DR. IVAN MERZ
NAJNOVIJA ČUDESA U LURDU
Dnevnik hrvatskoga hodočasnika laika prigodom 52. narodnog francuskog hodočašća
od 20. – 28. VIII. 1924. Zoran opis Ureda za liječničke preglede. Kako se
događa čudo i kako ga liječnici ustanovljuju. Pet čudesnih ozdravljenja.
Što govore ozdravljenici?
(6. slika).
Popularno znanstvena knjižnica "Hrvatskog katoličkog narodnog saveza" u Zagrebu.
Urednik dr. Velimir Deželić, sin.
(Posebno izdanje).
Zagreb, 1924.
NAJNOVIJA ČUDESA U LURDU
»Tko je to vidio, svjedočio je: i
njegovo je svjedočanstvo istinito«.
Ivan XIX, 35.
U DJEVIČINOM GRADU
Tuluz, 21. VIII. 1924.
Stigao sam do Tuluza vlakom iz Lyona i to preko Tarascona i Cettea. Po prvi sam puta opazio Sredozemno more. Bilo je posuto bijelim jedrenjačama. - U vlaku je sjedio sa mnom jedan redovnik, lazarist iz Tunisa, bradat poput svetoga Franje Saleškog. Pripovjedao mi je o stanju Crkve u Tunisu i o njenim poteškoćama. Veli da muslimani preziru kršćane bez vjere, a da naprotiv poštuju one koji vrše svoje vjerske dužnosti. Pripovijedao mi je također o srpskoj vojsci u Bizertu i o dobrom odgojnom utjecaju, što ga je na nju, a poglavito na časnike vršio kontakt s Francuzima.
Napokon je i mrak pao, a vlak stiže u Tuluz. Iziđem. Odmah opazim u čekaonici
trećega razreda u crno odjevene redovnice te hodočasnike s medaljicama i
crvenim križem na prsima. Od bolesnika poglavito se isticala jedna redovnica,
koja je gotovo nepomično sjedila prislonjena uza zid, te neki stariji gospodin.
- Doskora dođoše lijepo odjeveni mladići i odnesoše bolesnike na peron,
gdje je čekao vlak spreman da krene prema Bayonnei. Došlo je i drugih bolesnika
koji su išli podbočivši se o svoje pratioce i mučno se dizali u svoje vagone.
Pred vagonima bilo je svećenika, redovnica, djevojaka. Jedni su šetali,
a drugi razgovarali mašući pri tome živahno rukama.
Lurd, 21. VIII. 1924. 10 sati prije
podne.
Bio sam na željezničkoj stanici. Malo prije stigla su dva vlaka. Došlo
je većim dijelom ženskog svijeta, nelijepa, od sunca opaljenih lica, koja
su brige i trpljenja izobličila. Tu i tamo mogla se među njima opaziti koja
podebela domaćica. - Vani pred izlazom ležali su na nosiljkama raznovrsni
bolesnici i to većinom djevojčice i žene. Među njima svratih pozornost na
jednu posve blijedu i mršavu Španjolku, crnih i velikih očiju, koje su se
caklile kao da su bile uklopljene u dva poput snijega bijela i široka okvira.
Nisam razumio što je govorila, ali sam vidio gdje je rukom pokazivala na
svoj želudac. Promatrao sam jadnu djevojku s otvorenom ranom pod uhom, jednu
drugu iznakaženih ličnih crta i iskrivljene ruke; meni se činila kao da
je luda. - Zeleni otvoreni autoomnibus i tramvaji, primali su na se nosiljke
s ljudskim ostatcima i vozili ih prema bolnici Notre-Dame des Douleurs,
Hospice Bernadette i još nekim drugim bolnicama. - Razni su se nosači i
katolički skauti neprestano po kolodvoru žurili: jedni su prenosili bolesnike,
a drugi turali kolica ili nudili bolesnicima napitke što okrepljuju. Redovnice
s velikim bijelim pregačama, izrazitim crvenim križem na prsima i crnim
debelim velom oko ramena hitro se vrtile, zaustavljale se i živahno "rukama
govorile" - bile su u svom elementu.
Lurd, 21. VIII. 1924. 7 sati uvečer
Ostali sam dio prije podneva proveo s vl. g. Lafforgueom, urednikom lurdskoga časopisa "La Source". Tako je prošlo prije podne, a vl. g. René Gaëlla, urednika lurdskog časopisa "La Croix de Lourdes", kojega smo tražili, nismo našli. - Iza objeda otišao sam smjesta na stanicu dočekati glasoviti "Bijeli vlak" koji iz Pariza doprema teške bolesnike. Vlak je međutim stigao već u podne. Ipak je oko 50 bolesnika ležalo pred kolodvorom, bilo u nosiljkama, bilo u trokolicima. Redom su dolazili po njih veliki autobusi i odvažali ih, dok su međutim nosači s perona donosili nove bolesnike, koje su uvijek novi vlakovi dovozili u Djevičin grad. Toliko je napokon bilo bolesnika da ne mogoh na pojedince više ni svraćati pažnju, kao što sam to još učinio prije podne. Među ovima bile su umiljate sušičave djevojke, pa žene, kojima su obrazi bili kao obrasli nezgrapnim modrim, krupnim gljivama. Druge nisu imale nos, umjesto njega bile su rupice u licu. Eto, zatim slijepih mladića i djevojaka, koje polako vode, pa djece sa zgrčenim, zakržljalim nožicama i mnogo drugih bolesnika.
U 4 1/4 po podne pođem k Špilji; no srećom bilo je toliko svijeta pred crkvom sv. Krunice, da sam morao pričekati na Procesiju s Presv. Oltarskim Sakramentom. Stajao sam na zgodnome mjestu, prema izlazu "rue de la Grotte". Prije nego li će procesija krenuti od Špilje, narod je molio krunicu. Svećenstvo je stajalo tu raskriljenih ruku i predvodilo te molitve. Iza svake se desetke tri puta otegnuto zapjevao divni, anđeoski koralni: "Gloria Patri..." te potresni i moćni "Parce Domine, Parce populo tuo, ne in aeternum irascaris nobis: - Poštedi nas Gospode, poštedi narod svoj, nemoj se zauvijek na nas srditi. - Iza toga se ushićeno pjevao "Magnificat" te pojedini stihovi psalma Lauda Jerusalem Dominum, lauda Deum tuum Sion, koji su se izmjenjivali sa zanosnim poklicima obožavanja: Hosana, hosana, hosana filio David. Kada je orleanski kardinal Touchet počeo s Presvetim blagoslivljati svakoga pojedinog bolesnika, a jedan svećenik snažno zazivao: Gospode, mi ti se klanjamo; Gospode, mi se ufamo u te; Gospode, mi te ljubimo; Gospode, onaj kojega ljubiš, bolestan je; Gospode, daj da progledam; Gospode, daj da prohodam... tada je jamačno mnogo oko proplakalo. Sav je narod jednodušno opetovao ove bolne usklike i tako zasvjedočio vjeru u prisutnost galilejskoga čudotvorca Isusa Krista, Sina Božjega, i u istinitost vjere katoličke, vjere izvan koje se nalazi samo laž i taština. Jedan je kardinal Svete rimske crkve nosio Svetootajstvo, a svećenstvo je Rimske crkve molilo u ime naroda i pred narodom. I ako tom prilikom koji bolesnik zaista u tren oka ozdravi, onda je Bog pod prilikama pšeničnoga kruha nazočan i svi su "apsurdi" Crkve katoličke živa spasavajuća istina. I sveti je Sakrament polako prolazio pokraj ispruženih i sjedećih bolesnika...
Na večer su Verdenci prije procesija sa svijećama pjevali: Joanna, Joanna, santa Joanna, ora, ora, ora pro nobis. Sama procesija bila je čarobna: tisuće upaljenih svijeća, žaruljama rasvijetljena bazilika, koje se nebotični zvonik na daleko vidio... sve mi je to bilo kao bajka uzeta iz carstva djetinje mašte...
Nakon ove noćne procesije sav je narod, upaljenim svijećama, kao s gorućim
tulipanima u ruci, pjevao urnebesni "Credo" - "Vjerujem".
Oko pedeset tisuća ljudi duboko je spustilo svijeće, kada je melodija došla
do značajnih riječi: "et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria
Virgine" i do polaganog razvučenog: "et homo factus est".
Kod drugih se riječi svijeće u znak oduševljenja opet dizale gore, prema
zvijezdama, a kad je pjesma došla do riječi "et unam, sanctam, catholicam
et apostolicam Ecclesiam", kao da se to užareno jezero podiglo za metar
više i sav je narod polako pobožno pjevao svaki ovaj atribut Crkve: jedne,
svete, katoličke i apostolske.- Činilo se kao da je tako prionuo uz svaku
ovu riječ, da je teška srca prelazio na drugu.- Oh, čarobne li bajke o rasvijetljenim
crkvama, vatrenim rijekama i jezerima, zanosnim pjesmama, čudesnim ozdravljenjima
i svetim ljudima, koji iz ljubavi bližnjemu žrtvuju život svoj; bajovita
li prizora što ga Otac nebeski priređuje svojoj zemnoj dječici!
Lurd, 22. VIII. 1924. 3 sata
Jutro nisam opazio ništa osobito. Mnogo je naroda vrvilo ulicama, a razne skupine pjevale pred bazilikom i na putu, koji se penjao uz Križni put. Neko sam vrijeme prisustvovao misi limoškoga proštenja, koja je započela u bazilici već u 9 sati. Sav je narod jednoglasno pjevao veličanstveni gregorijanski "Credo", a iza toga himan "Ave maris stella".
