Članak u word dokumentu

POSEBNI OTISAK IZ "HRVATSKE PROSVJETE", 1923., br. 7
Zagreb, 1923. godine
Nadbiskupska tiskara.

Z O L I N " L U R D "

Stavit ću neprijateljstvo između tebe i Žene, između tvoga i njenoga potomstva. Ona će zdrobiti tvoju glavu, a ti ćeš podmetati stupice Njezinoj peti.

Geneza, 3. I.

I.

Zašto smo izabrali upravo Zolin roman "Lurd", a nismo posvetili posebno predavanje onim književnicima koji su u svojim djelima proslavili ovo najveće proštenište Katoličke crkve? Dva su razloga tomu: prvi je što smo držali potrebnim da se naši slušatelji upoznaju s ponajglavnijim prigovorima, primjedbama koje bezvjernici stavljaju ovim neobičnim događajima, a s druge strane da suzbijemo onaj loš utjecaj što ga ovo Zolino djelo - prevedeno nažalost i na hrvatski - još uvijek vrši na našu neupućenu publiku. [1]

Naša će literarna analiza ovoga romana poradi toga posvetiti veću pažnju povijesnim izvorima iz kojih je Zola crpio svoje podatke, a bit će i književna u toliko, u koliko je potrebno dobiti zaokruženu sliku o književnoj vrijednosti odnosno nevrijednosti ovoga romana.

Emile Zola rodio se 1840. godine u Parizu. Bio je pomoćnikom u jednoj knjižari i počeo je pisati. Neumoran radnik postane slavan svojim djelom "L'Assomoir."

Nije nikada stekao duboku naobrazbu. I kao što se to obično zbiva kod poluobrazovanih ljudi, Zola prigrli jednu ideju kojoj je sve podvrgao; radi koje je štoviše izvrtao životne činjenice. To je za njega bila znanost. Premda nije bio nikakav znanstvenik, ni kemičar, ni fizičar, tvrdio je da su osjećaji i volja čovjeka samo spiritualizirana kemija, čovjek nema slobodne volje, već sav njegov rad ovisi o njegovim baštinjenim sposobnostima i o okolini u koju zapadne. Zola nadalje tvrdi kako su njegovi romani čisto znanstvena djela jer on postupa po eksperimentalnoj metodi. Kao što kemičar u svome laboratoriju čini različite pokuse, miješajući kiseline i baze dobiva određene produkte, a kada ove grije ili hladi, postiže opet druge rezultate, tako i Zola postavlja ljude koji su, na primjer, baštinili nagon za alkoholom, ako dođu u radnički milje, postaju alkoholičari; dođu li u koji drugi, moraju postati nešto drugo. Zola je u tome počinio jednu temeljnu pogrješku: dok kemičar ili fizičar samo postavlja uvjete za svoje pokuse, a priroda sama dovodi do rezultata, kod romana pisac mora svojom fantazijom zamijeniti prirodu; na taj način dokazuje, dakako, da je znanstveni, eksperimentalni roman nemoguć.

Na ovoj krivoj podlozi sazdao je Zola veliki niz romana pod naslovom "Rougon Macquart, prirodopis i socijalna povijest jedne obitelji pod drugim carstvom".

Ipak, Zoli valja priznati neobičan dar živoga prikazivanja materijalnoga svijeta; a bio je pravi vještak u crtanju razbješnjenih masa koje tjeraju slijepi instinkti. Tako je opis štrajka radnika u romanu "Germinal" vrlo karakterističan za njegov književni dar. Radeći na pretpostavkama svoga "znanstvenog" romana, u crtanju takvih scena Zola pokazuje jednu ogromnu konstruktivnu liniju koja doduše nosi na sebi nešto upravo veličanstveno, ali u cjelini upravo svjedoči kako taj svijet, što ga prikazuje pisac, nije pravi, nego naročito, a često i nasilno konstruirana slika svijeta koji bi možda bio takav kad bi se ravnao po zakonima koje je pisac dosta samovoljno postavio. Sličnu karakterističnu crtu opažamo, dakako u drugome smislu i kod Merežkovskoga. Ona je dokaz jake fantazije, no nesređenih pogleda na svijet, dapače izvjesne plitkoće, površnosti u stvaranju životnih zasada; a književnički talent, koji se o to veže, više je tehnički, nego li pravi stvaralački duh velikih genija.

Evo nekoliko plastičnih primjera iz romana "Lurd": kada su vlakovi bolesnika i hodočasnika jurili put Lurda, "Franceska je bila u taj čas kao isječena brazdama koje su takvi vlakovi rezali u isti taj sat, jureći svi poput našega onamo dolje, put svete Špilje, noseći sa sobom oko 30.000 bolesnika i hodočasnika k nogama Gospinim..." (str. 20.). Ili opis scene u Lurdu: "Ozdravljenica se baca na koljena, svi plaču, ljudi se obraćaju, protestanti i židovi postaju katolicima i druga se vjerska čuda zbivaju..." (I. 85.) Ili:"U silnom sunčanom sjaju, usred purpurnih i zlatnih brda i zdravih stoljetnih stabala, u vječnom sjaju voda tekućica, koturao se niz kožnih bolesnika kojima je bilo meso izglodano; ljudi s vodenom bolešću, napuhnuti kao mješine; reumatični, paralitičari, ljudi s vodenim glavama, sušičavi, rahitični, padavičavi; ljudi s rakom, s gušama; luđaci, idioti. Ave, ave, ave Maria! (I. 155.).

II.

