POSESTRIMSTVO
Šk.god. 1924./1925.
Godište III.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, rujan i listopad 1924., III./ br. 1 i 2, str. 22-25
LITURGIJSKI KUTIĆ (19)
Poduhovski ciklus - tajna posvećenja
Od 16. nedjelje poslije Duhova (28. IX. 1924.)
do kraja liturgijske godine (29. XI. 1924.)
Languentibus in Purgatorio qui purgantur ardore ni mio
extorquantur gravi supplicio subveniat tua compassio o Maria
Trpećima usred čistilišta koje vatra čisti prevelika koje
muka bije pregolema, Pomoć budi njima usmiljena, o Mario.
XIV. stoljeće
Zadnjom poduhovskom nedjeljom završava liturgijska godina, a prvom adventskom
ponovno započinje novi liturgijski ciklus. Krug će se oko kruga nizati,
i nova će pokoljenja na temelju sv. Liturgije u svojoj duši proživljavati
Isukrstov život, dok ne dođe sudac koji će učiniti kraj svemu vremenitom
i prolaznom životu.
Završit ćemo naše ovogodišnje liturgijsko razmatranje mišlju na naše mrtve.
O kako li su bijedni ljudi koji nemaju tu sreću da posjeduju Krista i da
žive po katoličkoj vjeri! Kada im netko umre, to se sjećaju pokojnika, a
ne misle na to da ovaj pokojnik još živi, samo što je odsutan. Oni ne pomišljaju
na to da je njihov miljenik vjerojatno u velikoj nesreći i da su mu dužni
pomoći. Dužni su to učiniti isto onako kao i kada bi doznali za jednoga
živog prijatelja, koji negdje u dalekom kraju stradava. A mi smo katolici
tako sretni da znamo za same osjećaje naših pokojnika, da se možemo uživjeti
i da možemo što više s njima i dijeliti. Tako smo sretni da možemo pokojnicima
i pomoći u njihovoj tuzi i nevolji.
Čitajte peti, šesti i sedmi psalam i odmah ćete čuti bijedno jecanje duša
u čistilištu. Čitajte Jobovu knjigu pa ćete doznati osjećaje tih duša: "Pomiluj
me, Gospode, jer moji dani, nisu ništa. A što je čovjek da se udostoji dati
mu svoju ljubav. Jer svakog ga jutra pohodiš i kušaš svakog časa. Kada ćeš
mi se smilovati, i kada ćeš me pustiti da malo odahnem? Zgriješio sam što
ću Ti učiniti, o čuvaru ljudi? Zašto si me učinio. Job Tebi protivni i zašto
sam sâm sebi na teret? Zašto ne uzimaš s mene moj grijeh i ne oduzimlješ
moj zločin... (Job 7.,16.- 2.): Brevijar 1. lekcija; Služba za pokojnike)".
"Dosadio je duši mojoj život; pustit ću uzde svojoj tužbi, govorit
ću pun gorčine u srcu. Reći ću Bogu; nemoj me osuditi; reci mi zašto tako
sa mnom postupaš. Zar Ti se čini dobro da me optužuješ i da me mučiš, mene
koji sam djelo Tvojih ruku..." (Job, X.; 1.- 7.).
Kada slušamo ovo jecanje naših pokojnika ili ovog ili onog pokojnika, zar
ne osjetimo u duši samilost i ne zavapimo sa sv. liturgijom: "Koji
si uskrisio Lazara, koji je u grobu zaudarao, udijeli mi, Gospode, mir i
mjesto odmora." (Rep. II. lekcije).
Jecanje se nastavlja:
"Tvoje su me ruke izjedale i ove su izobličile sve udove moga tijela
i ti bi htio da me tako na jednom uništiš? Sjeti se, molim, Te, da si me
načinio kao iz ilovače, i zar ćeš me u prah pretvoriti? Zar me nisi stukao,
kao što se tuče mlijeko; ukiselio kao sir? Odjenuo si me u kožu i meso,
izvezao si me iz kostiju i iz žila. Ti si mi dao život i Svoja dobročinstva
i Tvoje me je dobročinstvo usavršilo na životu." (Job, X., 9. - 12.).
Slušajući ovaj jauk i razmatrajući goleme kazne svakoga grješnika, brinemo
se i mi sami za svoju vlastitu sudbinu i molimo Gospoda:
"Gospode, kada ćeš doći suditi zemlju, gdje ću se skriti pred Tvojom
srdžbom? jer sam mnogo zgriješio u svome životu. - Strah me mojih grijeha
i pred Tobom se crvenim od stida. Kada dođeš suditi, nemoj me prokleti..."