Poslije podne dobio sam od abbé Eckera novinarsku iskaznicu s kojom sam smio u Ured za liječničke preglede (Bureau des Constatations médicales). - Govorio sam također s g. A. Michelinom, glavnim dopisnikom pariškoga dnevnika "La Croix" te s ravnateljicom ugledne pariške ženske revije "Lumen". Iza objeda bio sam dulje vremena pred piscinama (kupeljima) i promatrao dolazak bolesnika; jedne donose na nosiljkama, druge dovoze u trokolicama, a neki se teško, bolno prislanjaju o svoje pratioce. Oh, lurdskih li pratilaca, nosača, trhonoša; poput serafa Božjih gore od ljubavi prema bijednim, izobličenim ljudima: dok nose, turaju, prate svoje bijedne i prebijedne štićenike, mole, mole i ne prestaju moliti krunicu. Neki su među njima i trbušasti i nespretni; vidi se da su navikli na posve druge poslove. Od bolesnika najviše me se doimlju beznosi ljudi ljubičasta krastava lica te slijepci, koji se grčevito drže svojih pratilaca i nesigurno uz njih stupaju. Ni na jednom od ovih bezbrojnih izmučenih lica ne vidjeh znaka očaja: trpljenje kao da ih je preobrazilo, pa zadobiše neki posebni sjaj i ljepotu punu nepronicave dubine. - Pred samim piscinama (kupeljima) leže mnogi bolesnici na tlu u nosilima i trokolicama, te čekaju dok na njih ne dođe red da ih unesu kroz jedna od triju vrata. Jedan bradati svećenik molio je krunicu glasno i raskriljenih ruku, a dva su mu druga pomagala. Narod je odgovarao. Gregorijanski, beskrajni, vječni "Gloria Patri" otpjevao bi se nakon svake desetice. Osim toga, svećenik bi u tim razmacima glasno vapio: Naša Gospo Lurdska, izliječi nam naše bolesnike - Naša Gospo Lurdska, izliječi nam naše bolesnike - Utočište grješnika, smiluj nam se...Sav brojni narod, koji je stajao pred piscinama (kupeljima), s istim bi ufanjem opetovao tu smionu prošnju. Vapaje bi svršavali obično sa "Parce Domine, parce populo tuo: ne in aeternum irascaris nobis" - tom bolnom molitvom ispaćene djece, koja iz ove doline trpljenja i suza vape za milosrđem neizmjernoga sveprisutnog Boga. - Krunica se neprestano dalje molila i molila; ona kao da je ono ubojito oružje vojnika zemaljskih kojim najuspješnije jurišaju na tvrđavu nebesku. Međutim su jedni bolesnici ulazili na kupanje, a drugi iz kupelji izlazili. - Sam nisam vidio unutrašnjost piscina (kupelji). Jedna mi je Parižanka, koja se kupala, rekla da taj obred jako djeluje na dušu. Kod svlačenja se moli, zatim se poljubi kip Bogorodice, te ulazi u "čudotvornu" vodu kroz koju su često prošli i teško bolesni te u njoj ostavili tragove svojih bolesti. - To je tzv. permanentno lurdsko čudo: u ovim se piscinama tako reći umjetno uzgajaju razni uzročnici bolesti, a nikada se nije čulo da bi se itko u njima okužio.
Gđica Anny Poyet - sestra apostola normalke, Pierrea, o kojemu se pisalo
u našu "Luč" - reče mi da joj je jedna od njezinih prijateljica,
Mlle Petit, dragovoljna "infirmiere" (bolničarka), saopćila, da
je jedna bolesnica u času ozdravila od upale potrbušnice. Kod ručka se govorilo
da je sinoć u 7 sati jedna bolesnica u piscini (kupelji) ozdravila. Sâm
nisam ništa vidio, ni liječnički Ured nije ništa službeno objavio...
URED ZA LIJEČNIČKE PREGLEDE
Lurd, 22. VIII. 1924. 10.15 uvečer
Najradije bih odmah pisao o čudu o kojemu sam se uvjerio na vlastite oči.
No, idimo redom! Čini mi se da se danas molilo sa više žara. Prije euharistijske
procesije, bolesnici su na Esplanadi ležali na nosiljkama. Bilo ih je vrlo
mnogo; jamačno više stotina. Jedan je bradati svećenik predmolio krunicu,
a prije svake desetke rastumačio bi sadržaj njenoga otajstva. Osim toga
bi se po tri puta razlijegnuo "Gloria Patri", te "Parce Domine",
a završavalo se pjesmom Lodate (t. j. Laudate), lodate, lodate Mariam. Kad
se procesija počela približavati, francusko pjevanje presta i svečani zvuci
latinskoga psalma "Lauda Jerusalem Dominum: lauda Deum tuum Sion. Hosanna,
hosanna, hosanna filio David..." dopre do mojih ušiju. - Sprijeda su
stupala dječica u plavom odijelu s bijelim rupcem (lurdske konfesionalne
škole?), te noelistice (ženske organizacije Katoličke akcije), djevojke
s velikim i dugačkim bijelim velima oko glave i ramena. Na svakih dvadeset
koraka nosile su po jednu bijelu zastavu s križem. Polako su i svečano stupale
dijeleći se u sredini. Jedne su se penjale na desnu, a druge na lijevu stranu
estrade koja vodi prema bazilici. Na ogradi su poput štitova postavile svoje
bijele zastave i u svojim bijelim haljinama gledale prema procesiji. Zatim
je istim odmjerenim korakom, po ritmu beskrajne vječnosti, stupala mala
četica katoličkih skauta noseći zelenu zastavu s crvenim jeruzalemskim križem.
Eto muževa te klera i najzad samoga Isusa Krista, pod prilikom hljeba, gdje
ga nose pod malenim nebom. Ljudi padaju na koljena okrenuvši se prema Presvetom
... Ponavljao sam što sam bolje znao zazivanja grlatog svećenika. Zacijelo
je bio redovnik – asumpcionist .- Asumpcionisti, naime, organizuju golema
narodna proštenja u Svetu Zemlju, Rim, Lurd i drugdje. Čine mi se kao clunyški
srednjovjekovni monasi, koji su organizirali oboružana proštenja k svetomu
Jakovu od Kampostele i koji su oduševljavali Europu za velike križarske
vojne. - Čim se svršila procesija, požurim se u liječnički Ured. Na jednom
je prozoru bilo napisano: 27. kolovoza. Hodočašće. Gđica Hélene Macagne,
22 godine, iz Le Muya (Var), aux Cadenades. Bolovala od dorsolumbalne Pottove
bolesti (malum Potti). Ozdravila kod procesije 21. kolovoza. - Sâm nisam
vidio ovo ozdravljenje, jer tada još nisam imao novinarske karte.
Stupim u taj glasoviti "Bureau des Constatations medicales". To su dvije sobe, jedna do druge, spojena širokim otvorenim vratima. U prvoj su sobi do zida klupe, a na zidu su povješane razne slike: fotografije ozdravljenikâ prije i poslije ozdravljenja, slike raznih rana, velike radiografske (röntgenske) snimke, te slika dr. Boissariea. Dvoja mala zatvorena vrata s desne strane vode u sobe za liječničke preglede. S lijeve strane vode velika vrata u sobu za liječnike. I u ovoj su dvoja vrata te dva ormara za službene knjige i jedan veliki četverokutni stol. - Kad sam stupio u prvu sobu određenu za novinare i publiku, zatekao sam mnogo svijeta. Bilo je tu liječnika, svećenika i gospođa te jedan časnik.- Nakon nekog vremena vrata se otvore; nosači unesu nosila i polože ih na zemlju. U njima je ležala blijeda mršava crnomanjasta djevojka - Une miraculée - ozdravljenica. Sama hoće ustati s nosila. Ne daju joj. Polako je pridignu. S a m a prohoda, ode u sobu za liječnike i sjedne nasuprot dr. Marchandu.
Poletio sam u sobu rezerviranu za liječnike, ne znajući da je publici strogo zabranjeno ući u nju. Stajao sam sa svojom bilježnicom tik iza dr. Marschanda i gledao ozdravljenici u lice. Liječnik izvadi svjedodžbe bolesnice i stane je ispitivati. Iz toga sam razabrao u glavnome ovo: Gđica Paule Parizot,* 24 godine stara, studentica medicine, nastanjena u Pavillon-sous Bois (Seine). Došla je u Lurd s teško bolesnima pariškoga "Bijelog vlaka". Bila je teško bolesna. Putem je užasno trpjela. Liječnička svjedodžba dr. Joranda iz Frenville-a (Seine et Oise) od 28. VII. 1924. tvrdi, da ima "péritonite tuberculeuse" - peritonitis tuberculosa - sušičavu upalu trbušne opne, tri puta operirana, sa sraslinama (adhérences) i otvorenim ranama (éventration)." Liječnik je dodao da bolesnica mora neprestano ležati. - Već je u svojoj desetoj godini imala više napadaja upale slijepoga crijeva. U svibnju g. 1921. operirana je prvi puta; i to s prividnim uspjehom. Počela je bacati krv. Početkom zime 1921. ponovno je operiraše. Pokaza se karakteristična upala trbušne opne. U prosincu 1922. oboli od upale mozgovne opne (méningite, meningitis) i posve oslijepi. Nakon tri tjedna, u mjesecu veljači 1923., opet progleda. No pluća su njena već bila sušićava i ovo se stanje pogorša. To je ustanovljeno radioskopskim pregledima. - U travnju 1924. bolovi u trbuhu postadoše silno teški. Karakteristični znakovi upale trbušne opne postadoše još očitiji. U lipnju iste godine ponovno je operiraše i tom su prilikom ustanovljene mnoge srasline (adhérences). Kirurg je morao režzati debelo crijevo (résection du colon).- Svi su držali da je izgubljena. Dobije posljednju pomast. U studenom 1923. podvrgoše je opet, radi "upale potrbušnice i crijevne okluzije" (occlusion intestinale), kirurškoj intervenciji i to u pariškoj bolnici Saint-Joseph. U prvi se mah učini da će gđica Parisot ozdraviti. Ali se već u lipnju ove godine (1924.) pokažu na trbuhu (abdomenu) vrlo teški znakovi bolesti. Ustanovljene su također veće ozljede ne plućima. Bacanje krvi bilo je sve češće. Bolesnica se uvjerila da joj ljudska pomoć ne će viši koristiti i ona odluči obratiti se lurdskoj Gospi. Put je bio silno težak. Stigla je jučer (21.VIII.) u podne u Lurd. Tijelo je bilo izmučeno bolovima, a njena slabost na vrhuncu. - Danas (22.VIII.) oko tri sata po podne okupa se po prvi put u piscini (kupelji).* Uroniše je u hladnu kupelj; bolovi postadoše nesnosni. To je potrajalo samo nekoliko trenutaka. Na jednom osjeti čudnovatu, nepojmljivu ugodnost. Bila je zdrava. Zatim je bila kod procesije s Presv. Sakramentom, i evo je malo prije dovedoše u Ured za liječničke konstatacije.
Promatram od radosti preobraženo lice djevojke, koja sjedi nasuprot dr. Maschandu. Odmah mu na pitanja ne odgovara, jer je on nemilosrdno i na preskok pita: "Koliko je tome mjeseci?" "Kako se zvao liječnik?" U ruci je listao liječničke svjedodžbe, koje je bolesnica sa sobom donijela. Na vlastite sam oči gledao te svjedodžbe: neke su u obliku službenih tiskanica, a druge opet na običnom listovnom papiru i "urešene" onim poznatim "lijepim" liječničkim rukopisom.
