KATOLIČKI LIST
Zagreb, 11. 9. 1924., br. 37, str. 441-444private
L U R D
(Osobni dojmovi prigodom 52. narodnog francuskog hodočašća od 20. do 28. kolovoza 1924.: Zoran opis Ureda za liječničke preglede - Bureau des Constatations médicales. - Kako se događa čudo. - Kako ga liječnici ustanovljuju. - Pet čudesnih ozdravljenja. - Što ozdravljenici govore).
"Tko je to vidio, svjedočio je: i njegovo je svjedočanstvo istinito."
Ivan XIX, 35.
Mjesto uvoda
Ovaj prikaz lurdskih događaja nema literarnih pretenzija. To su izvadci iz dnevnika jednoga hodočasnika, laika koji nastoji da se što većom naivnošću prikaže ono što je sam vidio i tako djelovati na one ljude koji nisu bili tako sretni uvjeriti se u Lurdu na vlastite oči o velikim događajima - o čudima. Pisac ovih redaka je žalio što nije liječnik jer bi inače mnogo temeljitije shvatio veličanstvenost Božanske intervencije. - Nastojao je također što vjernije prikazati što je vidio; nije isključeno da su se u ovaj prikaz uvukle neke pogrješke; da su imena krivo napisana, da bolest nije posve točno karakterizirana. Nadamo se kako će unatoč tih nedostataka ovaj prikaz mnoge čitaoce uvjeriti o strogom postupanju ureda za liječničke preglede koji je prigodom 52. francuskog narodnog hodočašća od 17 ozdravljenja samo 5 proglasio "ozdravljenjima koja nadmašuju prirodne sile".
Tuluz, 21. VIII. 1924.
Stigao sam ovamo vlakom iz Lyona i to preko Tarascona i Cette-a. Lijepo je bilo tek oko ovoga posljednjega grada gdje sam po prvi puta opazio Sredozemno more. Bilo je posuto bijelim jedrenjacima. - U vlaku je sjedio sa mnom jedan redovnik, Lazarista iz Tunisa, bradat poput svetoga Franje Saleškog. Pripovjedao mi je o stanju Crkve u Tunisu i o njenim poteškoćama. Kaže da Muslimani preziru kršćane bez vjere, a naprotiv poštuju one koje vrše svoje vjerske dužnosti. Pripovijedao mi je također o srpskoj vojsci u Bizertu i o dobrome odgojnom utjecaju što ga je na nju, a poglavito na časnike, vršio kontakt s Francuzima.
Napokon je i mrak pao, a vlak stiže u Tuluz. Iziđem. Odmah opazim u čekaonici trećega razreda u crno odjevene redovnice te hodočasnike s medaljicama i crvenim križem na prsima. Od bolesnika poglavito se isticala jedna redovnica koja je gotovo nepomično sjedila prislonjena uza zid te neki stariji gospodin. - Doskora dođoše lijepo odjeveni mladići i odnesoše bolesnike na peron gdje je čekao vlak spreman da krene prema Bayonne-i. Došlo je i drugih bolesnika koji su išli, podbočivši se o svoje pratioce, i mučno se dizali u svoje vagone. Pred vagonima je bilo svećenika, redovnika, redovnica, djevojaka. Jedni su šetali, a drugi razgovarali mašući pri tome živahno rukama.
Lurd, 21. 08. 1924. 10 sati prije podne.
Bio sam na željezničkoj stanici. Malo prije stigla su dva vlaka. Došlo je većim dijelom ženskoga svijeta, nelijepa, od sunca opaljena lica koja su brige i trpljenje izobličila. Tu i tamo mogla se među njima opaziti koja podebela domaćica. - Vani pred izlazom ležali su na nosiljkama raznovrsni bolesnici i to većinom djevojčice i žene. Među njima svratih pozornost na jednu posve blijedu i mršavu Španjolku, crnih i velikih očiju koje su se caklile i kao da su bile uklonjene u dva poput snijega bijela i široka okvira. Nisam razumio što je govorila, ali sam vidio kako je rukom pokazivala na svoj trbuh. Promatrao sam jadnu djevojku s otvorenom ranom pod uhom, jednu drugu iznakaženih ličnih crta i iskrivljene ruke; Meni se činila kao ludom. - Zeleni otvoreni autoomnibus tramvaji primali su na se nosiljke s ljudskim ostatcima i vozili ih prema bolnici Notre-Dame des Douleurs, Hospice Bernadette i još nekim drugim bolnicama. - Razni nosači i skauti neprestano su se po kolovozu žurili: jedni su prenosili bolesnike, a drugi gurali kolica ili nudili bolesnicima okrepljujuće napitke. Redovnice s velikim bijelim pregačama, izrazitim crvenim križem na prsima i crnim debelim velom oko ramena hitro su se vrtile, zaustavljale i živahno "rukama govorile" - bile su u svom elementu.
Lurd, 21. 08. 1924. 7 sati uvečer
Ostali sam dio prije podneva proveo s Vl. g. Lafforqueom, urednikom lurdskoga časopisa "La Source". Tako je prošlo prije podne, a vlč. René Gaella, urednika lurdskoga časopisa "La Croix de Lourdes" kojega smo tražili, nismo našli. - Iza objeda otišao sam smjesta na stanicu dočekati glasoviti "Bijeli vlak" koji iz Pariza doprema teške bolesnike. Vlak je međutim, stigao već u podne. Ipak je oko pedeset bolesnika pred kolodvorom, bilo u nosiljkama, bilo u trokolicima. Uzastopno dolazili su po njih veliki autobusi i odvažali ih dok su međutim, nosači s perona donosili nove bolesnike koje su uvijek novi vlakovi dovozili u Djevičin grad. Toliko je napokon bilo bolesnika da ne mogoh na pojedince više ni svraćati pažnju, kao što sam to još učinio prije podne. Među ovima bile su umiljate sušičave djevojke pa žene kojima su obrazi bili kao obrasli nezgrapnim, modrim, krupnim gljivama. Druge nisu imale nosa, umjesto njega bile su rupice u licu. Eto zatim, slijepih mladića i djevojaka koje polako vode, pa djece sa zgrčenim, zakržljalim nožicama i mnogo drugih bolesnika.
U 4 četvrt popodne pođem k špilji; no srećom, bilo je toliko svijeta pred crkvom Sv. Krunice da sam morao pričekati na procesiju s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Stajao sam na zgodnom mjestu, prema izlazu "reu de la Grotte". Prije nego li će procesija krenuta od Špilje, narod je molio krunicu. Svećenstvo je stajalo tu raskriljenih ruku i predvodilo te molitve. Iza svake desetke tri puta otegnuto se zapjevao divni, anđeoski koralni: "Gloria Patri..." te potresni i moćni "Parce Domine, Parce populo tuo, ne in aeternum irascaris nobis: - Poštedi nas Gospode, Poštedi narod svoj, nemoj da se u vijeke na nas srdiš. Iza toga se ushićeno pjevao "Magnificat" te pojedini stihovi psalma Lauda Jerusalem Dominum, lauda Deum tuum Sion koji su se izmjenjivali sa zanosnim poklicima obožavanja: Hosana, hosana, hosana filio David. Kada je orleanski kardinal Touchet počeo s Presvetim blagoslivljati svakoga pojedinog bolesnika, a jedan svećenik snažno zazivao: Gospode, mi ti se klanjamo; Gospode, mi se ufamo u te; Gospode, mi te ljubimo; Gospode, onaj koga ljubiš, bolestan je; Gospode, daj mi progledati; Gospode, daj mi prohodati... tada su jamačno mnoge oči proplakale. Sav narod jednodušno je ponavljao ove bolne usklike i tako zasvjedočio vjeru u prisutnost Galilejskoga čudotvorca Isusa Krista, Sina Božjega, i u istinitost katoličke vjere, vjere izvan koje se nalazi samo laž i taština. Jedan je kardinal svete rimske Crkve nosio Svetootajstvo, a svećenstvo je rimske Crkve molilo u ime naroda i pred narodom. I ako tom prilikom koji bolesnik zaista u tren oka ozdravi, onda je Bog pod prilikama pšeničnoga kruha nazočan i svi su "apsurdi" Katoličke Crkve živa, spasavajuća istina. I sveti Sakrament polako je prolazio pokraj ispruženih i sjedećih bolesnika...
Navečer su Verdunci prije procesija sa svijećama pjevali: Joanna, Joanna, sant Joanna, ora, ora, ora pro nobis. Sama procesija bila je čarobna: tisuće upaljenih svijeća, električnim žaruljama rasvijetljena bazilika čiji se neogotički zvonik na daleko vidio... Sve mi je to bilo kao bajka uzeta iz carstva dječje mašte...
Nakon ove noćne procesije sav je narod upaljenim svijećama, kao s gorućim
tulipanima u ruci, pjevao urnebesni "Credo" - "Vjerujem".
Oko pedeset tisuća ljudi duboko je spustilo svijeće kada je melodija došla
do značajnih riječi: "et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria
Virgine" i do polaganoga razvučenog: "et homo factus est".
Kod drugih riječi svijeće su se u znak oduševljenja opet dizale gore prema
zvijezdama, a kad je pjesma došla do riječi "et unam, sanctam, catholicam
et apostolicam Ecclesiam", kao da se to užareno jezero podiglo za metar
više i sav je narod polako pobožno pjevao svaki ovaj atribut crkve: jedne
svete, katoličke i apostolske.- Činilo se kao da je tako prionuo uz svaku
ovu riječ, da je teška srca prelazio na drugu.- Oh, čarobne li bajke o rasvijetljenim
crkvama, vatrenim rijekama i jezerima, zanosnim pjesmama, čudesnim ozdravljenjima
i svetim ljudima koji iz ljubavi bližnjemu žrtvuju svoj život; bajkovita
li prizora što ga Otac nebeski priređuje svojoj zemnoj dječici!
