Sabrana djela: Papa - RIm

Članak u word dokumentu


MLADOST,
Zagreb, 1924., god. XII., br.11-12, str. 201-214

KATOLIČANSTVO I HRVATSKI NAROD

Sastavio dr. IVAN MERZ

U ovom ćemo kratkom prikazu pokazati glavna poglavlja iz života hrvatskoga naroda, tamo od sedmoga stoljeća, kada je primio sveti krst, pa do današnjih dana. Iz svega ćemo jasno vidjeti kako se hrvatski narod odnjihao u krilu svete Katoličke Crkve i od nje dobio mnoštvo duhovnih i vremenitih dobara. Rimski pape su očinskom ljubavlju pratili sudbinu maloga hrvatskog naroda i zauzimali su se za njegovu prosvjetu i političku slobodu. Kada su Hrvati bili ostavljeni od svega svijeta, papa njihovim poglavicama šalje uz apostolski blagoslov i ratnu potporu. Dobro je sjetiti se svega toga prigodom proslave tisuće godišnjice Tomislavova krunjenja; uperivši naše poglede prema prošlosti, steći ćemo dobre savjete za budućnost.

Sudbina hrvatskoga naroda bila je nerazdruživo spojena sa sudbinom Katoličke Crkve; zatajiti taj blagotvorni utjecaj Crkve na sav razvoj naroda bilo bi djelo najveće nezahvalnosti. A jer imamo nedvojbenih dokaza da je Katolička Crkva prava Crkva, dokazi koji počinju s proročanstvima, a nalaze svoje uporište u lurdskim čudima koja se još i danas događaju[1], svaki pravi Hrvat mora biti duboko uvjeren da će koristiti svojemu narodu samo onda kada bude odgajao narod u pravom katoličkom duhu. [2]

HRVATI SE ZAVJETUJU DA ĆE UVIJEK BITI VJERNI
SVETOJ KATOLIČKOJ CRKVI

Učeni ljudi tvrde da su Hrvati prvi od slavenskih naroda primili sv. krst. Već prije 1300 godina, i to oko godine 630., rimski papa poslao je k njima svećenike. A kad su se pokrstili, sklopili su sa svetim Ocem Papom ugovor. Grčki car Konstantin napisao je prije tisuću godina (950. god.) o tome evo ovo:

"Kad su Hrvati primili sveti krst, obvezali su se posebnim pismenim ugovorima i prisegli su svetom Petru apostolu da nikada neće naoružani provaljivati u tuđe zemlje, već će njegovati mir sa svima koji žele mir. A za uzvrat su dobili od pape zalog da će im Bog biti osvetnik, ako kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i uzmu je pustošiti. A pobjedu će im isprositi njihov zaštitnik sveti Petar".

Neispravno je spominjao taj ugovor papa Ivan VIII. koji je hrvatskome banu Zdeslavu godine 879. pisao da su sveti Petar i Pavao hrvatski zaštitnici.

Taj ugovor Hrvata sa Svetom Stolicom jest uzvišeni zavjet hrvatskoga naroda: hrvatski narod se zavjetovao Bogu da će se držati njegova sv. evanđelja i zapovijedi, a Kristov namjesnik jamči da će Bog pomagati hrvatskome narodu u svakoj pravednoj borbi pa je Isusov apostol sv. Petar postao hrvatskome narodu zaštitnik i osvetnik.

Eto tako Hrvati, čim su stigli u današnje zemlje, osjetiše blagotvornu moć Katoličke Crkve; oni se tom zakletvom zavjetovaše u ime svih pokoljenja, to jest i u ime svih nas, da će za uvijek ostati vjerni jedinoj Crkvi Kristovoj.

To je bila narodna blagodat za Hrvate jer su se na taj način uklopili u jednu vjersku, kulturnu i političku zajednicu s ostalim prosvijetljenim narodima i sami pod utjecajem katoličke vjere počeli napredovati u prosvjeti.

PAPA UBLAŽAVA OKRUTNE NARODNE OBIČAJE

Pape su uvijek budno bdile nad hrvatskim narodom. Pokazuje to pismo Ivana VIII. iz 873. godine knezu Domagoju. Tuži mu se kako su vjerolomni Grci oteli rimskoj Crkvi Bugarsku. Isti papa gleda ublažiti okrutne običaje kad spominje Domagoju neka ne ubija podanike, ako bi se protiv njega urotili, nego neka ih rađe kazni progonom iz zemlje. Nadalje, neka bi spriječili njegove podanike u plijenidbi kršćana po moru jer time sramote i kneževo ime.

HRVATI OSTAJU VJERNI CRKVI

Baš u ono vrijeme odijelio se Carigrad od rimskoga pape i proveo samostalnu pravoslavnu vjeru. Uz nju su pristali većinom oni koji su bili pod vlašću carigradskoga cara. A njegova vlast sezala je duže vrijeme i u hrvatske krajeve. Zato je i te kako važno bilo hoće li hrvatski narod ostati vjeran rimskom papi ili će i on iznevjeriti i otići u pravoslavnu vjeru. I što se dogodilo? Za bana Trpimira i za bana Domagoja ostane vjeran Rimu i katoličkoj vjeri.