Zola, nadaren vještinom živa prikazivanja, stekavši svjetski glas (a gdje je danas u književnosti slava njegovih romana?), a da uza sve to nije bio ni učenjak ni liječnik, putuje 1892. s narodnim hodočašćem. Obećao je publici u tisku da će napisati povijesno djelo i da će prikazati samo čistu istinu. Uza sve to, čini se kako je Zola već prije polaska zamislio glavnu koncepciju svoga romana. Prihvatio je, naime, nešto od metoda čuvenih psihijatara Charcota i Bernsteina i stvorio unaprijed sud o lurdskim čudima, prije no što je i došao u Lurd. Ta je njegova teorija ukratko kazana u ovim tezama:
1. Vjera može liječiti bolesti.

2. Ovakva ozdravljenja nisu trenutačna, već iziskuju neko vrijeme.

3. Neka ozdravljenja samo su prividna, a ne činjenična.

Učenjak Charcot tvrdio je, naime kako vjera može liječiti i to je htio dokazati jednim slučajem iz 18. stoljeća. Nažalost ovaj pismeni dokument nije imao nikakve znanstvene vrijednosti jer su svjedoci toga tako zvanoga čuda već davno bili mrtvi, dok se o lurdskim ozdravljenjima može svatko na vlastite oči uvjeriti.

Zola putuje u Lurd slijepo vjerujući u one tri neznanstvene rečenice. Vidjet ćemo tijekom naše analize da se Zola na vlastite oči uvjerio u trenutačnosti ozdravljenja, a ipak je za volju svojih znanstvenih predrasuda prikazao da je ozdravljenje nastajalo postupno. Što se tiče treće rečenice da su mnoga ozdravljenja samo prividna, a ne istinita, u Zolinom romanu jedna djevojka koja je u Lurdu ozdravila od sušice za koji dan opet oboli i umre, dok je ona uistinu nadživjela i samoga Zolu.

Zola, dakle, povijesne činjenice podvrgava svojim znanstvenim predrasudama, umjesto da znanstvene zakone izvede iz povijesnih činjenica. Takav postupak karakterizira poluobrazovane ljude koji neće priznati da ne znaju sve.

Zola putuje u bolničkome vlaku u Lurd i vrlo zorno nam opisuje svoj put, no taj je opis tijesno isprepleten sa samim sadržajem romana te ćemo ga zato prikazati u glavnim crtama.

Pierre, glavni junak djela, je svećenik koji je izgubio vjeru. On prati gospođicu Marie de Guersaint koja se već sedam godina ne može kretati jer neki liječnici tvrde da je njezina moždina ozlijeđena. Uistinu, ona si tu bolest umišlja te će ozdraviti u Lurdu uslijed vjerske autosugestije. Ovo je posve izmišljen tip zamišljen po Charcotovoj neznanstvenoj predrasudi o "vjeri koja liječi". Osim toga, u istom vagonu vozi se Sofija Couteau (njezino povijesno ime je Clémentine Trouvé), mlada djevojčica koja skida čarapu i pokazuje svoju bijelu nogu na kojoj se još vidi brazgotina. Ona je lani bila u Lurdu i ozdravila: imala je sušičavo gnojenje u nozi te se trebala podvrći operaciji. Nije to učinila i ozdravila je trenutačno u Lurdu. Ovu ozdravljenicu Zola opisuje u vlaku koji juri put Lurda. Drugoj bolesnici je ime Elise Rouguet (povijesno ime Marie Lemarchand). Zola ju je vidio prije ozdravljenja i evo kako ju on opisuje:

"Slabo je djevojče bilo zamotano u crni rubac... Napokon rubac padne, a Maria zadrhti od groze. Pokaže se lupus koji je bio zahvatio nos i usta i malo po malo se povećavao. Polagano zagnojavanje neprestano se pokazivalo pod krastama i izjedalo sluznice. Glava, produljena poput pseće gubice, sa svojim oporim vlasima i svojim krupnim i okruglim očima, strašno je izgledala. Sada su nosne hrskavice bile već skoro izjedene, usta se bijahu povukla i otegnula nalijevo uslijed otekline gornje usnice te izgledala kao neki kosi prorez. Bila su nečista i bez oblika. Sukrvica, pomiješana s gnojem, tekla je iz goleme modre rane....

Promatrajući Elizu Rouguet kako polako spušta mrvice kruha u raskrvavljenu rupu koja joj je služila kao usta, cijeli je vagon problijedio pred odurnom prikazom..." Kad je Eliza Rouguet pila sa svojom glavom i izjedenom gubicom koja je pružala kosi prorez svoje rane i isplazivši jezik lapala vodu, vrčevi i boce bi se skanjivale da se postave pod vodu iz koje je ona pila..." (I. 51.) Gledajući, ista je pomisao poletjela iz svih ovih duša punih nade:"Ah! Sveta Gospo! Djevice moćna! Kakvo li bi čudo bilo, kada bi ovakva bol ozdravila". (I. 16.).

Treća se bolesnica zvala Grivotte (povijesno ime M. Lebranchu). Zola je imao sreću i ovu vidjeti prije ozdravljenja. Evo kako je on opisuje: "Bijaše visoka djevojka stara preko trideset godina, vitkih udova, čudna; lica okrugljasta i iscrpljena, no mrke su je kose i žarke oči činile upravo lijepom. Bila je sušičava u trećemu stupnju". (I. 12.) - "Propalo mi je plućno krilo, govoraše ona, a i drugo više mnogo ne vrijedi; kaverne, ta i sami znate... Smršavila sam da je prava žalost; uvijek sam oblivena znojem i kašalj me trese, ko’ da će mi srce istrgnuti; ne mogu više ni pljuvati, tako je gusto; jedva se držim; ne mogu jesti". (I. 12.) Kada je prozborila ove riječi, mora prestati jer se stala gušiti: bljedila je". Ona je obišla sve pariške bolnice i sada je došla iz bolnice Lariboisiere.