Kako sam stajao iza dr. Maschanda i pisao njegove upite te odgovore ozdravljenice, dođe k meni neki bradonja - M. Soupil (?). Kad sazna da nisam liječnik, potjera me u drugu sobu određenu za novinare i publiku. Iz ove sobe ne mogoh uhvatiti svaku riječ prisutnih liječnika. Međutim provedoše gđicu Parizot kroz našu sobu i odvedoše je u kabinet za pregledavanje. Više je liječnika išlo za njom. Narod se vani pred vratima "liječničkoga Ureda" tiskao i urnebesnim glasom pjevao "Magnificat" - Veliča duša moja Gospoda.
Dok su liječnici pregledavali ovu bolesnicu gđicu Parizot, ispitivao je dr. Marschand gđicu Marie Lafon iz Montepelliera, koja je lani, početkom srpnja ozdravila od "gastrite ulcéreuse" (gastritis ulcerosa – želučani katar s čirovima). Niža je od mene za dva pedlja i nosi veliki bijeli veo poput noelistica. Lani je bila teška 32 kg., a sada teži 44 kg. S mnogima se rukovala. - Dok sam gledao ovu prilično ružnu i opaljenu djevojku, pomislio sam kako ova spada među one osobe o kojima mi u životu gotovo i ne vodimo računa. Po izgledu je neznatna, nelijepa; osoba, kao što ih često u našim trećim redovima i kongregacijama susrećemo; mnogi od nas pa i od svećenika, izražava se o tim stvorovima Božjim s malo uvažavanja i sa samilošću. I pomislih: upravo su tako jadna, i od svijeta zapuštena stvorenja, miljenici Božji.
Iziđem iz liječničkoga Ureda i odem prema piscinama (kupeljima). Bolesnici se neprestano kupali, a svećenstvo raskriljenih ruku glasno predmolilo. Jurišali su na nebo. Uputim se zatim u hôtel Myosotis, kamo me na večeru pozvala već spomenuta gđica A. Poyet. Nešto je kasnije k istome stolu sjela gđica od jedno 25 - 30 godina, koja je sa svojim ocem došla iz Versaillesa u Lurd da obavlja službu dragovoljne bolničarke. Pripovijedala nam je tri slučaja ozdravljenja, kojima je bila svjedok jučer i danas. Nastojat ću da me ova gospođica upozna s ozdravljenicama.
Razgovor s ovim djevojkama i s gosp. Petitom nešto me primirio.
Prvi dojam što su ga na me učinili Francuzi, odmah nakon uredne i čedne njemačke Švicarske, bio je posve loš. Već su se u Ženevi muževi i žene u vagonima besramno ponašali, a goloruka moda govorila je da opet dolazim u lascivne zemlje. Ali eto, u Francuskoj čovjek često susreće pravu elitu, svece, koji svojom vrijednošću nadoknađuju i brišu loše dojmove, koji na stranca čine ljudi s ulice.
Večeras je, čini mi se, procesija sa svijećama bila mnogo ljepša. Ono upaljenih pedeset tisuća svijeća kao pedeset tisuća vatrenih tulipana činilo se ponajprije, poput vatrene rijeke, koja je zadobila oblik dviju potkova kojima vrhove spajaju dvije pruge. A "Ave, ave, ave Maria" razlijegalo se bez prestanka.
Čovjek ne može shvatiti sve što ovdje proživljava. Na vlastite oči vidjeh čudo; razum mi to kaže, a osjećaj i nagnuće ostaju skloni zlu i nesposobni osjetiti svu veličanstvenost događaja koji čovjeka okružuju. Ipak neka utjeha obuzme čovjeka: sve naše molitve, svi naši gorki časovi, sva naša nastojanja oko "obnove svega u Kristu", cijelo naše uvjerenje o istočnome grijehu, o značenju trpljenja, o autoritetu - da, svo to šarenilo katoličkog nauka nije puki fantom, izmišljotina, već prava pravcata istina. - Osjetili mi u Lurdu nešto ili ne, to su unatoč tomu lurdska čudesa neoborive činjenice koje nam govore da izvan Crkve katoličke nema prave Crkve i da sve one, koji se svojevoljno ogrješuju o načela vjere i ćudoređa, čeka grozna, a možda i vječna osuda. - I zato je sav rad koji ide za spasom duša, najuzvišeniji i najpotrebniji što se uopće može zamisliti.
Kada sam sve to vidio, pomišljao sam na naše otpale svećenike, na tzv. starokatolike i na njihov nesretni udes. A radi čega su ostavili Boga, Tvorca svijeta i svjetova, te lurdsku Čudotvorku? Radi čega djevičanski sjaj blistave, svete, jedine Crkve katoličke? Oh, ako koji između tih nesretnika pročita ove retke, neka zna da su tisuće i tisuće vjernika spremni zakleti se pred Bogom živim da su lurdski događaji neprevarljivo istiniti.
ČUDESA O KOJIMA SAM SE UVJERIO NA VLASTITE OČI
Lurd, 23. VIII. 1924. 3 sata popodne
Nisam ni dospio otići k Špilji. Bio sam u liječničkom Uredu gdje se sakupilo oko 40 liječnika. Ozdravljenicu Mlle Parizot točno su pregledali dr. Eck i dr. Garcuel iz Pariza, dr. Dargein iz Bordeaux-a, dr. Grosjean iz Mirecourta, dr. Dufour iz Perthuisa (Ille-et Vilaine) i dr. Cohendy iz Clermond - Ferranda. Nakon jednoga sata pregleda ustanovili su liječnici da joj je trbuh posve gibak i normalan i da ne pokazuje ni najmanjega znaka priraslica (adhérences). Njen je probavni aparat posve zdrav. Rane operacija posve bezbolne. - Na temelju izvještaja tih liječnika, glasno se je u prisutnosti druge tridesetorice liječnika sastavljao izvještaj. Glede ozdravljenja njenih pluća liječnici nisu htjeli izreći svoj sud: opažaju se još "des râlements minimes" - posve sitni hropci. Svi liječnici priznaše, da je gđica Parizot dana 22. kolovoza 1924. ozdravila od sušičave upale trbušne opne i da ovo ozdravljenje premašuje sile ljudske mogućnosti.
Zanimljivo bi bilo da sam mogao pisati sve upite i prigovore raznih liječnika. Nisam to činio da ne bi, kao prvi dan, na se svratio preveliku pozornost; mogao sam se približiti svim grupama prisutnika i čuti njihovo mišljenje.
Malo kasnije dovedoše drugu jednu djevojku, koja je ozdravila jučer prije podne u piscini (kupelji).
Doveli su je otac i majka i jedna redovnica, mislim neverskih sestara, koja je, čini mi se, vrlo sličila samoj Bernardici. Djevojka se zvala Madeleine Delaître. Dugo su je ispitivali i zatim je nekoliko liječnika otišlo s njom u pokrajnju sobu, gdje su je dugo - sat i više - pregledavali. Zatim je jedan radiolog prema radioskopiji bolesnice, koju je držao u rukama, vrlo detaljno tridesetorici (34) liječnika tumačio stanje bolesti. Rezultat je ankete bio ovaj: Mlle Madeleine Delaitre, 18 god. stara iz Trouville-a (17, rue du Bon Secours), ozdravila je u piscini u petak po podne 22. kolovoza od sakralizacije, t. j. od sušičave srasline kralježaka krstačom (sakrumom) (soudure des vertebres lombaires avec le sacrum).
Bolesnica (Dosier no 17 de 1924), četvrto dijete jedne obitelji od 5 njih, nije prije bolovala. Tek prije dvije su joj godine operirali slijepo crijevo. Počela je osjećati bolove prije 18 mjeseci u predjelu bedara (région lombaire).
Od početka siječnja 1924. – i to iz terapeutskih razloga i radi velikih bolova u predjelu bedara, koji su sprječavali svaku kretnju trupla (tronc) na donjim udovima i branili sjedeći položaj – je mlada bolesnica nepomično ležala u vodoravnom položaju (décubitus). Nije, dakle, mogla ni hodati, ni ispravno stajati, ni pokretati gornji dio tijela, a ni pomicati hrptenicu (kralješnicu).
Wassermannova je reakcija bila negativna.
Radiografija, što je bila priložena uz ostale spise gđice Delaitre, svjedoči o opstanku prignječenosti (tassement) četvrtoga bedrenog kralješka (lombaire) na petom i sakralizaciju ovoga zadnjeg, to jest sraslina transverznih izbočina (apophyses transverses) ove kosti sa krilašcima krstače (ailerons du sacrum).
Svi liječnici koji su liječili bolesnicu, bezuspješno su na nju primjenjivali određene lijekove - živu, arsen, bizmut – i tako nepomična uslijed košćate srasline i nepodnošljivih bolova, siromašna je djevojka prispjela u Lurd, vodoravno položena već punih 10 mjeseci.
Jučer, u petak po podne (22. VIII.) ispružiše bolesnicu na posebne remene (sangle) i gospođe bolničarke (Dames Hospitalieres) je uroniše u vodu. Nje se jedino dojmila niska temperatura vode. Kada je, međutim, izišla iz banje, opazi da može sjesti i štoviše i pridići se i sagibati te ustati, i to bez ikakove poteškoće. Ovo se stanje još poboljša za euharistijske procesije.
Natrag odvedena u bolnicu, sretna djevojka saopći osobama svoje dvorane da je ozdravila, u šest sati je dovedoše u liječnički Ured gdje se ustanovi da stupa nešto nesigurno, i to se pripiše tomu što je tako dugo nepomično ležala, jutros je eto došla, iza gđice Parizot, u liječnički Ured.
Petorica stručnjaka su je temeljito pregledala, i to Douorin iz Lillea, Doazan iz Pariza, Itrac iz Tuluza, Aussilloux iz Narbonne i Legros iz Comba (Ille-et-Vilaine).
Ona je sa sobom donijela vrlo jasnu liječničku svjedodžbu, koju je ispostavio Dr Leneveu iz Trouville-sur Mer (od 30. VI. 1924.). Glasi doslovno ovako: "Ja potpisani, Doktor Leneveu, potvrđujem da gđica Madeleine Delaitre, 17 godina, trpi od medulospinalne bolesti (affection medulo-spinale), koja je drži u krevetu od studenoga 1923. Sjedište je ove bolesti u lombosakralnom predjelu hrptenjače (kralješnice) (région lombo-sacrée de la colonne vertébrale). Narav ove bolesti nije ustanovljena na znanstveni način, ali upitani kirurg i ja smatramo sakralizacijom zadnjega bedrenog kralješka (sacralisation...) "
Rekli smo da se uz ovu svjedodžbu nalazila radiografija dr. Couturiera, iz koje se jasno vidi da je peti lumbalni kralješak srastao s krstačom (križnom kosti) i koji potvrđuje ispravnost gore navedene dvojice liječnika.