No, ban Zdeslav koji je vladao samo od 878. do 879. godine dao se pod okrilje Carigrada. On je htio hrvatski narod prevesti u istočni raskol, to jest u pravoslavnu vjeru. No, uzaludna mu muka. Hrvatski narod skoči na oružje. U boju poleti glava slavičnoga Zdeslava. Banom je iza njega postao Branimir Osvetnik. Ban Branimir i izabrani biskup Teodozije javili su 879. godine papi Ivanu VIII. da se narod hrvatski vratio u krilo svete rimske Crkve. Papa primi, dakle, sve raširenih ruku i s očinskom ljubavlju. Na Spasovo 21. svibnja 879. godine odsluži papa misu nad grobom sv. Petra, podiže k nebu ruke i blagoslovi bana Branimira i sav hrvatski narod. U pismu javi papa Branimiru da će ga sv. Petar i Pavao braniti od svih vidljivih i nevidljivih neprijatelja.

Ovaj list pape Ivana VIII. naslovljen na hrvatskoga kneza Branimira glasi ovako:

"Tebe, koji se vraćaš u krilo sv. apostolske Stolice, svoje majke, iz čijega su prečistoga krila tvoji pređi crpili slatku vodu sv. nauke, primismo očinskom ljubavlju kao predragog sina.... Štitit ćemo te apostolskom ljubežljivošću da se na te izlije milost i blagoslov Božji te blagoslov sv. Petra i Pavla."

Znate li koje li je to dobročinstvo za hrvatski narod? Papa je u ono doba bio sucem cjelokupnoga prosvjetnog svijeta: on je postavljao i svrgavao vladare, i narodi i kraljevi koji su zadobili papino prijateljstvo ojačali su na taj način svoj međunarodni politički položaj.

Papa u istome listu nastavlja:

"Na dan Uzašašća Gospodinova, služeći sv. misu na oltaru bl. Petra apostola, podigli smo ruke k nebu, blagoslovili tebe, cijeli tvoj narod i zemlju."

Evo kako li su uske veze postojale između hrvatskoga naroda i rimskoga pape u prošlosti! Zar da se Hrvati stide svoje prošlosti? Zar da budu nepravedni prema svojim pređima?

Hrvatske poglavice zahvalni su Katoličkoj Crkvi

Hrvatski vladari devetoga stoljeća, Trpimir, Braslav, Branimir (800) putuju s obitelji u Oglaj (Akvileju) gdje su u prastarom evanđelju (evanđelistaru) ovjekovečili svoja imena.

Uvidjevši naime, kolika je sreća za narode koji prigrle blagu nauku sv. evanđelja; uvidjevše da je to zalog velike narodne budućnosti i zato su držali za osobitu čast ovjekovječiti svoja imena u jednom prastarom evanđelju (evanđelistaru).

HRVATSKA NARODNA KRALJEVINA

Pape osobito vole Hrvate jer su prvijenci Katoličke Crkve

Papa Ivan X. nazivlje (925.) Hrvate "osobiti sinovi sv. rimske Crkve", a u listu što ga je poslao kralju Tomislavu, glavarima, svećenicima i narodu hrvatskom isti papa kaže:

"Nema sumnje da hrvatsko kraljevstvo spada među prvijence apostolske i sveopće Crkve." Iz toga se također vidi da je sam sveti Otac Papa priznao Tomislava hrvatskim kraljem.

Hrvati postaju prosvijetljeni pod utjecajem crkvenih škola

Hrvati su od Crkve stali dobivati zapadnu izobrazbu i počeli se dizati u prosvjeti. Hrvatski mladići tada su učili crkvene škole, a time se našemu narodu otvorilo golemo blago znanja; i crkvenog i svjetovnog.

Da se Hrvati nijesu priklonili rimskoj Crkvi, dugo i dugo bi ostali divlji, neprosvijetljeni i vjerojatno bi doskora i iščezli sa lica zemlje, kao i mnogi i veći narodi kojima danas više nema ni traga.

Papa pazi da vladari pravedno vladaju hrvatskim narodom

Od 1076. do 1089. godine u Hrvatskoj vlada kralj Zvonimir. Odmah na početku sklopi najuži prijateljski ugovor s papom Grgurom VII. On priznaje papu duhovnim ocem; obeća mu pravedno vladati svojim narodom, a sv. majku Crkvu štovati kao izvor sve sreće svoga naroda. Papa je na to po svome zamjeniku okrunio Zvonimira posvećenom krunom i predao mu zastavu, mač i žezlo. Kralj pak, svečano obeća namjesniku Kristovu:

"Branit ću siromahe, udovice i sirote... Ne ću dopustiti da se ljudi prodaju u roblje... A jer služiti Bogu znači kraljevati, obaćajem sinovsku pokornost namjesnicima Božjim..."

Koja li je blagodat za hrvatski narod ova zakletva! Kralj uviđa kako ne smije samovoljno vladati.

Papa je i politički dobročinitelj hrvatskoga naroda

Hrvati su ratovali s Bugarima. Dva puta su potukli Bugare do nogu (godine 924. i 927.). Kada je umro bugarski car Simeon, tada su papini poslanici izmirili te dvije bratske susjedne države.

BORBE PROTIV TURAKA


Papa brani političku slobodu hrvatskih gradova

Kada su (1202. godine) Mlečani nagovorili francuske križare da otmu Hrvatima grad Zadar, papa izopći Mlečane iz Crkve.