Lurd, 22.VIII.1924. 3 sata.
Jutro nisam opazio ništa osobito. Mnogo naroda vrvilo je ulicama, a razne skupine pjevale su pred bazilikom i na putu koji se penjao uz Križni put. Neko sam vrijeme prisustvovao misi Limoškog proštenja koja je započela u bazilici već u 9 sati. Sav narod jednoglasno je pjevao veličanstveni gregorijanski "Credo", a iza toga himan "Ave maris stella".
Poslije podne dobio sam od abbé Eckera novinarsku iskaznicu s kojom sam smio u Ured za liječničke preglede (Bureau des Constataions médicales). - Govorio sam također s g. A. Michelinom, glavnim dopisnikom pariškoga dnevnika "La Croix" te s ravnateljicom ugledne pariške ženske revije "Lumen". Iza objeda bio sam dulje vremena pred piscinama (kupeljima) i promatrao dolazak bolesnika; jedne donose na nosiljkama, druge dovoze u trokolicama, a neki se teško, bolno prislanjaju o svoje pratioce. Oh, lurdskih li pratilaca, nosača, trhonoša; poput Božjih serafa gore od ljubavi prema bijednim izobličenim ljudima: dok nose, turaju, prate svoje bijedne i prebijedne štićenike, mole, mole i ne prestaju moliti krunicu. Neki među njima su i trbušasti i nespretni; vidi se da su navikli na posve druge poslove. Od bolesnika najviše me se doimaju beznosi ljudi ljubičasta krastava lica te slijepci koji se grčevito drže svojih pratilaca i nesigurno uz njih stupaju. Ni na jednom od ovih bezbrojnih izmučenih lica ne vidjeh znaka očaja: trpljenje, kao da ih je preobrazilo pa zadobiše neki posebni sjaj i ljepotu punu nepronicljive dubine. - Pred samim piscinama (kupeljima) leže mnogi bolesnici na nosilima i trokolicama te čekaju dok na njih ne dođe red da ih unesu kroz jedna od trojih vrata. Jedan bradati svećenik molio je krunicu glasno i raskriljenih ruku, a dva su mu druga pomagala. Narod je odgovarao. Gregorijanski, beskrajni, vječni "Gloria Patri" otpjevao bi se nakon svake desetke. Osim toga, svećenik bi u tim razmacima glasno vapio: Naša Gospo Lurdska, izliječi nam naše bolesnike - Naša Gospo Lurdska, izliječi nam naše bolesnike - Utočište grješnika, smiluj nam se...
Sav brojan narod koji je stajao pred piscinama (kupeljima), s istom bi nadom ponavljao tu smionu prošnju. Vapaje bi završavali obično sa "Parce Domine, parce populo tuo: ne in aeternum irascaris nobis" - tom bolnom molitvom ispaćene djece koja iz ove doline trpljenja i suza vape za milosrđem neizmjernoga sveprisutnog Boga. - Krunica se dalje neprestano molila i molila; ona, kao da je ono ubojito oružje zemaljskih vojnika kojim najuspješnije jurišaju na nebesku tvrđavu. Međutim, jedni bolesnici ulazili su na kupanje, a drugi iz kupelji izlazili. - Sam nisam vidio unutrašnjost piscina. Jedna mi je Parižanka, koja se kupala, rekla da taj obred jako djeluje na dušu. Kod svlačenja se moli, zatim se poljubi kip Bogorodice te ulazi u "čudotvornu" vodu kroz koju su često prošli i teško bolesni te u njoj ostavili tragove svojih bolesti. - To je tzv. trajno lurdsko čudo: u ovim piscinama tako reći umjetno se uzgajaju razni uzročnici bolesti, a nikada se nije čulo da bi se itko u njima okužio.
Gospođica Anny Poyet - sestra apostola normalke, Pierrea o kojemu je pisao Georgs Goyan te naša "Luč" - reče mi da joj je jedna od njezinih prijateljica, Mlle Petit, dragovoljna "infirmiere" (bolničarka), priopćila da je jedna bolesnica u času ozdravila od upale potrbušnice. Kod ručka se govorilo da je sinoć u 7 sati jedna bolesnica u piscini (kupelji) ozdravila. Sâm nisam ništa vidio ni Liječnički ured nije ništa službeno objavio...
Lurd, 22. VIII. 1924. 10.15 uvečer.
Najradije bih odmah pisao o čudu o kojemu sam se uvjerio vlastitim očima. No idemo redom! Čini mi se da se danas molilo s više žara. Prije euharistijske procesije bolesnici su na Esplanadi ležali na nosiljkama. Bilo ih je vrlo mnogo; zasigurno više stotina. Jedan bradati svećenik predmolio je krunicu, a prije svake desetke rastumačio bi sadržaj njenoga otajstva. Osim toga bi se po tri puta razlijegao "Gloria Patri", te "Parce Domine", a završavalo se pjesmom Lodate (t.j. Laudate), lodate, lodate Mariam. Kad se procesija počela približavati, francusko pjevanje presta i svečani zvuci latinskoga psalma "Lauda Jerusalem Dominum: lauda Deum tuum Sion. Hosana, hosana, hosana filio David..." dopre do mojih ušiju. - Sprijeda su stupala dječica u plavome odijelu s bijelim rupcem (lurdske konfesionalne škole?), te Noelistice (ženske organizacije Katoličke Akcije) i djevojke s velikim i dugačkim bijelim velima oko glave i ramena. Na svakih dvadeset koraka nosile su po jednu bijelu zastavu s križem. Polako su i svečano stupale dijeleći se u sredini. Jedne su se penjale na desnu, a druge na lijevu stranu uzvišenja koje vodi prema bazilici. Na ogradi su, poput štitova, postavile svoje bijele zastave i u svojim bijelim haljinama gledale prema procesiji. Zatim je istim odmjerenim korakom, po ritmu beskrajne vječnosti, stupala mala četa katoličkih skauta noseći zelenu zastavu s crvenim jeruzalemskim križem. Eto muževa, te klera i naizad samoga Isusa Krista pod prilikom kruha, gdje ga nose pod malenim nebom. Ljudi padaju na koljena, okrenuvši se prema Presvetome ... Ponavljao sam što sam bolje znao zazivanja grlatoga svećenika. Zacijelo je bio redovnik – asumpcionist .- Asumpcionisti, naime, organiziraju velika narodna proštenja u Svetu Zemlju, Rim, Lurd i drugdje. Čine mi se kao clunyški srednjovjekovni monasi koji su organizirali oboružana proštenja k svetomu Jakovu od Kompostele i koji su oduševljavali Europu za velike Križarske vojne. - Čim se završila procesija, požurim se u liječnički ured. Na jednom prozoru bilo je napisano: 27. kolovoza. Hodočašće. Gospođica Hélene Macagne, 22 godine, iz Le Muy-a (Var), aux Cadenades. Bolovala od dorsolumbalne Pottove bolesti (malum Potti). Ozdravila kod procesije 21. kolovoza. - Sâm nisam vidio ovoga ozdravljenja jer tada još nisam imao novinarsku iskaznicu.
Stupim u taj glasoviti "Bureau des Constatations medicales". To su dvije sobe, jedna do druge, spojene širokim otvorenim vratima. U prvoj sobi do zida su klupe, a na zidu su povješane razne slike: fotografije ozdravljenikâ prije i poslije ozdravljenja, slike raznih rana, velike radiografske (röntgenske) snimke, te slika dr. Boissarie-a. Dvoja mala zatvorena vrata s desne strane vode u sobe za liječničke preglede. S lijeve strane vode velika vrata u sobu za liječnike. I u ovoj su dvoja vrata te dva ormara za službene knjige i jedan veliki četverokutni stol.- Kad sam stupio u prvu sobu, određenu za novinare i publiku, zatekao sam mnogo svijeta. Bilo je tu liječnika, svećenika i gospođa te jedan časnik. Nakon nekoga vremena vrata se otvore; nosači unesu nosila i polože ih na zemlju. U njima je ležala blijeda, mršava, crnomanjasta djevojka - Une miraculée - ozdravljenica. Sama hoće ustati s nosila. Ne daju joj. Polako je pridignuta. S a m a prohoda, ode u sobu za liječnike i sjedne nasuprot Dr. Marchaudu.