Liječnici, koji su ozdravljenicu malo prije pregledali, sastavili su slijedeći pismeni izvještaj:
"Bolesnica ne osjeća nikakvu bol, ni nehotičnu ni izazvanu.
Razne kretnje hrptenjače (kralješnice): sagibanje, uspravljanje (extension), kretnje na stranu, skupljanje (torsion), izvode se normalno, spontano, bez neugodnosti i boli.
Nema vidljive izobličenosti.
Nema nehotične (spontané) ni izazvane (provoqué) boli kod artikulacije sacro-iliaque.
Nema poremećaja kod kretnja (motilité). Hod normalan.
Patelarni i ahilejski refleksi (Réflexes patellaires et achilléens) jednaki s obih strana i nešto preveliki.
Plućni aparat normalan.
Opće stanje osrednje, scapulae alatae
Konačno: iščeznuće svakog funkcionalnog simptoma (symptôme functionnel)."
Nazočni je radiolog na temelju slike, koju je držao u ruci, tvrdio: a) Ili je nestala ta sraslina između 5. lumbalnog kralješka i krstače (križne kosti) ili b) unatoč te srasline mogu se sve kretnje posve normalno obavljati, što bi po naravi moralo biti nemoguće.
Svi su nazočni liječnici na običajna pitanja odgovorili slijedeće:
1. Radiografska slika što se nalazi uz spise, svjedodžbe, što ih je pokazala bolesnica, pregledba i ispitivanja stručnjaka dokazuju, da je gospojica Delaitre zaista bolovala od sakralizacije zadnjeg lumbalnog kralješka.
Ova je bolest bila začetnikom najvećih bolova i apsolutne nemogućnosti da se savije truplo prema donjim udovima.
2. – Svi su ovi karakteristični simptomi ozlijede, koju točno pokazuje radiografija, u tren oka nestali 22. kolovoza 1924., nakon kupelji u piscini..
3. – Uslijed te trenutačnosti, to se ozdravljenje ne može protumačiti na naravan način.
Kada sam izašao iz biroa, to me je svijet, koji se radoznalo tiskao oko ulaza, pitao može li vidjeti ozdravljenicu, može li se u Ured i mnogo toga drugog...
Gđica Petit mi je obećala da će mi sutra, između 12 i 12 1 s. dati priliku
da ispitujem neke bolesnice.
Lurd, 23. VIII. 1924. 10. 15 sati
uvečer
Danas sam s jednog drugog mjesta promatrao euharistijsku procesiju. Postavio sam se kod Špilje, odakle je krenula. Svećenstvo, noseći u desnoj ruci svijeće, išlo je pred Spasiteljem i pjevalo latinske himne: Ave verum, O Salutaris Hostia, Pange lingua. - O taj francuski kler, kako li je bijedno odjeven! Kako li se na njihovim licima vidi siromaštvo i tegoban život što ga provode. Nisu li među njima i neki koji idu sa svojim vlastitim župljanima u nadnicu za poljske poslove da zarade koricu hljeba? I eto te, po vanjštini bijedne i jadne, nelijepe pojave, - ti svećenici Božji - pjevaju zanosno, oduševljeno, puni ushićenja i ljubavi, uzvišene euharistijske himne.
Inače je Procesija bila poput svih ostalih. Danas sam opazio gdje iza Presvetoga stupa oko 40 liječnika.
Odmah nakon Procesije otišao sam u liječnički Ured. Nije došao nijedan ozdravljenik, pa je dr. Marchand prisutnima tumačio ozdravljenje nazočne gđice Deshamps, koja je 1921. u Lurdu zadobila zdravlje. Šest je godina bolovala od sušičave upale trbušne opne (péritonite tuberculeuse), a 5 godina od Pottove bolesti. U tren je oka u Lurdu ozdravila. Kad se djevojka vratila u Périgueux, to se u tisku cijele provincije započela živahna diskusija. Ta 17 je liječnika i kirurga proglasilo bolesnicu neizlječivom. Neke su antiklerikalne novine, štoviše, pronijele vijest da su roditelji djevojke "fabricirali" čudo i potplatili crkvene vlasti sa 3 milijuna franaka. One nadalje pronesoše vijest da je sam liječnik bezvjernik (čini mi se, da se zove dr. Crozet), bio podmićen jer je rekao da si ne može protumačiti na naravan način ovo ozdravljenje. Prisutna je ozdravljenica potvrđivala tumačenje dr. Marchanda.
Nakon toga sjela je među liječnike druga ozdravljenica, no nisam joj čuo ime.
Kada sam eto promatrao ovih nekoliko ozdravljenica, nesvjesno mi je pala na um ista misao kao i jučer. Evo, ove su miljenice Blažene Djevice Marije u glavnom posve priprosta stvorenja kojima je vanjština dosta zanemarena. To su ona ista lica, koja obično susrećemo po našim kongregacijama i bratovštinama; koje iscrpljuje teret života, tako da ne dospiju pripaziti na svoju vanjštinu. Zaista se na ovim sretnicima obistinjuju riječi Prorokove: Suscitans a terra inopem, et de stercore erigens pauperem: ut collocet eum cum principibus, cum principibus populi sui (Ps. 112.). Sa zemlje podignuvši nemoćnoga - a iz kala siromaha da ga postavi među poglavice, među poglavice naroda svoga.
Kod Špilje i piscina narod je dalje molio. Pronio se glas da je jedno dijete ozdravilo, ali jer je liječnički Ured već bio zatvoren, te ove vijesti nije mogao nitko potvrditi.
Večeras sam promatrao Procesiju sa svijećama s rampe koja vodi prema bazilici.
Poda mnom je bilo vatreno jezero: sve se više i više širilo, jer su se vatreni
potoci u nj ulijevali. Iz mnogih se tisuća grla razlijegao pjev Ave, ave,
ave Maria. Kada se iz užarenoga jezera diže dostojanstveni, gregorijanski
Credo iz pedeset tisuća grla, pohrliše još zaostali užareni tulipani nemirno
prema upaljenom jezeru, dok ono napokon ne postade ogromnom i užarenom masom.
I opet, kada je pjev izražavao vjeru u jednu, svetu, katoličku i apostolsku
Crkvu, sve se svijeće hrabro digoše. Nakon blagoslova svijet se raziđe.
Eto, kakvo li slavlje slavi prava vjera u zemlji, gdje vlada drži katolike
građanima drugoga reda i gdje zabranjuje javne procesije!
Lurd, 24. VIII. 1924. 1 sat popodne
Bio sam u Rosaireu - Crkvi krunice - na ponoćki. Crkva je bila dupkom puna i rasvijetljena. S propovjedaonice davao je jedan svećenik takt, a sav je narod ushićeno pjevao. Pjevao je latinski, gregorijanski, u sav glas i to: "Kyrie eleison", koji se poput voda oceana razlijegao u daljinu i u duši budio osjećaje na beskrajne dubine pojedinih Božanskih osoba jednoga Trojedinoga Boga. Isto je duboko djelovao koralni Credo, te ostale misne molitve. Zaista, jedino gregorijanska glazba može u nama probuditi najdublju čežnju za nebeskom domovinom! Čini mi se da je jedino ona odraz onih nebeskih harmonija kojima kraljica neba s vojskom anđela, puna ljubavi, hvali Tvorca beskrajnoga. I jednostavna melodija psalma "Lauda Jerusalem Dominum, lauda Deum tuum Sion, Hosanna, hosanna, hosanna filio David," koja se neprestano opetovala, kao da je izražavala besprimjernu ljubav Crkve, koja tepajući poput djeteta, istim priprostim riječima očituje ljubav svomu božanskom Zaručniku. Iza ponoćke dijelila se sveta Pričest na tri oltara, a veliko je mnoštvo započelo svoj dan sjedinivši se s velikim lurdskim Čudotvorcem...
Jutros sam prespavao. Neka mi Gospa oprosti što nisam otišao k Špilji da se pomolim. Bilješke, koje činim u Lurdu, neka nadoknade moje propuste i neka pronesu njezinu slavu u našim krajevima.
U liječničkom Uredu bila je gđica Parizot u zelenoj-plavoj suknji, sivoj kapici i pepita kaputu. Sjedila je prebačenih nogu, kao na poznatoj slici, koja je objelodanjena u raznim novinama. (str. 14) Izmorena je; loše je spavala. Liječnici su je pregledali. Dok su jučer u plućima još ustanovili "des râlements minimes" - posve sitne hropce, to je i ovo danas posve iščezlo. Gđica Parizot nije više mjeseci jela mesa, a jer ga je nakon ozdravljenja odmah počela jesti, to ju je vjerojatno nešto uznemirilo. Inače je njeno ozdravljenje potpuno; još je posve slaba i jedva hoda.
Nakon toga su liječnici pregledali gđicu Marie Firmin.* Ona je 22 godine stara iz La Graveri (Calvados). Svjedodžba liječnika koji ju je liječio u bolnici u Caenu glasi: "Pottova bolest i kljenut donjega dijela tijela (paraplégie) uslijed pritiska na moždinu (compression de la moëlle épiniere). Boluje od studenoga 1922. otkako je pala radeći neki domaći posao. U mjesecu veljači došla je u bolnicu u Caen. Postavili su je u sadru, koja se je češće morala mijenjati, i u njoj je morala nepomično ležati. U Lurd je doputovala ležeći. Silno je trpjela. Kod jučerašnje procesije (23.) osjeti da je ozdravila, ali se nije usudila poslužiti svojim novim silama. Kad se vratila u bolnicu, savjetovaše je bolničarke da hoda. Oko sedam sati uvečer ustade i prohoda. Prisutni su liječnici izjavili da se ovo ozdravljenje ne da protumačiti na naravan način.
Zatim je sjela na bolesničku stolicu jedna u sivo odjevena debela žena. Čini mi se da se zvala madame Cornu. Ozdravila je od želučanoga čira. Radio snimke nije bilo, nego samo opis radiografskog pregleda u kojemu piše da ima "sans doute" - bez dvojbe - želučani čir. Ovaj je "sans doute" bio liječnicima sumnjiv. Iako su klinički znaci jasno svjedočili o opstanku želučanog čira, ipak dr. Marchand čeka godinu dana, prije nego li proglasi, da je ozdravljenje potpuno i da se ne da protumačiti. No svim je prisutnicima bilo jasno, da je to samo mjera opreznosti i da je dotična gospođa zaista čudesno ozdravila. Ta donijela je sa sobom mnoge liječničke svjedodžbe, a čini mi se da je u Lurdu još imala groznicu od 39.7 stupnjeva. Dr. joj je Marchand preporučio da dobro jede i to poglavito salatu da se tako što prije uvjeri o svome ozdravljenju. Svi su se prisutnici smijali što će se ova možda 75 kg teška žena doskora oporaviti i da će opet steći onih 24 kg, koje je izgubila uslijed svoje teške bolesti. Slučaj gđe Cornu nije lurdski liječnički zavod proglasio nadnaravnim ozdravljenjem.
