Sabrana djela: Papa - Rim

Članak u word dokumentu

KATOLIČKI TJEDNIK
Sarajevo, 26. lipnja 1927., br. 26, str. 5-6private

PAPINA DRŽAVA

Ima dosta katolika u našim krajevima koji drže da Papa ne treba nikakvu državicu i kako je bolje što on nije dandanas vladar jedne državice, kao što je bio još prije pedesetsedam godina. Kažu: gledajte kako li danas svi cijene Papinstvo, dapače cijene ga i inovjerci; a ipak je Papa siromah i nema ni komadička zemlje kojega bi mogao nazvati svojim. Bolje je, nastavljaju ti katolici, da Papa nema brige za upravu svoje državice; neka se on bavi samo duhovnim stvarima: to mu kao Glavaru Crkve bolje pristaje. Brigu za svjetovne poslove i upravljanje državom neka Papa prepusti vlastodršcima ovoga svijeta; naka si ne prlja ruke u nezahvalnom državničkom poslu. Ti katolici još nadodaju: Pomislite da izbije rat između Papine države i jedne susjedne kršćanske države; tada bi sam Papin autoritet stradao jer bi kršćani ratovali protiv vlastitoga Pape.

Ovi su prigovori na oko veoma zavodljivi, ali ako ih pobliže promotrimo uvjerit ćemo se da su to tek prigovori i to prigovori koje je mogla izmisliti samo šuplja glava liberalaca.

Svaki od Vas bio je već jednom u župnome dvoru. Kako li u njemu sve vrije od života: tu se vode matice, popis poroda, krštenja, ženidbe, brakovi; župnici vode popis dobroga štiva u župi, vode knjižnicu, brinu se za vjerska i druga katolička društva. Župnik se brine za redovite propovijedi, za dijeljenje sakramenata, obuku katekizma u školi i mnogo toga. Ima li itko pravo smetati župnika u njegovoj pastirskoj službi? Može li mu reći policija ili državna vlast: zabranjujem ti krstiti dijete; zabranjujem ti propovijedati; zabranjujem ti ispovijedati i dijeliti svetu Pričest. Kad bi to činila državna vlast, kao što to danas čini u Meksiku, mi bismo rekli da je ona nasilna i nema tu pravo zabranjivati jer to ne spada u njezin djelokrug. Posve je jasno da župnik u svojoj pastirskoj djelatnosti mora biti slobodan, a jedino njegov poglavar, biskup i Papa, ima pravo tu slobodu ograničiti. A kad dođete u jedan biskupski dvor vidjet ćete da se u njemu usredotočio posao mnogih župa. Biskup se brine za pastvu u svojoj župi i ima još nekih poslova kojih župnik nema. Kod biskupa radi ženidbeni sud, biskup dijeli sakramenat svete Potvrde i zaređuje svećenike. Što biste rekli, kad bi najednom biskupu došao odaslanik državne vlasti i rekao mu: zabranjujem Vašemu ženidbenom sudu riješavati parnice; ne dozvoljavam Vam krizmati i zaređivati svećenike. I u tom slučaju rekli bismo, državna vlast prekoračila je granice jer Crkva je savršeno duštvo, isto kao i država, i nitko nema pravo smetati joj u vršenju njene pastirske službe. A sada bacimo naše oči prema Rimu, središtu Božje Crkve. Kada jedna biskupija treba mnoge prostorije i veliko zemljište kako bi uzmogla djelovati, koliko tek kuća i zemljišta treba Sveta Stolica. Tu su uredi, koji ravnaju s tisuću biskupija, s mnogo tisuća redovničkih zavoda, sveučilišta, sjemeništa, škola i muzeja. Da se uzmognu smjestiti svi ti uredi, potrebno je dosta veliko zemljište. Papa osobno dobiva na dan nekoliko tisuća pisama i uprava Crkve ima dvije tisuće namještenika. Nadalje, Krist je dao apostolu Petru i njegovim nasljednicima prvenstvo nad svim biskupima i vjenicima svijeta. Da Papa uzmogne vršiti ovu svoju pastirsku dužnost nad svim ljudima, on mora biti slobodan i neovisan od svakoga čovjeka. Njemu nitko ne smije smetati kada izdaje crkvene zakone, kada sudi ili kažnjava. Ima li Papa tu potpunu slobodu kada je on državljanin jedne druge države? Kada mu ta država svakoga trenutka može reći; ne dozvoljavam Ti sagraditi u Rimu sjemenište za Crnce; ne dozvoljavam Ti poslati brzojav u Zagreb; ne dozvoljavam Ti primiti katoličke gimnastičare u Rimu niti im dozvoljavam da u Rimu imaju svoj slet. Iz toga slijedi da Papa ne može u punoj mjeri vršiti svoje poslanje i svoju službu, ako nije potpuno slobodan od svake zemaljske vlasti; jednom riječi, ako je podanik jednomu zemaljskom vladaru.

