Uvodna napomena
Smrt biskupa Antona Mahnića, začetnika Hrvatskog katoličkog pokreta zatekla je Ivana Merza u Parizu gdje je boravio na studiju od 1920. do 1922. Čim je doznao za njegovu smrt zapisao je svoje dojmove i osvrt na pok. biskupa u svome dnevniku. Visoko poštujući začetnika Hrvatskog katoličkog pokreta, čijim se članom smatrao, Ivan Merz je našao potrebnim obavijestiti francusku javnost o liku i djelu biskupa Antona Mahnića nakon njegove smrti. To je učinio člankom što ga je osobno sastavio i objavio u časopisu:
LES AMITIES CATHOLIQUES FRANCAISES br. 2, 15. lipnja
1921.g. str. 8-10
Članak je objavljen na francuskom jeziku. Ovdje ga donosimo u hrvatskom
prijevodu. Iz članka se jasno vidi koliko je mladi pariški student Ivan
Merz, koji je tek bio navršio 24 godine, visoko cijenio biskupa Mahnića
i njegovo djelo. U članku se nekoliko puta spominje versajska tvorevina
«Jugoslavija» što je Merz morao u tadašnjim okolnostima navesti obzirom
da je članak bio upućen francuskoj publici. Ali u članku na nekoliko mjesta
jasno spominje hrvatske i slovenske katolike među kojima je biskup Mahnić
djelovao.
* * * * *
ŽIVOT I DJELO VELIKOG PRELATA
IZ JUGOSLAVIJE
MSGR. ANTON MAHNIĆ
LES AMITIES CATHOLIQUES FRANCAISES br. 2, 15. lipnja 1921.g.
str. 8-10
Nedavno nam je stigla tužna vijest o smrti jedne od najznačajnijih katoličkih ličnosti Jugoslavije, biskupa s otoka Krka, msgr. A. Mahnića. Njegov je ugled bio tako velik u toj zemlji da su ga čak i njegovi protivnici cijenili. Sav jugoslavenski tisak, također i inozemni, objavio je članke o njegovu životu i djelu.
Da bi se bolje procijenilo djelo msgr. Mahnića među Hrvatima i Slovencima, navest ćemo mišljenje jednog od njegovih protivnika, slovenskog socijaliste: « U povijesti Slovenije, msgr. A. Mahnić jest kamen međaš između novih i starih vremena; njegov dolazak znači početak pada slovenskog liberalizma (u političkom smislu) i pripremanje zemlje za socijalne ideje M. Kreka.»[1]
S njime doista započinje nova era intelektualnog razvoja slovenskog i
hrvatskog naroda. Ali da bismo shvatili važnost njegove uloge, potrebno
je najprije prikazati najuočljivije crte njegova života.
* * *
Rođen je 14. rujna 1850. u Kobdilju na Krasu. Završio je gimnazijske i teološke studije s najboljim uspjehom. Godine 1874. bio je zaređen za svećenika i malo kasnije postigao je naslov doktora teologije. Od tada ga vidimo kako vrši najrazličitije dužnosti; posebno je vršio službu rektora i profesora u sjemeništu u Gorici. God. 1880. započeo je raditi na području filozofije, književne kritike i estetike. U katoličkim novinama «Slovenac» i u časopisu «Rimski katolik» kojega je utemeljio, objavio je seriju članaka. Time se je nastavio baviti sve do 1896. god. kada je postao biskup u Krku, gdje je među Hrvatima nastavio blagoslovljeno djelo koje je započeo među Slovencima.
Uoči njegovog pojavljivanja, filozofski liberalizam je vladao u cijelom austrijskom imperiju. Mons. Mahnić je zamijetio pogubne posljedice ovakvog shvaćanja svijeta i on mu je najavio rat osnovavši časopis «Rimski katolik», te protestirajući često puta kod vlade protiv protukatoličke propagande. Sjemenište u Gorici, kojemu je rektor bio mons. Mahnić, trpjelo je od te propagande i vlasti su odlučile premjestiti toga rektora koji im je pravio smetnje.
Bio je poslan u Trst, gdje je slučajno biskupska stolica bila prazna, i tu je nastavio svoje djelovanje praveći velike neprilike vlastima koje su mislile da su našle sredstvo kako da mu spriječe aktivnost.
Nadali su se štoviše, očekujući njegovu pomoć, da će dokinuti glagoljsku liturgiju u onim krajevima gdje se ona bila sačuvala još od 10. stoljeća. Ali Talijani i Austrijanci koji su ga poznavali kao potpuno vjernog Svetoj Stolici, bili su se prevarili. Jednoga dana talijanski komesar Rinaldini, koji mu je bio poslan, pitao ga je da li namjerava dokinuti glagoljicu. Dobio je ovaj odgovor:
«Nisam još imao vremena prostudirati to pitanje; ali obećajem da ću to učiniti, Ekscelencijo, i kažem vam otvoreno: ako ustanovim da glagoljica ima legalno postojanje, ne samo da je neću dokinuti, nego ću je braniti svom svojom dušom.»
Dao se je na posao i prema Papinu dekretu sastavio je popis svih glagoljskih župa. Zbog svoje ljubavi prema ovoj nacionalnoj liturgiji, velika se kampanja pokrenula protiv njega u novinama. Optužili su ga zbog hereze. Nakon jednog članka objavljenog u listu «Avenire» kao i mnogih drugih, Sveta Stolica ga je pozvala da se opravda. Ova sudbina nas podsjeća na istu sudbinu slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda.
Papa je u potpunosti odobrio njegovo djelovanje i ona se vratio u domovinu s velikom bolju u duši, ne zbog napada, nego zbog pomisli da je Sveta Stolica mogla na nj posumnjati.
