (Rep. II. lekcije).
Jecanje se nastavlja:
"Tvoje su me ruke izjedale i ove su izobličile sve udove moga tijela i ti bi htio da me tako na jednom uništiš? Sjeti se, molim, Te, da si me načinio kao iz ilovače, i zar ćeš me u prah pretvoriti? Zar me nisi stukao, kao što se tuče mlijeko; ukiselio kao sir? Odjenuo si me u kožu i meso, izvezao si me iz kostiju i iz žila. Ti si mi dao život i Svoja dobročinstva i Tvoje me je dobročinstvo usavršilo na životu." (Job, X., 9. - 12.).
Slušajući ovaj jauk i razmatrajući goleme kazne svakoga grješnika, brinemo se i mi sami za svoju vlastitu sudbinu i molimo Gospoda:
"Gospode, kada ćeš doći suditi zemlju, gdje ću se skriti pred Tvojom srdžbom? jer sam mnogo zgriješio u svome životu. - Strah me mojih grijeha i pred Tobom se crvenim od stida. Kada dođeš suditi, nemoj me prokleti..."
I pripazite na samu umjetničku ljepotu ovih molitava! Tu ne srećete poredbe kao: "Ti neizmjeran Bože, upotrebljavaš svoju vlast protiv jednog lista, koga vjetar odnosi i ti progoniš osuđenu slamku." (Job, XIII. 23. - 28.) ili "Čovjek rođen od žene malo živi i obasut je bijedama. Raste poput cvijeta i bježi kao sjena i nikada ne ostaje u istom stanju. Ima li svjetska književnost ljepših proroka od ovih slika? Ili dirljivijih i jednostavnijih stihova straha od sljedećih: "O jao meni, Gospode, jer sam mnogo griješio u svom životu. Što ću učiniti, ja nesretnik? - kako da bježim, ako ne k Tebi, o moj Bože? - Moja je duša silno uznemirena, ali joj Ti pomozi, Gospode." (Rep. 5. lekcije).
I da si vjernici uzmognu što bolje ucijepiti svete osjećaje žalosti i nade, sv. se liturgija odijeva u preobraženo ruho gregorijanskih melodija, koje nas čuvaju od očaja i ispunjaju dušu radošću nad divnim planom Božjim, koji na tako savršen način u jednu nerazrješivu cjelinu povezuje pravednost i ljubav. Evo jednog takvog odsjeva nebeske radosti u tmurnoj noći Službe mrtvih. Riječi su to samog Spasitelja (Iv.11.; 25.), za koje se vojujuća i trpeća Crkva hvata kao utopljenik za kopno.

Ego sum resurrectio et vita qui credit in me etiam si
mortuus fuerit viet et omnis qui vivit et credit in me
non mori e tur in aeternum.
Ja sam uskrsnuće i život, tko vjeruje u me, pa makar on već
bio mrtav, živjet će i tko god živi i vjeruje u me, ne će
umrijeti u vijeke.


POSESTRIMSTVO
Zagreb, studeni 1924., III./ br. 3, str. 35-37

LITURGIJSKI KUTIĆ (20)
Liturgijska reforma pape Pia X.