(Nastavit će se)
KATOLIČKI LIST
Zagreb, 18. 9. 1924., br. 38 str. 460-461private
L U R D
(Nastavak)
Poletio sam u sobu rezerviranu za liječnike, ne znajući da je publici strogo zabranjeno ući u nju. Stajao sam sa svojom bilježnicom tik iza dr. Marschauda i gledao ozdravljenici u lice. Liječnik izvadi svjedodžbe bolesnice i stane je ispitivati. Iz toga sam razabrao uglavnom ovo: Gospođica Paule Parizot, 24 godine stara, studentica medicine nastanjena u Pavillon-sous Bois (Seine). Došla je u Lurd s teško bolesnima pariškoga "Bijelog vlaka". Bila je teško bolesna. Putem je užasno trpjela. Liječnička svjedodžba dr. Joranda iz Frenville-a (Seine et Oise) od 28. VII. 1924. tvrdi da ima "peritonite tuberculeuse " - peritonitis tuberculosa - sušičavu upalu trbušne opne, tri puta operirana, sa sraslinama (adhérences) i otvorenim ranama (éventratiom)." Liječnik je dodao da bolesnica mora neprestano ležati. - Već je u svojoj desetoj godini imala više napadaja upale slijepoga crijeva. U svibnju 1921. g. operirana je prvi puta i to s prividnim uspjehom. Počela je bacati krv. Početkom zime 1921. ponovno je operiraše. Pokaza se karakteristična upala trbušne opne. U prosincu 1922. oboli od upale mozgovne opne (méningite, meningitis) i posve oslijepi. Nakon tri tjedna, u mjesecu veljači 1923. opet progleda. No njezina pluća su već bila sušičava i ovo se stanje pogorša. To su ustanovile radioskopske pretrage. - U travnju 1924. bolovi u trbuhu postadoše silno teški. Karakteristični znakovi upale trbušne opne postadoše još očitiji. U lipnju iste godine ponovno je operiraše i tom su prilikom ustanovljene mnoge srasline (adhérences). Kirurg je morao rezati debelo crijevo (résection du colon).- Svi su držali da je izgubljena. Dobije posljednju pomast. U studenome 1923. podvrgoše je opet, radi "upale potrbušnice i crijevne oklusije" (occlusion intestinale), kirurškome zahvatu i to u pariškoj bolnici Saint-Joseph. U prvi mah učini se da će gđica Parisot ozdraviti. Ali već u lipnju ove godine (1924.) pokažu se na trbuhu (abdomen) vrlo teški znakovi bolesti. Ustanovljene su također veće ozlijede ne plućima. Bacanje krvi bilo je sve češće. Bolesnica se uvjerila kako joj ljudska pomoć ne će viši koristiti i ona se odluči obratiti Lurdskoj Gospi. Put je bio silno težak. Stigla je jučer (21.VIII.) u podne u Lurd. Tijelo je bilo izmučeno bolovima, a njezina slabost na vrhuncu.- Danas (22.VIII.) oko tri sata po podne okupa se po prvi put u piscini.* Uroniše je u hladnu kupelj; bolovi postadoše nesnosni. To je potrajalo samo nekoliko trenutaka. Na jednom osjeti čudnovatu, nepojmljivu ugodnost. Bila je zdrava. Zatim je bila kod procesije sa Presvetim Sakramentom i evo, malo prije je dovedoše u Ured za liječničke konstatacije.
Promatram od radosti preobraženo lice djevojke koja sjedi nasuprot dr. Maschaudu. Odmah mu na pitanja ne odgovara jer ju on nemilosrdno i na preskok pita: "Koliko je tomu mjeseci?" "Kako se zvao liječnik?" U ruci je listao liječničke svjedodžbe koje je bolesnica sa sobom donijela. Vlastitim očima gledao sam te svjedodžbe: neke su u obliku službenih tiskanica, a druge opet na običnom listu papira i "urešene" onim poznatim "lijepim" liječničkim rukopisom.
Kako sam stajao iza dr. Maschauda i pisao njegove upite te odgovore ozdravljenice, dođe k meni neki bradonja - M. Soupil (?). Kad sazna da nisam liječnik, potjera me u drugu sobu određenu za novinare i publiku. Iz ove sobe ne mogoh uhvatiti svaku riječ prisutnih liječnika. Međutim provedoše gđicu Parisot kroz našu sobu i odvedoše je u kabinet za preglede. Više je liječnika išlo za njom. Narod se vani pred vratima "Liječničkog ureda" tiskao, i urnebesnim glasom pjevao "Magnificat" - Veliča duša moja Gospoda.
Dok su liječnici pregledavali ovu bolesnicu gđicu Parisot, ispitivao je dr. Marschaud gđicu Marie Lafon iz Montepelliera koja je lani, početkom srpnja ozdravila od "gastrite ulcéreuse" (gastritis ulcerosa - želučanih čireva). Niža je od mene za dva pedlja i nosi veliki bijeli veo poput Noelistica. Lani je bila teška 32 kg., a sada važe 44 kg. S mnogima se rukovala. - Dok sam gledao ovu prilično ružnu i opaljenu djevojku, pomislio sam kako ova spada među one osobe o kojima mi u životu gotovo i ne vodimo računa. Po izgledu je neznatna, nelijepa; osoba, kao što ih često u našim trećim redovima i kongregacijama susrećemo; mnogi od nas pa i od svećenika izražavaju se o tim Božjim stvorovima s malo uvažavanja i sa samilošću. I pomislih: upravo su tako jadna i od svijeta zapuštena stvorenja Božji miljenici.
Iziđem iz Liječničkoga ureda i odem prema piscinama. Bolesnici su se neprestano kupali, a svećenstvo raskriljenih ruku glasno predmolilo. Jurišali su na nebo. Uputim se zatim u Hôtel Myosotis kamo me je na večeru pozvala već spomenuta gđica A. Poyet. Nešto kasnije k istome stolu sjela je gospođica od jedno 25 - 30 godina koja je sa svojim ocem došla iz Versailles-a u Lurd obavljati službu dragovoljne bolničarke. Pripovijedala nam je tri slučaja ozdravljenja kojima je bila svjedokom jučer i danas. Nastojat ću da me ova gospođica upozna s ozdravljenicama.
Razgovor s ovim djevojkama i s gosp. Petitom nešto me primirio.
Prvi dojam što su ga na me ostavili Francuzi, odmah nakon uredne i čedne njemačke Švicarske, bio je posve loš. Već su se u Ženevi muževi i žene u vagonima besramno ponašali, a goloruka moda govorila je da opet dolazim u bestidne zemlje. Ali eto, u Francuskoj čovjek često susreće pravu elitu, svece koji svojom vrijednošću nadoknađuju i brišu loše dojmove koji na stranca čine ljudi s ulice.
Večeras je, čini mi se, procesija sa svijećama bila mnogo dublja. Onih pedeset tisuća upaljenih svijeća, kao pedeset tisuća vatrenih tulipana činilo se ponajprije, poput vatrene rijeke koja je zadobila oblik dvaju kopita kojima vrhove spajaju dvije pruge. A "Ave, ave, ave Maria" razlijegalo se bez prestanka.
Čovjek ne može shvatiti sve što ovdje proživljava. Vlastitim očima vidjeh čudo; razum mi to kaže, a osjećaj i nagnuće ostaju skloni zlu i nesposobni osjetiti svu veličanstvenost događaja koji čovjeka okružuju. Ipak, neka utjeha obuzme čovjeka: sve naše molitve, svi naši gorki trenutci, sva naša nastojanja oko "obnove svega u Kristu", cijelo naše uvjerenje o istočnome grijehu, o značenju trpljenja, o autoritetu - sve to šarenilo katoličke nauke nije puka utvara, izmišljotina, već prava pravcata istina. - Osjetili mi u Lurdu nešto ili ne, unatoč tomu lurdska čuda su neoborive činjenice koje nam govore da izvan Katoličke Crkve nema prave Crkve i sve one, koji se svojevoljno ogrješuju o načela vjere i ćudoređa, čeka grozna, a možda i vječna osuda. - I zato je sav rad koji ide za spasom duša, najuzvišeniji i najpotrebniji, što se uopće može zamisliti.
Kada sam sve to vidio, pomišljao sam na naše otpale svećenike, na tzv.
starokatolike i na njihovu nesretnu sudbinu. A radi čega su ostavili Boga,
Tvorca svijeta i svjetova te lurdsku čudotvorku? Radi čega djevičanski sjaj
blistave, svete, jedine Katoličke Crkve? Oh, ako koji među tim nesretnicima
pročita ove retke, neka zna da su tisuće i tisuće vjernika spremni zakleti
se pred živim Bogom da su lurdski događaji neprevarljivo istiniti.
Lurd, 23. VIII. 1924. 3 sata popodne
Nisam ni dospio otići k Spilji. Bio sam u Liječničkom uredu gdje se sakupilo oko 40 liječnika. Ozdravljenicu Mlle Parizot točno su pregledali dr. Eck i dr. Garcuel iz Pariza, dr. Dargein iz Bordeauxa, dr. Grosjean iz Mirecourta, dr. Dufour iz Perthuisa (Ille-et Vilaine) i dr. Cohendy iz Clermond - Ferranda. Nakon jednoga sata pregleda, liječnici su ustanovili da joj je trbuh posve gibak i normalan i ne pokazuje ni najmanjega znaka priraslica (adhérences). Njezin probavni aparat posve je zdrav. Rane operacija posve su bezbolne. - Na temelju izvještaja tih liječnika, glasno se, u prisutnosti druge tridesetorice liječnika, sastavljao izvještaj. Glede ozdravljenja njezinih pluća liječnici nisu htjeli izreći svoj sud: opažaju se još "des rälements minimes" - posve sitni hropci. Svi liječnici priznadoše da je gđica Parisot dana 22. kolovoza 1924. ozdravila od sušičave upale trbušne opne i ovo ozdravljenje premašuje sile ljudske mogućnosti.
Zanimljivo bi bilo da sam mogao pisati sve upite i prigovore raznih liječnika. Nisam to činio kako ne bi, kao prvi dan, na se svratio preveliku pozornost; mogao sam se približiti svim grupama prisutnika i čuti njihovo mišljenje.
(Nastavit će se)
KATOLIČKI LIST
Zagreb, 25. 9. 1924., br. 39, str. 477-480private
L U R D
(Nastavak)
Malo kasnije dovedoše jednu drugu djevojku koja je jučer prije podne ozdravila u piscini.