Hrvati su puni vjerskoga zanosa

Hrvatski narod počinio je u prošlosti velika junačka djela, boreći se za Isusovo ime. Tako je već 1277. godine knez Stjepan Babonić otišao u križarsku vojnu sa svojih 250 hrvatskih konjanika da otme nevjernicima Svetu zemlju i oslobodi potlačene kršćane.

Hrvati umiru na bojnom polju za katoličku vjeru.

Na Kosovu (1389.) borili su se protiv nevjernih Turaka i hrvatski vitezovi koje je onamo u pomoć poslao bosanski kralj Tvrtko Veliki.

Kada je 1395. godine sultan Bajazit prešao preko Dunava u Vlašku, suzbio ga je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund za kojega su vojevali Hrvati pod vodstvom Ivana Morovića i braće Gorjanskih.

Kralj Žigmund naumio je Turke izbaciti iz Europe. Zato je pozvao čitavo kršćanstvo u rat protiv Turaka. I zbilja su se sakupili bojovnici sa svih strana. I hrvatske čete poveli su velikaši Gorjanski, Morović i Stjepan Lacković.

Dok su se za hrvatsko i ugarsko prijestolje otimali poljski kralj Vladislav i Žigmundova kći Elisabeta, navali sultan Murat na Beograd. Tukao ga je više mjeseci, izgubio pod njim 17 tisuća ljudi, a napokon ga je sramotno ostavio. Beograd su obranili Hrvati pod zapovjedništvom junaka Ivana Talovca.

Kralj Vladislav nato je sakupio golemu vojsku te je 1443. godine krenuo protiv Turaka. Uz ostale narode skupili su i Hrvati. Vrhovni vođa bio je Janko Hunjadi ili Sibinjanin Janko. Godine 1444. kod Varne u Bugarskoj sukobili su se Turci i kršćani. Na desnom kršćanskom krilu vojevali su Hrvati pod vodstvom bana Matka Talovca.

Godine 1844. pohitio je Sibinjanin Janko sa vojskom na Kosovo polje. Bitka se zametne na dan sv. Luke. Na desnome kršćanskom krilu bili su Hrvati, na čelu im banovi Franko Talovac i Ivan Sekelj, nećak Janka Sibinjanina. Tom su prilikom poginuli hrvatski banovi.

Hrvati ratuju pod zastavom Bogorodice

Oko 1450. godine počnju Hrvati ratovati pod zastavom na kojoj bijaše slika Majke Božje s djetetom Isusom na ruci. Zavjeti Majci Božjoj ispunjavaju odsada onu neiscrpivu utjehu koja je davala snagu hrvatskome narodu te je ustrajao na strašnome mjestu što ga je nazivao svojom domovinom. Oko 200 godina bije tako hrvatski narod očajni boj. Posrče u krvi pod zastavama na kojoj se sjaji slika Majke Božje i Njezina Sina.

Cvijet hrvatskoga naroda pogiba za katoličku vjeru

Bilo je to godine 1493. Bosanski Jakub-paša te je godine provalio u Kranjsku, oplijenio i Štajersku te se s golemim plijenom vraćao preko Krbave. Pod Udubinom ga dočeka hrvatska vojska s banom Derenčinom madžarskoga roda. Tu se zametnuo strašan boj. Jakub-paša navede Hrvate u zasjedu i smrvi do l0 tisuća junaka. Padne cvijet hrvatskoga naroda. Zacvili sva Hrvatska.

Papa u ratovima izdašno pomaže Hrvatsku

Brojila se godina 1519. Na stolici sv. Petra u Rimu sjedio je slavni papa Lav X. On pozva u vijeće 12. prosinca te godine svoje savjetnike stožernike ili kardinale. U tome vijeću prikazao je skradinski biskup Toma Niger očajne prilike kraljevine Hrvatske i hrvatskoga bana biskupa Petra Berislavića. Papa Lav X. već je prije izdašno pomagao banu Berislaviću. A sada je pred svojim stožernicima papa Lav X. svečano izjavio ovo: "Sinko, pođi i pozdravi svoga bana i sav hrvatski narod! I javi svima: Glavar Katoličke Crkve ne će dopustiti da propadne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva".

Papa Lav X. održa riječ. Opet je svojski podupirao Hrvatsku i njezina slavnoga bana. Ni od kuda nije biskup ban Berislavić dobio pomoći, a papa mu je poslao 52 tisuće dukata i živeža. Dapače, Berislavića je imenovao i stožernikom (kardinalom). No, kad je u Hrvatsku, za biskupa Berislavića bio donesen kardinalski šešir, biskup Berislavić bio je već pod zemljom. Poginuo je kod Korenice u okršaju s Turcima.

Taj slavni ban više puta je suzbio Turke.

Pobijedio ih je pod Jajcem 1521. godine kao i junak Petar Keglević, jajački ban.

Slavni Marko Skoblić, branitelj Zemuna, nije se htio poturčiti. Zato su ga bacili pod bijesna slona.