U prošloj smo godini prošli cijelu liturgijsku godinu i nastojali na temelju citata upozoriti na njezine ljepote i na njezino dostojanstvo. No, ipak je nemoguće razumjeti pravo značenje sv. Liturgije, ako se od nje otrgne glazba koja tek izražava osjećaj prema svim njezinim ljepotama. Velika je većina liturgijskih obraćenika (Huysmans, Walcheren, Claudel i dr.) bila upozorena na sadržaj Liturgije, a prema tome i sv. katoličke vjere upravo prema gregorijanskim melodijama, koje posebnim ruhom odijevaju svete tekstove.
Nije čudo što je upravo papa Pio X. izdao monumentalnu uputu o značenju crkvene glazbe za život kršćanski. On je za lozinku svog pastirskog djelovanja uzeo riječi sv. Pavla instaurare omnia in Christo (sve obnoviti u Kristu, Ef. I. – 10.). Da bi taj opširni program ostvario u ljudskom rodu, podigao je dva divovska pokreta: euharistijski i Katoličku akciju. U dekretu od 20. XII. 1905. veliki Papa uzima kao temelj "obnovi svega u Kristu" dnevnu sv. Pričest, a u enciklici Il fermo proposito od 20. VI. iste godine pokazuje glavna načela Katoličke akcije, tog vjersko-ćudorednog pokreta u javnom društvenom životu. Ta su dva dokumenta Sv. Stolice kao dva granitna supa, koji u obliku romanskog poluluka povezuju motu proprio o crkvenoj glazbi od 22. studenoga 1923. Tek se kroz ovaj trosložni pâs tad može prodrijeti u katedralu u Kristu obnovljenog i arhitektonski kontinuiranog ljudskog društva.
Crkvena je glazba u uskoj vezi sa sakramentom sv. Pričesti. Pretvorba i sv. Pričest su ona dva žarišta oko kojih se eliptično vrti liturgijski dan. Melodije što se dnevno pjevaju pomoćno su sredstvo dušama da što dublje shvate sav sadržaj svetih riječi, da se što pripravnije uzmogne primiti sv. Pričest.
Jedan od bitnih elemenata katoličke vjere - socijalnost, a samo je po sebi razumljivo da će ove izabrane čete katolika (Il fermo proposito, B. Pr. etc 93), članovi Katoličke akcije - zajednički prisustvovati sv. misi i sv. sakramentu pričesti i da će dati jednoglasan osjećajni, muzički odušak svim nagonima koji ih gone sve do borbe protiv nekršćanske civilizacije današnjega vijeka. Tako eto crkvena glazba nadopunjava jednu prazninu u duši članova Katoličke akcije, stvara osjećajne veze između pojedinih članova i svih skupa s Bogom euharistijskim.
Budući da se tzv. cecilijanski pokret crkvene glazbe u hrvatskim krajevima sa svojim glasilom Sv. Cecilija razvija mimo Katoličke akcije, u mnogo slučajeva u vezi s liberalima, vjerski indiferentnim nastojanjima, to će Posestrimstvo u tijeku ove godine gledati da pobudi smisao za gregorijansku glazbu u redovima jednog ogranka katoličkog pokreta. Uvjereni smo da se zdrav pokret prave crkvene glazbe ne može zamisliti izvan društva katoličkog pokreta i da bi valjalo ići za time da ne bude niti jednog društva koje ne bi imalo svoju gregorijansku sekciju. Praksa je talijanskog djevojačkog pokreta pokazala shvaćanje ovih ideja te je dobila i pismenu pohvalu od samog pape Pia XI. za svoj Priručnik crkvenog pjevanja.
Prije negoli pređemo na samo tumačenje divnog motu proprio o crkvenoj glazbi moramo zapamtiti: Misa koju je služio N. Gospod Isus Krist na posljednjoj večeri bila je svečano pjevana, pontifikalna misa. I u prvim stoljećima kršćanstva misa je uvijek bila pjevana i narod je izmjenice pjevao sa svećenikom. Tiha je misa nastala tek poslije i dobro nam dolazi u današnjem užurbanom vremenu. Ipak, trebala bi nam biti draža pjevana, svečana misa jer odgovara dostojanstvu hrama Božjega i svečanih čina. Kod te se svečane mise moraju pratiti riječi i kretnje svećenika; mora se posve točno znati što se moli. Radi toga bi u rukama svakoga vjernika morao biti misal. To je želja sv. Crkve, a to i odgovara socijalnom katoličkom duhu, koja ne želi da na sv. misi svatko nešto posebno moli, već da svi skupa mole i istodobno razmatraju isto, pod vodstvom svećenikovih riječi i čina na oltaru.
Uz to istaknimo da se u našim krajevima na vrlo rijetkim mjestima svečana služba Božja obavlja onako kako to sv. Crkva želi. U tom smo pogledu silno zaostali. Kod naših svečanih služba Božjih ili se pjevaju pjesme, koje se uopće ne odnose na dijelove mise, koja se služi ili pjevači uvijek pjevaju iste dijelove, a nikada ne uvježbaju ono što je karakteristično za pojedine mise; što, naime, čini da ova misa nije jednaka kao prošloga tjedna ili na sljedećoj svetkovini.
Pripovijeda se da je jedan svećenik došao papi Piu X. i rekao mu: "Sveti Oče, Vi ste toliko toga zabranili, što će se napokon smjeti pjevati pod misom?" Papa muzičar mu je odgovorio: "Sinko, pod misom se ne pjeva, već se misa pjeva"....
U tim je riječima smisao liturgijske reforme. U sljedećem ćemo broju pokazati shvaćanje i umjetničku ljepotu crkvene glazbe, a s tim ćemo naznačiti sredstva prema kojima bi se unutar organizacije katoličkoga pokreta moglo poraditi na promicanju liturgijskog i s tim u vezi gregorijanskog pokreta.