Doveli su je otac i majka i jedna redovnica, mislim Neverskih sestara koja je, čini mi se, vrlo sličila samoj Bernardici. Djevojka se zvala Madeleine
Delaitre. Dugo su je ispitivali i zatim je nekoliko liječnika otišlo s njome u pokrajnju sobu gdje su je dugo - sat i više - pregledavali. Zatim je jedan radiolog prema radioskopiji bolesnice koju je držao u rukama, vrlo detaljno tridesetorici (34) liječnika tumačio stanje bolesti. Rezultat ankete bio je ovaj: Mlle Madeleine Delaitre, 17 godina stara iz Trouville-a (17, rue du Bon Lecours), ozdravila je u piscini u petak 22. kolovoza od sakralizacije, tj. od sušičave srasline kralješaka križnom kosti (sakrumom) (soudere des vertebres lombaires avec le sacrum). Bolesnica je morala nepomično ležati: nije mogla ni hodati, ni ispravno stajati, ni kretati gornjim dijelom tijela, a ni pomicati kralješnicu. Oboljela je u studenome 1923. Njezinu vrlo jasnu svjedodžbu ispostavio je dr. Leneveu iz Tourville-a. Sa sobom je donijela radiografiju dr. Couturiera. Iz ove se jasno vidi da je peti lumbalni kralješak srastao sa krstačom (križnom kosti). - Ležala je nepomično i silno trpjela. Jučer, u petak izjutra dana 22. VIII. okupala se u piscini i osjetila kako se bez boli može uspravljati i sagibati. Ovo se stanje još poboljša za euharistijske procesije. Jutros je eto, došla, iza gđice Parizot, u Liječnički ured.
Prisutnih 34 liječnika došlo je do ovih zaključaka: a) Ili je nestala ta sraslina između 5. lumbalnog kralješka i krstače (križne kosti) ili b) unatoč te srasline mogu se sve kretnje posve normalno obavljati. U oba je slučaja ovo ozdravljenje, u tren oka, na naravan način neprotumačivo.
Kada sam izašao iz Ureda, svjetina, koja se radoznalo tiskala oko ulaza, pitala me može li vidjeti ozdravljenicu, može li se u Ured i mnogo toga drugoga...
Gđica Petit mi je obećala sutra između 12 i 12.30 sati dati priliku da
ispitujem neke bolesnice.
23. VIII. 1924. 10.15 sati uvečer.
Danas sam s jednoga drugog mjesta promatrao euharistijsku procesiju. Postavio sam se kod Spilje odakle je krenula. Svećenstvo, noseći u desnoj ruci svijeće, išlo je pred Spasiteljem i pjevalo latinske himne: Ave verum, O Saluteris Hostia, Pange lingua. - O taj francuski kler, kako li je bijedno odjeven! Kako li se na njihovim licima vidi siromaštvo i tegoban život što ga provode. Nisu li među njima i neki koji idu sa svojim vlastitim župljanima u nadnicu za poljske poslove zaraditi koricu kruha? I eto te, po vanjštini bijedne i jadne, nelijepe pojave, - ti svećenici Božji - pjevaju zanosno, oduševljeno, puni ushićenja i ljubavi, uzvišene euharistijske himne.
Inače je procesija bila poput svih ostalih. Danas sam opazio gdje iza Presvetoga stupa oko 40 liječnika.
Odmah nakon Procesije otišao sam u Liječnički ured. Nije došao
nijedan ozdravljenik pa je dr. Marchand prisutnima tumačio ozdravljenje nazočne gđice Deshamps koja je 1921. u Lurdu zadobila zdravlje. Šest godina bolovala je od sušičave upale trbušne opne (péritonite tuberculeuse), a pet godina od Pottove bolesti. U tren oka je u Lurdu ozdravila. Kad se djevojka vratila u Perigneux, u tiskovinama cijele provincije započela se živahna rasprava. Sedamnaest liječnika i kirurga proglasilo je bolesnicu neizlječivom. Neke antiklerikalne novine su štoviše pronijele vijest da su roditelji djevojke "izmislili" čudo i potplatili crkvene vlasti s tri milijuna franaka. One, nadalje, pronesoše vijest da je sam liječnik bezvjernik (čini mi se da se zove dr. Crozet), bio podmićen jer je rekao kako si ne može protumačiti na naravan način ovo ozdravljenje. Prisutna ozdravljenica potvrđivala je tumačenje dr. Marchanda.
Nakon toga sjela je među liječnike druga ozdravljenica, no nisam joj čuo ime.
Kada sam, eto, promatrao ovih nekoliko ozdravljenica, nesvjesno mi je pala na um ista misao kao i jučer. Evo, ove su miljenice Blažene Djevice Marije uglavnom posve priprosta stvorenja čija je vanjština dosta zanemarena. To su ona ista lica koja obično susrećemo po našim kongregacijama i bratovštinama; koje iscrpljuje teret života tako da ne dospiju pripaziti na svoju vanjštinu. Zaista se na ovim sretnicima obistinjuju Prorokove riječi: Suscitans a terra inopem, et de stercore erigens pauperem: ut collocet eum cum principibus, cum principibus populi sui (Ps. 112.). Sa zemlje podignuvši nemoćnoga - a iz kala siromaha da ga postavi među poglavice, među poglavice naroda svojega.
Kod Spilje i piscina (kupelji) narod je dalje molio. Pronio se glas da je jedno dijete ozdravilo, ali, jer je Liječnički ured već bio zatvoren, ove vijesti nije mogao nitko potvrditi.
Večeras sam promatrao procesiju sa svijećama s rampe koja vodi prema bazilici.
Podamnom je bilo vatreno jezero: sve se više i više širilo jer su se vatreni
potoci u nj ulijevali. Iz mnogo tisuća grla razlijegao se pjev Ave, ave,
ave Maria. Kada se iz užarenoga jezera diže dostojanstveni, gregorijanski
Credo iz pedeset tisuća grla, pohrliše još zaostali užareni tulipani nemirno
prema upaljenome jezeru dok ono napokon ne postade ogromnom i užarenom masom.
I opet, kada je pjev izražavao vjeru u jednu, svetu, katoličku i apostolsku
Crkvu, sve se svijeće hrabro digoše. Nakon blagoslova svijet se raziđe.
Eto, kakvo li slavlje slavi prava vjera u zemlji, gdje vlada drži katolike
građanima drugoga reda i gdje zabranjuje javne procesije!
Lurd, 24.VIII.1924. 1 sat popodne
Bio sam u Rosaireu – crkvi Sv. Krunice - na ponoćki. Crkva je bila dupkom puna i rasvijetljena. S propovjedaonice davao je jedan svećenik takt, a sav narod je ushićeno pjevao. Pjevao je latinski, gregorijanski, u sav glas i to: "Kirie eleison" koji se poput voda oceana razlijegao u daljinu i u duši budio osjećaje na beskrajne dubine pojedinih Božanskih osoba jednoga, Trojedinoga Boga. Isto je duboko djelovao koralni Credo te ostale misne molitve. Zaista, jedino gregorijanska glazba može u nama probuditi najdublju čežnju za nebeskom domovinom! Čini mi se da je jedino ona odraz onih nebeskih harmonija kojima kraljica neba s vojskom anđela, puna ljubavi hvali beskrajnoga Tvorca. I jednostavna melodija psalma "Lauda Jerusalem Dominum, lauda Deum tuum Sion, Hosanna, hosanna, hosanna filio David" koja se neprestano ponavljala, kao da je izražavala besprimjernu ljubav Crkve koja, tepajući poput djeteta, istim priprostim riječima očituje ljubav svomu božanskom Zaručniku. Iza ponoćke dijelila se sveta pričest na tri oltara, a veliko je mnoštvo započelo svoj dan sjedinivši se s velikim Lurdskim čudotvorcem...
Jutros sam prespavao. Neka mi Gospa oprosti što nisam otišao k Spilji pomoliti se. Bilješke koje činim u Lurdu neka nadoknade moje propuste i neka pronesu njezinu slavu u našim krajevima.
U Liječničkomu uredu bila je gospođica Parizot u zelenoj-plavoj suknji, sivoj kapici i pepita kaputu. Sjedila je prebačenih nogu, kao na poznatoj slici koja je objelodanjena u raznim novinama. Izmorena je: loše je spavala. Liječnici su je pregledali. Dok su jučer u plućima još ustanovili "des râlements minimes" - posve sitne hropce, i ovo je danas posve iščezlo. Gospođica Parizot nije više mjeseci jela mesa, a jer ga je nakon ozdravljenja odmah počela jesti, vjerojatno ju je vjerojatno nešto uznemirilo. Inače je njezino ozdravljenje potpuno; još je posve slaba i jedva hoda.
Nakon toga liječnici su pregledali gđicu Marie Firmin. Ona je 22 godine stara iz La Graveri (Calvados). Svjedodžba liječnika koji ju je liječio u bolnici u Caenu glasi: "Pottova bolest i kljenut donjega dijela tijela (paraplégie) uslijed pritiska na moždinu (compression de la moelle epiniere). Boluje od studenoga 1922. od kako je pala, radeći neki domaći posao. U mjesecu veljači došla je u bolnicu u Caen. Postavili su je u sadru koja se češće morala mijenjati i u njoj je morala nepomično ležati. U Lurd je doputovala ležeći. Silno je trpjela. Kod jučerašnje procesije (23.) osjeti da je ozdravila, ali se nije usudila poslužiti svojim novim silama. Kad se vratila u bolnicu, savjetovaše je bolničarke da hoda. Oko sedam sati uvečer ustade i prohoda. Prisutni su izjavili kako se ovo ozdravljenje ne da protumačiti na naravan način.
Zatim je na bolesničku stolicu sjela jedna u sivo odjevena debela žena. Čini mi se da se zvala Mme Cornu. Ozdravila je od želučanoga čira. Radio snimke nije bilo, nego samo opis radiografskoga pregleda u kojemu piše da ima "sans doute" - bez dvojbe - želučani čir. Ovaj je "sans doute" bio liječnicima sumnjiv. Iako su klinički znaci jasno svjedočili o opstanku želučanoga čira, ipak dr. Marchand čeka godinu dana, prije nego li proglasi ozdravljenje potpunim i da se ne da protumačiti. No svim prisutnima bilo je jasno da je to samo mjera opreznosti i da je dotična gospođa zaista čudesno ozdravila. Donijela je sa sobom mnoge liječničke svjedodžbe, a čini mi se da je u Lurdu još imala groznicu od 39.7 stupnjeva. Dr. Marchand preporučio joj je da dobro jede i to poglavito salatu te se tako što prije uvjeri o svome ozdravljenju. Svi prisutnici smijali su se što će se ova možda 75 kg teška žena doskora oporaviti i opet steći onih 24 kg koje je izgubila uslijed svoje teške bolesti. Slučaj gđe Cornu nije lurdski Liječnički zavod proglasio nadnaravnim ozdravljenjem.