U istomu vagonu vozili su se i drugi bolesnici: jedan podeblji profesor koji se nije mogao micati, jedna majka koja je neprestano držala na krilu svoju djevojčicu, jedan nepoznati bolesnik koji je u samom vlaku umro, jedan bogoslov kojega je pratila sestra. U istome vagonu nalazila se i jedna mlada, zdrava časna sestra koja je predmolila, pomagala bolesnicima i dr. U drugim su vagonima bili drugi bolesnici; jedna bogata gospođa koja je neprestano nepomično sjedila u lijepim kolicima, jedan mali šepavi dječak i drugi. Taj je vlak jurio put Lurda gdje su ga dočekali dr. Bonamy (Boissarie), svećenici i nosači. Smjeste bolesnike u bolnicu Notre Dame des Douleurs (M. B. Bolna). Zola opisuje tu bolnicu gdje gospođe iz otmjenih obitelji neumorno dvore. Opisuje zatim kako se bolesnici nose pred špilju, prikazuje procesiju s presv. Sakramentom, procesiju s 30.000 upaljenih svijeća, naglo ozdravljenje Mlle Guersaint, rad u uredu za konstatacije, izgled Elise Rouguet i Grivotte nakon ozdravljenja. Pokazuje zatim, kako se vlak vraća u Pariz i kako Grivotte počinje bacati krv u vagonu.

III.

Sadržaj romana dakle, posve je jednostavan. Radnja se zbiva oko pet dana i Zola je zaista uspio predočiti nam život u bolesničkome vlaku i u Lurdu.

Ali odgovara li slika koju je Zola stvorio istini, o tome ćemo se odmah uvjeriti čim analiziramo glavne ličnosti ovoga romana. Sjetimo se male Sofije Couteau koja je pokazala svoju izliječenu blijedu nogu. Evo je gdje ulazi u liječnički Ured za konstatacije. "Skine cipelu, svuče čarapu velikom lakoćom... Polako se pokaza mala noga, vrlo bijela, vrlo čista, vrlo njegovana, s brazgotinom ispod gležnja, dugačka brazda čija je bjelkasta zaraslina dokazivala veličinu bolesti..." (I. 192.)

"Eto dakle, moja je noga bila propala, ne mogu više ni ići u crkvu, valjalo ju je uvijek omotati u rublje jer su iz nje curile različite stvari koje nisu bile ni malo čiste... Gospodin Rivoire, liječnik koji ju je prorezao da pogleda unutra, rekao je kako će biti prisiljen izrezati komadić kosti, uslijed čega bi jamačno prošepala... I budući sam se lijepo pomolila Svetoj Gospi otišla sam umočiti nogu u vodu s tako velikom željom za ozdravljenjem da nisam ni dospjela skinuti zavoj... A nato je sve ostalo u vodi, a mojoj nozi nije bilo više ništa kada sam izišla.... Kad je kod kuće g. Rivoire vidio moju nogu, reče: "Bio to Bog ili vrag koji je izliječio ovo dijete, svejedno mi je; ali je istina da je ono izliječeno...""

Zola se pita: "A sad tko zna nije li tako zvano trenutno iscjeljenje rane potpuno, za nekoliko sekundi, trajalo više dana? Gdje su svjedoci?... Ne, ne, ne vjerujem da ju je itko mogao vidjeti jer je noga bila umotana u zavoje ". (A baš ovo ne odgovara istini!) Zola se mogao uvjeriti o naglome ozdravljenju ove djevojčice. Da se ozdravljenje zaista trenutačno zbilo, potvrđuje povijesni dokument koji potječe iz ruku one gospođe Paule Lallier koja je kupala samu bolesnicu. Ta gospođa gledala je na vlastite oči kako se rana u piscini zatvara. "Kad sam izmolila Zdravo Marijo, započela sam molitvicu: Blagoslovljeno budi Neoskvrnjeno Začeće itd., ali je nisam imala kada ni dovršiti. Bijedna se naime, mala bolesnica bila osovila na noge i uskliknula: "Pustite me! Ja sam ozdravila!" Ona bijaše zaista ozdravila i to sasvim ozdravila pomoću čudotvorne vode naše Gospe Lurdske. U isti čas ja vidjeh na njezinoj desnoj peti široku brazgotinu koja se zatvarala, da tako reknem, pred mojim očima. Meso se sastavljalo i činilo se, kao da se samo od sebe opet sašiva..." (Bertrin)

Istaknimo još jednom: ozdravljenje se dogodilo trenutačno, bolesnica je zaista bolovala više godina i mnoge su osobe vidjele bolesnicu prije i poslije ozdravljenja; a to je sve dokumentarno zajamčeno.

Zola iskrivljuje istinu jer u romanu kaže da nitko nije vidio bolesnicu prije ozdravljenja i samo ozdravljenje nije bilo trenutačno. Zola taj slučaj nije htio ni ispitati jer se dogodio godinu dana prije njegova dolaska u Lurd i jer sam dr. Boissairie nije Klementinu sam vidio neposredno prije ozdravljenja.

Drugo ozdravljenje o kojemu se Zola uvjerio još je zanimljivije. Sjetite se Elize Rouquet, one nakaze s lupusom na licu. Zola je opisuje kako ulazi u Ured za konstatacije: "E. R. se pokaže sa svojim licem kao u sablasti koje vidjesmo kad je skinula crni rubac. Već od jutra si je ona na vrelu ranu ispirala rupcima. Činilo joj se zaista, govorila je ona, da se njena tako razdražena rana počela sušiti i bljediti (I. 194.) To bijaše istina. Njezin izgled bio je manje strašan". (I. 194.) - Sutradan postane slučaj Elize Rouquet još zanimljiviji. "Jasno je bilo da se lupus, čija rana joj je izjedala lice, popravio. Nastavila je ispiranjem na čudotvornome vrelu; upravo je izlazila iz Ureda za konstatacije gdje su joj pregledali ranu koja je bila već blijeda i prilično suha. No, nikako nije još bila iscijeljena, nego u njoj započinjao tihi proces ozdravljenja". (II. 62.).