Napokon je sjela na bolesničku stolicu jedna gospođica. Ne znam jesam li dobro čuo njezino ime, no čini mi se da se zvala Marthe Raymond. Bila je iz Orléansa, 21 godinu stara, a po izgledu ne bih rekao da joj je više od 16 godina. Tvrdi da je ozdravila, ali još osjeća neke bolove. No, jer njene liječničke svjedodžbe nisu dosta jasne, otpuste ju. Dr. Marchand je zamoli, da nikomu ne pripovijeda o svome ozdravljenju, nego neka se zahvaljuje Gospi; inače bi mnogi neprijatelji, koji posvuda vrebaju, mogli njezine riječi izrabiti.
U Ured je na koncu došla gđica Mary Chaiwet
iz Alaisa (Gard), koja je ozdravila dne 26. VIII. 1919. od "Coxalgie
droite avec fistules" - gnojne sušičave upale desnoga bedra - Posve
je zdrava.
ŠTO PRIPOVIJEDA OZDRAVLJENICA
Iza 12 sati odvela me je gđica Anny Poyet u bolnicu Sv. Marije što stoji nasuprot spomenika Zahvalnosti za pobjede. Za koji čas izvede gđica Petit prvu ozdravljenicu, gđicu Helenu Macagne.* Ona pođe upravo k meni, uhvati me za ruku i dugo je ne ispusti. Reče mi hitro otprilike ove riječi: "Vi ste novinar, objelodanite što mi je Sveta Gospa učinila". U glavnom mi ispripovijeda svoju bolest. Evo najvažnijih podataka: Rodom je iz Le Muya (Var). 21. je godinu stara. Početke je Pottove bolesti osjetila u prosincu 1921. Dva su je tulonska kirurga – dr. Malartic i dr. Villechaise - pregledali i ustanovili "carié tuberculeuse dorsolombaire - caries tuberculosa dorsolumbalis". 14 mjeseci ležala je kao prikovana u nosilima (caisse-brancard). Gornjim dijelom tijela nije mogla micati već 18 mjeseci. Sadru, u kojoj je bila, tri puta su obnovili. Ona ima i svjedodžbu od 5. VII. 1924. Dr. Regisa iz Muya, koja veli "da bolesnica ima Mal de Pott dorsolombaire (Pottovu bolest slabinskih kralješaka), što su je ustanovila dva glasovita tulonska kirurga, o kojoj se moglo vrlo točno uvjeriti na temelju radioskopskih pregleda". Bolesnica – nadovezao je g. dr. F. Regis – još osjeća silne bolove, koji se protežu na lijevo u polukrugu (en demi-ceinture). Doticaj ozlijeđenoga predjela još je vrlo bolan. Iz toga slijedi da valja barem još godinu dana ležati, prije nego li se može dopustiti ustajanje u zgodnoj spravi." Došla je iz Provence u plavo-crvenom vlaku. Silno je trpjela. Svako joj je prenošenje zadavalo teške bolove. To svjedoče oni koji su se putem brinuli za nju. U Lurdu su je odvezli u bolnicu sv. Marije. U četvrtak (21. VIII.) po podne nije radi velikih bolova odnesena u kupelj, već je prisustvovala procesiji s Presvetim. Kada ju je dostojanstvenik blagoslovio, osjeti se u tren oka zdravom. Nikomu nije pokazivala svoga veselja, jer se bojala da nije možda sugestija. Kada su je odveli natrag u bolnicu, saopćila je drugima svoje osjećaje. Stajala je, hodala, micala gornjim dijelom tijela. U petak 22. VIII u tri sata popodne odvedoše je u liječnički Ured. Tamo je bio 31 liječnik, a među njima jedan Englez - protestant. Skinuše joj sadreni steznik kojim joj je bio oklopljen gornji dio tijela. Osam ju je liječnika točno pregledalo. Ne osjeća nikakvih poteškoća u kretnjama; svi liječnici priznaše da se ovo naglo ozdravljenje ne da protumačiti na naravan način.*
Liječnici Barthe iz Pariza, Bitterlina iz Joinville-le-Pont (Seine), Itrac iz Tuluza, Pineau iz Caillerea (Vendée), Ferrandon iz St-Hyppolite (Eure-et-Loir), koji su bolesnicu posve točno pregledali, sastavili su slijedeći izvještaj: "I sam vrlo jaki pritisak na hrptenicu (kralješnicu) ne prouzrokuje u kretnjama ni najmanje bolove, koje se zbivaju bez razlike s najvećom lakoćom. Trnovita izbočina (l’ Apophyse épineuse) dvanaestog leđnog kralješka (vertebre dorsale) je manje razvijena od one jedanaestog leđnog (dorsale) i prvog bedrenog (lombaire).
(Dodajmo, prigodom ovih konstatacija, da je sadra, koja se snima s bolesnice, po treći put metnuta 6. veljače 1922. Gđica Macagne ju je nosila od mjeseca svibnja 1924. i kod svake su se promjene ustanovile iste ozlijede).
Refleksi su normalni, zdjelice (patellaires) posve malo veće (exagéré); nema Babinskijevih znakova ni eliptičnog drhtanja (trépidation). Ozdravljenica hoda s takvom lakoćom da se je teško zamisliti kako je kroz tako dugo vrijeme mogla biti nepomičnom."
Kada se je glasno pročitao ovaj izvještaj što su ga potpisali stručnjaci, svih je nazočnih 31 liječnika usvojilo slijedeće zaključke:
1. – Bolest (mal de Pott dorso lombaire) je zaista postojala.
2. – Ozdravljenje je potpuno.
3. – Ozdravljenje se ne bi moglo pripisati naravnom procesu.
Gđica Macagne mi reče da je silno trpjela. Posljednju su je primili u vlak; ona, radnik posljednjega sata, dobila je istu nagradu kao i oni koji su uranili. Prva je ozdravila. Predala se u volju Božju. Žarko se molila Bogorodici za sve bolesnike, da svima dade milost ozdravljenja. Gospodin župnik joj je u stan donosio sv. Pričest. Na putu je silno trpjela, ali se usput žarko i puna pouzdanja molila. Ta blažena Gospa želi da se molimo puni pouzdanja, a ne samo onako, samo da se moli. Zatim je ova priprosta djevojka počela govoriti o pouzdanju, vjeri, poniznosti, da mi se u jedan mah učinilo kao da pred sobom imam kakvoga doktora teologije; - taj me način nastupa jedne obične žene možda više zapanjio negoli njeno ozdravljenje. Odakle toj priprostoj ženi tako jasni vjerski pojmovi? Nije li preda mnom svetica? Tako sigurno i pun vjere ne može govoriti prosječan čovjek! Sjetih se one: "Et exaltavit humiles" - i uzveliča ponizne.
U Lurdu su zaista odabranici Božji obično oni priprosti ljudi iz naroda s kojima u životu malo tko računa.
Njene su konačne riječi glasile ovako: Ozdravila sam kod procesije sa presvetim Sakramentom. U tren oka osjetih da mi je lakše. Ne htjedoh nikomu ništa reći. U bolnici sam pokušala hodati, ali jer sam se bojala da sam pod utjecajem sugestije, govorila sam Djevici da imam pouzdanja i hoću ozdraviti, ako ona to hoće. - Ozdravljenica se na to okrene nekim prisutnim djevojkama, koje su prisluškivale, i reče im: "Et vous, ne suivez pas la mode!" - A vi, ne povodite se za modom! Ako imate svilene čarape, a vi uzmite debele vunene. Ja sam od svoje babe uzela crvene (ili modre; doslovno se ne sjećam ove rečenice!). Nemojte hodati kratkih rukava, to sve Sveta Gospa ne voli. Bluza neka vam bude do vrata.- Onda je nešto govorila o plavom pasu lurdske Gospe, što nisam pravo shvatio; čini mi se da je aludirala kako ovaj ima zadaću da skrije forme tijela.
Jedna gospođica učiteljica jedne državne škole (došla vlakom iz Bloisa!) slušala je taj govor i od uzbuđenja proplakala. I neki mladić, bezvjernik bio je duboko ganut.- Rastadosmo se od ozdravljenice preporučujući se u njene molitve.
Lurd, 24. VIII. 1924.
Tek danas popodne saznah da je učiteljica, koja je proplakala slušajući pripovijest ozdravljenice, Macagne, bezvjernica. Zato i razumijem što je bezuvjetno htjela govoriti s jednom redovnicom - la Révérende Mere Superieure des Assumptionistes de Battignoles, - koja je bila u piscini (kupelji), kada se je kupala medicinarka Parizot. Ova je, naime, na putu u Lurd zadobila negdje ispod desnih rebara oveću ranu. Ta je u Piscini nestala u tren oka. Učiteljica, bezvjernica, htjela je zato na vlastite uši čuti pripovijest toga događaja od osobe koja ga je vidjela. Otišli smo zato u tri sata popodne pred piscine dočekati redovnicu koja je upravo u to doba imala završiti svoj posao. Narod je kao obično glasno i pouzdano molio za ozdravljenje onih koji su se kupali. Napokon izađe i poglavarica asumpcionisticâ - toga ženskog reda kojega u Lurdu zapada prva zadaća. Prostodušno reče da rane prije ozdravljenja nije vidjela, jer je gđicu Parizot neko drugi svlačio, a ona ju je samo kupala pokrivenu košuljom. Kad je gđica Parizot izašla iz vode, samo je ustanovila da rane nema.
Idući brdom Kalvarijom, začujem između 13. i 14. stanice Križnoga puta, kako jedan stariji gospodin nervozno debatira: "Je n'aime pas ces machines la, qu'on prie. bon..." - "Ne volim takvih cirkusa, neka se moli, dobro
... Jamačno je bio bezvjernik koji ne vjeruje u čudesa. Spominjem to samo zato da pokažem kako Lurd djeluje u duševnom pogledu: nije moguće ostati indiferentan prema lurdskim događajima. Važno je zato, jer u ove krajeve dolaze mnogi stranci da se naužiju prirodnih ljepota; a kad tamo, čuju da se događaju čudesa i njihova se bezbrižna i iznenađena savjest počinje uznemirivati. Zaista, čudni moraju biti njihovi osjećaji kada vide sve ovo.
Euharistijske procesije ne opisujem. Oko 1500 bolesnika bilo je prisutno i poput galilejskih patnika čekalo da mimo njih prođe Pomazanik Božji, obećani Mesija. U Procesiji stupao je sa svojom unučadi poznati francuski književnik Francis Jammes.
