ZA VJERU I DOM
Zagreb, 1925. god., br. 10, str. 266 - 269
U MISIJSKOJ IZLOŽBI
Prošećimo se, gospođice, zajedno kroz Misijsku izložbu. Pregledajmo zajedno sve dvorane, tamo od one gdje vidimo Svetu Zemlju i njezine junake pa sve do slika gdje divljaci strahovito osakaćuju tjelesa Europljana. Pogledajte tamo gore sliku japanskih mučenika; onaj niz raspela koja se perspektivno gube u daljini, a na svakome visi po jedan franjevac, opasan bijelim užetom. - A zatim, promotrimo onu dirljivu sliku ledenjakâ Aljaske. Posve sprijeda leži leš isusovca Rupperta koji se smrznuo (1923. godine), noseći dječici božićne darove. A zatim, slike onih biskupa i redovnica kako ih na po odjeveni divljaci muče i ubijaju.
Koje Vam misli dolaze pri tomu na pamet, gospođice? Ne traži li kršćanstvo od nas da budemo junaci? Ne traži li Bog od nas herojskim djelima surađivati s Njime u širenju Isusova kraljevstva?
Vidim kako su vas duboko potresle ove slike mučenika i junaka. Pođimo dalje. Evo, upravo smo stigli u statistički paviljon. Vaša je duša već tako potresena da će jedva moći točnije promotriti sve te statistike, svu literaturu i sav znanstveni materijal koji je preduvjet modernoga misionara. Pogledajte na one shematske slike; koliki udio u osvajanju svijeta ima upravo žena. Mi smo danas skoro zaboravili da ima ženâ vanrednih organizatorskih sposobnosti. Pogledajte silne i brojne samostane koji su djelo Majke Marije od Muke i Majke Emilije de Vialar. Spomenite mi, molim Vas, jednu jedinu glasovitu ženu organizatorku izvan kršćanstva! Žena, kao da po naravi uopće nema sposobnosti biti velikim organizatorom, a eto po kršćanskoj Crkvi njezina narav, kao da je dobila posve nova svojstva koja su sasvim nepoznata nekršćanskome svijetu. I kada pomno promatrate sve ove znanstvene predradnje i radnje misionara, mnogobrojne geografske karte, gramatike egzotičnih jezika, opise običaja...opažate na svemu, pa i na najneznatnijoj stvarčici, pečat ljudskoga uma.
Uđimo u dvoranu u kojoj ćete se malo odmoriti. Vidim na vašemu licu smiješak. Sviđa vam se blistavilo žutih kineskih svila! A oni japanski interijeri. Pogledajte onu djevojku u tamno-ružičastoj svili gdje sjedi kod svoga zaručnika slično odjevena. Zaista, kada prolazite Misijskom izložbom, dolazite do uvjerenja kako ne bi bilo teško ispuniti jedan poseban paviljon na čijemu ulazu bi moglo stajati: Povijesni i etnografski pregled ženske nošnje. Moramo se diviti kojim su marom razni narodi iznjedrili zgodne i ukusne nošnje, kojom su strpljivošću radine ruke sve to izvezle. Sva ova ljepota, sav ovaj čar, ljudsko je djelo, nosi na sebi pečat umne ljudske duše. Nesvijesno počinjete razmišljati o značenju umjetnosti i dolazite do uvjerenja da je ljepota ljudskoga djela samo odraz neugasive Božje Ljepote i umjetnička djelatnost samo je nastavak, usavršavanje Božje djelatnosti. Kada žena ili djevojka veze lijepi rukav, samo je Božja suradnica u stvaranju lijepoga.
Kako su se u našoj duši, pod dojmom istih povoda, rodile istodobno iste misli! Suradnja s Bogom! Misionari, junaci, mučenici, umjetnici surađuju s Bogom šireći Kraljevstvo Isusa Krista; obrtnici i umjetnici stvarajući praktična i lijepa dijela vrše Božju volju, surađuju s Bogom. Svi smo pozvani na Božju suradnju; u tomu je sav smisao života pojedinaca, cijele povijesti ljudskoga roda.