I pripazite na samu umjetničku ljepotu ovih molitava! Tu ne srećete poredbe
kao: "Ti neizmjeran Bože, upotrebljavaš svoju vlast protiv jednog lista,
koga vjetar odnosi i ti progoniš osuđenu slamku." (Job, XIII. 23. -
28.) ili "Čovjek rođen od žene malo živi i obasut je bijedama. Raste
poput cvijeta i bježi kao sjena i nikada ne ostaje u istom stanju. Ima li
svjetska književnost ljepših proroka od ovih slika? Ili dirljivijih i jednostavnijih
stihova straha od sljedećih: "O jao meni, Gospode, jer sam mnogo griješio
u svom životu. Što ću učiniti, ja nesretnik? - kako da bježim, ako ne k
Tebi, o moj Bože? - Moja je duša silno uznemirena, ali joj Ti pomozi, Gospode."
(Rep. 5. lekcije).
I da si vjernici uzmognu što bolje ucijepiti svete osjećaje žalosti i nade,
sv. se liturgija odijeva u preobraženo ruho gregorijanskih melodija, koje
nas čuvaju od očaja i ispunjaju dušu radošću nad divnim planom Božjim, koji
na tako savršen način u jednu nerazrješivu cjelinu povezuje pravednost i
ljubav. Evo jednog takvog odsjeva nebeske radosti u tmurnoj noći Službe
mrtvih. Riječi su to samog Spasitelja (Iv.11.; 25.), za koje se vojujuća
i trpeća Crkva hvata kao utopljenik za kopno.
Ego sum resurrectio et vita qui credit in me etiam si
mortuus fuerit viet et omnis qui vivit et credit in me
non mori e tur in aeternum.
Ja sam uskrsnuće i život, tko vjeruje u me, pa makar on već
bio mrtav, živjet će i tko god živi i vjeruje u me, ne će
umrijeti u vijeke.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, studeni 1924., III./ br. 3, str. 35-37
LITURGIJSKI KUTIĆ (20)
Liturgijska reforma pape Pia X.
U prošloj smo godini prošli cijelu liturgijsku godinu i nastojali na temelju
citata upozoriti na njezine ljepote i na njezino dostojanstvo. No, ipak
je nemoguće razumjeti pravo značenje sv. Liturgije, ako se od nje otrgne
glazba koja tek izražava osjećaj prema svim njezinim ljepotama. Velika je
većina liturgijskih obraćenika (Huysmans, Walcheren, Claudel i dr.) bila
upozorena na sadržaj Liturgije, a prema tome i sv. katoličke vjere upravo
prema gregorijanskim melodijama, koje posebnim ruhom odijevaju svete tekstove.
Nije čudo što je upravo papa Pio X. izdao monumentalnu uputu o značenju
crkvene glazbe za život kršćanski. On je za lozinku svog pastirskog djelovanja
uzeo riječi sv. Pavla instaurare omnia in Christo (sve obnoviti u Kristu,
Ef. I. – 10.). Da bi taj opširni program ostvario u ljudskom rodu, podigao
je dva divovska pokreta: euharistijski i Katoličku akciju. U dekretu od
20. XII. 1905. veliki Papa uzima kao temelj "obnovi svega u Kristu"
dnevnu sv. Pričest, a u enciklici Il fermo proposito od 20. VI. iste godine
pokazuje glavna načela Katoličke akcije, tog vjersko-ćudorednog pokreta
u javnom društvenom životu. Ta su dva dokumenta Sv. Stolice kao dva granitna
supa, koji u obliku romanskog poluluka povezuju motu proprio o crkvenoj
glazbi od 22. studenoga 1923. Tek se kroz ovaj trosložni pâs tad može prodrijeti
u katedralu u Kristu obnovljenog i arhitektonski kontinuiranog ljudskog
društva.
Crkvena je glazba u uskoj vezi sa sakramentom sv. Pričesti. Pretvorba i
sv. Pričest su ona dva žarišta oko kojih se eliptično vrti liturgijski dan.
Melodije što se dnevno pjevaju pomoćno su sredstvo dušama da što dublje
shvate sav sadržaj svetih riječi, da se što pripravnije uzmogne primiti
sv. Pričest.
Jedan od bitnih elemenata katoličke vjere - socijalnost, a samo je po sebi
razumljivo da će ove izabrane čete katolika (Il fermo proposito, B. Pr.
etc 93), članovi Katoličke akcije - zajednički prisustvovati sv. misi i
sv. sakramentu pričesti i da će dati jednoglasan osjećajni, muzički odušak
svim nagonima koji ih gone sve do borbe protiv nekršćanske civilizacije
današnjega vijeka. Tako eto crkvena glazba nadopunjava jednu prazninu u
duši članova Katoličke akcije, stvara osjećajne veze između pojedinih članova
i svih skupa s Bogom euharistijskim.
Budući da se tzv. cecilijanski pokret crkvene glazbe u hrvatskim krajevima
sa svojim glasilom Sv. Cecilija razvija mimo Katoličke akcije, u mnogo slučajeva
u vezi s liberalima, vjerski indiferentnim nastojanjima, to će Posestrimstvo
u tijeku ove godine gledati da pobudi smisao za gregorijansku glazbu u redovima
jednog ogranka katoličkog pokreta. Uvjereni smo da se zdrav pokret prave
crkvene glazbe ne može zamisliti izvan društva katoličkog pokreta i da bi
valjalo ići za time da ne bude niti jednog društva koje ne bi imalo svoju
gregorijansku sekciju. Praksa je talijanskog djevojačkog pokreta pokazala
shvaćanje ovih ideja te je dobila i pismenu pohvalu od samog pape Pia XI.
za svoj Priručnik crkvenog pjevanja.