Hrvatski ban Ivan Karlović morao je bez ičije pomoći, osim papine, braniti Hrvatsku i kršćanstvo protiv strahovite turske sile. Turci su opustjeli Karlovićeve gradove, zauzeli dalmatinske gradove Knin i Skradin pa Ostrovicu. Dva puta navalili su i na tvrdi Klis. Papa Kliment VII. Poslao je braniteljima Klisa hrane i streljiva.

A junaci Petar Kružić i Grgur Orlovčić s malom četom razbili su golemu tursku vojsku.

Krsto Frankopan spasi 1825. (1525.) Jajce od Turaka.

Sâm sultan zvao je Klis papinskim gradom jer je izdašno pomagao hrabroga Petra Kružića koji je branio grad Klis od Turaka.

Hrvati i nadalje ginu za katoličku vjeru i po svemu svijetu slove kao veliki kršćanski junaci

Kad Sultan Sulejman II. 1526. godine dospije na Mohačko polje, pohrle sa svojim četama u pomoć kralju Ludoviku i Madžarima hrvatski knezovi Erdödy, Zrinski, Matija Frankopan, senjski biskup Franjo Jožefić i drugi. Sultan Sulejman navalio je 1529. godine sa silnom vojskom na Beč. Ali Beču dođe pomoć s raznih strana. Turcima su zadali trista jada hrvatski vitezovi Pavao Bakić i Petar Keglević.

Nakon tri godine krene sultan sa 140 tisuća vojnika. Silna vojska padne pred slabo utvrđenim Kisegom, na međi Austrije i Ugarske. Kiseg je branio hrvatski junak Nikola Jurišić sa 700 Hrvata. Uzalud sva turska obećanja, ponude, juriši, Jurišić se nije htio predati. Punih 25 dana zadržavao je golemu tursku vojsku pod Kisegom.

A isto tako je i Nikola Zrinsjki 1542. godine s 400 Hrvata, kao anđeo s neba, izbavio od propasti kršćansku vojsku što se na poziv Pape Pavla III. digla da oslobodi Budim turske vlasti.

Nikola Zrinski sa 2500 vitezova, ponajviše Hrvata, zaustavio je 1556. godine silnu vojsku sultana Sulejmana. Odbio je sve turske sjajne i laskave ponude. Ban Nikola Zrinski nije htio čuti ni za predaju ni za izdaju, nego je radije pošao u smrt te prolio krv za Boga i za domovinu. S Nikolom Zrinjskim je pod Sigetom palo i 2500 Hrvata, ali je zato tu svoje kosti ostavilo i 30 tisuća Turaka, to jest na svakog Hrvata 12 Turaka.


I svećenici vojuju s oružjem u ruci

A u ljutoj se potrebi latiše bojna oružja i hrvatski biskupi i svećenici. O ličkom junaku popu Marku Mesiću pjeva narodna pjesma:"Svetu mašu maši - Britku ćordu paši."

Drevni Sisak slomi 1593. godine silu bosanskoga Hasan-paše Predojevića. U gradu je tom zgodom poginuo kanonik Matija Fintić koji je s drugim kanonikom Blažom Đurakom zapovijedao hrvatskom vojskom.

Pod gradom Klisom navalio je general Juraj Lenković 1596. godine s četom od podruge 1000 junaka na 8000 Turaka. Ali hrvatsku vojsku izdali su Vlasi te su Hrvati bili pobijeđeni. U boju je poginuo i senjski biskup Antun Gospodnetić s više kanonika.

Kad je godine 1686. kršćanska vojska zauzela Budim koji je 145 godina bio u turskoj vlasti, digao se i u hrvatskim zemljama narodni ustanak za oslobođenje od Turaka. Na čelu su stajali u Slavoniji franjevac Luka Ibrišimović, u Lici pop Marko Mesić.

Tko ne zna što su učinili (1718) nadbiskup splitski i biskup makarski koji su sa svojim redovnicima i s 15000 Hrvata potukli 50000 Turaka.

A sveti je Otac obilno potpomagao novcem Hrvate dok su oslobađali svoju domovinu od turskih nasilnika.
I bosanski se Hrvati diče što su katolici

A bosanski kralj Tvrtko (1377) prvi piše pun radosti: "Ponosim se što sam i ja cvijetak katoličke vjere".

Kad su Turci osvojili Bosnu, primiše bogumili vjeru Muhamedovu. Ali jezgra hrvatskoga naroda u Bosni ostala je vjerna vjeri svojih otaca. I voljela je ostaviti očinsko ognjište, nego očinsku katoličku vjeru. Zato se iseliše Bunjevci iz Hercegovine u današnju Bačku i Baranju, a bosanski Hrvati u Austriju gdje ih austrijski Nijemci zovu Wosser- Kroboten.
Papa se zauzima za slobodu Bosne

Papa Pio II. Prvi je okrunio posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića premda se tomu jako opirao silni ugarsko-hrvatski kralj Matija.

Godine 1459. sultan Muhamed II. zauzeo je grad Smederevo i pretvorio Srbiju u turski pašaluk. Iza Srbije došao je odmah red na Bosnu. Zato se bosanski kralj Stjepan Tomašević obratio papi Piu II. za pomoć. I odmah je papa stao živo raditi da pomogne vjernoj Bosni, ali je bilo kasno.