I vidite, gospođice, kako sva djela ljudska, od najprimitivnijih do najdotjeranijih, nose na sebi pečat uma; nose na sebi pečat nevidljive ideje. Vidljivi su izričaj ideje. Oni lonci koje vidite u kutu, nose na sebi pečat duha. Prije je to bila pusta, nezgrapna ilovača. Sada je to lijep oblik s drškom, predmet kojim se služite. Sav rad ljudi samo je oduhovljavanje materije; civilizirati znači svladavati materiju i oduhovljavati je. Mi smo umovi i u našoj je duši težnja dati materiji sliku i priliku naše duše, oduhoviti je.
U isti čas, opazih na vama, gospođice da ste vaše lice upravo okrenuli na drugu stranu. Pravo da vam kažem, neugodna tjeskoba obuzela je i mene kad sam opazio pred nama gospođu u rukavima od jednoga decimetra. U ovomu ugođaju umnosti, gdje na svemu opažate pečat uma, pečat ljudske duše koja se trsi oduhoviti materiju oduhovi, ne možete podnijeti golu materiju. Već vam sami osjećji govore kako je onu ruku trebalo pokriti lijepim rukavom; valjalo je materiju oduhoviti, valjalo je na bilo koji mu način drago pokazati da je ta ruka vlasništvo čovjeka; a posebno, specifično obilježje čovjeka, upravo ono po čemu se razlikuje od rude, od biljke, od životinje, jest upravo njegova umnost. Kod čovjeka se ne možete zadovoljiti krasotama rudskoga, biljnoga i životinjskoga carstva jer tražite "specifično", tražite očitovanje djelatnosti ljudskoga uma. One dvije neestetske ruke spadaju u kategoriju životinjskoga carstva jer na njima ne vidimo suradnju ljudskoga uma s Božjom voljom (npr. u obliku jednoga rukava).
Dobro opažate, gospođice; ljudsko lice, kao da tvori iznimku. Kao da na njemu vidite pečat ljudske duše, kao da je ono sâm izričaj duhovnosti. Ono, jamačno, bolje no išta na svijetu izražava ono "specifično" - posebno - ljudsko. Ni rude, ni biljke ni životinje nemaju lica; ali ljudsko lice izričaj je ljudskoga dostojanstva, kao kralja sve prirode. Želimo li upoznati se s ovim ili onim čovjekom, ne gledamo njegove nepokrivene ruke ili druge dijelove tijela, već u njegovo lice, njegove oči. O, kako su dan danas mnoga lica bez izražaja, bez značaja! Kao da očituju duševnu anemiju! Pogledajte portrete svetaca, vitezova, junaka! Svaka žilica na njima kao da ima posebnu dušu, kao da je izričaj unutarnjega života!
Jeste li ikada dulje promatrala sliku naše nebeske Orlice? Znate li na koga mislim? Na malu sv. Tereziju od Djeteta Isusa koja je nedavno proglašena svetom. U njenome životopisu što ga je ona sama napisala, i koji uostalom, s čisto umjetničkoga gledišta spada u najveća djela svjetske književnosti, nalazi se jedno od najdivnijih razmatranja o Orlu*. Razumijete zašto je nazivam nebeskom Orlicom**.
I evo, vjekovi će promatrati njeno anđeosko lice i ne će ga se moći nagledati. U njenim očima zrcali se neka preobražena čežnja zaručnice koja iščekuje slavan dolazak svoga odabranika. Cijeli svoj život možete gledati lice te svetice i ne ćete ga se nagledati. Na njemu se odražava bogatstvo unutarnjega svijeta, duša koja je urešena svim darovima Duha Svetoga.
A što mislite da je njena ruka otkrivena, i to samo do lakta? Sav taj nadnaravni čar pada; osjećamo da smo u vezi s prolaznošću, s materijom, ćutiš da nas pogled na tu ruku, makar to bila ruka svetice, ne vodi tako neizravno u duhovno carstvo Milosti.
Jedino je ljepota lica trajna; svi ostali dijelovi tijela nose na sebi pečat prolaznosti. Zar širenje smisla za ljepotu lica ne spada u posebna obilježja ženskoga modnog apostolata?
