ZA VJERU I DOM
Zagreb, 1925. god., br. 12., str. 337-339
PAPA
Svi smo čitali velebni govor što ga je Sveti Otac Papa Pio XI. održao u mjesecu rujnu hrvatskim hodočasnicima, obazirući se posebno na prisutne Orlove i zatim govor što ga je izrekao međunarodnoj katoličkoj muškoj omladini koja je došla u Rim u ime svojih pet milijuna organiziranih drugova. Čitali smo također u prošlom broju našeg lista nagovor, što ga je upravio zastupnicama Katoličkih Ženskih Udruženja.
Da uzmognemo dobro shvatiti značenje svih tih govora, potrebno je uklopiti ih u onu okolinu u kojoj ovaj veliki Papa djeluje za vrijeme Jubilarne godine. Potrebno je u mašti si dozvati Rim - prijestolnicu svijeta, kako po njoj vrve nebrojene tisuće hodočasnika svih jezika, naroda i rasa koji su dohrlili sa svih pet kontinenata da se poklone Ocu svih kršćana. I evo, svi ti hodočasnici koji su zastupnici raznih kultura, među kojima se nalaze svi stupnjevi civilizacije, od najprimitivnijih ljudi, tek oslobođenih ispod jarma poganstva sve do najviših stupnjeva obrazovanosti; svi ti raznoliki hodočasnici hoće vidjeti Papu, iznijeti mu svoje poteškoće i čuti od Njega riječ prema kojoj će urediti svoju djelatnost. Na Papu se dan danas postavljaju nadčovječni, herojski zahtjevi; On u svome srcu mora nositi breme cijeloga čovječanstva, On u svim tim narodima, svim staležima i svim životnim zanimanjima mora reći upravo onu riječ koju svi oni traže. Zamislimo si Europejca, odnosno Hrvata na kojega se postavlja zahtjev da dade smjernice primitivnim narodima iz središnje Afrike - apsurdno je takvo što tražiti, a eto: od Pape se traži daleko više, on mora udovoljiti i najistančanijim zahtjevima svih ljudi i pogoditi nijanse svih osjećaja svih rimskih hodočasnika! Posao što ga savladava ovaj Papa zaista nadmašuje svako ljudsko shvaćanje. Svakoga dana prima na tisuće hodočasnika, sad Francuze, pa Malgaše te priproste ljude s Islanda - i on se zanima za sve te ljude, za njihove običaje, za prilike u njihovoj zemlji; rukuje se sa svakim pojedincem, a zatim sjeda na svoj grimizni prijestol i propovijeda pucima. Tako često, iz dana u dan, on propovijeda više puta dnevno, a stenografi pišu ove govore jer znaju da se u njima nalaze smjernice kojih se valja držati. Ti se govori umnažaju, čitaju i komentiraju u svim organizacijama katoličkoga svijeta na sličan način, kao što se to čini u školama sa djelima Sofokla ili Cicerona, Dantea ili Shakespearea.
Neki dan je kod Svetoga Oca bilo mnogo tisuća katoličkih skauta koji su dohrlili u Rim sa svih strana svijeta i njima je održao govor, prožet poezijom. Istaknuo je kako katolički skautizam ima tražiti nove putove i kako su katolčki skauti došli u Rim naći put k velikome blagu oprosta što im ga Crkva daje u ovoj jubilejskoj godini. Zanosno je pohvalio smisao skauta za ljepote prirode jer se po njoj ljudski duh sâm od sebe uzdiže do izvora svake ljepote, do neugasivoga Božjega sjaja.
I eto, dan, dva iza toga, eto mu u audijenciju 30.000 organiziranih talijanskih katoličkih omladinaca i Papa im pokaza što je sve kroz povijest učinila Crkva da pomogne omladini. U poganskome svijetu omladina je bila izložena intelektualnim zabludama i ćudorednom kalu, a Crkva je stala osnivati redove i kongregacije za odgoj mladeži i upravo na taj način Crkva usrećuje njihovu mladenačku dob.