Sultan Muhamed II. je prevarom zauzeo Bosnu. Dobio je na koncu u ruke i nesretnoga zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića te mu vjerolomno dao odsjeći glavu. Kraljica Katarina, udovica kralja Stjepana Tomaševića, pođe najprije u Dubrovnik, a onda u Rim. Ondje nađe sklonište. U oporuci ostavi svetoj Stolici pravo na Bosnu ako se ne vrati njezino dvoje djece.
Tisuće pravih mučenika

Hrvatski narod je u prošlosti bio svijestan da je katolička vjera njegova najveća svetinja jer mu je zalog njegove vječne i vremenite sreće. Inače i ne bismo mogli razumjeti da se mogao opirati kroz tolika stoljeća, proljevajući rijeke svoje krvi za Isusovo ime.
Evo nekoliko brojeva:

1463. godine Sultan Mehmed II. odvede iz Bosne do 100.000 naroda,

a za janjičare 30.000 mladića,

1493. godine pogine od Turčina 13.000 Hrvata,
1529. godine odvedeno iz Slavonije, i Hrvatske 50.000 naroda,

1530. godine odvedeno je iz Slavonije 60.000 naroda
1593. je sam bosanski Hasan -paša zarobio 35.000 ljudi.

Nije čudo što je, nakon tolikih krvavih borbi cjelokupnoga hrvatskog naroda, katolička vjera tako prožela sav narod da su riječi Hrvat i katolik postale nerazdružive.

Povjesničar Smičiklas tvrdi: "Gotovo neiscrpna vrela hrvatske krvi protekoše za sveto ime Isusovo; a nebeski su anđeli zbrajali uzdahe hrvatskih junaka kojima su zadnje riječi bile: umiremo, jer u Turcima vjere nema."

Razmjerno, ni jedan kršćanski narod nije prolio toliko krvi i pretrpio za svetu katoličku Crkvu i vjeru, koliko mali hrvatski narod, osobito u svojoj gotovo 300 godišnjoj borbi protiv najvećega neprijatelja Kristova križa. Ako se drugi narodi ponose što su raširili vjeru s tisućama svojih misionara, mi se Hrvati ponosimo što smo središte vjere obranili morem krvi.

Državno uređenje države Hrvatske jest katoličko

U šesnaestome stoljeću zavladala je Europom kuga protestantskoga krivovjerja. I kao što i danas ima svećenika izdajica koji su izdali svetoga Oca Papu i osnovali nekakvu starokatoličku vjeru, tako je i onda nekoliko zalutalih popova prionulo uz protestantizam. Ali hrvatski narod je mislio drugačije. Vjeran katoličkoj vjeri nije htio ni čuti za ovo krivovjerje. Već je 1597. godine izjavio ban Drašković na Požunskome saboru: "Više bih želio da čitava moja kraljevina Hrvatska prekine svaku svezu s ugarskom krunom, nego dopustiti uvođenje duševne kuge (protestantske vjere) u Hrvatsku, što bi za moju domovinu bila najsramotnija ljaga".

Hrvatski sabor zove redovnike isusovce

Hrvatski sabor je na Griču 5. srpnja 1604. godine jednoglasno odredio da se iz Hrvatske imaju izbaciti svi krivovjerci, a napose propovjednici što dolaze iz Štajerske i otkudgod. Na obranu katoličke vjere Hrvati su pozvali novi red, isusovce koji su uzeli kod nas živo raditi na vjerskom i prosvjetnom polju.

Na Požunskome saboru 1608. opet se počelo raditi oko uvođenja protestanstskoga krivovjerja i u Hrvatsku. Ali ban Toma Erdödy trže mač i zagrmi: "Ovim ćemo mačem istrijebiti tu kugu (protestantsku vjeru) ako nam dođe na vrata. Još imamo tri rijeke; Savu, Dravu, Kupu. Jednu ćemo tim novim gostima dati piti."

Dana 27. listopada 1609. godine ponovio je Hrvatski sabor složno i jednoglasno da se u Hrvatskoj kraljevini ne dopušta tuđa vjera: "Ako li se u ovu kraljevinu zaleti kakavgod krivovjerski propovijednik te počne sijati kukolj, svakome je slobodno toga propovijednika uhvatiti i odvesti banu ili biskupu. A uvađače i prestupnike treba kazniti po zakonu."

Godine 1628. Hrvatski sabor je odredio da se u Hrvatsku krivovjerci ne mogu primati ni u njoj nastaniti ni steći kuća ni imanja. A steknu li što, ima im se sve zaplijeniti. Biskup ima na to paziti, a ban će mu pomagati s oružanom silom.

Katolička vjera je i državna vjera

Na Požunskome saboru 17. lipnja 1637. godine protonotar i poslanik Hrvatske i Slavonije izjavio je: "Naša Kraljevina Hrvatska i Slavonija ne će nestalne i nemirne tzv. slobodne vjere, nego hoće, kao i do sada, da prijanja uz stalnu katoličku rimsku vjeru."