POSESTRIMSTVO
Zagreb, prosinac 1924., III./ br. 4, str. 57-59

LITURGIJSKI KUTIĆ (21)
Motu proprio o crkvenoj glazbi pape Pia X.

Papa Pio X. izdao je 22. studenoga 1903., na svetkovinu sv. Cecilije, rimske djevice, mučenice i zaštitnice glazbenika, motu proprio o crkvenoj glazbi. Iako je oblik ovoga dokumenta sličan uputi, ipak je obvezatan, poput svih kanonskih zakona za cjelokupnu Crkvu.
U uvodu su iznesene ove glavne misli:
a) crkvena umjetnost mora biti službenica sv. Liturgije. Kod službe Božje treba sve bezuvjetno podrediti pravilima tih obreda;
b) svi vjernici moraju nastojati da nešto pridonesu ljepoti i dostojanstvu hrama Božjega;
c) narod neka se ujedinjuje s općenitom molitvom Crkve prema javnoj i svečanoj službi Božjoj (koja više odgovara socijalnom duhu Crkve od tihog i jednostavnog bogoslužja);
d) sam narod mora aktivno sudjelovati u javnoj i svečanoj službi Božjoj;
e) obredi treba da budu što dostojanstveniji i ljepši jer su inače uvreda nanesena beskrajnoj svetosti Božjoj i vape za strašnom kaznom;
f) poglavito se valja čuvati lošega utjecaja kazališne umjetnosti, a izbaciti valja sve što ima imalo teatralno značenje.


Uvod u motu proprio [1]

"Među mnogobrojnim brigama duhovne pastve, što ih imamo ne samo prema ovoj Apostolskoj Stolici, na koju smo i ako nevrijedni po nedohitnoj odluci Božjoj nedavno uzdignuti, nego i prema svakoj pojedinoj Crkvi (biskupiji) nesumnjivo je ona najveća, kojoj je zadaća da nastoji oko časti kuće Božje. U ovoj se, naime, obavljaju božanska otajstva i puk se kršćanski sabire da bi primio svete sakramente, pribiva nekrvnoj žrtvi, klanja se Presv. Tijelu Gospodnjem te sudjeluje u molitvama crkve u javnom i svečanom liturgijskom bogoslužju. U hramu se, dakle, Božjemu ne smije ništa zbivati, što bi bunilo pobožnost vjernika i umanjivalo, ništa što bi im moglo biti na odvratnost i na loš primjer, a poglavito ništa, što bi vrijeđalo svetost i dostojanstvo sv. obreda te bilo nedostojno kuće Božje i Božjega Veličanstva.
Mi ćemo poglavito govoriti o pojedinim zloporabama koje se mogu dogoditi. Za sada obraćamo pozornost na onu zloporabu koja je najčešća, a čini se najteža da ju iskorijeniš pa je nerijetko moraš osuditi upravo na onim mjestima gdje su ostale stvari, kao što su ljepota Božjega hrama, uzoran red obreda, mnoštvo klera koji s najvećom pobožnošću i gorljivošću obavlja sv. Bogoslužje, vrijedni najveće pohvale. Tu ćeš zloporabu, koja se izričito bavi navedenim pohvalnim stvarima, naći u crkvenom pjevanju i crkvenoj glazbi. Uistinu, bilo zbog nestalne i promjenjive naravi svoga umijeća, bilo zbog izobličenog ukusa u protoku vremena, bilo zbog lošega utjecaja, što ga svjetska kazališna glazba vrši na crkvenu, bilo zbog dopadljivosti koju glazba želi izravno u nama izazvati, a nije moguće uvijek zadržati tu dopadljivost u pravim granicama, bilo konačno zbog krivih nazora, kojima u toj stvari mnogi ugledni i pobožni ljudi podlegoše, mnogo se griješi protiv ovog nepokolebivog crkvenog zakona koji određuje da ovo umijeće mora biti u službi sv. Obreda. Taj je zakon, međutim, jasno izražen u pojedinim crkvenim kanonima, u raznim općim i provincijskim saborima te u odlukama svetih rimskih kongregacija i rimskih biskupa, naših prethodnika.
Međutim, sa zadovoljstvom uviđamo da je u ovoj stvari, poglavito u zadnjih deset godina, ponešto dobro učinjeno i u ovom svetom gradu Rimu i u mnogim crkvama naše Italije, navlastito pak u nekih naroda, gdje su se preodlični i za sv. bogoslužje gorljivi ljudi složili uz odobrenje Sv. Stolice i svojih biskupa i društva da u pojedinim crkvama i svetištima procvate crkvena glazba. No, te se reforme u dobrom smislu nisu pojavile kod svih naroda. Naše vlastito iskustvo: mnoge pritužbe što nam sa svih strana stigoše u tako kratkom vremenu, u kojem se Gospodinu svidjelo podignuti Nas na vrhunac Petrove stolice, držasmo da se u ovom ne može više odgađati te da treba otvoreno i ukoriti i osuditi zloporabu u sv. bogoslužju, što se protivi zakonu, koju smo gore razložili. Kako je naša najtoplija želja da pravi kršćanski duh procvate i da se u svih vjernika utvrdi, prva nam je dužnost pobrinuti se da taj duh s obzirom na dostojanstvo i čast kuće Božje, da tamo gdje se sastaju sljedbenici Kristovi, crpu iz prvoga vrela, naime sudjelujući u svetim otajstvima i javnim i svečanim molitvama Crkve. Zaludu se pak uzdamo da će se na nas izliti obilje milosti nebeske ako se naša pobožnost prema Bogu ne diže kao ugodan miris, nego daje Gospodu u ruke bič kojim je nekada Isus Krist protjerao nedostojnike iz Božjega hrama.“
"Stoga, da se ne bi tkogod ispričavao neznanjem propisa i da bi se uklonila nesigurnost u tumačenju već izdanih odredaba, odlučismo ukratko razložiti ona načela koja moraju vladati u crkvenoj glazbi te u jednoj slici prikazati glavne crkvene odredbe s obzirom na zloporabe u ovoj stvari.
"Stoga potpunim znanjem i vlastitom ponukom izdajemo nazočnu uputu, koja ima služiti kao kodeks prava za crkvenu glazbu, te krepošću našega apostolskoga ugleda naređujemo da mora vrijediti kao zakon i da je se svi vjernici moraju doslovce pridržavati".