Nekoliko dana iza toga prima u posebnu audijenciju hrvatske hodočasnike kojima je rekao upravo ono što su željeli. Sadašnji Papa, kao da posjeduje moć čitati srca ljudi. Svi smo čitali Papin govor hrvatskim hodočasnicima i svatko se mogao uvjeriti da je Papa do u tančine shvatio hrvatske prilike i dao nam je upravo one smjernice koje su nam potrebne za naš budući rad.
A zatim dolazi govor što ga je održao slijedeći dan pred delegatima 26 nacionalnih omladinskih oraganizacija koji zastupaju 5,000.0000 članova. Pred svijetom od 4.000 omadinaca Papa je izrekao govor, vrlo značajan za njegovo shvaćanje nove vrste redovništva koja je nastala u 19. stoljeću, a dan danas se zove općenitim imenom K a t o l i č k e a k c i j e. Istaknuo je kako su već u prvim stoljećima svjetovnjaci surađivali s episkopatom i svećenstvom, a Katolička akcija je ta organizirana suradnja. I kao što je Crkva jedna, sveta katolička i apostolska, isto tako internacionalna katolička omladina mora biti jedinstvena, izdići se iznad staleškoga i nacionalnoga egoizma, biti nosiocem staleškog i međunarodnog mira. Mora biti sveta, poštivati svetost obitelji i provoditi herojski život samoodricanja i ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu; mora biti katolička tj. općenita, mora shvatiti općenitost katoličkih načela koja valja primijeniti na privatni, kao i na javni život. Omladina mora biti apostolska, tj. kao što je autoritet rimskoga Pape poput zlatnih karika povezan s autoritetom apostola sv. Petra i po ovome sa samim Kristom, isto tako međunarodna katolička omladina treba biti okovima poslušnosti i discipline povezana s biskupima, preko biskupa sa Papom i s apostolom Petrom i Kristom. I eto, na taj način međunarodna katoličk omladina znači divovsku vojsku koja pomaže Papinstvu pri obnavljanju cijeloga čovječanstva. Genijalnog li miroljubivoga ratnog plana ovoga velikog Pape!
Da, kad dođete u Rim, kad vidite misijsku izložbu i hodočasnike s raznih kontinenata, tada posve jasno osjetite urnebesnu aktivnost Rimske Crkve, majke svih Crkava svijeta. Osjećate kako kroz rimskoga biskupa i rimsku biskupiju teku mlazovi vanrednih energija. Kada ste u Rimu, čini vam se da se nalazite u orijaškoj, dosad neviđenoj električnoj centrali čiji se kotači sveudilj vrte i koja u čitav svijet šalje energiju velike i ćudoredne obnove.
U Rimu imate intuiciju, osjećaj da je Crkva perpetuum mobile ili bolje reći da neka nevidljiva sila trajno pokreće taj divovski stroj. Imate intuiciju da sve na svijetu može propasti; narodi i države, župe i mnoge biskupije i carevine mogu iščeznuti sa lica zemlje, a rimska biskupija će, unatoč bura i oluja koje tresu i šibaju po moru povijesti ljudskoga roda, ostati neozlijeđena. Imate živ osjećaj da je sve krhko i nestalno, da svemu prijeti opasnost od potonuća u bezdanima, ali se Papina lađica bez bojazni njiše usred valovlja i munja jer je usidrena na nekopolebljivoj Petrovoj stijeni.