Budimski sabor je 2. rujna 1790. godine dopustio slobodu vjere luteranskom i kalvinskom krivovjerju. Ali hrvatski ban Erdödy izreče: "Svečano prosvjedujem i protivim se da se ta sloboda proteže preko granica Kraljevine Ugarske, a tu se podrazumijeva Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija." I u ime te vjere hrvatski junaci su počinili tako velika junačka djela te je hrvatske junake slavio sav kršćanski svijet. Banu Nikoli Zrinskome poslao je sam papa sliku vezenu u zlatu.
Posve katolička kraljevina

Papi Inocentu XI. 10. listopada obrati se hrvatski ban Nikola Erdödy. I on je, poput biskupa Berislavića, živo zamolio papu da se udostoji pomoći i očuvati katoličku kraljevinu Hrvatsku, to predziđe Italije, dapače čitavoga kršćanstva. I papa Inocent pružio je ruku pomoćnicu. A predziđe kršćanstva prebrodilo je bure i oluje pa stoji neslomljeno i danas.

Hrvatski narod je u tridesetgodišnjem ratu (1618.-1648.g.) ratovao protiv protrestanata u Njemačkoj čak i u Francuskoj za svoju pravu katoličku vjeru. Hrvati su i u tomu dugom ratu pokazali da je hrvatski ban Nikola Erdödy iamo pravo kada je Hrvatsku nazvao posve katoličkom kraljevinom.

HRVATSKA PROSVJETA JE KATOLIČKA

Kolike zasluge za prosvjetu hrvatskoga naroda su stekli razni redovi kao cisterciti, dominikanci, franjevci, pavlini, viteški redovi, templari, ivanovci, isusovci, trapisti! Ovi, pa mnogi ženski redovi, podizali su u našim zemljama škole i bolnice i radili su za taj narod s najvećom požrtvovnošću. A svu tu ljubav prema hrvatskomu narodu ulijevala je u njihove junačke i plemenite duše Katolička crkva.

Sva remek-djela hrvatske lijepe knjige prožimlje katolički duh

Najveći naši književnici i učenjaci ljubili su Katoličku crkvu. Tako je svjetovnjak Marko Marulić napisao neumrla bogoslovska književna djela. A i pjesme naših najboljih i najumnijih pjesnika prožimlje pravi kršćanski katolički duh. Već je jedan od prvih najvećih hrvatskih pjesnika Marko Marulić opjevao slavu udovice Judite i čiste Suzane, dvije žene uzete iz Svetoga pisma. Petar Zoranić je u velikoj pjesmi "Planine" prikazao pravi kršćanski život. I starac Mavro Vetranić u svome "Patniku" ocrtao je borbu duše protiv strasti i opačina. Juraj Baraković opjevao je u "Jaruli" Božju objavu Staroga i Novoga Zavjeta. Sudac Jerolim Kavanjin u velikoj pjesmi "Bogatstvo i uboštvo" prikazao je i bogoslovlje i sve znanje. Junij Palmotić je u velikoj pjesmi "Kristijadi" složio Isusov život, a u "Pavlimiru" je opisao borbu kršćanstva s poganstvom. Ignjad Đorđić je napisao krasne "Uzdahe Mandaljene pokornice" i "Saltijer Slovinski". I tako se redom nižu čisto katolička djela. A najveći starinski hrvatski pjesnik Ivan Franjin Gundulić, učenik isusovaca, uz lijepe pobožne "Suze sina razmetnoga" ispjevao je veliku pjesmu "Osman". Tu je živo ocrtao borbu kršćanstva s Osmanlijama, borbu križa s polumjesecom.

No, najbliži narodnoj duši je franjevac Andrija Kačić Miošić. On u svomu "Razgovoru ugodnom naroda hrvatskog" slavi sve junake što su vojevali za Isusov križ. U propasti Carigrada pokazao je žalosne posljedice grčke oholosti i zaslijepljenosti. Pravoslavni Grci nisu htjeli priznati Svetoga Oca Papu kao vrhovnoga poglavara Isusove Crkve pa ih je Bog predao nekrstu.

A tko čita i sluša narodne pjesme što su nikle u Hrvatskoj, opazit će kako su i te pjesme prožete kršćanskom mišlju. Hrvatski pjevač slavi i Hrvate i tuđe junake koji proliše krv za slavu Isusova križa..

Uz pjesmu se tu i tamo prislanja narodna pripovijetka. Imamo više hrvatskih pučkih pripovijedaka o Bogu i svetome Petru. Svakako je zanimljivo da u tim pripovijetkama Boga redovito prati sveti Petar, a ne neki drugi svetac. A Bog, na zagovor svetoga Petra, redovito čini čudesa. Narod koji to pripovijeda mora biti uvjeren da Petar, iza Boga, ima najveću vlast na zemlji. A Petar živi u svojim nasljednicima rimskim papama.

Narodne poslovice su možda dodatak i tumač pripovjetkama o svetom Petru. U poslovice je naš narod zbio svoju mudrost i iskustvo. Pa, evo kako umuje Hrvat: Nije vjera komad sira. Jedan Bog, a jedna Božja vjera. Jedan Bog, jedan Rim.

Hrvatska prošlost te hrvatsko umjetničko i narodno blago svjedoče jasno i očito da je hrvatska narodna duša kršćanska, katolička. I ta je katolička duša, više od tvrdih zidina i ubojitoga oružja, učinila da je mala Hrvatska duge vijekove bila i ostala predziđem kršćanstva.