POSESTRIMSTVO
Zagreb, siječanj i veljača 1925., III./ br. 5 i 6, str. 84-85

LITURGIJSKI KUTIĆ (22)
Sklad između glazbe i liturgijskih odredaba

(Analiza motu propria o crkvenoj glazbi pape Pia X.)

Istaknimo još jednom da ovaj dokument ima u Rimokatoličkoj crkvi zakonodavnu vrijednost. Papa o njemu govori kao pastir cjelokupne Crkve i svake pojedine biskupije napose, i u njemu naređuje biskupima da u svojim vlastitim biskupijama primijene ovu uputu. Papa ističe da je glazba, kako je danas organizirana u mnogim crkvama, prava sablazan. Dok je sve drugo u hramu Božjemu i kod obreda odmjereno i dostojanstveno, to mjesto tradicionalnih melodija imamo vrlo često "glazbene kompozicije,... koje su udešene poput starih opera i u najviše su slučajeva od tako neznatne umjetničke vrijednosti da ih ljudi ne bi podnosili ni na najmanjem svjetovnom koncertu." (List od 8. XII. 1913. kardinalu Respighiju.) No glavna je nesreća što se je glazba udaljila od liturgije.
Ovakva se necrkvena glazba uvukla u crkve jer se sviđa poluinteligentnim ljudima; no ona nije nimalo pobožna. Dužnost je stoga papina da osudi ove zloporabe i da upozori na tvorevine koje su pisane za Crkvu i u njezinu duhu. U gore navedenom listu kardinalu Respighiju papa predviđa da će se mnogi ljudi - a poglavito crkveni glazbenici - nešto začuditi kada doznaju za ovu reformu, ali im njihov otpor ne će ni malo smetati jer će si ona prokrčiti put, poglavito zato što se u njoj zahtijeva potpun sklad između glazbe i liturgijskih odredaba.
Društva koja spominje Papa obično se nazivaju schola cantorum. Glasovite su pariška Schola cantorum i barcelonska Orfeo catala. Trostruka je svrha tih društava:
1. Njegovanje gregorijanskog pjevanja prema starim rukopisima;
2. Njegovanje palestrinske glazbe;
3. Njegovanje moderne glazbe, koja se oslanja na prva dva oblika.
U ostalim zemljama postoje društva sv. Cecilije ili sv. Grgura, koja su često sjajno organizirana i disciplinirana, no što se tiče gregorijanskog pjevanja, u mnogo slučajeva ne posvećuju mu dosta pažnje, ali ipak mijenjaju neautentične melodije koje su se bile udomaćile u pojedinim biskupijama. Reforma je u tom pravcu potekla od aachenskog kanonika Boecklera i od glasovitih samostana Maria - Lach i Beurón. Ta reforma u zadnje vrijeme brzo kroči naprijed; osnovane su tako gregorijanske katedre na katoličkim sveučilištima u Fribourgu (Švicarska) i Parizu.