Napokon je na bolesnički stolac sjela jedna gospođica. Ne znam jesam li dobro čuo njezino ime, no čini mi se da se zvala Marthe Raymond. Bila je iz Orléansa, 21 godinu stara, a po izgledu ne bi rekao da ima više od 16 godina. Tvrdi da je ozdravila, ali još osjeća neke bolove. No, jer njezine liječničke svjedodžbe nisu dosta jasne, otpuste ju. Dr. Marchand ju zamoli da nikomu ne pripovijeda o svome ozdravljenju, nego neka se zahvaljuje Gospi; inače bi mnogi neprijatelji, koji posvuda vrebaju, mogli izrabiti njezine riječi.
U Ured je na koncu došla gospođica Mary C h a i w e t iz Alais-a (Gard) koja je ozdravila dana 26. VIII. 1919. od "Coxalgie droite avec fistules" - gnojne sušičave upale desnoga bedra - Posve je zdrava.
Iza 12 sati odvela me gospođica Anny Poyet u bolnicu Sv. Marije što stoji nasuprot spomenika Zahvalnosti za pobjede. Za koji trenutak izvede gospođica Petit prvu ozdravljenicu, gđicu Helenu Macagne. Ona pođe upravo k meni, uhvati me za ruku i dugo je ne ispusti. Reče mi hitro otprilike ove riječi: "Vi ste novinar, objelodanite što mi je sveta Gospa učinila". Uglavnom mi ispripovjedi svoju bolest. Evo najvažnijih podataka: Rodom je iz Le Mny-a (Var). 21. godinu je stara. Početke Pottove bolesti osjetila je u prosincu 1921. Dva toulonska kirurga – dr. Malalartic i dr. Villechaire – pregledali su je i ustanovili "carié tuberculeuse dorsolombaire - caries tuberculosa dorsolumbalis". Ležala je 14 mjeseci kao prikovana u nosilima (caisse-brancard). Gornjim dijelom tijela nije mogla micati. Sadru u kojoj je bila obnovili su tri puta. Ona ima i svjedodžbu Dr. Regisa iz Mnya koja kaže "da bolesnica ima Mal de Pott dorsolombaire (Pottovu bolest slabinskih kralješaka), što su je ustanovila dva glasovita toulonska kirurga, o kojoj se moglo vrlo točno uvjeriti na temelju radioskopskih pregleda".
Došla je iz Provence u plavo-crvenome vlaku. Silno je trpjela. Svako prenošenje zadavalo joj je teške bolove. To svjedoče oni koji su se putem brinuli za nju. U Lurdu su je odvezli u bolnicu Sv. Marije. U četvrtak (21.VIII.) popodne prisustvovala je procesiji s Presvetim. Kada ju je dostojanstvenik blagoslovio, osjeti se u tren oka zdravom. Nikomu nije pokazivala svoga veselja jer se bojala da nije možda sugestija. Kada su je odveli natrag u bolnicu, priopćila je svoje osjećaje drugima. Stajala je, hodala, micala gornjim dijelom tijela. U petak 22.VIII. u tri sata popodne dovedoše je u Liječnički ured. Tamo je bilo oko 40 liječnika, a među njima jedan Englez - protestant. Skinuše joj sadreni steznik kojim joj je bio oklopljen gornji dio tijela. Osam liječnika točno ju je pregledalo. Ne osjeća nikakvih poteškoća u kretnjama; svi liječnici priznadoše da se ovo naglo ozdravljenje ne da protumačiti na naravan način.
Gđica Macegne mi reče da je silno trpjela. Posljednju su je primili u vlaku; ona, radnik posljednjega sata, dobila je istu nagradu kao i oni koji su uranili. Prva je ozdravila. Predala se volji Božjoj. Žarko se molila Bogorodici za sve bolesnike da svima dâ milost ozdravljenja. Gospodin župnik u stan joj je donosio sv. pričest. Na putu je silno trpjela, ali usput se žarko i puna pouzdanja molila. Blažena Gospa želi da se molimo puni pouzdanja, a ne samo onako, samo da se moli. Zatim je ova priprosta djevojka počela govoriti o pouzdanju, vjeri, poniznosti da mi se u jedan mah učinilo kao da pred sobom imam kakvoga doktora teologije, taj me način nastupa jedne obične žene možda više zapanjio, negoli njezino ozdravljenje. Odakle toj priprostoj ženi tako jasni vjerski pojmovi? Nije li preda mnom svetica? Tako sigurno i pun vjere ne može govoriti prosječni čovjek! Sjetih se one: "Et exaltavit humiles" - i uzveliča ponizne.
U Lurdu su zaista, Božji odabranici obično oni priprosti ljudi iz naroda s kojima u životu malo tko računa.
Njezine konačne riječi glasile su ovako: Ozdravila sam kod procesije sa presvetim Sakramentom. U tren oka osjetih da mi je lakše. Ne htjedoh nikomu ništa reći. U bolnici sam pokušala hodati, ali, jer sam se bojala da sam pod utjecajem sugestije, govorila sam Djevici da imam pouzdanja i hoću ozdraviti, ako ona to hoće. - Ozdravljenica se na to okrene nekim prisutnim djevojkama koje su prisluškivale i reče im: "Et vous, ne suivez pas la mode!" - A vi, ne povodite se za modom! Ako imate svilene čarape, a vi uzmite debele, vunene. Ja sam od svoje bake uzela crvene (ili modre; doslovno se ne sjećam ove rečenice!). Nemojte hodati kratkih rukava, to sve sveta Gospa ne voli. Bluza neka vam bude do vrata. Onda je nešto govorila o plavome pasu lurdske Gospe, što nisam dobro shvatio; čini mi se da je aludirala da ovaj ima zadaću sakriti oblike tijela.
Jedna gospođica učiteljica jedne državne škole (došla vlakom iz Blois-a!) slušala je taj govor i od uzbuđenja proplakala. I neki mladić, bezvjernik, bio je duboko ganut.- Rastasmo se od ozdravljenice, preporučujući se u njezine molitve.
Lurd, 24. VIII. 1924.
Tek danas popodne saznadoh da je učiteljica koja je proplakala, slušajući pripovijest ozdravljenice, Macagne, bezvjernica. Zato i razumijem što je bezuvjetno htjela govoriti s jednom redovnicom - la Révérende Mere Superieure des Assumptionistes de Battignoies, koja je bila u piscini kada se kupala medicinarka Parizot. Ova je, naime, na putu u Lurd zadobila negdje ispod desnih rebara oveću ranu. Ta je u piscini nestala u tren oka. Učiteljica, bezvjernica, htjela je zato vlastitim ušima čuti pripovijest toga događaja od osobe koja ga je vidjela. Otišli smo zato u tri sata popodne pred piscine dočekati redovnicu koja je upravo u to doba imala završiti svoj posao. Narod je kao obično glasno i pouzdano molio za ozdravljenje onih koji su se kupali. Napokon izađe i poglavarica asumpcionisticâ - toga ženskog reda kojega u Lurdu zapada prva zadaća. Prostodušno reče da rane prije ozdravljenja nije vidjela jer je gospođicu Parizot netko drugi svlačio, a ona ju je samo kupala pokrivenu košuljom. Kad je gospođica Parizot izišla iz vode, samo je ustanovila da rane nema.
Idući brdom Kalvarijom, između 13. i 14. postaje Križnoga puta začujem kako jedan stariji gospodin nervozno debatira: "Je n'aime pas ces machines la, qu'on prie. bon..." - "Ne volim takvih cirkusa, neka se moli, dobro... Jamačno je bio bezvjernik koji ne vjeruje u čuda. Spominjem to samo zato da pokažem kako Lurd djeluje u duševnome pogledu: nije moguće ostati ravnodušan prema lurdskim događajima. Važno je zato jer u ove krajeve dolaze mnogi stranci naužiti se prirodnih ljepota; a kad tamo, čuju da se događaju čuda i njihova se bezbrižna i iznenađena savjest počinje uznemirivati. Zaista, čudni moraju biti njihovi osjećaji kada vide sve ovo.
Euharistijske procesije ne opisujem. Oko 1500 bolesnika bilo je prisutno i poput galilejskih paćenika čekalo da mimo njih prođe Pomazanik Božji, obećani Mesija. U procesiji stupao je sa svojom unučadi poznati francuski književnik Francis Jammes.
Iza procesije otišao sam opet odmah u Liječnički ured. Danas je bilo ljudi više negoli obično, dvorana je bila tako puna te mi se čini kako je u njoj bilo oko šezdeset liječnika. I jedan kardinal (Msgr. Touchet iz Orleansa?) bio je prisutan. Istraživao se slučaj žene, majke od četvero djece, gđe Guillemet (?) koja je imala neke tumore na jetrima i unutarnja krvarenja. Sve je to prestalo. Kada je dr. Marchand prisutnim liječnicima postavio pitanje vjeruju li da je gospođa na jetrima imala tumore (tumeur cancéreuse) - raka, neki stadoše protestirati. Sudeći po njihovome ponašanju, bili su bezvjernici. Tvrdili su da liječnička svjedodžba, što ju je donijela bolesnica, ne mora biti točna. Njezin liječnik mogao se prevariti u dijagnozi. I premda je većini prisutnih liječnika bilo jasno da je bolesnica ozdravila, otpustili su je bez ikakvoga zaključivanja.
(Nastavit će se)
Poznato je da se ovakva bolest ne da izliječiti u tren oka. Da se bolesnik oporavi ili da posve ozdravi, treba čekati više mjeseci, a i godina.