Pravi Hrvati hoće i druge narode pridobiti za katoličku Crkvu

Hrvat Dubrovčanin dominikanac Ivan Stojković nastojao je vratiti husovce u Češkoj u Katoličku Crkvu. A taj učeni Stojković bio je jedan od najpoglavitijih učenjaka što su se s Grcima radi pravoslavlja prepirali na crkvenome saboru u Firenci od 1438. do 1442. godine.

I njegovim stopama su išli franjevac Marković, biskup Štrosmajer i biskup Mahnić. A zavjetna misa sadašnjega Hrvatskog katoličkog pokreta jest djelo svete Unije - ujedinjenje istočne i zapadne Crkve pod svetim Ocem Papom.

HRVATSKI NAROD MORA SVU SVOJU VELIČINU ZAHVALITI KATOLIČKOJ CRKVI

I hrvatska povijest je krvava knjiga. Svaka stranica ispisana je krvlju, prolivenom za sveti križ – za svetu Katoličku Crkvu i slobodu hrvatskoga ognjišta.

Jedan od najboljih poznavalaca hrvatske prošlosti, dr Šišić, piše: "Hrvati, uza sve nevolje, ipak ostadoše vjerni vjeri svojih očeva koja im bijaše štit i najuzvišenija obrana i nada u borbi za opstanak."

Cijela naša prošlost nepobitno dokazuje da hrvatski narod zahvaljuje Rimokatoličkoj Crkvi gotovo svu svoju veličinu, sav duševni napredak, a velikim dijelom i vremenita dobra pa i svoj opstanak svoj, što nije već davno isčeznuo s lica zemlje.

To nas uče i naši biskupi

Hrvatski biskupi su, prigodom proslave tisućite godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva, svojim vjernicima poslali jednu divnu poslanicu u kojoj pokazuju kako hrvatski narod duguje Bogu i Katoličkoj Crkvi bezbrojno mnoštvo dobroćinstava i svu svoju veličinu.

Na to nas upućuje i veliki biskup Mahnić

Neprežaljeni biskup Mahnić, koji je potaknuo i osnovao kod nas Hrvatski katolički pokret, bio je duboko uvjeren kako je zvanje hrvatskoga naroda hrvatskoga biti "predziđem kršćanstva", to jest Katoličke Crkve i da se on danas, ne želi li iznevjeriti zavjetne misli svojih očeva, ne smije samo zadovoljiti da sâm za se posvuda njeguje svoju vjeru, već je mora pun ljubavi i milosrđa širiti i izvan hrvatskih granica. Evo njegovih riječi :

"Odgovor na pitanje o promisaonom zvanju hrvatskoga naroda daje nam povijest. Svjedodžba povijesti stiže hrvatskomu narodu s najuglednijega mjesta na zemlji (iz Rima): 'Antemurale christianitatis' (Predziđe kršćanstva). Ovaj je časni naslov hrvatski narod stekao herojskim žrtvama što ih je kroz tri stoljeća prinosio u obranu kršćanstva. Postavljen između Zapada i Istoka, hrvatski narod je bio poput neosvojive tvrđave o kojoj se konačno smrvi neukrotiva osmanlijska sila. Hrvatska zemlja naplavljena je krvlju vjernih mučenika.

"Uza Svetu Stolicu, jedino je hrvatski narod potpuno shvaćao pogibao koja je od islama prijetila kršćanskoj kulturi. Da ukloni tu pogibao, on je upro svom snagom. Ove slave ne će hrvatskome narodu na sve vijeke nitko poreći. Dok su Francuzi, Nijemci (napose protestanti) i drugi narodi često s Turcima sklapali saveze, huškajući jedne na druge, Hrvati su ostali do kraja nepomirljivi neprijatelji islama.

"Stajati na braniku za kršćansku vjeru i kulturu - bijaše zadaća što ju je Providnost namijenila hrvatskome narodu. Možemo li pomisliti za jedan narod idealniju, svetiju misiju? U ovomu zvanju hrvatski narod je ustrajno do kraja. U tome se sastoji naša slava i veličina. Istrgnemo li ovaj list iz hrvatske povijesti, što će nam uistinu još veliko preostati čime bismo mogli obrazložiti naše pravo na opstanak?

"Hrvatska ćud nije ratoborna, nije osvajalačka. Ako su se Hrvati kroz stoljeća borili poput lavova, stekavši slavu nesavladiva junaštva: oni su više vršili volju Božju, nego li se podavali pozivu svoje naravi. Odatle i njihova neslomiva jakost.

"Povijest je (po riječima staroga pisca Cicerona) učiteljica života. Prošlost je narodni putokaz za budućnost. Dosadašnja povijest hrvatskoga naroda pokazuje mu put i u budućnost. Da je pak, uistinu, volja Božja da hrvatski narod kroči naprijed putem na koji ga je u prošlim vijekovima postavila Providnost, biva sve jasnije iz suvremenih svjetovnih događaja.

"Kako se u zadnjih deset godina, napose od početka svjetskoga rata, Europi preobrazilo lice! Poimenice vrijedi to za Istok. Turska sila, koja je kroz vijekove ugrožavala kršćansku Europu (povodnjom?) provođenjem islama, istrošila se, a iz godine u godine približava se rasulu. Time i misija hrvatstva u obranu kršćanstva ostaje, štono riječ, bespredmetno.