Prije negoli pređemo na samo tumačenje divnog motu proprio o crkvenoj glazbi
moramo zapamtiti: Misa koju je služio N. Gospod Isus Krist na posljednjoj
večeri bila je svečano pjevana, pontifikalna misa. I u prvim stoljećima
kršćanstva misa je uvijek bila pjevana i narod je izmjenice pjevao sa svećenikom.
Tiha je misa nastala tek poslije i dobro nam dolazi u današnjem užurbanom
vremenu. Ipak, trebala bi nam biti draža pjevana, svečana misa jer odgovara
dostojanstvu hrama Božjega i svečanih čina. Kod te se svečane mise moraju
pratiti riječi i kretnje svećenika; mora se posve točno znati što se moli.
Radi toga bi u rukama svakoga vjernika morao biti misal. To je želja sv.
Crkve, a to i odgovara socijalnom katoličkom duhu, koja ne želi da na sv.
misi svatko nešto posebno moli, već da svi skupa mole i istodobno razmatraju
isto, pod vodstvom svećenikovih riječi i čina na oltaru.
Uz to istaknimo da se u našim krajevima na vrlo rijetkim mjestima svečana
služba Božja obavlja onako kako to sv. Crkva želi. U tom smo pogledu silno
zaostali. Kod naših svečanih služba Božjih ili se pjevaju pjesme, koje se
uopće ne odnose na dijelove mise, koja se služi ili pjevači uvijek pjevaju
iste dijelove, a nikada ne uvježbaju ono što je karakteristično za pojedine
mise; što, naime, čini da ova misa nije jednaka kao prošloga tjedna ili
na sljedećoj svetkovini.
Pripovijeda se da je jedan svećenik došao papi Piu X. i rekao mu: "Sveti
Oče, Vi ste toliko toga zabranili, što će se napokon smjeti pjevati pod
misom?" Papa muzičar mu je odgovorio: "Sinko, pod misom se ne
pjeva, već se misa pjeva"....
U tim je riječima smisao liturgijske reforme. U sljedećem ćemo broju pokazati
shvaćanje i umjetničku ljepotu crkvene glazbe, a s tim ćemo naznačiti sredstva
prema kojima bi se unutar organizacije katoličkoga pokreta moglo poraditi
na promicanju liturgijskog i s tim u vezi gregorijanskog pokreta.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, prosinac 1924., III./ br. 4, str. 57-59
LITURGIJSKI KUTIĆ (21)
Motu proprio o crkvenoj glazbi pape Pia X.
Papa Pio X. izdao je 22. studenoga 1903., na svetkovinu sv. Cecilije,
rimske djevice, mučenice i zaštitnice glazbenika, motu proprio o crkvenoj
glazbi. Iako je oblik ovoga dokumenta sličan uputi, ipak je obvezatan, poput
svih kanonskih zakona za cjelokupnu Crkvu.
U uvodu su iznesene ove glavne misli:
a) crkvena umjetnost mora biti službenica sv. Liturgije. Kod službe Božje
treba sve bezuvjetno podrediti pravilima tih obreda;
b) svi vjernici moraju nastojati da nešto pridonesu ljepoti i dostojanstvu
hrama Božjega;
c) narod neka se ujedinjuje s općenitom molitvom Crkve prema javnoj i svečanoj
službi Božjoj (koja više odgovara socijalnom duhu Crkve od tihog i jednostavnog
bogoslužja);
d) sam narod mora aktivno sudjelovati u javnoj i svečanoj službi Božjoj;
e) obredi treba da budu što dostojanstveniji i ljepši jer su inače uvreda
nanesena beskrajnoj svetosti Božjoj i vape za strašnom kaznom;
f) poglavito se valja čuvati lošega utjecaja kazališne umjetnosti, a izbaciti
valja sve što ima imalo teatralno značenje.
Uvod u motu proprio [1]
"Među mnogobrojnim brigama duhovne pastve, što ih imamo ne samo prema
ovoj Apostolskoj Stolici, na koju smo i ako nevrijedni po nedohitnoj odluci
Božjoj nedavno uzdignuti, nego i prema svakoj pojedinoj Crkvi (biskupiji)
nesumnjivo je ona najveća, kojoj je zadaća da nastoji oko časti kuće Božje.
U ovoj se, naime, obavljaju božanska otajstva i puk se kršćanski sabire
da bi primio svete sakramente, pribiva nekrvnoj žrtvi, klanja se Presv.
Tijelu Gospodnjem te sudjeluje u molitvama crkve u javnom i svečanom liturgijskom
bogoslužju. U hramu se, dakle, Božjemu ne smije ništa zbivati, što bi bunilo
pobožnost vjernika i umanjivalo, ništa što bi im moglo biti na odvratnost
i na loš primjer, a poglavito ništa, što bi vrijeđalo svetost i dostojanstvo
sv. obreda te bilo nedostojno kuće Božje i Božjega Veličanstva.