Krist je htio da Sveta Stolica bude potpuno slobodna u širenju Kraljevstva Božjega. To je dogma. Pravo je krivovjerje tvrditi da se protivi Božanskome pravu, ako je u osobi Pape duhovna vlast ujedinjena s građanskom. (De constitutione Ecclesiae; c. XII; Collectio Lancesis, t.VII., col. 372.). Prema tome slijedi da Sveta stolica istodobno s duhovnom vlašću ima sve ono što je potrebno da ova duhovna vlast bude potpuno slobodna.

Bez dvojbe je za ovu potpunu slobodu potrebno da je Papa neovisan od svakoga zemaljskog vladara i da je on zemaljski vladar jednoga dijela zemlje. Ova vlast nad tim dijelom zemlje omogućuje mu, neovisno od svakog čovjeka u potpunoj slobodi, vršiti svoj težak zadatak. Po posebnoj djelatnosti Providnosti Božje, Rimski Biskup postao je gospodarom Rima. On nije osvojio taj grad mačem, već je došao zakonitim načinom u njegov posjed. Kada su Bizantski carevi posve napustili Rim, narod Rima zatražio je kod Pape zaštitu i od toga vremena vidimo kako je Papinstvo kroz jedanaest stoljeća bilo zakonitim gospodarom Rima. Kolika li je to sreća bila za čitav svijet! Nema ni jednoga kršćanskog naroda svijeta koji nije postao dionikom te sreće. Neovisnost od svake zemaljske vlasti omogućila je Papama posve slobodno širiti po svijetu čistu nauku Božju; braniti kršćanstvo od krivovjerja i od vanjskoga neprijatelja (Turčina). Rimska Crkva radi za sve crkve svijeta; rimska biskupija za sve biskupe i vijernike svijeta! Tko skuči slobodu rimskoga biskupa čini svetogrđe i krnji prava svih biskupija i vjernika svijeta. Ni jedan vladar nije toliko učinio za svoj narod, kao Pape; dandanas kada dođete u talijanski Rim uvjeravate se da je nekad bio papinski Rim; bezbroj umjetnina vam svjedoči kako su Rim otvorili Pape i po Papama je Rim postao prijestolnicom svijeta.

Neprijatelji Crkve shvatili su kako je politička suverenost i potpuna neovisnost Svete Stolice nužan preduvjet da se Crkva može normalno razvijati. Stoga su framasoni u prošlome stoljeću bili zaključili kako ovu Papinu vremenitu vlast treba uništiti da se onda lakše može uništiti duhovna vlast Papinstva. Mislili su: ako zarobimo Papu i ako mu onemogućimo da stoji u prometu s biskupima i vjernicima svijeta, tada će se morati raspasti i katolička Crkva. Znali su da katolička Crkva dobiva svu svoju čvrstoću od Papinstva koje joj je temelj; uništimo taj temelj i sva će se Crkva morati srušiti! Jadni framasoni! Ne znaju da je Papinstvo stijena koju ni jedna sila svijeta neće uništiti. Istina je, njima je uspjelo oteti Papi njegovu zemaljsku vlast; zarobiti ga; skučiti njegovu slobodu u vršenju pastirske dužnosti; no Papinstvo nisu uništili.

Sadašnji Papin položaj ne može trajno ostati. Vrhovni učitelj Crkve koji pojedince i države ima voditi prema vrhunaravnim i duhovnim ciljevima, ne smije ostati pod vlašću talijanske države. On mora biti slobodan i neovisan od bilo koje mu drago ljudske vlasti. Stoga i vidimo da Pape ne prestaju naglašavati kako im je njihova vlast silom oteta; kako je talijanska država Papinstvu nanijela najveću nepravdu jer je prekršila najsvetije ugovore i jer si je silom prisvojila tuđe, sveto vlasništvo; učinila je pravo svetogrđe. Time što je talijanska država u ime takozvanog principa učinila Papu svojim podanikom, nanijela je svim katolicima svijeta najveću nepravdu. Mi katolici svijeta imamo pravo tražiti da Papa bude slobodan i da nas on svojom nepogrješivom naukom vodi. Time što je talijanska država otela Papi slobodu i neovisnost, otežava mu da vodi narode putem istine i dobrote; time, dakle, talijanska država krnji bitna prava svakoga pojedinog vjernika. Stoga i vidimo kako svi vjernici svijeta na svojim kongresima i zborovima uvijek traže da talijanska država povrati Papi otetu državu.

I mi, Hrvati - katolici, kao što je to tražio Hrvatski kongres godine 1900. u Zagrebu, tražimo ovu neovisnost. Znamo da je Apostolska Stolica nerazdruživo vezana s Rimskom Stolicom i prema Božjoj namisli Božjoj neovisnost Rimske Stolice nužan je i jedini uvjet da Rimski Papa uzmogne potpuno slobodno voditi sve narode svijeta.