"Stojimo na pragu novoga doba. Težište svjetovne politike prelazi sa Zapada na Istok; a tu, kako pokazuju svi znakovi, hrvatstvu je namijenjena uloga nalik na onu označenu riječima 'predziđe kršćanstva'.

"Otvaraju nam se novi vidici, a pred nas kao da stupa božanski Spasitelj s riječima koje je u svoje doba uputio učenicima: "Podignite oči svoje i vidite njive kako su već bijele za žetvu: Koji žanje, prima plaću i sabire za život vječni." (Iv. 4,35 s.)

"Njiva na Istoku dozrijeva. A tko će biti prvi koga će Gospodin poslati na katoličku žetvu istočne njive, ako ne opet hrvatski narod, koji neprestano graniči s Istokom kojega uz to, s istočnim narodima vežu veze krvi i jezika?

"Evo narode hrvatski, na naumu Providnosti, u savjetu trojednoga Boga zaključeno je da preuzmeš, među rođenom braćom koja krivnjom kobnih slučajeva bijahu kroz tisuću godina podijeljena, poslanstvo ujedinjenja."

HRVATSKO I KATOLIČKO ORLOVSTVO

Ako želimo da hrvatski narod bude u budućnosti vjeran svojim slavnim djedovima, onda on i nadalje mora njegovati ljubav prema svetoj Katoličkoj crkvi i živjeti po katoličkim načelima. A jer svijet na omladini ostaje, društva, u kojima se nalazi hrvatska omladina, moraju biti odgajana u čisto katoličkome duhu. A imamo li mi u Hrvatskoj takvih društava? Zaista ih imamo rasijanih po svim krajevima naše domovine, a zovu se Hrvatska katolička orlovska društva. Katekizam hrvatskih Orlova je njihova "Zlatna Knjiga" u kojoj među ostalim piše :

"Orao je katolička organizacija hrvatske omladine." (str. 7.).

"Svrha Orlu je ...svu hrvatsku katoličku omladinu učiniti četom apostola obrazovajući je vjerski, umno, čudoredno, socijalno i tjelesno; i pomoću te omladine buditi, utvrđivati i zagrijavati puk za uzore katoličke misli i života. (7.).

Osnovica svemu Orlovu radu je katolička vjera. Njena načela i zapovijedi što ih je dao Bog i sveta katolička vjera (8).

Vjerski rad Orla ide za podučavanjem svojih članova o istinitosti i ljepoti katoličkih načela i stvoranjem od njih uzornih katolika."

"Uzor Orla je ljubav prema Bogu i njegovu Sinu Isusu Kristu prema Katoličkoj Crkvi, Isusovoj presvetoj Zaručnici;

Prema svojim drugovima, prema narodu i domovini i prema svakome čovjeku, a naročito prema onima koji su bijedni i potišteni." (12).

Svaki Orao mora ljubiti Boga i Crkvu...,mora ljubiti svoj narod, njegov jezik i zavičaj; mora razvijati sva dobra svojstva i sposobnosti u narodu, a zatirati sve slabe strane koje se na njemu pokažu, naročito

Kletva, pijanstvo, beznačajnost, nemarnost, sebičnost, lažljivost i neumjerernost..." (13).

"Orao se treba odgojiti za Kristova junaka..."(45).

"Osim duboke i zanosne ljubavi prema svetoj Rimokatoličkoj crkvi, Orla viteza diže briga za vječnu i vremenitu sreću vlastitoga naroda".(43.)

Hrvatski orao mora za narodna prava svoga naroda raditi tako da u njemu učvršćuje vjersku svijest, katoličku vjeru i vjerske običaje u čemu je najbolja i najčvršća osnovica za održanje svakoga naroda."(53)(1).

Ovo nekoliko kratkih izvadaka iz "Zlatne knjige" posve jasno pokazuje kako je želja hrvatske orlovske omladine stupati stopama svojih pređa koji su, od kneza Branimira pa do biskupa Berislavića i do velikana najnovijih dana, smatrali katoličku vjeru pravom vjerom i jedinim zalogom narodnoga blagostanja i narodne slave. Suvremen katolički naraštaj hrvatske omladine ne može se zadovoljiti s tako zvanim međuvjerskim odgojnim društvima (2-) za koja kažu kako im je glavno što su njihovi članovi Hrvati, a ne brinu se jesu li katolici ili bezvjerci. Takva društva imaju samo hrvatsko ime, ali im duh nije hrvatski - jer Hrvat koji kaže da ne ljubi iz dna duše svetu katoličku vjeru i ne želi po njoj urediti svoj privatni životi i život svoga naroda, taj nazovi Hrvat zaista nije dostojan onih stotine tisuća junaka koji su mučenički ginuli s riječima: "Umirem, jer u Turčina nema vjere."


 

[1] Čitaj knjigu "Najnovija lurdeska čudesa" od dra. I. Merza. Cijena 5 D. Dobiva se kod Hrv. Kat. Narodnog Saveza, Zagreb, Kaptol 27.

[2] Ovaj članak sastavljen iz knjige "Predziđe kršćanstva" od dr. Frana Biničkoga (Izdalo Društvo sv. Jeronima, cijena 5 Din.), i iz članka "Ruka Gospodnja u tisućljeću hrv. naroda" od Maslača (u "Kalendaru Srca Isusova i Marijina" g. 1925.)