Mi ćemo poglavito govoriti o pojedinim zloporabama koje se mogu dogoditi.
Za sada obraćamo pozornost na onu zloporabu koja je najčešća, a čini se
najteža da ju iskorijeniš pa je nerijetko moraš osuditi upravo na onim mjestima
gdje su ostale stvari, kao što su ljepota Božjega hrama, uzoran red obreda,
mnoštvo klera koji s najvećom pobožnošću i gorljivošću obavlja sv. Bogoslužje,
vrijedni najveće pohvale. Tu ćeš zloporabu, koja se izričito bavi navedenim
pohvalnim stvarima, naći u crkvenom pjevanju i crkvenoj glazbi. Uistinu,
bilo zbog nestalne i promjenjive naravi svoga umijeća, bilo zbog izobličenog
ukusa u protoku vremena, bilo zbog lošega utjecaja, što ga svjetska kazališna
glazba vrši na crkvenu, bilo zbog dopadljivosti koju glazba želi izravno
u nama izazvati, a nije moguće uvijek zadržati tu dopadljivost u pravim
granicama, bilo konačno zbog krivih nazora, kojima u toj stvari mnogi ugledni
i pobožni ljudi podlegoše, mnogo se griješi protiv ovog nepokolebivog crkvenog
zakona koji određuje da ovo umijeće mora biti u službi sv. Obreda. Taj je
zakon, međutim, jasno izražen u pojedinim crkvenim kanonima, u raznim općim
i provincijskim saborima te u odlukama svetih rimskih kongregacija i rimskih
biskupa, naših prethodnika.
Međutim, sa zadovoljstvom uviđamo da je u ovoj stvari, poglavito u zadnjih
deset godina, ponešto dobro učinjeno i u ovom svetom gradu Rimu i u mnogim
crkvama naše Italije, navlastito pak u nekih naroda, gdje su se preodlični
i za sv. bogoslužje gorljivi ljudi složili uz odobrenje Sv. Stolice i svojih
biskupa i društva da u pojedinim crkvama i svetištima procvate crkvena glazba.
No, te se reforme u dobrom smislu nisu pojavile kod svih naroda. Naše vlastito
iskustvo: mnoge pritužbe što nam sa svih strana stigoše u tako kratkom vremenu,
u kojem se Gospodinu svidjelo podignuti Nas na vrhunac Petrove stolice,
držasmo da se u ovom ne može više odgađati te da treba otvoreno i ukoriti
i osuditi zloporabu u sv. bogoslužju, što se protivi zakonu, koju smo gore
razložili. Kako je naša najtoplija želja da pravi kršćanski duh procvate
i da se u svih vjernika utvrdi, prva nam je dužnost pobrinuti se da taj
duh s obzirom na dostojanstvo i čast kuće Božje, da tamo gdje se sastaju
sljedbenici Kristovi, crpu iz prvoga vrela, naime sudjelujući u svetim otajstvima
i javnim i svečanim molitvama Crkve. Zaludu se pak uzdamo da će se na nas
izliti obilje milosti nebeske ako se naša pobožnost prema Bogu ne diže kao
ugodan miris, nego daje Gospodu u ruke bič kojim je nekada Isus Krist protjerao
nedostojnike iz Božjega hrama.“
"Stoga, da se ne bi tkogod ispričavao neznanjem propisa i da bi se
uklonila nesigurnost u tumačenju već izdanih odredaba, odlučismo ukratko
razložiti ona načela koja moraju vladati u crkvenoj glazbi te u jednoj slici
prikazati glavne crkvene odredbe s obzirom na zloporabe u ovoj stvari.
"Stoga potpunim znanjem i vlastitom ponukom izdajemo nazočnu uputu,
koja ima služiti kao kodeks prava za crkvenu glazbu, te krepošću našega
apostolskoga ugleda naređujemo da mora vrijediti kao zakon i da je se svi
vjernici moraju doslovce pridržavati".
POSESTRIMSTVO
Zagreb, siječanj i veljača 1925., III./ br. 5 i 6, str. 84-85
LITURGIJSKI KUTIĆ (22)
Sklad između glazbe i liturgijskih odredaba
(Analiza motu propria o crkvenoj glazbi pape Pia
X.)
Istaknimo još jednom da ovaj dokument ima u Rimokatoličkoj crkvi zakonodavnu
vrijednost. Papa o njemu govori kao pastir cjelokupne Crkve i svake pojedine
biskupije napose, i u njemu naređuje biskupima da u svojim vlastitim biskupijama
primijene ovu uputu. Papa ističe da je glazba, kako je danas organizirana
u mnogim crkvama, prava sablazan. Dok je sve drugo u hramu Božjemu i kod
obreda odmjereno i dostojanstveno, to mjesto tradicionalnih melodija imamo
vrlo često "glazbene kompozicije,... koje su udešene poput starih opera
i u najviše su slučajeva od tako neznatne umjetničke vrijednosti da ih ljudi
ne bi podnosili ni na najmanjem svjetovnom koncertu." (List od 8. XII.