Iza Procesije otišao sam opet odmah u liječnički Ured. Danas je bilo više ljudi negoli obično. Dvorana je bila tako puna, te mi se čini da je u njoj bilo oko šezdeset liječnika. I jedan je kardinal (msgr. Touchet iz Orleansa?) bio prisutan. Istraživao se slučaj žene, majke četvero djece, gđe Guillemet (?), koja je imala neke tumore na jetrima i unutarnja krvarenja. Sve je to prestalo. Kada je Dr. Marchand na prisutne liječnike stavio pitanje, vjeruju li da je gospođa imala na jetrima tumore (tumeur cancéreuse) - raka, stadoše neki protestirati. Sudeći po njihovom ponašanju, bili su bezvjerci. Tvrdili su da liječnička svjedodžba, što ju je donijela bolesnica, ne mora biti točna. Njen se liječnik mogao prevariti u dijagnozi. I premda je većini prisutnih liječnika bilo jasno da je bolesnica ozdravila, to su je otpustili bez ikakvog zaključivanja.
Zatim posjedoše na sredinu jednu blijedu, živu lešinu: gđicu Feal iz Bordeauxa (?). Sličila je gđici Ž. iz Zagreba. U Uredu bio je prisutan liječnik, koji ju je vidio i pregledao prije ozdravljenja. Evo njegova izvještaja, kako sam ga ja, kao laik, mogao razumijeti: Donji dio tijela bio je posve klonut - paraliziran. - Jedva je reagirala na duboke ubode igle. Osim toga, bilo je nekih apscesa na koljenu. Neki su kralješci također bili tuberkulozni i to je razlog što nije mogla, bez velikih bolova, pokretati gornji dio tijela. Svi su simptomi bolesti nestali jučer iza Procesije. Može gibati gornji dio tijela i polako hodati ako joj netko pomogne. Pete je silno peku. No, sjetimo se da je djevojka sva iznemogla: tri je godine odležala. - Dok su liječnici raspravljali o njenome slučaju, ozdravljenica se je u stolici u kojoj je sjedila počela onesvješćivati. Hitro je položiše na zemlju, jedan joj liječnik dade nekoliko ćuški u obraze, i mala se počne buditi. Odnesoše je na to u pokrajnju sobu. Posve je razumljivo - vele liječnici - da ozdravljenica nije mogla izdržati napore liječničkoga pregleda. U našim je dvjema malenim sobama bilo oko 100 osoba. Sparina je za nas zdrave ljude gotovo nesnosna. A zatim valja misliti da se djevojka, koja je tolike godine mirno odležala, danas kretala preko jednoga sata. Nije, dakle, čudo što se onesvijestila. Ako je njena bolest nestala, ne znači da su također i posljedice nestale, tako npr. krajnja iznemoglost. – No, na ljudski način ne bi se moglo ni protumačiti kada bi ova, na pola mrtva djevojka, od današnjega dana najednom započela ozdravljati. Jer, što je bio razlog njenoj iznemoglosti, a što razlog njenomu ozdravljenju? Ako prije nije bila bolesna, odakle dolazi da je danas sličnija lešini negoli čovjeku? Ako je još bolesna, tko će se usuditi ustvrditi da će za koji dan biti posve krepka? Ne preostaje nam ništa drugo nego ustvrditi: djevojka je uistinu do jučer bila bolesna i ova ju je bolest survala; sada djevojka na sebi nema nikakvoga organskog znaka bolesti, već se na njoj samo opažaju posljedice jedne bolesti koja je iščezla. A i same će te posljedice nestati za koji dan. Ali silno oprezni liječnici nisu htjeli proglasiti da ovo ozdravljenje nadmašuje prirodne sile.
Iza toga, kad sam izišao iz liječničkoga Ureda, vidio sam lijepu visoku
plavokosu bezvjersku učiteljicu, s bijelom ćepicom (béret) na glavi, kako
kleči pred kipom okrunjene Bogorodice. Obraćenje!? Saznao sam također da
je lijepo razvijeni mladić, bezvjerac, s plavom kapicom, koji je s njom
bio, trpio od upale bubrega (nephritis). Mora da ga je jutrošnja pripovijest
ozdravljenice Macagne duboko ganula, jer je počeo piti lurdsku vodu i izrazio
je želju da sa svijećom u ruci ide u procesiju. Možda je to i učinio.
Lurd, 25. VIII. 1924. 3 sata
(U vlaku koji kreće prema Bordeaux-u).
Jučer poslije podne nisam prije procesije bio u liječničkom Uredu. Tom su prilikom konstatirali ozdravljenje gospođice Marie-Louise Bruyous* iz Saint-Cirguea (Lot.). Stara 30 godina. Bolovala je od sušičave upale trbušne opne sa priraslicama (péritonite bacilaire avec adhérences). Stanuje u Figeac-u. Obavljala je teške poslove. Već je prije nekoliko godina osjetila da je bolesna. Moraše leći i 32 je mjeseca odležala. Godine 1919. osjetila je bolove u kostima kuka (fosse iliaque) i u trbuhu. Otpremiše je u bolnicu Casltelnaudary gdje je ostala 2 mjeseca. Povrati se u Figeac. 1923. doputova u Lurd gdje nije ozdravila. Nije izgubila nadu. Odluči se do godine povratiti u Lurd. Molila je, prožeta velikom željom, da ozdravi.
Bolovi su u željezničkom vlaku postali vrlo teški. Jedna je redovnica cijelo vrijeme morala biti uz nju, i samo se za nju brinuti. S mnogo su je opreznosti morali prevesti od lurdske stanice u bolnicu. Njeno se stanje sve više pogoršavalo. Sedam se puta onesvijestila. U noći od petka na subotu dobije posljednju pomast.
Više je liječnika bilo pozvano da joj pomognu. (Isti ovi vidjeli su je drugi dan posve zdravu.)
23. izjutra bilo joj je lakše. Kod procesije s Presvetim osjeti da su joj bolovi skoro posve iščeznuli. Mogla je sjesti. - Neko vrijeme iza toga posve iščeznu njena bolest. 24. popodne, prije procesije, odnesoše je u liječnički Ured i više je liječnika pomno pregleda. Oko 50 liječnika izjavi da je gđica Louise Bruyous, koja je bolovala od tuberkulozne upale trbušne opne, ozdravila i da se ovo ozdravljenje ne može pripisati ljudskim sredstvima. Među tim su se liječnicima nalazili i oni, koji su ozdravljenicu vidjeli gdje se u bolnici bori sa smrću.
Jutros stigoh u devet sati u liječnički Ured. Uđe jedna lijepa djevojka ogrnuta crnom maramom. Tvrdi kako je ozdravila. No, jer je njena liječnička svjedodžba bila nejasna, to je dr. Marchand otpusti, da ne rečem potjera.- Istaknuti treba da dr. Marchand nije vrlo prijazan prema bolesnicima, a ni prema novinarima. Posljednje neprestano upozorava da ne govore o čudesima gdje ih nema; gdje naime liječnički Ured nije izrekao definitivni sud. Svi su prisutnici u mnogo slučajeva uvjereni da se radi o pravim pravcatim čudesima, ali, jer često mnogi znanstveni dokumenti manjkaju, to dr. Marchand ne će ni čuti o kakvomu nadnaravnom ozdravljenju. Razumijem da je neprijaznost dr. Marchanda samo prividna; stalo mu je do najskrupuloznije opreznosti, da se ne bi možda dogodilo da ustanovi ozdravljenje gdje ga uistinu nije bilo.
Nato uđe u Ured jedan mali čovjek odjeven u pepita odijelo; pravi patuljak. Kaže da je imao fistule i da su mu u piscini (kupelji) nestale. Jer tih fistula nije u Lurdu nitko vidio, to mu se ne vjeruje.
Međutim na nosiljci unesu posve u bijelo odjevenu stariju podeblju gospođicu.- "Dignite se"!- Ona se hrabro podiže. - "Ali ja sam još u sadri", reče i nespretno dokorača do svoje stolice. Sjedne nasuprot dr. Marchanda. Na lijevoj joj je strani grudi bio prikopčan crveni hodočasnički križ. Imala je niske crne cipele i crne čarape. Učiteljica je u Galgonu (Gironde) (?). Bolovala je od Mal de Pott dorso-lombaire. Noge je bole kad hoda; ta 18 mjeseci nije hodala. Liječnici i s njima jedan redovnik (benediktinac?) - liječnik - prođu s njom kroz našu sobu i uđu u malu sobicu da je tamo pregledaju.
Ulazi u bijeloj kapi gđica Delaitre, (slika na str. 22.) ozdravljenica. U sivom je kaputu, koji je oko vrata i na donjem kraju obih rukava obložen krznom. Papuče su joj sive. Hoda naokolo po Uredu. Kod ispitivanja se njena majka, stara gospođa, koja je sjedila s lijeve strane, uvijek upliće u govor dr. Marchandu. Ovaj preporuča ozdravljenici da se izmjeri nakon tri tjedna i javi mu svoju težinu.
Kad je otišla gđica Delaitre, uđe jedna starija gospođica. Na njoj je plavi rubac (šal) i crni šešir. Bluza joj je do vrata, a rukavi joj nešto presežu lakte. Bolovala je 18 godina. Ulazi u desnu malu sobicu, koja je iza dr. Marchanda. Počinje se svlačiti; mala se vrata zatvore. Dr. Marchand reče. "Une autre!" - Neka druga uđe!
Junački ulazi jedna otprilike 16 godišnja djevojčica. U plavoj je kapici iz koje sa strane vise dvije sjajne crne pletenice. Oko ramena joj visio bijeli rubac. Suknja joj je plava, a cipele žute. Mala je već jučer bila u liječničkom Uredu, ali se ispostavilo da na njenoj liječničkoj svjedodžbi ne stoji posve jasno od čega je bolovala. Kažu joj neka se vrati kući i neka njezin liječnik javi što joj je bilo prije nego li je otputovala u Lurd - "Allez-vous en - Otiđite!" - "Une autre. - Jedna druga!"
Ulazi debela žena što je već jučer bila u Uredu. - "Šta sam vam rekao - Otiđite - Hvala vam na posjetu", reče nestrpljivo dr. Marchand. Vidi se da mu nije stalo da pošto-poto ustanovi kakvo nadnaravno ozdravljenje. Rekao sam već da je gotovo grub s ozdravljenicima koji nemaju sve svoje svjedodžbe u ruci, a htjeli bi da se njihovo ozdravljenje uvrsti u čudesa. U Lurdu tako mnoga prava čudesa ostaju svijetu nepoznata, jer se bolesnici ne pobrinu sa sobom donijeti točne liječničke svjedodžbe.