KATOLIČKI LIST
Zagreb, 2. 10. 1924., br. 40, str. 489-491private
L U R D
(Nastavak)
Zatim posjedoše na sredinu jednu blijedu, živu lešinu: gospođicu F e a l iz Bordeaux-a (?). Sličila je gospođici Ž. iz Zagreba. U Uredu je bio prisutan liječnik koji ju je vidio i pregledao prije ozdravljenja. Evo njegova izvještaja kako sam ga ja, kao laik, mogao razumjeti: Donji dio tijela bio je posve klonut - paraliziran. - Jedva je reagirala na duboke ubode igle. Osim toga, bilo je nekih čireva na koljenu. Neki su kralješci također bili tuberkulozni i to je razlog što nije mogla bez velikih bolova pokretati gornji dio tijela. Svi su simptomi bolesti nestali jučer iza procesije. Može gibati gornjim dijelom tijela i polako hodati ako joj netko pomogne. Pete ju silno peku. No, sjetimo se da je djevojka sva iznemogla: tri je godine odležala. - Dok su liječnici raspravljali o njezinu slučaju, ozdravljenica se u stolici u kojoj je sjedila, počela onesvješćivati. Hitro je položiše na zemlju, jedan joj liječnik dâ nekoliko ćušaka u obraze i mala se počne buditi. Odnesoše je na to u pokrajnu sobu. Posve je razumljivo - kažu liječnici - da ozdravljenica nije mogla izdržati napore liječničkih pregleda. U našim dvjema malenim sobama bilo je oko 100 osoba. Sparina je za nas zdrave ljude gotovo nesnosna. A zatim valja misliti da se djevojka, koja je tolike godine mirno odležala, danas kretala preko jednoga sata. Nije dakle, čudo što se onesvijestila. Ako je njezina bolest nestala, ne znači da su također i posljedice nestale, tako npr. krajnja iznemoglost. – No, na ljudski način ne bi se moglo ni protumačiti kada bi ova, na pola mrtva djevojka, od današnjega dana najednom započela ozdravljati. Jer, što je bio razlog njezinoj iznemoglosti, a što razlog njezinu ozdravljenju? Ako prije nije bila bolesna, odakle dolazi da je danas sličnija lešu, negoli čovjeku? Ako je još bolesna, tko će se usuditi ustvrditi da će za koji dan biti posve krepka? Ne preostaje nam ništa drugo nego ustvrditi: djevojka je uistinu do jučer bila bolesna i ova ju je bolest shrvala; sada djevojka na sebi nema nikakvoga organskog znaka bolesti, već se na njoj opažaju samo posljedice jedne bolesti koja je iščezla. A i same te posljedice nestat će za koji dan. Ali silno oprezni liječnici nisu htjeli proglasiti da ovo ozdravljenje nadmašuje prirodne sile.
Iza toga, kad sam izišao iz Liječničkoga ureda, vidio sam lijepu, visoku,
plavokosu, bezvjernu učiteljicu s bijelom ćepicom (béret) na glavi, kako
kleči pred kipom okrunjene Bogorodice. Obraćenje!? Saznao sam također da
je lijepo razvijeni mladić, bezvjernik, s plavom kapicom, koji je bio s
njom, trpio od upale bubrega (nephritis). Mora da ga je jutarnja pripovijest
ozdravljenice Macagne duboko ganula jer je počeo piti lurdsku vodu i izrazio
je želju da sa svijećom u ruci ide u procesiju. Možda je to i učinio.
Lurd, 25. VIII. 1924. 3 sata
(U vlaku koji kreće prema Bordeauxu).
Jučer poslije podne nisam prije procesije bio u Liječničkome uredu. Tom prilikom ustanovili su ozdravljenje gospođice Marie-Louise B r u y o u s iz Saint-Cirguea (Lot.). Stara 30 godina. Bolovala je od sušičave upale trbušne opne s priraslicama (péritonite bacilaire avec adhérences). Stanuje u Figeacu. Obavljala je teške poslove. Već je prije nekoliko godina osjetila da je bolesna. Morala je leći i 32 mjeseca je odležala. Godine 1919. osjetila je bolove u kostima kuka (fosse iliaque) i u trbuhu. Otpremiše je u bolnicu Caltelnaudary, gdje je ostala 2 mjeseca. Vrati se u Figeac. Godine 1923. doputovala je u Lurd, gdje nije ozdravila. Nije izgubila nadu. Odluči se do godine vratiti u Lurd. Molila je, prožeta velikom željom, za ozdravljenje.
Bolovi u željezničkome vlaku postali su vrlo teški. Jedna redovnica cijelo vrijeme morala je biti uz nju i samo za nju brinuti. S mnogo opreza morali su je prevesti od lurdske stanice u bolnicu. Njezino stanje sve se više pogoršavalo. Sedam puta se onesvijestila. U noći s petka na subotu dobije posljednju Pomast.
Više liječnika bilo je pozvano pomoći joj. (Isti ovi vidjeli su je drugi dan posve zdravu.)
Ujutro 23. bilo joj je lakše. Kod procesije s Presvetim osjeti da su joj bolovi skoro posve iščeznuli. Mogla je sjesti. Neko vrijeme iza toga posve iščeznu njezina bolest. Popodne 24., prije procesije, odnesoše je u Liječnički ured i više liječnika pomno je pregleda. Oko 50 liječnika izjavi da je gospođica Louise Bruyous, koja je bolovala od tuberkulozne upale trbušne opne, ozdravila i da se ovo ozdravljenje ne može pripisati ljudskim sredstvima. Među tim liječnicima nalazili su se i oni koji su ozdravljenicu vidjeli gdje se u bolnici bori sa smrću.
Jutros stigoh u devet sati u Liječnički ured. Uđe jedna lijepa djevojka ogrnuta crnom maramom. Tvrdi da je ozdravila. No, jer je njezina liječnička svjedodžba bila nejasna, dr. Marchand je otpusti, da ne kažem potjera.- Treba istaknuti da dr. Marchand nije vrlo prijazan prema bolesnicima, a ni prema novinarima. Posljednje neprestano upozorava da ne govore o čudesima gdje ih nema; gdje naime Liječnički ured nije izrekao konačan sud. Svi prisutni u mnogo slučajeva su uvjereni da se radi o pravim pravcatim čudima, ali, jer često mnogi znanstveni dokumenti manjkaju, dr. Marchand ne će ni čuti o kakvomu nadnaravnom ozdravljenju. Razumijem da je neprijaznost dr. Marchanda samo prividna; stalo mu je do najskrupuloznije opreznosti da se ne bi možda dogodilo da ustanovi ozdravljenje gdje ga uistinu nije bilo.
Na to u Ured uđe jedan mali čovjek odjeven u pepita odijelo; pravi patuljak. Kaže da je imao fistule koje su mu u piscini nestale. Budući da te fistula nije nitko u Lurdu vidio, ne vjeruje mu se.
Međutim, na nosiljci unesu posve u bijelo odjevenu stariju, podebelu gospođicu.- "Dignite se"! - Ona se hrabro podiže. - "Ali ja sam još u sadri", reče i nespretno dokorača do svoje stolice. Sjedne nasuprot dr. Marchanda. Na lijevoj strani grudi bio joj je prikopčan crveni hodočasnički križ. Imala je niske crne cipele i crne čarape. Učiteljica je u Galgonu (Gironde) (?). Bolovala je od Mal de Pott dorso-lombaire. Noge je bole kad hoda; 18 mjeseci nije hodala. Liječnici i s njima jedan redovnik (benediktinac?), liječnik, prođu s njome kroz našu sobu i uđu u malu sobicu da je tamo pregledaju.
Ulazi u bijeloj kapi gospođica Delaitre, ozdravljenica. U sivom je kaputu koji je oko vrata i na donjem kraju obih rukava obložen krznom. Papuče su joj sive. Hoda naokolo po uredu. Kod ispitivanja se njezina majka, stara gospođa koja je sjedila s lijeve strane, uvijek upliće u govor dr. Marchandu. Ovaj preporuča ozdravljenici da se izmjeri nakon tri tjedna i javi mu svoju težinu.
Kad je otišla gospođica Delaitre, uđe jedna starija gospođica. Na njoj je plavi rubac (šal) i crni šešir. Bluza joj je do vrata, a rukavi joj nešto presižu lakte. Bolovala je 18 godina. Ulazi u desnu malu sobicu koja je iza dr. Marchanda. Počinje se svlačiti; mala vrata se zatvore. Dr. Marchand reče. "Une autre!" - Neka druga uđe!
Junački ulazi jedna otprilike šesnaestogodišnja djevojčica. U plavoj je kapici iz koje sa strane vise dvije sjajne crne pletenice. Oko ramena joj je visio bijeli rubac. Suknja joj je plava, a cipele žute. Mala je već jučer bila u Liječničkome uredu, ali se ispostavilo da na njezinoj liječničkoj svjedodžbi ne stoji posve jasno od čega je bolovala. Kažu joj neka se vrati kući i neka njezin liječnik javi što joj je bilo prije negoli je otputovala u Lurd - "Allez-vous en - Otiđite!" - "Une autre.- Jedna druga!"
Ulazi debela žena koja je već jučer bila u Uredu. - "Šta sam vam rekao - Otiđite - Hvala vam na posjetu", reče nestrpljivo dr. Marchand. Vidi se da mu nije stalo pošto poto ustanoviti kakvo nadnaravno ozdravljenje. Rekao sam već kako je gotovo grub s ozdravljenicima koji nemaju sve svoje svjedodžbe u ruci, a htjeli bi da se njihovo ozdravljenje uvrsti u čuda. Tako mnoga prava lurdska čuda ostaju svijetu nepoznata jer se bolesnici ne pobrinu sa sobom donijeti točne liječničke svjedodžbe.