Držim da se slažemo ako ustvrdim kako od svega vidljivog na svijetu, ljudsko lice na najsavršeniji način izražava duševnost. (Oh! Blistavilo Isusova lica na kojemu se odsjeva sjaj neugasive Očeve praljepote!)
I nama, koji smo navijestili boj materijalizmu, stalo je do toga da opet uvedemo kult ljudskoga lica i da lijepim nošnjama koje pokrivaju materiju nastavimo s oduhovljavanjem materije, kako je to sâm Stvoritelj započeo s ljudskim licem. Surađujmo sa Stvoriteljem stvaranjem lijepih djela koja na sebi nose pečat u m a, nastavimo djelo kulture, djelo oduhovljavanja koje je započeo sâm Gospod.
Vi ste Orlica! Vi radite u Katoličkoj Akciji koja je tek jedna četa u ogromnoj vojsci što osvaja svijet i proširuje Kristovo carstvo. Vrhovni vojskovođa naše vojske je Papa, a zatim dolaze biskupi. Oni su već svoju rekli. Rukavi ispod lakta!
No mi tražimo od nas samih više. Katolička Akcija znači katolički socijalni apostolat. Mi smo nosioci kulture, nosioci oduhovljavanja materije, Božji suradnici i nastavljači u stvaranju lijepog. Duboko smo uvjereni da je golotinja protiv duha, da je povratak čovjeka u ništavilo, povratak u primitivnost, u poganstvo. I kada osim toga, ne bismo bili katolici i uvjereni o istočni grijeh, morali bismo biti misionarima lijepih odijela koja su izričaj čovječje umnosti. A katolkinje koje su nehajne prema golotinji, propovijedaju kako je katolička nauka o istočnome grijehu lažna, kako nije istina da décollté ili rukav iznad lakta za veliki broj ljudi postaju povodom grijehu.
Dobro si primjetila, sestro Orlice, - dozvolite da Vas tako zovem, jer smo u ovo kratko vrijeme što ovdje šećemo Misijskom izložbom, toliko toga skupa proživjeli i čini mi se, kao da smo više mjeseci zajedno putovali svijetom - primjetila si da nas Misijska izložba koja je tako očita manifestacija trijumfa duha nad materijom upućuje na radikalni modni apostolat. Kad su tolike djevice mogle na dan svojih zaruka predati svoj život Kristu i umrijeti mučeničkom smrću, zar da smo mi tako malodušne da za ljubav Kristu koji govori preko Petra i biskupa, ne bismo mogle pridonijeti "žrtvicu" od dva decimetra sukna.
Pravo si rekla, sestro, da biste u ime Vaše lozinke "apostolat" trebale postati apostolkama posve dugih lijepih vezenih rukava na kojima se ne bi blistao samo sjaj Vaše umne, besmrtne duše, već bi ti rukavi, osim toga, pripovijedali čitavome svijetu da je Vaša duša zaodjenuta kraljevskom odjećom Posvećujuće Milosti.
Kada su Adam i Eva izgubili posvećujuću milost, osjetiše da su goli i postidješe se. Za nas katolike modni apostolat je pokrivanje tijela lijepom odjećom stvar načela, jer odjeća ima postati vanjskim izričajem svega bogatstva i sve šarolikosti Posvećujuće Milosti. (Pomislite samo na sjaj i bogatstvo liturgijskih nošnji!). Kada su srednjovjekovni umjetnici (npr. portal katedrale u Bernu) prikazivali Posljednji sud, odabranici s desne strane Spasiteljeve bili su odjeveni, a prokletnici koji se strovaljuju u Pakao bili su posve goli - nisu imali Posvećujuće Milosti. To neka bude opomena i pobuda na radikalizam u redovima ženske Katoličke akcije. Bog živi!
* U Hrv. Prijevodu, što su ga izdali OO. Isusovci, nalazi se to razmatranje na str. 135-136. (Cijena 40 D.).
** Uostalom je to druga Orlica, jer je prva sv. Orlica, Aquila (latinski znači orao), koju spominje sv. Pavao.