Sad izlazi iz sobice onaj patuljak u pepita odijelu. Liječnici su ga pregledali. Dr. Marchand mu veli: "Kada dođete u Cette, pošaljite mi svjedodžbu interniste koji vas je liječio. U njoj neka stoji: Gospodin X je otputovao iz Cettea, on je imao tu i tu stvar, a sada vidimo na njemu to i to."- Patuljak ode smiješeći se.
Na to iz desne male sobice iziđu dva liječnika koji su pregledali stariju gospođicu. U to i ona iziđe. Nisam točno čuo od čega je bolovala. Razumio sam samo riječi: ".... petnaest godina... polaka evolucija... bacilarna... gornji vršak..." Pošto je dr. Marchand saslušao sud liječnika koji su pregledali tu gospođicu, reče: "Nismo vas vidjeli prije, a svjedodžba ne kaže točno što vam je bilo. - Liječnici, koji su vas sada pregledali, vele da na vama još i sada ima znakova bolesti. Idite vašemu liječniku, neka vam kaže što ste prije imali i što vam je sada". Dr. Marchand ustvrdi, pred nama svima, da ova djevojka nije ozdravila. - To on, kako već rekosmo, uvijek naglašuje, gdje ozdravljenje nije istraženo u sve potankosti. On, kao da se najviše boji prisutnih novinara koji u svemu vide čudo i sa svih strana vrebaju da uzmognu štogod javiti u tisku. -Uostalom je ova strogost liječnika vrlo dobra; ne, što bi protivnici Lurda izrabili svaku, pa i najmanju neopreznost liječnika koji su prisutni u Uredu, već je vrlo dobro što mnogi liječnici imaju prilike sami se uvjeriti o znacima bolesti koja je iščezla. - Kada bolesnik posve ozdravi, ne može se prigovoriti da ga nije nitko vidio prije ozdravljenja i da uopće nije bio bolestan.
Ulazi opet jedna djevojčica u tamno-sivome odjelu i s crnim šeširom na glavi. U svjedodžbi joj piše da ima pleuro-péritonite (to bi bila upala trbušne opne i porebrice, ako sam francusku riječ dobro čuo). Ime joj Jeane. Prezime nisam čuo. Tipkačica je. Ne znam ni odakle je. Bolnica u kojoj je bila zvala se "Hôpital de la Carité". 15 joj je godina. Liječnici se čude kada je započela pripovijedati simptome svoje bolesti. Doputovala je ležeći. Na putu je trpjela, ali je mogla sve jesti. - Odvedu je na pregled.
Ulazi jedan mladić u tamno-sivome odjelu. Zagasito je crvenih obraza i ima naočale. Zove se otprilike Dreyer ili slično. Nisam posve shvatio u čemu stoji njegovo ozdravljenje; a čini se da ga ni liječnici nisu točno razumjeli. Izražavao se vrlo nejasno, te smo svi pomislili da je luckast. Kod njega se radilo o smrskanoj desnoj ruci, tako da mnogo godina nije mogao njome pisati. Lakše poslove mogao je obavljati. Odgovara na upite dr. Marchanda: mogao si je nos obrisati, odnijeti list na poštu, lakši kabao pridići. Pred svima nama počinje svlačiti kaput. Pokaza se sivo isprugana košulja i naramenice. Jedan mu liječnik potjera oba rukava do pazuha. Pregleda pred svima obje ruke i ustvrdi da mladićeva "bolesna" ruka bolje funkcionira od zdrave.- Mladić počinje pripovijedati da je pisao "pointillé" u (tačkama). Pisati ga je učila njegova baba. Dr. Marchand ga zamoli da malo piše. On to učini i piše, piše i ne prestaje. Dogodi se na to nešto što nas je sve duboko ganulo. Uvidjesmo da mladić nije luckast, već naivan kao pravo dijete. Bilo to od prilike ovako: "Bolje vam je, veli mu dr. Marchand, ali niste posve ozdravili. Molite se Gospi!" - "Dobro ću se moliti Gospi", reče mladić i pođe, smiješeći se, prema nama. Zatim se okrene, sjetivši se nečega, i zapita dr. Marchanda: "A, kako Vam je ime da se uzmognem moliti". Kada su prisutnici čuli taj upit, bili su preneraženi nad djetinjom naivnom dušom toga mladića. Gospođe, koje su do mene sjedile, uskliknule su: "Kako li je mio ovaj mali! Pravo dijete!"
Eto, iz zadnje se sobe vraća gospođica u bjelini. Sjedne. Iz lijevih vratašca iziđe tamno-siva tipkačica sa svojim crnim šeširom na glavi. Dr. joj Marchand veli: "Djevojčice! Bolje vam je, ali liječnici vele da vaše ozdravljenje nije potpuno. Zahvalite se Gospi; molite joj se da dovrši svoje djelo." - Mala ode.
Bijela, starija gospođica opet sjeda. Zove se Mlle Le
Portz. U bolnici je bila od 20. VI. 1923. Dana 2. travnja stavili
su joj gornje tijelo u sadru. Doputovala je ležeći. Na putovanju je trpjela.
U petak su je stavili u piscinu. "Brulure" (decubitus) s leđa
nestade. Osjeća se "souple" - gipkom - i počela hodati. Liječnik,
koji ju je malo prije pregledao, ustvrdi da joj je hod normalan, ali su
kralješci na pritisak još uvijek bolni. - I opet jedan znak da je ta gospođica
zaista bila teško bolesna - a sutra, kada i ti bolovi iščeznu, tko će moći
ustvrditi da je ova djevojka došla zdrava u Lurd? - Liječnik na to izjavi:
Bolest je postojala. Poboljšanje je očito. Hrptenica je srasla (soudure).
Dakle: do ozdravljenja je došlo. Gospođica je u sadri šesnaest mjeseci posve
nepomično ležala (cadre). – Na to jedan gospodin unese poprsje od sadre,
koje su joj malo prije skinuli. Nijedan od liječnika nije sumnjao o Pottovoj
bolesti. Ipak se nisu usudili ustvrditi nije li ova žena već bila u stanju
ozdravljenja kad je pošla na put u Lurd. "Gospođo, ne možemo reći da
je ozdravljenje. Otiđite i zahvalite se svetoj Gospi."
Evo jedne nove djevojke. U crnini je. Na šeširu joj je zeleno-crvena zagasita prekrižena vrpca. U Lurd je doputovala ležeći. Promukla je. Dr. Marchand joj reče neka zapjeva himan "Ave maris stella". Počne, ali kod visokih glasova zapne. Pođe s liječnicima na pregled u lijevu sobicu. - Iza kratka vremena opet izlazi i sjeda na svoju stolicu. Bolovala je od sušičave upale trbušne opne (péritonite-tuberculeuse). "Biva vam bolje", kaže joj dr. Marchand; "na vama ima još znakova bolesti. Idite vašemu liječniku, upitajte ga jeste li posve ozdravila". (Vjerojatno je, naime, da će doskora svi tragovi bolesti posve iščeznuti.) "Vaše grlo (larynx) nije još posve čisto. Ljudima recite da vam je bolje, a ne da ste ozdravili, jer niste ozdravili. Sretan put! Pišite mi!"
Snažna gospođa u crnini, koja je sjedila do mene, rekla je da je dr. Marchand
- enmuyeux - gnjavator jer ne će ustanoviti ozdravljenje. Ona pođe u prednju
sobu i dr. Marchand joj protumači slučaj njezine mlade štićenice.
Eto, tako liječnički Ured nije danas ustanovio ni jedno ozdravljenje. Čudnovato: pred nama su hodale djevojke koje su mnogo mjeseci nepomično ležale, koje su došle u Lurd trpeći neopisive muke, a nakon jedne kupelji ili nakon procesije pokazivale su sve znakove zdravlja: hodaju, jedu ... Preostali tragovi bolesti očito uvjeravaju liječnike da su te osobe bile zaista bolesne, da su njihove liječničke svjedodžbe ispravne i da njihovo ozdravljenje nije puka iluzija. I unatoč tako očitim, nečuvenim znakovima, liječnici ne govore o ozdravljenju. Kako li tek očiti moraju biti znakovi nenadanoga ozdravljenja, kad se do 50 liječnika usudi izjaviti, pred cijelim znanstvenim svijetom, da ovo ili ono ozdravljenje nadmašuje prirodne zakone. Uistinu, oprezni postupak ovoga jutra dosta jasno pokazuje kako lurdski Ured za liječničke preglede strogo istraži svaki pojedini slučaj, prije nego li izjavi svoj definitivni sud. Naglasiti valja i to da ni liječnički Ured ni ove prve svoje sudove o ozdravljenjima, koje izvješuje na vrata Ureda, ne smatra konačnim. Ured objelodanjuje ozdravljenja radi vjernika, ali tek nakon toga započne s anketom koja ispituje jesu li sve liječničke svjedodžbe bile točne, koji su bili detalji bolesti itd. i tek kada je sav taj materijal skupljen i proučen, tek tada Ured iznosi svoj definitivni sud. 1
Pišem u vlaku. Sada će skoro sedam sati te ću morati izaći u Bordeauxu da uđem u vlak koji kreće prema Parizu. Jedan mi bretonski novinar, koji je sa mnom sjedio u liječničkom Uredu, reče da se lurdska čudesa premalo vulgariziraju. On će kod kuće javno izvjesiti slike ozdravljenica. Pripovijeda kako liberalna štampa šuti o Lurdu - najperfidnije sredstvo njene borbe. Govorio je zatim o protuvjerskim namjerama vlade i da su se katolici počeli ujedinjavati na nacionalnome polju u neku vrstu političke organizacije za sve katolike. Danas vlada ne će moći tako lako uspjeti, kao što je to bilo godine 1905. U mjestu gdje on stanuje, koje broji 3000 duša, ima barem 300 ljudi koji su spremni odmah položiti svoj život za obranu vjerske slobode.
U Uredu sam također govorio s jednim slikarom - (W. R. Galoyer, artiste-peintre; 34, rue Cambronne; 1, cité Caurobert; Paris XV) - koji se zavjetovao da će slikama uveličati Lurd, ako se iz rata povrati zdrav. Nastojat će svoje slike što jeftinije proširiti među najbjedniji narod, jer mu je poglavito do toga da narod, koji ne čita Huysmansa i Laserrea, ipak dobije pravi pojam o veličini i značenju Lurda. Fotografije su hladne i ne mogu djelovati u tom pravcu.
Iz Lurda sam poslao starokatoličkomu biskupu N. Kalođeri sliku ozdravljenice
Parizot, kako sjedi u liječničkomu Uredu okružena mnogim liječnicima (slika
na str. 14.). Ne bi li mu ona pokazala da je Crkva rimokatolička, jedina
prava Crkva Božja.