1913. kardinalu Respighiju.) No glavna je nesreća što se je glazba udaljila
od liturgije.
Ovakva se necrkvena glazba uvukla u crkve jer se sviđa poluinteligentnim
ljudima; no ona nije nimalo pobožna. Dužnost je stoga papina da osudi ove
zloporabe i da upozori na tvorevine koje su pisane za Crkvu i u njezinu
duhu. U gore navedenom listu kardinalu Respighiju papa predviđa da će se
mnogi ljudi - a poglavito crkveni glazbenici - nešto začuditi kada doznaju
za ovu reformu, ali im njihov otpor ne će ni malo smetati jer će si ona
prokrčiti put, poglavito zato što se u njoj zahtijeva potpun sklad između
glazbe i liturgijskih odredaba.
Društva koja spominje Papa obično se nazivaju schola cantorum. Glasovite
su pariška Schola cantorum i barcelonska Orfeo catala. Trostruka je svrha
tih društava:
1. Njegovanje gregorijanskog pjevanja prema starim rukopisima;
2. Njegovanje palestrinske glazbe;
3. Njegovanje moderne glazbe, koja se oslanja na prva dva oblika.
U ostalim zemljama postoje društva sv. Cecilije ili sv. Grgura, koja su
često sjajno organizirana i disciplinirana, no što se tiče gregorijanskog
pjevanja, u mnogo slučajeva ne posvećuju mu dosta pažnje, ali ipak mijenjaju
neautentične melodije koje su se bile udomaćile u pojedinim biskupijama.
Reforma je u tom pravcu potekla od aachenskog kanonika Boecklera i od glasovitih
samostana Maria - Lach i Beurón. Ta reforma u zadnje vrijeme brzo kroči
naprijed; osnovane su tako gregorijanske katedre na katoličkim sveučilištima
u Fribourgu (Švicarska) i Parizu.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, ožujak 1925., III./ br. 7, str. 102-105
LITURGIJSKI KUTIĆ (23)
Odlike gregorijanske i palestrinske glazbe
(Analiza motu propria o crkvenoj glazbi pape Pia
X.)
(Nastavak)
Da uzmognemo razumjeti golemo značenje m o t u p r o p r i o pape Pia X.
o crkvenoj glazbi, morat ćemo istaknuti još neke općenite ideje. Valja poći
s općepriznatog stajališta da ljepota ljudskoga glasa uvelike nadmašuje
ljepotu svih glazbala. Glazbala samo oponašaju ljepotu glasa ljudskoga grla.
Odnos instrumentalne glazbe prema ljudskom pjevanju odgovara odnosu između
kopije i originala, ili priviđenja prema javi.
Gregorijanska je umjetnost pjevanja. I stoga je ona dostojnija od umjetnosti
glazbala da Bogu ljepote iskaže divljenje, zahvalnost i kajanje ljudskih
srdaca. Ali kako to da se je u Starom zavjetu Bogu odavala čast harfom i
psalterionom? Sveti Toma veli da je razlog u tomu što je židovski narod
bio tvrde glave i vrlo osjetilan, pa su bila potrebna sva moguća bučna sredstva
i čisto materijalna obećanja, samo da se u njemu uzdrži vjernost Bogu. No
kršćanski je narod duhovan narod i zato on može ostvariti ideal, tj. može
čistim ljudskim glasom - bez teretnih instrumentalnih privjesaka - najdostojanstveniju
hvalu iskazati Stvoritelju.
Što se tiče orgulja, vrlo su slične ljudskom glasu i mogu poduprijeti pjevanje.
No orgulje se smiju samo na svet način miješati s glasom vjernika i ni pod
kojim ga uvjetom ne smiju ugušiti.
Gregorijansko je pjevanje homofono - j e d n o g l a s n o. Je li i to možda
jedna odlika ili je pak homofono pjevanje dosadno? Evo dubokog, filozofskog
značenja gregorijanske homofonije: Zvučna jednoglasnost najbolje izražava
jedinstvenost. Glasovi vjernika međusobno se ne razlikuju, svi su istih
misli i osjećaja - pravi kršćanski - i prema tome istim zvucima izražavaju
da su cor unum et anima una - jedno srce i jedna duša. Nije li takvo jednoglasno
pjevanje pravi izražaj kršćanske poniznosti, gdje se nitko ne želi istaknuti,
već svi skupa žele zajedničkim silama što jednostavnije, poput prave djece,
hvaliti Boga. - Ali jednoglasnost nije samo izražaj jedinstvene zajednice
svih vjernika, već pokazuje da je i duša svakog pojedinog kršćanina u sebi
jedinstvena, da u njoj nema nijedne suvišne misli ni htijenja, već da svi
njezini dijelovi tvore jednu skladnu jedinstvenost. I zato iz iskustva znamo
da gregorijanska glazba osvježuje, umiruje, unosi sklad u našu izmorenu
dušu...