U ovoj Svetoj Godini dublje smo shvatili što znači papinska nadčovječnost. Shvatili smo da veličina naroda ovisi o njihovoj vjernosti Papi: ovisi o tome kako se oni ravnaju prema zapovijedima i željama Kristova namjesnika. U papinskome duhu ležala je u prošlosti snaga Hrvatskoga katoličkog pokreta; u orijentaciji prema njemu leži i naša budućnost. Zato na kraju ovog godišta dozivamo opet u pamet riječi našega neumrlog vođe biskupa Mahnića koje će, ako Bog da, poput sunca rasvijetljavati putove po kojima će i ubuduće složno stupati sva odjeljenja Hrvatskoga katoličkog pokreta. Ove je riječi biskup Mahnić napisao u "Hrvatskoj Straži" (XIII. godište) i odnose se poglavito na one ljude, koji Papi poriču pravo da daje smjernice i u pitanjima koja nisu čisto vjerske i ćudoredne naravi. Evo ih:
"Istina, ne radi se tu o odlukama 'ex cathedra'" koje se tiču izravno pitanja fidei et morum (vjere i ćudoređa): ali se radi, kako sam već rekao o primjeni vjerskih i moralnih načela na život: a poricati Papi pravo govoriti o tome te mu uskraćivati mu, značilo bi isto što i priječiti ili paralizirati utjecaj katoličke vjere na javni život. Jasno je kuda to vodi.
Uz to ovdje se radi o vrlo važnom principu koji se tiče biti crkvenoga ustroja i discipline. Ako u ovome slučaju pristoji pravo da sudimo o kompetentnosti papinske vlasti te odlučimo jesmo li dužni poslušati ga ili ne, onda imamo isto pravo u svim slučlajevima gdje se radi o stvarima fidei et morum. Prema tome, naša bi se poslušnost Svetoj Stolici svela na definiciju ex cathedra, a kako su te definicije vrlo rijetke, mi bi tek jedan-dva puta svakoga stoljeća imali prilike poslušati Papu! Čemu onda sve te kongregacije? Čemu napose kongregacije indeksa, čemu tolike odredbe kanoničke i disciplinske naravi? Katolički narodi živjeli su, prema tome, sve do naših dana u velikoj zabludi misleći kako su u savjesti obvezani obavljati sve što im Isus Krist preko Petra i drugih apostola naređuje. (Mat. 28. 20.).
Međutim, izlučimo od ovih razloga, koji se tako usko tiču vjere i crkvene discipline. Katolici sačinjavaju vojsku: Katolička Crkva se zove i vojujućom Crkvom. Ovoj vojsci na zemlji zapovijeda rimski Papa kao Bogom postavljeni najviši vojskovođa. Uzmemo li Papu kao vojskovođu katoličke vojske, on bi naredbama ili enuncijacijama, poput gore navedenih koje se tiču stručnih udruženja, političkih, socijalnih i inih organizacija, katolicima propisivao taktiku koje im se valja držati u boju s protivničkim silama. Vojnici se slijepo i bezuvjetno pokoravaju zapovijedima i naredbama višega vojskovođe, pa ako bi i koji bio uvjeren da bi se nešto moglo odrediti drugačije i bolje, on ipak čini što je naredio vojskovođa. Lijepe zaista vojske gdje bi se vojnici, nakon svake naredbe što im stigne od vojskovođe, najprije sastali na vijećanje da odluče je li ili nije vojskovođa bio u pravu narediti takvo što, jesu ili ne oni dužni poslušati ga, ne bi li bilo bolje njegove naredbe utući šutnjom i prezirom pa svaki neka radi što ga volja. Takvi se prizori u naše doba odigravaju među vojnicima vojujuće Crkve! A mi se još nadamo pobjedi! (XIII. 99-100).
Zaista čudnovato! Ono što bi katolicima trebalo biti vezom jedinstva i sloge, biva im kamenom smutnje, povodom cijepanja. Pio IX. u poslanici engleskim biskupima (16. rujna 1864.) papinstvo naziva principom, korijenom, izvorom - "principium; radix et origo" - katoličkoga jedinstva... (XIII. 97.)
Jedinstvo i sloga u našemu taboru nada sve! Za jedinstvo i slogu - sva! Protiv jedinstva i sloge ništa. Veza ovoga jedinstva neka nam bude riječ našega Oca Pape! (XIII, 102.)
MIR KRISTOV U KRALJEVSTVU KRISTOVU.