(Svršit će se)
KATOLIČKI LIST
Zagreb, 9. 10. 1924., br. 41, str. 503-506
LURD
(Svršetak)
Sad izlazi iz sobice onaj patuljak u pepita odijelu. Liječnici su ga pregledali. Dr. Marchand mu reče: "Kada dođete u Cette, pošaljite mi svjedodžbu interniste koji vas je liječio. U njoj neka stoji: Gospodin X je otputovao iz Cettea, imao je tu i tu stvar, a sada vidimo na njemu to i to."- Patuljak ode smiješeći se.
Nato iz desne male sobice iziđu dva liječnika koji su pregledali stariju gospođicu. Uto i ona iziđe. Nisam točno čuo od čega je bolovala. Razumio sam samo riječi: ".... petnaest godina... polaka evolucija... bacilarna... gornji vršak..." Pošto je dr. Marchand saslušao sud liječnika koji su pregledali tu gospođicu, reče: "Nismo vas vidjeli prije, a svjedodžba ne kaže točno što vam je bilo. - Liječnici koji su vas sada pregledali kažu da na vama još i sada ima znakova bolesti. Idite vašem liječniku, neka vam kaže što ste prije imali i što vam je sada". Dr. Marchand ustvrdi pred svima nama da ova djevojka nije ozdravila. - To on, kako već rekosmo, uvijek naglašava ozdravljenje koje nije istraženo u svim potankostima. On kao da se najviše boji prisutnih novinara koji u svemu vide čudo i sa svih strana vrebaju da uzmognu štogod javiti u štampi. –Uostalom, ova strogost liječnika je vrlo dobra; ne što bi protivnici Lurda izrabili svaku, pa i najmanju neopreznost liječnika koji su prisutni u uredu, već je vrlo dobro što mnogi liječnici imaju prilike sami se uvjeriti o znacima bolesti koja je iščezla. - Kada bolesnik posve ozdravi, ne može se prigovoriti da ga nitko nije vidio prije ozdravljenja i da uopće nije bio bolestan.
Ulazi opet jedna djevojčica u tamno-sivomu odjelu i s crnim šeširom na glavi. U svjedodžbi joj piše da ima pleuro-péritonite (to bi bila upala trbušne opne i porebrice ako sam francusku riječ dobro čuo). Ime joj J e a n e. Prezime nisam čuo. Tipkačica je. Ne znam ni odakle je. Bolnica, u kojoj je bila, zvala se "Hôpital de la Carité". Ima 15 godina. Liječnici se čude kada je započela pripovijedati o simptomima svoje bolesti. Doputovala je ležeći. Na putu je trpjela, ali je mogla sve jesti. - Odvedu je na pregled.
Ulazi jedan mladić u tamno-sivomu odjelu. Zagasito je crvenih obraza i ima naočale. Zove se otprilike Dreyer ili slično. Nisam posve shvatio u čemu stoji njegovo ozdravljenje; a čini se kako ga ni liječnici nisu točno razumjeli. Izražavao se vrlo nejasno te smo svi pomislili da je luckast. Kod njega se radilo o smrskanoj desnoj ruci tako da mnogo godina nije mogao njome pisati. Lakše poslove mogao je obavljati. Odgovara na upite dr. Marchanda: mogao si je obrisati nos, odnijeti list na poštu, pridići lakši kabao. Pred svima nama počinje svlačiti kaput. Pokaza se sivo isprugana košulja i naramenice. Jedan mu liječnik potjera oba rukava do pazuha. Pregleda pred svima obje ruke i ustvrdi da mladićeva "bolesna" ruka bolje funkcionira od zdrave.- Mladić počinje pripovijedati da je pisao "pointillé" u (točkama). Pisati ga je učila njegova baba. Dr. ga Marchand zamoli, da malo piše. On to učini i piše, piše i ne prestaje. Dogodi se nato nešto što nas je sve duboko ganulo. Uvidjesmo da mladić nije luckast, već naivan, kao pravo dijete. Bilo je to od prilike ovako: "Bolje vam je, kaže mu Dr. Marchand, ali niste posve ozdravili. Molite se Gospi!" - "Dobro ću se moliti Gospi", reče mladić i pođe smiješeći se prema nama. Zatim se okrene sjetivši se nečega i zapita dr. Marchanda: "A kako vam je ime da se uzmognem moliti". Kada su prisutnici čuli taj upit, bili su preneraženi nad djetinjom, naivnom dušom toga mladića. Gospođe, koje su do mene sjedile, uskliknule su: "Kako li je mio ovaj mali! Pravo dijete!"
Eto, iz zadnje sobe vraća se gospođica u bjelini. Sjedne. Iz lijevih vratašca iziđe tamno-siva tipkačica sa svojim crnim šeširom na glavi. Dr. Marchand joj kaže: "Djevojčice! Bolje vam je, ali liječnici kažu da vaše ozdravljenje nije potpuno. Zahvalite se Gospi; molite joj se da dovrši svoje djelo." - Mala ode.
Bijela, starija gospođica opet sjedne. Zove se Mlle L e P o r t z. U bolnici je bila od 20. VI. 1923. Dana 2. travnja stavili su joj gornji dio tijela u sadru. Doputovala je ležeći. Na putovanju je trpjela. U petak su je stavili u piscinu. "Brulure" (decubitus) s leđa nestade. Osjeća se "souple" - gipkom - i počela je hodati. Liječnik, koji ju je malo prije pregledao, ustvrdi da joj je hod normalan, ali su kralješci na pritisak još uvijek bolni. - I opet jedan znak da je ta gospođica zaista bila teško bolesna - a sutra, kada i ti bolovi iščeznu, tko će moći ustvrditi da je ova djevojka došla zdrava u Lurd? - Liječnik na to: Bolest je postojala. Poboljšanje je očito. Kralješnica je srasla (soudure). Dakle: do ozdravljenja je došlo. Gospođica je u sadri šesnaest mjeseci posve nepomično ležala (cadre). - Nato jedan gospodin unese poprsje od sadre koju su joj malo prije skinuli. Nijedan od liječnika nije sumnjao da se radi o Pottovoj bolesti. Ipak se nisu usudili ustvrditi nije li ova žena već bila u stanju ozdravljenja kad je pošla na put u Lurd. "Gospođo, ne možemo reći da je ozdravljenje. Otiđite i zahvalite se svetoj Gospi."
Evo jedne nove djevojke. U crnini je. Na šeširu joj je zeleno-crvena zagasita prekrižena vrpca. U Lurd je doputovala ležeći. Promukla je. Dr. Marchand joj reče neka zapjeva himan "Ave maris stella". Počne, ali kod visokih glasova zapne. Pođe s liječnicima na pregled u lijevu sobicu. - Nakon kratkoga vremena opet izlazi i sjeda na svoju stolicu. Bolovala je od sušičave upale trbušne opne (péritonite-tuberculeuse). "Bolje vam je", kaže joj dr. Marchand; "na vama ima još znakova bolesti. Idite vašemu liječniku, upitajte ga jeste li posve ozdravila". (Vjerojatno je, naime, da će doskora svi tragovi bolesti posve iščeznuti.) "Vaše grlo (larynx) nije još posve čisto. Ljudima recite da vam je bolje, a ne da ste ozdravili, jer niste ozdravili. Sretan put! Pišite mi!"
Snažna gospođa u crnini, koja je sjedila do mene, rekla je da je dr. Marchand
- ennuyeux - gnjavator jer ne će ustanoviti ozdravljenje. Ona pođe u prednju
sobu i dr. Marchand joj protumači slučaj njezine mlade štićenice.
Eto tako Liječnički ured nije danas ustanovio ni jedno ozdravljenje. Čudnovato: pred nama su hodale djevojke koje su mnogo mjeseci nepomično ležale, koje su došle u Lurd trpeći neopisive muke, a nakon jedne kupelji ili nakon procesije pokazivale su sve znakove zdravlja: hodaju, jedu ... Preostali tragovi bolesti očito uvjeravaju liječnike kako su te osobe bile zaista bolesne, kako su njihove liječničke svjedodžbe ispravne i njihovo ozdravljenje nije puka iluzija. I unatoč tako očitim, nečuvenim znakovima, liječnici ne govore o ozdravljenju. Kako li tek očiti moraju biti znakovi nenadanoga ozdravljenja, kad se do 50 liječnika usudi izjaviti, pred cijelim znanstvenim svijetom, da ovo ili ono ozdravljenje nadmašuje prirodne zakone. Uistinu, oprezni postupak ovoga jutra dosta jasno pokazuje da lurdski Ured za liječničke preglede strogo istraži svaki pojedini slučaj, prije negoli izjavi svoj konačni sud. Valja naglasiti i to da ni Liječnički ured ni ove prve svoje sudove o ozdravljenjima koje izvješava na vrata ureda, ne smatra konačnim. Ured objelodanjuje ozdravljenja radi vjernika, ali tek nakon toga započne s anketom koja ispituje jesu li sve liječničke svjedodžbe bile točne, koji su bili detalji bolesti itd. I tek kada je sav taj materijal skupljen i proučen, tek tada Ured iznosi svoj definitivni sud.
Pišem u vlaku. Sada će skoro sedam sati te ću morati izići u Bordeauxu da uđem u vlak koji kreće prema Parizu. Jedan mi bretonski novinar, koji je sa mnom sjedio u Liječničkome uredu, reče da se lurdska čuda premalo vulgariziraju. On će kod kuće javno izvjesiti slike ozdravljenica. Pripovijeda kako liberalna štampa šuti o Lurdu - najperfidnije sredstvo njezine borbe. Govorio je zatim, o protuvjerskim namjerama vlade i da su se katolici počeli ujedinjavati na nacionalnome polju u neku vrstu političke organizacije za sve katolike. Danas vlada ne će moći tako lako uspjeti, kao što je to bilo 1905. godine. U mjestu gdje on stanuje, koje broji 3000 duša, ima barem 300 ljudi koji su spremni odmah položiti svoj život za obranu vjerske slobode.