Zola njeno ozdravljenje tumači ovako: "-Prividne rane, prividne rane... Ovaj gospodin ni ne sanja o tome da naši učeni liječnici drže kako je moguće da je mnogim ranama uzrok u živcima. Da, otkriva se kako je uzrok posve jednostavan­: loša ishrana kože. I tako napokon dolazimo do uvjerenja da vjera koja liječi može posve izliječiti rane, a među ostalim i neke lažne pojave lupusa". (I. 194.) To tvrdi Zola; a što kažu povijesne činjenice? Elize Rouguet nije ozdravila na vrelu, kako Zola tvrdi, već u piscini; ne postupno, već u trenu. Njezino ozdravljenje nije bilo djelomično, već potpuno. Evo što govori očevidac dr. D' Hombres: "Dobro se sjećam da sam vidio Mariju Lemarchand (Elizu Rouguet) pred piscinama (bazenima), čekajući dok na nju dođe red za kupanje. U oči mi je pao njezin vrlo odurni izgled. Oba obraza, unutarnji dio nosa te gornja usna bijahu pokriveni jednom ranom sušičave prirode, izlučujući gust gnoj. Zavoj, koji je pokrivao lice, bio je zamrljan od gnoja. Kada sam izišao iz piscine (bazena), pođem odmah u bolnicu vidjeti tu ženu. Vrlo sam je dobro prepoznao iako je izgled njezina lica bio posve izmijenjen. Umjesto gadne rane koju sam maloprije vidio, vidio sam zaista crvenu površinu, ali suhu: kao pokrivenu novom epidermom u razvoju. Zavoji, koji su joj služili prije kupelji, ležali su pokraj nje i bijahu još puni gnoja. Moram vam posve iskreno priznati da sam bio silno iznenađen tako naglom promjenom koja se dogodila uslijed jednostavnoga umakanja u hladnu vodu. Znate i sami da je lupus bolest koja je vrlo nepristupačna svim sredstvima liječenja". (Boissarie, II. 31.). Nestalo je, dakle, svakoga traga gnojenju i otvorenoj rani. To je ustanovio veliki broj liječnika, novinara i književnika koji su vidjeli ozdravljenicu u Uredu za konstatacije.

Eliza se poslije udala i dala život petero djece.

Zola nije htio vjerovati u ozdravljenje male Sofije jer se dogodilo godinu dana ranije, a u ovo ozdravljenje iznakažene Elize nije vjerovao jer nije prošlo godinu dana da vidi nije li to ozdravljenje samo prividno. U romanu je Zola iskrivio istinu: rob Charchot-Bernsteinove teorije tvrdio je da su ozdravljenja nastala postupno, a ne trenutačno. No, njegovo neinteligentno i slobodno robovanje tzv. znanosti najbolje izbija na javu kod prikazivanja one visoke sušičave Grivotte. To je ona koja se u vagonu davila od kašlja i bacala krv. Bila je tako bolesna da je nisu htjeli kupati u piscini (bazenu) jer su se bojali da će taj kostur umrijeti u hladnoj vodi. Plakala je; smilovali su joj se i spustili je u vodu. Ozdravila je u času. To opisuje sâm Zola. Iza toga je, kako pripovijeda Zola, "progutala polovicu kokoši, ona koja već više mjeseci nije jela. Zatim je kroz puna dva sata pješice slijedila procesiju sa svijećama. Ona bi jamačno i plesala da je Sveta Gospa priredila ples". (I. 212.) Sve to dakle, Zola sam priznaje, a kako on tumači taj do sada u medicini neviđeni fenomen? "Znamo li mi u uopće ne može li u stanovitim prilikama hladna kupelj spasiti sušičavca? Može li se govoriti u ime apsolutnih zakona znanosti? Gdje su ti medicinski zakoni? Pokažite mi ih!... Sile, koje su još slabo proučene, djeluju kod toga: putno oduševljenje, molitve, crkvene pjesme: osobito ozdravljajući dah, nepoznata sila koja se izlučuje iz masa koje proživljavaju napetu vjersku krizu".

Zolin je "ozdravljajući dah masa" puka izmišljotina. Po Zoli je Grivottino ozdravljenje tek prividno. No, sasvim je bez ikakva znanstvena temelja zamisliti da djevojka, koja je upravo na umoru - ta ona je bez čitavoga jednog plućnog krila - odjednom uslijed "prividnoga ozdravljenja" može slijediti o ponoći golemu procesiju, mnogo jesti, a da to sve nimalo štetno ne djeluje na njezin organizam. Zola je, dakle, prikazao apsurd; jer sušica nije umišljena živčana bolest. Po Zoli, Grivotta opet zapadne u bolest, dok povijesne činjenice kažu ovo: ona je posve ozdravila. Tri liječnika u Parizu ustanovila su njezino stalno zdravlje. Godine 1893. bila je opet u Lurdu gdje se nanovo ustanovilo njezino ozdravljenje. Udala se za nekog kočijaša koji doskora umre. Godine 1904., iza Zoline smrti, ona piše dr. Boissarieu da je zdrava: "Vi me jamačno pitate što se sa mnom zbilo. Više sam godina s ovim dobrim časnim sestrama koje su me odgojile, kod kojih sam provela svu mladost i kojima sam se sretno opet vratila". Napustila sam radi samostana onu protestantsku obitelj kod koje sam bila i Sveta Gospa mi je učinila veliku milost što sam onu napustila. Otišla sam, a da to nisam nikome rekla, ni samome svom bratu i kako sam ovamo došla, nikomu nisam pisala. Moj prvi list je za vas; pomozite mi da se lijepo zahvalim Svetoj Gospi za one milosti kojima me obasula.