ODLAZAK IZ LURDA
Brzo sam poručao. Kod moga je stola u hotelu sjedila neka pariška obitelj: otac sa svojim sinom i dvije gospođice. Vidjelo se da je proštenje; odricali su se raznih jela: jedan grožđa, drugi sira, gospođice nisu pile vino (rijetkost za Parižana!).
Sva je sila vlakova stajala na 4-5 tračnica lurdske stanice. Jedni su se hodočasnici žurili s kovčezima, drugi su opet stajali u vagonima. Evo "brancardiera" gdje dovoze bolesnike. Na to opazih jednu veliku grup, gdje se na trećem ili četvrtomu peronu gura oko ozdravljenice M a c a g n e. Ova radosno stupa među njima. Iz mojega vlaka, u kojemu sjedim i koji nije hodočasnički, izleti jedan visoki debeli gospodin u sivom odjelu i slamnatom (žirardi) šeširu. Neprestano leti prema grupi gdje je bila ozdravljenica. Na njemu ne vidjeh hodočasničkoga križa. Pomislih na onog Huysmansova liberala (iz Foules de Lourdes) koji ne vjeruje u čudesa, jer bi mu ova vjera poremetila njegovu udobnost: pa trebalo bi promijeniti sav način života, ostaviti žene i živjeti prema "djetinjastom" katekizmu. Što li je u prvi mah tom gospodinu proletjelo glavom, kada je iz svoga vagona opazio ozdravljenicu. La miraculée? "Hajd’ da vidimo ozdravljenicu. Možda ipak nadnaravni svijet postoji?!"
Na putu do Bordeauxa vidio sam mnoge hodočasničke vlakove. Proštenici
su izletjeli na pojedinim stanicama, kupovali razglednice i u brzini pisali...
Libourne, 25. VIII. 1924. - 9 sati
uvečer. Vlak.
Pročitao sam malo prije današnji broj tuluškoga katoličkog dnevnika "Express
du Midi". Iz njega razabirem da je mnogo organizacija franc. Katoličke
akcije u Lurdu održalo svoje sastanke: Djevojke (Noëlistes). Žene (Lumen),
Omladina (A. C. J. F.) - Na sve to nisam dospio, jer je skoro sva moja pažnja
bila usredotočena na Ured za liječnički pregled.
Pariz, 26. VIII. 1924.
Jutros sam s dva prijatelja Hrvata - dva brata - V. i J. Esih, otišao na kolodvor d' Austerlitz, dočekati tzv. Bijeli vlak. Ovaj je iz Lurda doveo znatan broj teških bolesnika. Čini se da ih je bilo preko tri stotine. Najprije su izašli zdravi hodočasnici, noseći sa sobom kovčege, stolice (pliant), kišobrane i plave posude s lurdskom vodom. Doskora izbiše dva po dva nosača (brancardier) koji su polako kročili s nosiljkama. U ovima je bilo svakojakih bolesnika. Mnoge sam između njih prepoznao. Među njima su bile djevojčice koje su nepomično ležale, s crnim pletenicama; koštunjavi muškarci, čije su ruke poput kakva kostura izvirivale izvan posteljine; bolesnice nabreklih trbuha i nogu, izjedenih obraza ... sve moguće vrste bijede. I brankardijeri (nosači) su neprestano dolazili, postavljali nosiljke na zemlju, unosili bolesnike u spremne automobile... Čini mi se da sam među hodočasnicima prepoznao onu debelu ženu u smeđe-sivom odijelu, čije ozdravljenje liječnici nisu proglasili ozdravljenjem. Na nosilima prenesoše Mlle Delaitre (slika na str. 22.), koja je ozdravila od sakralizacije. Eto u jednoj grupi ide i gđica P a r i z o t, medicinarka. Posve je slaba; druge je osobe podupiru. Idem k njoj i zamolim je da mi na moju novinarsku iskaznicu zapiše svoje ime. Zapitam je, je li joj dobro. "O vrlo dobro, vrlo dobro". - Zaista čudnovato! Neka dođe kojigod liječnik i neka reče odakle njezina sadašnja slabost. Kako to da na njoj nema ni traga bolesti, a tako je iznemogla? Mora, dakle, da je nestao uzročnik njezine bolesti. Neka je pregleda za koji dan, pa će je vidjeti zdravu, krepku! Nije li odviše smiono tako što ustvrditi? Ne bi li najprimitivniji liječnik ustvrdio kako je ludo proricati da će ovaj ili onaj bolesnik za koji dan biti zdrav?! I evo, čuda neviđena, vjernici tvrde da će ove lurdske ozdravljenice, koje su odležale po više godina, koje su trpjele od raznih vrsta tuberkuloze, da će za koji dan biti posve krepke. Nije li to pljuska u lice zdravomu razumu i znanosti? Kako ćemo to protumačiti? Zašto učenjaci, kojima je stalo do istine, ne dolaze u većemu broju u lurdski liječnički Ured? Zar ova ozdravljenja, koja još povijest liječničke znanosti nije nikada zapisala, zar nisu vrijedna naše osobite pažnje?!
Paris, 27. VIII. 1924.
Danas je "La Croix" donio da su se za ovoga Narodnog hodočašća, muževi 2671 puta okupali, a žene 5550. Kod same se je Špilje prvoga dana pričestilo 4100 osoba, drugoga dana 4900, a u nedjelju 5100. U obzir valja uzeti da su se drugi nebrojeni ljudi pričešćivali na polnoćki i u raznim kapelama. Iz toga se vidi zamašito značenje Lurda za duhovnu obnovu Francuske.
Paris, 28. VIII. 1924.
Jučer se je ovdje u crkvi Notre-Dame des Victories (Majka Božja od Pobjede) završilo lurdsko slavlje. Crkva je bila dupkom puna. Sav je u žaru svijeća i žarulja bio desni oltar s čudotvornim kipom okrunjene Bogorodice, držeći u ruci Dijete - Isusa. Nakon lauretanskih litanija, koje je sav prisutni narod latinski otpjevao, jedan stari kanonik iziđe na propovjedaonicu. Istaknuo je da se ovim obredom završava svečana devetnica cjelokupnoga francuskog naroda koji se je ovih dana, po uputi društva Notre-Dame de Salut, molio za kršćanski preporod Francuske. Propovjednik je pokazao veliko značenje organizirane nacionalne molitve, čija je moć ogromna: sâm je Bog na nju odgovorio mnogim čudesima. Ukratko je prikazao bolest i ozdravljenje onih pet djevojaka, koje je Bogorodica obdarila na osobit način. Kod slučaja je gđice Parizot upozorio da je to odgovor neba na izazov članka onoga novinara koji je nedavno, u jednomu večernjem listu, izazvao Bogorodicu da u Lurdu izliječi jednoga liječnika. Evo, gospođica Parizot je medicinarka.
Svečanost se završila pjevanjem latinskoga "Magnificat", smjernog "O Salutaris Hostia", te blagoslovom s Presvetim. Molilo se za Crkvu i sv. Oca Papu, za Francusku, za obraćenje grješnika, za bolesnike, i za osobne potrebe svakoga pojedinog hodočasnika.
Narod se razilazio pjevajući Bernardičinu pjesmu "L'heure était venue"
- kucnuo je čas - dodavši na koncu svake kitice anđeoski refren "Ave,
ave, ave Maria".
ZAKLJUČAK
U Zagrebu, dne 30. rujna 1924.
Jučer sam primio list od gđice A. Poyet u kojemu mi, među ostalim, javlja i slijedeće:
"Vi mi rekoste da se nije "ustanovilo" nikakvo drugo ozdravljenje zadnjega dana Narodnoga hodočašća. Ne bi li bolje bilo reći "proglašeno", jer mi je gđica Petit pisala da se je ustanovilo jedno drugo (to jest treće) ozdravljenje, među bolesnicama njene dvorane! Radi se o bolesnici, koju sam vidio gdje se pridiže pred njom sa procesije sa sv. Sakramentom, u petak po podne; učiteljica jedne katoličke škole, ozdravila od Pottove bolesti. Nije htjela da se o njenome ozdravljenju pronose glasovi, sretna što može nastaviti svoju požrtvovnu zadaću. I evo, već je mjesec dana prošlo od ovih presretnih dana koji se odviše brzo prohujali, ali koji ostavljaju tako utješive uspomene.
Gđica Dutheil (to je ona koja je u Lurd dovela učiteljicu bezvjerku i
njenoga prijatelja) nam piše da su njeni prijatelji bezvjerci ostali duboko
ganuti uslijed svoga doticaja s čudom. Dao Bog da doskora saznamo da napokon
ili potpuno posjeduju svjetlo i da su to postigli..."
U Zagrebu, 21. listopada 1924.
Dr phil. Ivan Merz
_____________
1 Do sada (listopad 1924.) Ured za liječnički pregled službeno je priznao da ozdravljenje gđice Macagne i Delaître premašuje naravne sile (Annales de Notre-Dame de Lourdes, Aout 1924.). U narednim će brojevima glasila A. d. Notre-Dame de L. biti iznesena ostala ozdravljenja. Što se tiče gđice Paule Perisot, to Journal de la Grotte od 28. rujna donosi slijedeće upozorenje: "Jedno je ozdravljenje bilo najavljeno u subotu 23. augusta... gđice Paule Parisot, iz Pavillonscus-Bois (Seme), koja je bolovala od sušičave upale trbušne opne, operirana tri puta, sa izraslinom i otvorenom ranom. Ali nam istraživanje, koje smo zatim započeli, i bez kojega se ništa ne čini u liječničkomu Uredu, nije dalo potrebne podatke po kojima bi se mogli posve stalno osvjedočiti o stanju mlade djevojke u času kada je krenula prema Lurdu. Zato ne priznajemo njezin slučaj ozdravljenjem i ovo ne će biti niti službeno uknjiženo, a niti službeno objavljeno." (Croix od 3. X. 1924.)
Opet jedan novi dokaz, kako strogo postupa Ured za liječnički pregled.
* Čitaj Pol Parizo.
* Kupala ju je gđica Sylvie Bienaimé, koja je u Lurdu ozdravila 22. VIII. 1912. od tuberkulozne upale trbušne opne, koja je bila na istome mjestu kao kod gđice Parizot.
* Čitaj Firmén.
* Čitaj: Makánj.
* Poznato je da se ovakva bolest ne da izliječiti u tren oka. Da se bolesnik oporavi ili da posve ozdravi, treba čekati više mjeseci, a i godina.
* Čitaj Lujz Brüjú.
1 Vidi opasku na str. 63.