No najvažnija je odlika gregorijanskoga pjevanja njegova rječitost. U čemu
je ova? Ta je glazba u uskoj, može se reći u bitnoj, vezi sa samim liturgijskim
tekstom. Liturgijski tekst donosi riječi vječnoga života, riječi objavljene,
koje je govorio Bog, Isus Krist, nadahnuti ljudi ili riječi koje ljudi govore.
Ove Božje ili ljudske riječi imaju u sebi jednu emocionalni glazbeni sadržaj
pa nam gregorijansko pjevanje slika izražava ovaj u riječima skriveni sadržaj.
Gregorijanska glazba ne ovija riječi muzičkim ruhom, već su njezine melodije
vanjski izražaj onog osjećajnog života koji se nalazi u tim riječima. A
te su riječi, kako vidjesmo, često izražaj samog božanskog života te je
gregorijanska glazba po tome u neku ruku zemni odsjev nebeskih melodija.
Ona je iznad svake glazbe, a možda stoji u hijerarhiji umjetnosti na prvom
i najvišem stupnju.
Sv. je Toma rekao: "Stvorenje je glas riječi, i svi stvorovi su kao
kor glasova, koji ponavljaju tu istu Riječ". Jer cijeli svijet, sva
priroda stvorena je po Riječi Božjoj. U urnebesu zvijezda i mora, ljepoti
cvijeća, savršenosti razmnažanja, ugodnosti ljetnih večeri, spoznajemo moć,
ljepotu, mudrost, dobrotu Božju. Zaista, sav je univerzum kao kor glasova,
koji ponavlja Riječ Božju. I svi su ti zvuci proizašli iz praizvora Riječi,
oni su prave službenice Riječi koja kraljuje i od koje dobivaju svoj opstanak.
Isti taj kršćanski poredak vlada u odnosu između liturgijske – Božje - riječi
i gregorijanske glazbe. I ona je samo odsjev, pokorna službenica, vjerna
jeka kraljevskih riječi svete liturgije. Riječ je "bila u početku gregorijanske
glazbe".
Još bi se mnogo toga moglo reći u prilog gregorijanskoj glazbi. Ona u sebi
usredotočuje razne oznake kršćanstva. Ona je dionikom vječnosti. Njezino
podrijetlo seže u ona pradavna vremena, kada je Bog objavio ljudima riječi
koje ona glazbeno izražava. Ona se razvijala iz židovstva; i kao što je
židovska vjera majka kršćanske, tako se u Novom zavjetu još uvijek čuju
zvuci starog Jeruzalema. Ta Isus nije došao da dokine zakon židovski, već
da ga usavrši. - No nije samo židovstvo bilo dionikom Kristova otkupljenja,
već i poganstvo. I pogani i židovi čine sada jedan obnovljeni kršćanski
narod; a gregorijanska glazba tvori sa židovskim i grčko-latinskim (poganskim)
elementima obnovljenu jedinstvenu cjelinu.
Gregorijanska glazba ne poznaje egoistično SOLO pjevanje. Njezine su melodije
pune poniznosti, ni ne znamo tko ih je sastavio; anonimne su. Njihova je
jedina želja da pjevaju hvalu Božju; njihov izvor i njihova je svrha Bog.
Prema tome, gregorijanska je glazba svetaca, unutarnji glazbeni izražaj
svetosti.
Osim gregorijanske glazbe imamo i drugu vrstu liturgijske glazbe. To je
vokalna polifonija koju je na visok stupanj podigao Palestrina. Crkva i
njoj ustupa mjesto u liturgiji, jer ima neka obilježja koja su joj zajednička
s gregorijanskom umjetnošću. No zapamtiti valja da je gregorijanska glazba
savršenija i bolje odgovara duhu hvale Božje negoli palestrinska.
Često melodije i teme gregorijanske glazbe postaju bitnim dijelom kompliciranog
ustrojstva palestrinske polifonije. Skladno bratsko zajedničko pjevanje
svih četiriju glasova divan je glazbeni izražaj ljubavi. Iako nikada ne
protuslovi riječi, ta se glazba nikada ne iskazuje tako snažno kao njezina
starija gregorijanska sestra. Ona također svu svoju pažnju koncentrira izravno
na Boga i izbjegava svaku misao na vidljivi svijet, koji bi mogao ljudske
duše odvratiti od pobožnosti. I ta umjetnost sabire, moli i razmatra i divnija
je po svojoj dubini negoli po prostranosti.
Moderne glazbene kompozicije, koje su u skladu s liturgijom i imaju temeljna
obilježja gregorijanske i palestrinske umjetnosti, odgovaraju umjetničkim
zahtjevima crkvene umjetnosti. Sve ostale glazbene tvorevine religioznog
karaktera, koje mogu biti same po sebi prava remek-djela, stvorena na slavu
Božju (Liszt: Sv. Franjo Asiški; Bach: Misa, Muka; Parzifal; Stabat Materi,
Te Deum i dr.) nemaju mjesta u crkvi.