Nemam više nade da ću vas ondje dolje vidjeti; ja ne ću više nikada ugledati Lurd, ali ja hodočastim onamo svaki dan u mislima. Molim se za naš tako progonjeni red, za naše tako dobre majčice koje su nam tako odane... Ja sam ga vidjela (Zolu) zadnji puta 1895. g., tri godine iza moga ozdravljenja. On je došao pitati nas, mojega supruga i mene, ne bi li mi htjeli otići u Belgiju, uvjeravajući nas da nam ne bi ništa uzmanjkalo kada bi se odlučili tamo ostati. A zaista, ja sam u taj čas radila za Bon Marché, radila sam dan i noć i nisam mogla spojiti kraj s krajem."

Grivotta je, dakle, posve ozdravila i Zola je to dobro znao. Ali sjetimo se treće rečenice Charcot-Bensteinove teorije: Mnoge su ozdravljenja prividna, a ne istinita. Grivotta, kojoj se sušica uistinu nije nikada povratila, u romanu ponovno počinje bacati krv i to još u željezničkom vagonu na povratku iz Lurda.

"Već se nekoliko trenutaka Petar čudio Grivottinu vladanju. Dok su hodočasnici i bolesnici drijemali i počeli spavati ... ona se posve ravno uspravila i čvrsto se hvatala za pregradu, puna nekog naglog zaprepaštenja. I pod svjetiljkom, čije je blijedo svjetlo plesalo, ona je izgledala kao ponovno izmršavjela, lica blijeda i izmučena... A ona (redovnica) uhvati u naručaj Grivottu koju je užasan napadaj kašlja bacao na klupu. Čitavih se pet minuta jadnica gušila i kašalj ju je tresao da je njezino jadno tijelo sve pucalo. Zatim potekoše crvene niti, ona iz puna grla izbaci mnogo krvi". (II. 253.)

Javnost je doskora saznala za ovu laž i Zola je, da se izvuče iz neugodne situacije, ponudio Grivotti i njezinu suprugu - kako smo vidjeli iz citiranoga lista - rentu s kojom bi mogli živjeti u Belgiji. Kada ga je dr. Boissaire, radi ovoga falsifikata pozvao na odgovornost, Zola mu je odgovorio: "Ja sam apsolutni gospodar svojih ličnosti; mogu im dati život ili uništiti ih po miloj volji. Mlle Lebranchu (Grivotte) ima krivo što se tuži jer je ozdravila. U ostalom, ne vjerujem u čuda; i kada bih vidio sve bolesnike gdje ozdravljaju u jednom času, ne bih u njih vjerovao".

A je li književnik apsolutni gospodar svojih likova?, pitamo se na temelju literarne kritike. Nikako, ako se radi o realističkome romanu. Realistički roman ne smije iskrivljavati povijesne činjenice koje su cijelomu čovječanstvu poznate, kao što su ozdravljenja tih triju djevojaka. Što bi mi rekli da neki romantičar prikaže kako je npr. Josip II. uveo mnogo kontemplativnih redova, kada znamo da ih je ukinuo; ili kad bi nam rekao da je Napoleon osvajao Ameriku. To je besmisao, laž; i Zola se naj taj način nije samo ogriješio o čisto moralne zakone, već i o književne zahtjeve. Kod analize zadnje ozdravljenice, Mlle de Guersaint, koja je sasvim izmišljeno lice, vidjet ćemo da se on ogriješio i o jedan drugi zahtjev realističkoga romana. Sjetimo se opet prve rečenice Charcotove teorije o vjeri koja liječi. Ta gospođica je ozdravila uslijed autosugestije. "Ona je pala s konja u trinaestoj godini. Jedan liječnik je tvrdio da je djevojčina bolest upravo takve prirode te bi je valjalo odvesti u Lurd i da će tamo posve sigurno ozdraviti, ako je samo o tome uvjerena... vjera je zato dostatna... On je, štoviše, rekao kako će se zbiti to čudo: poput groma, kao naglo probuđenje, uzrujanost cijeloga bića, dok će se boljetica, taj zlobni teret koji je gušio djevojku, podignuti zadnji put i izletjeti, kao da je izjurila na usta... "Druga su joj dva liječnika, koji nisu poznavali bolest, ispostavili svjedodžbu o ozljedi moždine (tako Zola hoće pokazati da su svjedodžbe, koje bolesnici donose sa sobom u Lurd, loše). Ona dolazi u Lurd sa svojim pratiocem svećenikom Pierreom, bez vjere. "Živi među tim daskama, kao u mrtvačkome sanduku na kotačima: omršavjelo lice zemljane boje, ostatak nježnoga djetinjstva usprkos njenih trinaest godinâ; s kraljevskom kosom koju bolest nije takla."

Kroz četiri dana sugerira si da će ozdraviti u 4 sata popodne kod procesije sa presvetim Sakramentom. Ona se zaista digne i ozdravi, a liječnici ustanovljuju čudo.

Kako smo rekli, taj je tip posve izmišljen. Vjerojatno, štoviše, da ga je Zola zamislio već prije nego li je pošao u Lurd da uzmogne ostvariti i Charcotovu teoriju. Uistinu, pisac romana smije izmisliti jednu ličnost; ali, budući da je roman povijest koja se mogla zbiti - ta sličnost ne smije postati povijesno nevjerojatna. Mlle Guersaint je puka izmišljotina; u Lurdu se još nije dogodio taj slučaj da bi bolesnik, koji je bio nepomičan kroz punih 7 godina u sanduku - u trenutku posve ozdravio uslijed autosugestije. Dr. Boissaire kaže da su bili barbari oni liječnici koji su ovu djevojku ostavili sedam punih godina u sanduku. Ako su znali da ju naglo uzbuđenje može izliječiti, kaže on s nešto humora, mogli su pokraj nje ispaliti top i ona bi jamačno skočila. Osim toga, djevojka koja sedam punih godina nije hodala, koja je i zaboravila hodati, najednom četiri puna sata ide za procesijom. Svaki liječnik koji poznaje fiziološke funkcije mora se nasmiješiti na ovakvom naivnom shvaćanju nagloga naravnog ozdravljenja. Na prirodan način je ono posve isključeno - a Zola nije htio priznati natprirodne pojave. On, dakle, sâm sebi protuslovi, prikazujući ovo posve izmišljeno lice.