POSESTRIMSTVO
Zagreb, ožujak 1925., III./ br. 7, str. 102-105

LITURGIJSKI KUTIĆ (23)
Odlike gregorijanske i palestrinske glazbe

(Analiza motu propria o crkvenoj glazbi pape Pia X.)
(Nastavak)

Da uzmognemo razumjeti golemo značenje m o t u p r o p r i o pape Pia X. o crkvenoj glazbi, morat ćemo istaknuti još neke općenite ideje. Valja poći s općepriznatog stajališta da ljepota ljudskoga glasa uvelike nadmašuje ljepotu svih glazbala. Glazbala samo oponašaju ljepotu glasa ljudskoga grla. Odnos instrumentalne glazbe prema ljudskom pjevanju odgovara odnosu između kopije i originala, ili priviđenja prema javi.
Gregorijanska je umjetnost pjevanja. I stoga je ona dostojnija od umjetnosti glazbala da Bogu ljepote iskaže divljenje, zahvalnost i kajanje ljudskih srdaca. Ali kako to da se je u Starom zavjetu Bogu odavala čast harfom i psalterionom? Sveti Toma veli da je razlog u tomu što je židovski narod bio tvrde glave i vrlo osjetilan, pa su bila potrebna sva moguća bučna sredstva i čisto materijalna obećanja, samo da se u njemu uzdrži vjernost Bogu. No kršćanski je narod duhovan narod i zato on može ostvariti ideal, tj. može čistim ljudskim glasom - bez teretnih instrumentalnih privjesaka - najdostojanstveniju hvalu iskazati Stvoritelju.
Što se tiče orgulja, vrlo su slične ljudskom glasu i mogu poduprijeti pjevanje. No orgulje se smiju samo na svet način miješati s glasom vjernika i ni pod kojim ga uvjetom ne smiju ugušiti.
Gregorijansko je pjevanje homofono - j e d n o g l a s n o. Je li i to možda jedna odlika ili je pak homofono pjevanje dosadno? Evo dubokog, filozofskog značenja gregorijanske homofonije: Zvučna jednoglasnost najbolje izražava jedinstvenost. Glasovi vjernika međusobno se ne razlikuju, svi su istih misli i osjećaja - pravi kršćanski - i prema tome istim zvucima izražavaju da su cor unum et anima una - jedno srce i jedna duša. Nije li takvo jednoglasno pjevanje pravi izražaj kršćanske poniznosti, gdje se nitko ne želi istaknuti, već svi skupa žele zajedničkim silama što jednostavnije, poput prave djece, hvaliti Boga. - Ali jednoglasnost nije samo izražaj jedinstvene zajednice svih vjernika, već pokazuje da je i duša svakog pojedinog kršćanina u sebi jedinstvena, da u njoj nema nijedne suvišne misli ni htijenja, već da svi njezini dijelovi tvore jednu skladnu jedinstvenost. I zato iz iskustva znamo da gregorijanska glazba osvježuje, umiruje, unosi sklad u našu izmorenu dušu...
No najvažnija je odlika gregorijanskoga pjevanja njegova rječitost. U čemu je ova? Ta je glazba u uskoj, može se reći u bitnoj, vezi sa samim liturgijskim tekstom. Liturgijski tekst donosi riječi vječnoga života, riječi objavljene, koje je govorio Bog, Isus Krist, nadahnuti ljudi ili riječi koje ljudi govore. Ove Božje ili ljudske riječi imaju u sebi jednu emocionalni glazbeni sadržaj pa nam gregorijansko pjevanje slika izražava ovaj u riječima skriveni sadržaj. Gregorijanska glazba ne ovija riječi muzičkim ruhom, već su njezine melodije vanjski izražaj onog osjećajnog života koji se nalazi u tim riječima. A te su riječi, kako vidjesmo, često izražaj samog božanskog života te je gregorijanska glazba po tome u neku ruku zemni odsjev nebeskih melodija. Ona je iznad svake glazbe, a možda stoji u hijerarhiji umjetnosti na prvom i najvišem stupnju.