U uredu sam također govorio s jednim slikarom - (W. R. Galoyer, artiste-peintre; 34, rue Cambronne; 1, cité Caurobert; Paris XV) - koji se zavjetovao slikama uveličati Lurd ako se iz rata povrati zdrav. Nastojat će svoje slike što jeftinije proširiti među najbjednijim narodom jer mu je poglavito stalo do toga da narod, koji ne čita Huysmansa i Laserre-a, ipak dobije pravi pojam o veličini i značenju Lurda. Fotografije su hladne i ne mogu djelovati u tome pravcu.
Iz Lurda sam poslao starokatoličkome biskupu N. Kalođeri sliku ozdravljenice Parizot kako sjedi u Liječničkome uredu, okružena mnogim liječnicima. Ne bi li mu ona pokazala da je rimokatolička Crkva, jedina prava Crkva Božja.
Odlazak iz Lurda
Brzo sam poručao. Kod mojega stola je u hotelu sjedila neka pariška obitelj: otac sa svojim sinom i dvije gospođice. Vidjelo se da je proštenje; odricali su se raznih jela: jedan grožđa, drugi sira, gospođice nisu pile vino (rijetkost za Parižane).
Sva sila vlakova stajala je na 4-5 tračnica lurdske stanice. Jedni hodočasnici su se žurili s kovčezima, drugi su opet stajali u vagonima. Evo "brancardiera" gdje dovoze bolesnike. Na to opazih jednu veliku grupu gdje se na trećem ili četvrtom peronu gura oko ozdravljenice Macagne. Ova radosno stupa među njima. Iz mojega vlaka, u kojemu sjedim i koji nije hodočasnički, izleti jedan visoki debeli gospodin u sivomu odjelu i slamnatomu (žirardi) šeširu. Neprestano leti prema grupi gdje je bila ozdravljenica. Na njemu ne vidjeh hodočasničkoga križa. Pomislih na onoga Huysmansovog liberalca (iz Foules de Lourda) koji ne vjeruje u čuda jer bi mu ova vjera poremetila njegovu udobnost: pa trebalo bi promijeniti čitav način života, ostaviti žene i živjeti prema "djetinjastom" katekizmu. Što li je u prvi mah tome gospodinu proletilo glavom, kada je iz svoga vagona opazio ozdravljenicu. La miraculée? "Hajd’ da vidimo ozdravljenicu. Možda ipak nadnaravni svijet postoji?!"
Na putu do Bordeauxa vidio sam mnoge hodočasničke vlakove. Proštenici su izletjeli na pojedinim stanicama, kupovali razglednice i u brzini pisali...
Libourne, 25. VIII. 1924. - 9 sati uvečer. Vlak.
Pročitao sam malo prije današnji broj tuluškoga katoličkog dnevnika "Express du Midi". Iz njega razabirem da je mnogo organizacija francuske Katoličke Akcije u Lurdu održalo svoje sastanke: Djevojke (Noëlistes). Žene (Lumen), Omladina (A. C. J. F.) - Na sve to nisam dospio jer je skoro sva moja pažnja bila usredotočena na Ured za liječničke preglede.
Pariz, 26. VIII. 1924.
Jutros sam s dva prijatelja Hrvata - dva brata - V. i J. E-h, otišao na kolodvor d'Austerlitz dočekati tzv. Bijeli vlak. Ovaj je iz Lurda doveo znatan broj teških bolesnika. Čini se da ih je bilo preko tri stotine. Najprije su izašli zdravi hodočasnici noseći sa sobom kovčege, stolice (pliant), kišobrane i plave posude s lurdskom vodom. Doskora izbiše dva po dva nosača (brancardier), koji su polako kročili s nosiljkama. U ovima je bilo svakojakih bolesnika. Mnoge sam među njima prepoznao. Među njima su bile djevojčice s crnim pletenicama koje su nepomično ležale, koštunjavi muškarci čije su ruke poput kakva kostura izvirivale izvan posteljine; bolesnice nabreklih trbuha i nogu, izjedenih obraza ... sve moguće vrste bijede. I brankardijeri (nosači) su neprestano dolazili, postavljali nosiljke na zemlju, unosili bolesnike u spremne automobile... Čini mi se da sam među hodočasnicima prepoznao onu debelu ženu u smeđe-sivomu odijelu čije ozdravljenje liječnici nisu proglasili ozdravljenjem. Na nosiljkama prenesoše Mlle Delaitre, koja je ozdravila od sakralizacije. Eto u jednoj grupi ide i gđica Parizot, medicinarka. Posve je slaba; druge je osobe podupiru. Idem k njoj i zamolim je da mi na moju novinarsku iskaznicu zapiše svoje ime. Zapitam ju je li joj dobro. "O vrlo dobro, vrlo dobro". - Zaista čudnovato! Neka dođe kojigod liječnik i neka reče odakle njezina sadašnja slabost. Kako to da na njoj nema ni traga bolesti, a tako je iznemogla? Mora, dakle, da je nestao uzročnik njezine bolesti. Neka je pregleda za koji dan pa će ju vidjeti zdravu, krepku! Nije li odviše smiono tako što ustvrditi? Ne bi li najprimitivniji liječnik ustvrdio da je ludo proricati kako će ovaj ili onaj bolesnik za koji dan biti zdrav?! I evo, čuda neviđena, vjernici tvrde da će ove lurdske ozdravljenice, koje su odležale po više godina, koje su trpjele od raznih vrsta tuberkuloze, za koji dan biti posve krepke. Nije li to pljuska u lice zdravomu razumu i znanosti? Kako ćemo to protumačiti,? Zašto učenjaci, kojima je stalo do istine, ne dolaze u većemu broju u lurdski Liječnički ured? Zar ova ozdravljenja, koja još povijest liječničke znanosti nije nikada zapisala, nisu vrijedna naše osobite pažnje?!
Paris, 27. VIII. 1924.
Danas je "La Croix" donio da su se za ovoga Narodnog hodočašća muževi 2671 puta okupali, a žene 5550. Kod same Špilje prvoga dana se pričestilo 4100, drugog dana 4900, a u nedjelju 5100. U obzir valja uzeti da su se drugi nebrojeni ljudi pričešćivali na ponoćki i u raznim kapelama. Iz toga se vidi zamašito značenje Lurda za duhovnu obnovu Francuske.
Paris, 28. VIII. 1924.
Jučer se ovdje u crkvi Notre-Dame des Victories (Majka Božja od Pobjede) završilo Lurdsko slavlje. Crkva je bila dupkom puna. Sav u žaru svijeća i žarulja bio je desni oltar s čudotvornim kipom okrunjene Bogorodice koja drži u ruci Dijete-Isusa. Nakon Lauretanskih litanija, koju je sav prisutni narod latinski otpjevao, jedan stari kanonik iziđe na propovijedaonicu. Istaknuo je da se ovim obredom završava svečana devetnica cjelokupnoga francuskog naroda koji se ovih dana, po uputi društva Notre-Dame de Salut, molio za kršćanski preporod Francuske. Propovijednik je pokazao veliko značenje organizirane nacionalne molitve čija je moć ogromna: sâm Bog je na nju odgovorio mnogim čudima. Ukratko je prikazao bolest i ozdravljenje onih pet djevojaka koje je Bogorodica obdarila na osobit način. Kod slučaja gospođice Parizot upozorio je da je to odgovor neba na izazov članka onoga novinara koji je nedavno, u jednome večernjem listu, izazvao Bogorodicu da u Lurdu izliječi jednoga liječnika. Evo, gospođica Parizot je medicinarka.
Svečanost se završila pjevanjem latinskoga "Magnificat", smjernoga "O Salutaris Hostia" te blagoslovom s Presvetim. Molilo se za Crkvu i Sv. Oca Papu, za Francusku, za obraćenje grješnika, za bolesnike i za osobne potrebe svakoga pojedinog hodočasnika.
Narod se razilazio pjevajući Bernardičinu pjesmu "L'heure était venue" - Kucnuo je čas - dodavši na koncu svake kitice anđeoski pripjev "Ave, ave, ave Maria".
Epilog
U Zagrebu, dana 30. rujna 1924.
Jučer sam primio list od gospođice A. Poyet u kojemu mi, među ostalim, javlja i slijedeće:
"Vi mi rekoste da se nije "ustanovilo" nijedno drugo ozdravljenje zadnjega dana Narodnog hodočašća. Ne bi li bolje bilo reći "proglašeno" jer mi je gospođica Petit pisala da se ustanovilo jedno drugo (to jest treće) ozdravljenje među bolesnicama njezine dvorane! Radi se o bolesnici koju sam u petak popodne vidio gdje se pridiže pred njom sa procesije sa sv. Sakramentom; učiteljica jedne katoličke škole ozdravila je od Pottove bolesti. Sretna što može nastaviti svoju požrtvovnu zadaću, nije htjela da se o njenome ozdravljenju pronose glasovi. I evo, već je mjesec dana prošlo od ovih presretnih dana koji se odviše brzo prohujali, ali koji ostavljaju tako utješne uspomene.
Gđica Dutheil (to je ona koja je u Lurd dovela učiteljicu bezvjernicu i njezina prijatelja) piše nam da su njezini prijatelji bezvjernici ostali duboko ganuti uslijed svoga doticaja s čudom. Dao Bog da doskora saznamo kako napokon ili potpuno posjeduju svjetlo i da su to postigli..."
* Kupala ju je gđica Sylvie Bilnaimé koja je u Lurdu ozdravila 22. VIII. 1912. od tuberkulozne upale trbušne opne koja je bila na istome mjestu, kao kod gđice Parisot.