IV.

Naglasimo još jednom: Zola je na vlastite oči vidio tri čuda, a u sva tri slučaja svjesno je iskrivio povijesne činjenice. Ne čudimo se, dakle, ako on iskrivljuje prekrasni život same Bernadette Soubirous. Da je on poštivao povijesne činjenice i nastojao ih protumačiti na naravan način, razumjeli bismo to; ali blatiti njezinu svetačku pojavu, to je zločinstvo. Pripovijeda da je bila praznovjerna i da je, slušajući različite pripovijetke, mislila da nejasno vidi neku prikazu. "Je li to bio nastavak nekog zaboravljenog sna? Malo-pomalo pokazao se oblik i ona je mislila da raspoznaje neku figuru". (I. 104.)

To je posve krivo. Bernardetta je upravo s nevjerojatnom točnošću opisala tu prikazu i svi ovi detalji vizije imaju upravo neprocjenjivu vrijednost za cijelu kršćansku estetiku.

Kako Zola nije nikakav psiholog i kako mu je psiha svetice nepristupačna, ne čudimo se što on u svojoj skučenosti hoće neizmjernost životnih fenomena strpati pod usku kapu seksualnosti. Evo što je za njega Bernardica: "Ova četrnaestgodišnja djevojčica, koju je njezin zakašnjeli pubertet mučio, a astma trošila, imala je nešto nepravilnu histeriju i ona je bila na svaki način degenerirana". (I. 107.) "Bila je mlada djevojka koja je sanjarila o mužu". (I. 219; II. 31). "Pitao sam se često zabrinuto, je li ona ostala i u duši djevica, kao što je bila tijelom". Evo kakve su neznalice u psihologiji tzv. književnici kada nemaju ni najelementarnijih pojmova o mistici.

Kada je Bernardica herojski bolovala u samostanu u Neversu, Zola se pita: "Zar nije tada gledala sebe s ljubavnikom svojih godina kojega bi ona ljubila u svoj nevinosti i nježnosti srca ... ah... Ljubiti iznova, ljubiti drukčije! Vizija je konfuzno poletjela njezinom dušom: muž koji je obožava; djeca koja veselo oko nje rastu; život kao svih ljudi, radosti i žalosti kakve su poznavali i njezini roditelji..." Kada su Bernardici dali raspelo, a ona ga poljubi, Zolin "psihologijski genij" - kojemu se dive naši mudri liberalci - komentira taj čin ovako: to je "jedini krvavi poljubac koji je ona dala svomu beskorisnom i odrođenom materinstvu! (II. 284.)

Ne ćemo se dugo zadržavati kod psihološke analize glavnoga junaka, svećenika Petra koji je pratio gospođicu Mariju Guersaint. On je izgubio vjeru. A zašto? "Znanstveno iskustvo mu se otkrije i čitav niz dokazanih fenomena obori u njemu svu vjeru u dogme i u njemu ne ostavi ništa od onih činjenica u "koje bi morao vjerovati". (I. 32.) Ali zašto Zola nije iznio barem jedan od tih nazovi - znanstvenih fenomena koji dokazuju da se katolicizam protivi razumu? Metoda poluinteligencije je da se, poput Zole, nabacuje frazama, a ne iznosi dokaze. I taj svećenik koji je bezvjernik i koji vrši svoje svećeničke funkcije - mi bismo rekli da je "sakramentmašina" - taj je u očima Zole pošten čovjek. "On ne će vršiti voju svećeničku službu kao pošten čovjek, a da ne prekrši nijedan zavjet koji je položio, nastavivši prema pogledima svoje funkcije Božjega službenika: propovijedat će, služiti misu, dijeliti kruh Gospodnji ... A što od njega može više zahtjevati od potpunoga žrtvovanja svoje ekzistencije svojemu zavjetu strahopočitanja pred svojom službom, izvršivanja svih djela ljubavi prema bližnjemu ?" Zola ne opaža da je takav svećenik lažac i kukavica, da svećenik koji samo služi misu, a ne brine se za svoje župljane, uopće i ne zna što to znači ljubav prema bližnjemu. Devetnaest stoljeća iza Golgotske žrtve Zola ne zna razlikovati dobro od zla. Taj je svećenik po njegovu sudu tako dobar da se i sâm nadbiskup počeo zanimati za njegovu čednost... (I. 34-35.)

Jasan dokaz da čovjek mora biti u prvome redu moralno biće, ako želi dati umjetničko djelo. Zola je u tome obziru, usprkos jakoga talenta, prava neznalica. On kaže da je Petar u mladosti težio za vjerom: "On je težio za vjerom... sa živom željom izbjeći bol razumijevanja i znanja da zauvijek zaspi u krilu božanskoga neznanja". (I. 39.) Zola definira, dakle, vjeru kao "božansko neznanje".

To su sve temeljne pogrješke s čisto književnoga gledišta. A ipak je to djelo prevedeno na hrvatski i cijeni se kod nas. Jedino neinteligentnost prevodilaca i neupućenost čitaoca može rastumačiti kakvu pojavu u našemu javnom životu.