Sv. je Toma rekao: "Stvorenje je glas riječi, i svi stvorovi su kao kor glasova, koji ponavljaju tu istu Riječ". Jer cijeli svijet, sva priroda stvorena je po Riječi Božjoj. U urnebesu zvijezda i mora, ljepoti cvijeća, savršenosti razmnažanja, ugodnosti ljetnih večeri, spoznajemo moć, ljepotu, mudrost, dobrotu Božju. Zaista, sav je univerzum kao kor glasova, koji ponavlja Riječ Božju. I svi su ti zvuci proizašli iz praizvora Riječi, oni su prave službenice Riječi koja kraljuje i od koje dobivaju svoj opstanak. Isti taj kršćanski poredak vlada u odnosu između liturgijske – Božje - riječi i gregorijanske glazbe. I ona je samo odsjev, pokorna službenica, vjerna jeka kraljevskih riječi svete liturgije. Riječ je "bila u početku gregorijanske glazbe".
Još bi se mnogo toga moglo reći u prilog gregorijanskoj glazbi. Ona u sebi usredotočuje razne oznake kršćanstva. Ona je dionikom vječnosti. Njezino podrijetlo seže u ona pradavna vremena, kada je Bog objavio ljudima riječi koje ona glazbeno izražava. Ona se razvijala iz židovstva; i kao što je židovska vjera majka kršćanske, tako se u Novom zavjetu još uvijek čuju zvuci starog Jeruzalema. Ta Isus nije došao da dokine zakon židovski, već da ga usavrši. - No nije samo židovstvo bilo dionikom Kristova otkupljenja, već i poganstvo. I pogani i židovi čine sada jedan obnovljeni kršćanski narod; a gregorijanska glazba tvori sa židovskim i grčko-latinskim (poganskim) elementima obnovljenu jedinstvenu cjelinu.
Gregorijanska glazba ne poznaje egoistično SOLO pjevanje. Njezine su melodije pune poniznosti, ni ne znamo tko ih je sastavio; anonimne su. Njihova je jedina želja da pjevaju hvalu Božju; njihov izvor i njihova je svrha Bog. Prema tome, gregorijanska je glazba svetaca, unutarnji glazbeni izražaj svetosti.
Osim gregorijanske glazbe imamo i drugu vrstu liturgijske glazbe. To je vokalna polifonija koju je na visok stupanj podigao Palestrina. Crkva i njoj ustupa mjesto u liturgiji, jer ima neka obilježja koja su joj zajednička s gregorijanskom umjetnošću. No zapamtiti valja da je gregorijanska glazba savršenija i bolje odgovara duhu hvale Božje negoli palestrinska.
Često melodije i teme gregorijanske glazbe postaju bitnim dijelom kompliciranog ustrojstva palestrinske polifonije. Skladno bratsko zajedničko pjevanje svih četiriju glasova divan je glazbeni izražaj ljubavi. Iako nikada ne protuslovi riječi, ta se glazba nikada ne iskazuje tako snažno kao njezina starija gregorijanska sestra. Ona također svu svoju pažnju koncentrira izravno na Boga i izbjegava svaku misao na vidljivi svijet, koji bi mogao ljudske duše odvratiti od pobožnosti. I ta umjetnost sabire, moli i razmatra i divnija je po svojoj dubini negoli po prostranosti.
Moderne glazbene kompozicije, koje su u skladu s liturgijom i imaju temeljna obilježja gregorijanske i palestrinske umjetnosti, odgovaraju umjetničkim zahtjevima crkvene umjetnosti. Sve ostale glazbene tvorevine religioznog karaktera, koje mogu biti same po sebi prava remek-djela, stvorena na slavu Božju (Liszt: Sv. Franjo Asiški; Bach: Misa, Muka; Parzifal; Stabat Materi, Te Deum i dr.) nemaju mjesta u crkvi.
Sada razumijemo, zašto sva glazbena udruženja, koja kane skršiti glazbeni liberalizam - kako to vidjesmo u prošlom broju Posestrimstva - hoće provesti tri stvari: njegovanje gregorijanskog pjevanja prema starim rukopisima; njegovanje palestrinske glazbe i njegovanje moderne glazbe koja se prislanja uz prva dva oblika.
Iza ovog predgovora možemo preći na samo tumačenje velikog MOTU PROPRIO.