Sada razumijemo, zašto sva glazbena udruženja, koja kane skršiti glazbeni
liberalizam - kako to vidjesmo u prošlom broju Posestrimstva - hoće provesti
tri stvari: njegovanje gregorijanskog pjevanja prema starim rukopisima;
njegovanje palestrinske glazbe i njegovanje moderne glazbe koja se prislanja
uz prva dva oblika.
Iza ovog predgovora možemo preći na samo tumačenje velikog MOTU PROPRIO.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, travanj 1925., III./ br. 8, str. 118-119
LITURGIJSKI KUTIĆ (24)
Mjesto pučke crkvene pjesme u liturgiji
(Analiza motu propria o crkvenoj glazbi pape Pia
X.)
(Nastavak)
Vidjeli smo da je želja sv. Crkve da se služba Božja pjeva prema propisanim
gregorijanskim melodijama ili polifono. Kako to da se u našim krajevima
gotovo i ne poznaje takva služba Božja i da se pod misom pjevaju pučke popijevke,
koje su često u očitom protuslovlju s molitvama što ih svećenik moli na
oltaru. Nije li možda ovaj nesklad između pjesme naroda i molitve svećenika
izražaj i slika onoga razilaženja koje danas, nažalost, postoji između obih
u samom životu? Kakvo je naše stajalište prema ovim pučkim vjerskim popijevkama,
koje su kod nas gotovo posve istisnule prekrasne službene crkvene melodije?
U prijašnjim se vremenima te pučke vjerske pjesme nisu nikada pjevale za
vrijeme službe Božje[2].
Pjevale su se izvan crkve, u kućama, na poljima, zabavama, ulicama. Danas
se može dopustiti ova pučka pjesma u crkvi, ali pod uvjetom da ne ometa
gregorijanski pjevanu službu Božju. Prema tome, može se pjevati prije ili
poslije propovijedi, za kršćanskog nauka, prije ili poslije službe Božje,
kada vjernici dolaze i odlaze.
Danas se, nažalost, te pučke pjesme pjevaju za tihe mise. To je loše jer
narod mora znati što svećenik moli na oltaru i mora moliti ili moleći pjevati,
što traži sv. liturgija dotičnog dana.
Prema tome, za Podizanja i Pričesti ne smiju se pjevati ove pučke narodne
pjesme. Iza Pretvorbe i za Pričesti mogu se pjevati latinske narodne pjesme,
kao
O salutaria, Ave verum, Adore te itd., koje potpuno odgovaraju dotičnom
liturgijskom času.
Crkva nimalo ne zabacuje pobožnu pučku pjesmu. Ona joj jedino označuje mjesto
i od nje traži da je po obliku i sadržaju dostojna hvale Božje. Na žalost,
mnoge su tzv. crkvene pjesme često svjetskog karaktera i podsjećaju nas
na ljubavne, bećarske, kazališne. A kako je plitak, u najviše slučajeva,
njihov sadržaj! Najljepše crkvene pučke pjesme nastale su pod utjecajem
dubokih i umjetničkih latinskih crkvenih melodija. Možemo prema tome ustvrditi
da Crkva ne samo da nije protivnica pučke crkvene pjesme već je najveća
zasluga njezina latinskog bogoslužja da su se pod njegovim utjecajem porodile
mnoge lijepe narodne crkvene pjesme.
Što se narodna pučka pjesma bude više držala granica, koje joj označuje
sv. Liturgija - to jest da se ne miješa u samu službu Božju - i što se više
bude držala liturgijskog sadržaja i gregorijanske glazbe to će njezina umjetnička
vrijednost biti veća.
POSESTRIMSTVO
Zagreb, svibanj i lipanj 1925., III./ br. 9 i 10, str. 147-150
LITURGIJSKI KUTIĆ (25)
Naputak o crkvenoj glazbi
(Analiza motu propria o crkvenoj glazbi pape Pia
X.)
(Nastavak)
Opća načela
U ovom broju nastavljamo s glasovitim m o t u p r o p r i o pape Pia X.
od 22. XI. 1903. (Ovaj je prijevod izdala g. 1914. Nadb. tiskara u Zagrebu.)
Sjetimo se da taj spis nije samo direktiva, već p r a v n i z a k o n i
k crkvene glazbe i još je danas na snazi jer ga nije opozvao ni Benedikt
XV. ni Pio XI. Evo teksta:
1.) "Crkvena glazba kao bitan
dio svečane liturgije ima isti cilj
koji ima i sama liturgija, a taj je slava Božja i posvećenje (sanctification
et edification) vjernika. Ona povećava s j a j crkvenih obreda i kao što
joj je svrha da prikladnom melodijom ukrasi liturgijski tekst koji je namijenjen
razumijevanju vjernika, tako joj je svrha
(propre fin) i da tekstu (liturgičnom)
pribavi što veću snagu. Po njoj će
vjernici biti više potaknuti na pobožnost i bolje pripravljeni za primanje
plodova milosti, što ih u sebi sadrže svete tajne.