Prije nego li se pozabavimo vjerskom psihologijom masa koja je jedan od najvažnijih čimbenika, po Zolinom naziranju, napomenimo još da su po njegovu sudu lurdski svećenici trgovci koji se bave simonijom. Oci asumpcionisti su samo zato iz dana u dan vidjeli sve veće uspjehe jer su narodima, koji su onamo hrlili, prodavali laž, tu divnu hranu nade za kojom čezne bolno čovječanstvo. (I. 88.) Od kako je postao gradom Bl. Djevice Marije, Lurd se pretvorio iz Betlehema u Sodomu. Biskup Laurence koji je, kako je poznato, nakon dugoga oklijevanja potvrdio lurdska čuda, po Zolinu prikazivanju nije ni sâm vjerovao u njih. Evo kako taj biskup moli: "Da su oni (hodočasnici) Tvoje stado, Ti bi ih (o Bože) i sam nastojao prevariti. Neka pojam o Tvome božanstvu u njima oslabi, ali neka zato budu utješeni na ovoj zemlji." I tako je biskup, plačući, žrtvovao svojega Boga svojoj prejakoj pastirskoj ljubavi bližnjemu da pomogne ljudsko stado". (I. 226.). Zaista je čudna ova molitva katoličkoga biskupa!

A kakav je taj Zolin "pozdravljujući dah masa"! Evo opisa: "Velika tišina bi prekinuta, sugestija spopadne masu: ona stane derati se, plakati, mucati neuredne molitve. Opojnost je puhala, ukidala slobodnu volju čineći od ovih bića, samo jedno biće očajno od ljubavi te posrće u ludoj želji za nemogućim čudom". (I. 160.) Ili "to je bilo buncanje... I opojnost je sve više rasla pod tim vjetrom želje čiji je dah zaljuljao mnoštvo, od čovjeka do čovjeka. Jadno je čovječanstvo zaklinjalo iz dna svoga bolovanja; krik je poput drhtaja lebdio ponad svih šija, tako da je tu bio samo jedan narod koji se bori sa smrću, ne želeći umrijeti, želeći prisiliti Boga da dâ vječni život. (II. 87.) "Ne tražimo mi od tebe nebo, već zemlju da s nje odemo što kasnije to bolje, po mogućnosti nikada, ako je Tebi moguće to učiniti". (II. 88.) Ta je psihologija mase posve očit falsifikat istine. Pa ipak, Zola iz te "nepoznate sile" koja se "izlučivala iz tih masa" izvodi "životvorni fluid, dovoljno jak da bude uzrokom pravih ozdravljenja" (II. 96.), koji djeluje zajedno s drugim neznatnijim faktorima: "autosugestijom, odavno već pripravljenim potresanjima uslijed putovanja, molitava i pjesama; sve veća uzrujanost". A svećenici samo "podupiru bezglavost i izrabljuju sveopće neznanje... Nemoguće je bilo dokazati je li se čudo zbilo ili ne". (I. 199.)

I tu je Zola izrekao čisto neznanstvenu činjenicu; medicina još nje dokazala da mase djeluju na trenutačno ozdravljenje neizlječivih bolesti. Čovjek bi radije rekao da je učinak mase prije nehigijenski, nego iscjeljiteljski.

A zašto ljudi hrle u ovome prosvjetljenom vijeku u Lurd? I tomu Zola zna odgovora: "Samo jedna velika bol može ispričati želju za iluzijom". (11.) Ili: bolesnički vlakovi "bijahu pomične bolnice beznadnih bolesti, valovlje ljudskoga trpljenja, put nade ozdravljenja, bijesna potreba olakšice... Oni (vlakovi) su jurili, oni su neprestano jurili, jurili su bez prestanka, noseći bijedu ovoga svijeta, put božanske o b m a n e, put zdravlja bolesnih: utješiteljice žalosnih" (I. 21.) "Bolesnici koji su na tisuće hodili u Lurd, uvijek su bili osuđenici koje je znanost napustila. Izmorili su se već neprestano idući liječnicima, podvrgavajući se mukama beskorisnih lijekova. I kao što su razumjeli da se ne mogu podvrći indiferentnoj prirodi, oni stvoriše sanju o nekoj nadljudskoj moći, jednome svemoćnom božanstvu koje će možda poradi njih ukinuti stvorene prirodne zakone..."

"Uostalom", nastavlja Zola koji Boga nazivlje sanjom "čini se da su se sve povijesne i društvene prilike susrele da do ludila dignu ovu potrebu mističkih poleta, na kraju jednoga strašnog stoljeća pozitivnoga istraživanja; i radi toga će jamačno Lurd još dugo trajati u svomu trijumfu, dok ne postane legendom, mrtvom vjerom, ostavljajući za sobom snažan miomiris isčeznuća". (II. 198.) "Lurd je vrlo razumljiva pojava i snaga ove reakcije je novi znak urnebesne agonije, samrtne borbe u kojoj se trza vjerovanje u svojemu prestarom katoličkom obliku". (II. 282.) "Ah! Žalosni ljudi, bijedno i bolesno čovječanstvo, koje gladuje za iluzijom, koje, umoreno na koncu ovoga stoljeća, iznemoglo i izmoreno što je odviše željno gutalo znanost, misli da je napušteno od liječnika duše i tijela i, u strahu da ne bi zapalo u neizlječivo zlo, vraća se narod i moli čudo vlastitoga ozdravljenja od mističkih Lurdova jedne zauvijek mrtve prošlosti. Tamo je dolje, Bernardetta, novi Mesija trpljenja,... simbol užasne pouke: ona je žrtva odijeljena od svijeta, žrtva osuđena na zaborav, na samoću i na smrt, koja je poludjela jer nije bila žena, ni supruga, ni majka, jer je vidjela Blaženu Djevicu". (II. 296.)

Iz svega ovoga smo vidjeli da je Zola postavio svoj veliki prikazivački dar u službu površne nazovi - znanosti. On je krivotvorio činjenice obzirom na ozdravljenike, posve loše prikazao unutarnji život Bernardette i jednoga svećenika. Njegova teorija o djelovanju masa je - kako smo se uvjerili - izmišljotina jednoga neupućenog diletanta.