POSESTRIMSTVO
Zagreb, travanj 1925., III./ br. 8, str. 118-119

LITURGIJSKI KUTIĆ (24)
Mjesto pučke crkvene pjesme u liturgiji

(Analiza motu propria o crkvenoj glazbi pape Pia X.)
(Nastavak)

Vidjeli smo da je želja sv. Crkve da se služba Božja pjeva prema propisanim gregorijanskim melodijama ili polifono. Kako to da se u našim krajevima gotovo i ne poznaje takva služba Božja i da se pod misom pjevaju pučke popijevke, koje su često u očitom protuslovlju s molitvama što ih svećenik moli na oltaru. Nije li možda ovaj nesklad između pjesme naroda i molitve svećenika izražaj i slika onoga razilaženja koje danas, nažalost, postoji između obih u samom životu? Kakvo je naše stajalište prema ovim pučkim vjerskim popijevkama, koje su kod nas gotovo posve istisnule prekrasne službene crkvene melodije?
U prijašnjim se vremenima te pučke vjerske pjesme nisu nikada pjevale za vrijeme službe Božje[2]. Pjevale su se izvan crkve, u kućama, na poljima, zabavama, ulicama. Danas se može dopustiti ova pučka pjesma u crkvi, ali pod uvjetom da ne ometa gregorijanski pjevanu službu Božju. Prema tome, može se pjevati prije ili poslije propovijedi, za kršćanskog nauka, prije ili poslije službe Božje, kada vjernici dolaze i odlaze.
Danas se, nažalost, te pučke pjesme pjevaju za tihe mise. To je loše jer narod mora znati što svećenik moli na oltaru i mora moliti ili moleći pjevati, što traži sv. liturgija dotičnog dana.
Prema tome, za Podizanja i Pričesti ne smiju se pjevati ove pučke narodne pjesme. Iza Pretvorbe i za Pričesti mogu se pjevati latinske narodne pjesme, kao
O salutaria, Ave verum, Adore te itd., koje potpuno odgovaraju dotičnom liturgijskom času.
Crkva nimalo ne zabacuje pobožnu pučku pjesmu. Ona joj jedino označuje mjesto i od nje traži da je po obliku i sadržaju dostojna hvale Božje. Na žalost, mnoge su tzv. crkvene pjesme često svjetskog karaktera i podsjećaju nas na ljubavne, bećarske, kazališne. A kako je plitak, u najviše slučajeva, njihov sadržaj! Najljepše crkvene pučke pjesme nastale su pod utjecajem dubokih i umjetničkih latinskih crkvenih melodija. Možemo prema tome ustvrditi da Crkva ne samo da nije protivnica pučke crkvene pjesme već je najveća zasluga njezina latinskog bogoslužja da su se pod njegovim utjecajem porodile mnoge lijepe narodne crkvene pjesme.
Što se narodna pučka pjesma bude više držala granica, koje joj označuje sv. Liturgija - to jest da se ne miješa u samu službu Božju - i što se više bude držala liturgijskog sadržaja i gregorijanske glazbe to će njezina umjetnička vrijednost biti veća.


POSESTRIMSTVO
Zagreb, svibanj i lipanj 1925., III./ br. 9 i 10, str. 147-150

LITURGIJSKI KUTIĆ (25)
Naputak o crkvenoj glazbi

(Analiza motu propria o crkvenoj glazbi pape Pia X.)
(Nastavak)

Opća načela

U ovom broju nastavljamo s glasovitim m o t u p r o p r i o pape Pia X. od 22. XI. 1903. (Ovaj je prijevod izdala g. 1914. Nadb. tiskara u Zagrebu.) Sjetimo se da taj spis nije samo direktiva, već p r a v n i z a k o n i k crkvene glazbe i još je danas na snazi jer ga nije opozvao ni Benedikt XV. ni Pio XI. Evo teksta:
1.) "Crkvena glazba kao bitan dio svečane liturgije ima isti cilj koji ima i sama liturgija, a taj je slava Božja i posvećenje (sanctification et edification) vjernika. Ona povećava s j a j crkvenih obreda i kao što joj je svrha da prikladnom melodijom ukrasi liturgijski tekst koji je namijenjen razumijevanju vjernika, tako joj je svrha (propre fin) i da tekstu (liturgičnom) pribavi što veću snagu. Po njoj će vjernici biti više potaknuti na pobožnost i bolje pripravljeni za primanje plodova milosti, što ih u sebi sadrže svete tajne.
2.) Zato sveta glazba mora u velikoj mjeri posjedovati sva svojstva liturgije, i to poglavito svetosti formalnu dotjeranost (bonté de la forme), a iz njih po sebi izvire općenitost (universalité).
Mora biti SVETA, dosljedno mora da se kloni svega svjetovnoga, i to ne samo u sebi već i u načinu kojim je izvode.
Mora biti PRAVA UMJETNOST jer inače ne može u slušačima proizvesti onaj učinak koji Crkva nastoji postići time, što liturgiji pridružuje glazbu.
Mora biti OPĆENITA u tom smislu da je svakom narodu dopušteno da u crkvenim kompozicijama upotrijebi one posebne oblike koji na očit način tvore posebno obilježje njegove (narodne) glazbe. No ti se (narodni) oblici vjerojatno podvrgavaju općim načelima crkvene glazbe, i to tako da ne djeluju neugodno na nijednog pripadnika stranoga naroda."