2.) Zato sveta glazba mora u velikoj mjeri posjedovati sva svojstva liturgije,
i to poglavito svetosti formalnu dotjeranost
(bonté de la forme), a iz njih po sebi izvire općenitost
(universalité).
Mora biti SVETA, dosljedno mora da se kloni svega svjetovnoga, i to ne samo
u sebi već i u načinu kojim je izvode.
Mora biti PRAVA UMJETNOST jer inače ne može u slušačima proizvesti onaj
učinak koji Crkva nastoji postići time, što liturgiji pridružuje glazbu.
Mora biti OPĆENITA u tom smislu da je svakom narodu dopušteno da u crkvenim
kompozicijama upotrijebi one posebne oblike koji na očit način tvore posebno
obilježje njegove (narodne) glazbe. No ti se (narodni) oblici vjerojatno
podvrgavaju općim načelima crkvene glazbe,
i to tako da ne djeluju neugodno na nijednog pripadnika stranoga naroda."
Komentar prvoga poglavlja
Ovaj je dio već sam po sebi jasan. Sv. Otac ističe da se u svečanoj liturgiji
moramo služiti glazbom koja je sveta, lijepa i općenita. Kod svečanog bogoslužja
ne valja pjevati pod misom, već se mora pjevati misa. A kada se misa pjeva
to znači da latinski tekst treba zaodjenuti melodijom. Budući da te melodije
treba da budu glazbeni, zvučni izražaj svetosti - a svetost je univerzalna
- to ne valja zaodjenuti taj službeni latinski tekst narodnim melodijama,
koje bi mogle djelovati estetski neugodno na pripadnike drugog naroda. Iako
se našem uhu katkada više sviđaju naše narodne pjesme, to objektivno ne
znači da su ljepše od gregorijanskih. Kada ih, na primjer, slušamo u armenskoj
katoličkoj crkvi, narodne melodije ostavljaju na nas čudan dojam, a jamačno
na Armence ugodno djeluju. - Budući da je univerzalna, gregorijanska glazba
ugodno djeluje na sve narode, a ako nam se možda u prvi mah čini da je dosadna,
monotona, moramo biti uvjereni da je u nama nedostatak, a ne u gregorijanskoj
glazbi i da moramo tako odgajati svoj sluh dok ne proniknemo u sve dubine
umjetnosti.
Štoviše, ta je glazba službenica liturgijskom tekstu, Riječi Božjoj. Dok
u mnogo slučajeva naše narodne crkvene pjesme nemaju nikakva pravog i dubokog
sadržaja, tako da melodija posve potisne tekst, što je jedno veliko zlo
- dotle gregorijanska glazba daje snagu tom tekstu, tako da bolje proniknemo
u njegov sadržaj. "U početku liturgijske glazbe bijaše riječ...",
koja je kraljica i vladarica melodije. Gregorijanska glazba kao da je kanal
kroz koji teče milost Božja i zato vidimo da su se po njoj mnogi obratili
- jer samo prava vjera može stvoriti tako veličanstvene melodije, govorahu
obraćenici - a osim toga kod mladeži, koja njeguje tu glazbu, cvatu mnoga
svećenička zvanja.
Ta se crkvena glazba bitno razlikuje od operne, kazališne, svjetovne. Nažalost,
u našim crkvama još velikim dijelom vlada glazbeni liberalizam. Tu možete
vidjeti kako se u crkve uvode operni pjevači i pjevačice, možete slušati
violine, trube i druga glazbala, te ženski solo..., sve što je Sv. Stolica
formalno zabranila. Kada to slušate,
divite se tehničkoj dotjeranosti izvedbe, uživate u milozvučju, ali zaboravite
da se nalazite u prisutnosti Božjoj. Crkva nije neprijateljica umjetnosti,
ali budući da je crkvena glazba među ostalim samo sredstvo posvećivanja
duša, to ona mora biti zvučni izražaj molitve, a ne drugih - po sebi dopuštenih
osjećaja (svjetske radosti, bračne ljubavi). Liturgija obične osjećaje prosječnih
ljudi ne prima neoplemenjene u svoj zagrljaj, već ih preobražava i kruni
njihovo čelo aureolom svetosti. A to čini i gregorijanska glazba.
Crkva ipak nimalo ne odbacuje crkvene narodne pjesme, već im samo naznačuje
stalno mjesto. Ta se pjesma može pjevati prije i poslije mise, prije i poslije
vespera, kod tihih misa, kod sastanaka vjerskih društava, kod klečanja pred
izloženim Presv. Sakramentom. "To je gorska žila koja se zgodno može
iscrpljivati, a da se ne pređe zemljište, koje je isključivo ostavljeno
službenom (latinskom) jeziku Crkve" (Bull. par. lit. 17. i 24. V. 1925.,
str. 174.)
[1] Izdala Nadbiskupska tiskara 1921.; kod tumačenja se poglavito služimo
komentarom A. Gastonóa (Schola cantorum, Pariz).
[2] Vidi: Petit Guide pratique de Musique d'Eglise par Amédée Gastoné
(Bonne Presse).