Kako je francuska javnost dočekala ovaj roman? Dr. Boissarie je sazvao u Parizu veliku skupštinu na koju je došla i Eliza Rouquet, ona nakaza sa sušicom na licu. Bilo je 21. studenoga 1894. Evo izvještaja koji je o toj skupštini donio veliki francuski dnevnik "Journal des Débats": "Čovjek je mogao vidjeti u katoličkome đačkom udruženju Luxembourg, na estradi, oko dvanaest mirnih ozdravljenica (miraculées), koje su spokojno gledale na jednu tisuću prisutnika. Sama njihova nazočnost bila je protest protiv teorija koje je iznio g. Zola u svome posljednjem romanu. Među njima je bio jedan slijepac koji je progledao, više sušičavih čije su šupljine zacijelile, jedna djevojčica čija je prekratka noga zacijelila u času kada se dotakla čudotvorne vode, te Eliza Rouquet (Marie Lemarchand) bijedna žena s lupusom iz romana g. Zole. Čudna li događaja: skupština koja se sastala u ovome krugu usred devetnaestoga stoljeća da dokaže i osveti natprirodnost. Bilo je među đacima i poznatih političara, kao i drugih ljudi iz visokih društvenih krugova..." Zola se na taj način diskreditirao pred francuskom javnošću. Nadošla je Dreyfusova afera u kojoj je htio opet podići svoj glas. Napokon su ga jednoga dana našli mrtva: bio je otrovan plinom.

V.

Roman "Lurd" na vrlo spretan način organizira neistinite činjenice, tako da neupućeni čitalac posve nesvjesno upije u sebe skroz krive nazore. Zato je Crkva, u svojoj velikoj mudrosti, dobro učinila što je zabranila svojim vjernicima - osim uz posebno dopuštenje - čitanje ovoga djela koje se zasniva na posve lažnim pretpostavkama. Neupućeni, držeći da su navedene činjenice istinite, dolaze logički do posve krivih zaključaka. Dobro je poznavanje činjenica koje smo iznijeli u ovoj analizi jer se kod nas često čuju oni isti prigovori kojima se služio Zola u svome romanu. Oni se temelje na lažnoj znanosti i prava ih je nepristrana znanost već odavno raskrinkala. Zola se u Francuskoj gotovo više ne čita, a naše je razlaganje imalo zadaću pokazati kako ovaj roman ne podaje čitaocu nikakvu ideju o onome što se događa u Lurdu, već da su svi tzv. znanstveni argumenti kojima se ovaj protivnik Crkve oboružao ili puka laž ili su samo ograničene hipoteze jednoga diletanta.

Ipak nam se čini kako je ovo djelo imalo posve nehotično dobar učinak: ono je populariziralo lurdsku ideju i pokazalo da se u Lurdu događaju takva sjajna ozdravljenja, nagla ozdravljenja, kao nigdje na svijetu i koja znanost ne može protumačiti.

Zolin "eksperimentalni roman" imao je dati savršene uzore naturalističkoga smjera u književnosti. No, literarne teorije niču iz mnogo dublje osnovice, iz autorovih pogleda na život. Nema čistoga artizma i naturalistički smjer nije ništa drugo, nego odraz svih znanstvenih, moralnih, praktičnih, društvenih tendencija svoga vremena. Pa što je Zola dao sa svojim naturalizmom? Neka kaže Anatole F r a n c e, pisac koji je sve prije, nego uvjeren katolik, dok su mu dijela nedavno došla na indeks: "Nikada nije čovjek toliko nastojao okaljati čovječanstvo, obeščastiti sve oblike ljepote i ljubavi, zanijekati sve što je dobro i plemenito. Nikada nije nitko bio u tolikoj mjeri slijep za ideale čovječanstva". A mi, obzirom na roman Lurd, možemo dodati: "Možda nikada nije bio nijedan književnik u tolikoj mjeri rob vlastitih predrasuda da je krivotvorio kao sunce jasne činjenice; a možda se nikada nije našao književnik koji je imao toliku sreću na vlastite oči vidjeti i opipati natprirodni svijet, a da nije pao na koljena i zavapio poput Tome: "Gospodine moj i Bože moj!" A pogledamo li navedenim činjenicama do dna, hvata nas jeza kod pomisli na ovoga romansijera koji je sam vidio čuda, a nije vjerovao, koji se tako gadno narugao djevičanstvu jer kaže, žena je samo onda velika "kada je oplođena, kada obnavlja život" (II. p85.), a djevičanstvo je "ruglo nanešeno prirodi, osuda žene koja je tako bačena u perverzno stanje" (ibid.) - jeza nas hvata, jer osjećamo sve strahote koje u sebi krije tajna grijeha. Nehotice se sjećamo onih riječi koje smo isprva spomenuli: "Stavit ću neprijateljstvo između tebe (sotone) i Žene (Marije), između tvoga i njezina potomstva. Ona će zdrobiti tvoju glavu, a ti ćeš podmetati stupice Njezinoj peti". I sada tek razumijemo veličinu biblijskoga teksta: tamo gdje Bl. Djevica sagradi svoj hram, uvijek se nađe i onaj koji podmeće stupice njezinoj peti.

---

1 Bibliografija: Zola, Ludes, (Charpentier; 1922, 2 vol.);
Bertrin, Kritički prikaz... (Rijeka, Kuća dobre štampe);
Boissarie, Les guérisons de Lourdes (Bonne Presse, 4 vol.);
Bonner, Le Fait de Lourdes (Termonde, Belgique). Zatim bibliografija u knjizi: De Bonniéres, Anthologie des meilleurs ecrivans de Lourdes (Duvivier, Tourcoing).