Komentar prvoga poglavlja

Ovaj je dio već sam po sebi jasan. Sv. Otac ističe da se u svečanoj liturgiji moramo služiti glazbom koja je sveta, lijepa i općenita. Kod svečanog bogoslužja ne valja pjevati pod misom, već se mora pjevati misa. A kada se misa pjeva to znači da latinski tekst treba zaodjenuti melodijom. Budući da te melodije treba da budu glazbeni, zvučni izražaj svetosti - a svetost je univerzalna - to ne valja zaodjenuti taj službeni latinski tekst narodnim melodijama, koje bi mogle djelovati estetski neugodno na pripadnike drugog naroda. Iako se našem uhu katkada više sviđaju naše narodne pjesme, to objektivno ne znači da su ljepše od gregorijanskih. Kada ih, na primjer, slušamo u armenskoj katoličkoj crkvi, narodne melodije ostavljaju na nas čudan dojam, a jamačno na Armence ugodno djeluju. - Budući da je univerzalna, gregorijanska glazba ugodno djeluje na sve narode, a ako nam se možda u prvi mah čini da je dosadna, monotona, moramo biti uvjereni da je u nama nedostatak, a ne u gregorijanskoj glazbi i da moramo tako odgajati svoj sluh dok ne proniknemo u sve dubine umjetnosti.
Štoviše, ta je glazba službenica liturgijskom tekstu, Riječi Božjoj. Dok u mnogo slučajeva naše narodne crkvene pjesme nemaju nikakva pravog i dubokog sadržaja, tako da melodija posve potisne tekst, što je jedno veliko zlo - dotle gregorijanska glazba daje snagu tom tekstu, tako da bolje proniknemo u njegov sadržaj. "U početku liturgijske glazbe bijaše riječ...", koja je kraljica i vladarica melodije. Gregorijanska glazba kao da je kanal kroz koji teče milost Božja i zato vidimo da su se po njoj mnogi obratili - jer samo prava vjera može stvoriti tako veličanstvene melodije, govorahu obraćenici - a osim toga kod mladeži, koja njeguje tu glazbu, cvatu mnoga svećenička zvanja.
Ta se crkvena glazba bitno razlikuje od operne, kazališne, svjetovne. Nažalost, u našim crkvama još velikim dijelom vlada glazbeni liberalizam. Tu možete vidjeti kako se u crkve uvode operni pjevači i pjevačice, možete slušati violine, trube i druga glazbala, te ženski solo..., sve što je Sv. Stolica formalno zabranila. Kada to slušate, divite se tehničkoj dotjeranosti izvedbe, uživate u milozvučju, ali zaboravite da se nalazite u prisutnosti Božjoj. Crkva nije neprijateljica umjetnosti, ali budući da je crkvena glazba među ostalim samo sredstvo posvećivanja duša, to ona mora biti zvučni izražaj molitve, a ne drugih - po sebi dopuštenih osjećaja (svjetske radosti, bračne ljubavi). Liturgija obične osjećaje prosječnih ljudi ne prima neoplemenjene u svoj zagrljaj, već ih preobražava i kruni njihovo čelo aureolom svetosti. A to čini i gregorijanska glazba.
Crkva ipak nimalo ne odbacuje crkvene narodne pjesme, već im samo naznačuje stalno mjesto. Ta se pjesma može pjevati prije i poslije mise, prije i poslije vespera, kod tihih misa, kod sastanaka vjerskih društava, kod klečanja pred izloženim Presv. Sakramentom. "To je gorska žila koja se zgodno može iscrpljivati, a da se ne pređe zemljište, koje je isključivo ostavljeno službenom (latinskom) jeziku Crkve" (Bull. par. lit. 17. i 24. V. 1925., str. 174.)


[1] Izdala Nadbiskupska tiskara 1921.; kod tumačenja se poglavito služimo komentarom A. Gastonóa (Schola cantorum, Pariz).
[2] Vidi: Petit Guide pratique de Musique d'Eglise par Amédée Gastoné (Bonne Presse).