Msgr. Mahnić se nije zadovoljio da samo brani glagoljsko pismo; on je želio
da ga se proučava i da se popularizira u narodu i među svećenstvom. U tu
svrhu ustanovio je «Akademiju starog hrvatskog pisma» koja je objavila veliki
broj izvrsnih djela.
* * * * *
Osim ove borbe u prilog glagoljskom pismu, on se pripremao za jedan drugi boj. Austrijske vlasti, da bi oslabile Hrvate, podržavale su talijansku manjinu. Jezik na kojem se poučavalo u školama bio je talijanski, čak i za hrvatsku djecu koja nisu ništa razumjela. Izuzetak je bio međutim vjeronauk: ali austrijske vlasti nezadovoljne što vide katoličke svećenike koji poučavaju na hrvatskom jeziku, htjeli su ih prisiliti da poučavaju katekizam na talijanskom jeziku. Željelo se također dokinuti upotrebu hrvatskog jezika i za ispovijed. I na kraju bilo je zabranjeno svećenicima da ulaze u školu.
Msgr. Mahnić je prihvatio ovu provokaciju; i nakon što je u mnogo navrata zahtijevao da se povuku spomenute zabrane, on se na kraju obratio biskupima Austrije. Ovi, smatrajući da je njegov zahtjev opravdan, protestirali su kod austrijskih ministara, ali nisu postigli nikakav rezultat. Msgr. Mahnić se latio tada jednog ekstremnog sredstva. Organizirao je javni protest protiv tiranije vlade koja pokušava porobiti čak i dječje duše «što nisu činili čak niti najbarbarskiji porobljivači».
Nakon četiri godine ovog ustrajnog otpora, vlast je morala popustiti.
* * * * *
I dok je on vodio bitku protiv nacionalnih protivnika, jedna opasnija bitka se pripremala. Trebalo mu je pobijediti i zadobiti vlastitu naciju koja je bila izložena opasnostima liberalizma koji je već zahvatio hrvatske intelektualce. Zamijetio je odmah da je tisak potpuno antikatolički i da je sijao ideje protivne kršćanskoj tradiciji njegove nacije koja je toliko ponosna nazivom «antemurale christianitatis», što joj je dao Zapad zahvalan što ga je branio od osmanlijskih invazija.
Da bi se borio protiv toga tiska osnovao je katoličku tiskaru na Krku. Ali kako nije imao novca obratio se na kler. I kad su ga pitali čemu može služiti jedna tiskara, on je odgovorio: «Zar je moguće da jedan biskup nema svoje tiskare?» Od tada uz pomoć ove tiskare objavljuje i ohrabruje osnivanje prvih katoličkih novina i časopisa, među kojima je bila najvažnija Hrvatska straža, filozofska revija za intelektualce. Neumitnom snagom skolastičke filozofije ova je revija razorila u komadiće tvrđavu bezbožnog liberalizma.
Ali msgr. Mahnić nije se zadovoljio ovim velikim uspjehom. On je krenuo i dalje. Svjestan da budućnost pripada mladima, posvetio je svoje glavno djelo organizaciji i odgoju hrvatske mladeži. Studenti su razumjeli njegove ideje i ohrabreni od njega pokrenuli su svoj časopis «Luč». Gotovo u svakom broju objavljivao je po jednu poslanicu za studente i postao je tako «biskup za studente». Ovaj apostolat za mlade on je preferirao sve do smrti. Odgojio je između njih veliki broj snažnih ličnosti koji danas čine blok Katoličkog pokreta u Jugoslaviji (Yougo-Slavie). Umirući, ostavio je studentima oporuku, iz koje evo nekoliko izvadaka:
«Preporučam vam toplo prije svega da zadržite jedinstvo i slogu u katoličkim redovima. Ljubite jedni druge, ali ne zaboravite nikada da su jedinstvo i sloga slabi tamo gdje manjka revnost za vanjsku disciplinu… Tebi, studentska omladino, dajem na brigu da organiziraš seosku mladež… Studenti žive među narodom, i oni neće nikad bolje znati pokazati svoju zahvalnost nego da podignu u selima i gradovima moćnu obranu protiv krivog liberalizma, toga neprijatelja kršćanskog naroda… Cijeli svoj život borio sam se protiv poganskog modernizma pod njegovim različitim formama; ostavljam vam ovu borbu kao zadatak. Odbacite, moji dragi sinovi, protukršćanske ideje daleko od sebe. Bit će vam lako da se očuvate od svake nezdrave i opasne misli, ako ostanete uvijek odani svim svojim srcem Svetoj Stolici i rimskom Papi.»
I tako se nastavlja sve do kraja ovaj testament, u ovom mirnom i sigurnom
tonu koji je ponovno pridobio Hrvate za Krista.
* * * * *
Za vrijeme rata, ovaj slavni biskup protestirao je protiv pangermanskih nastojanja vlade iz Beča, koja je željela pod raznim izlikama zapaliti mržnju prema Srbima. On je energično protestirao protiv insinuacija da radi za masoneriju time što brani prirodne zakone svoga naroda i sprječava germanizaciju Balkana. On je potpisao dobro poznatu «majsku deklaraciju», kojom su Slovenci i Hrvati tražili svoju neovisnost i koja je bila ocjenjena kao izdaja od strane austrijske vlade.
Nakon okupacije svoje biskupije od strane talijanske vojske, ostao je u Krku da bi dijelio sudbinu svoga naroda; ali zbog svoga patriotizma bio je deportitan u Italiju.
Potpuno slomljen, vratio se u svoju domovinu nakon brojnih protesta. Do
posljednjeg trenutka, iako predviđajući svoju blizu smrt, sačuvao je potpunu
lucidnost. Njegov prodoran duh je imao je u sebi nešto proročkog: sve što
je prorekao to se ostvarilo. Promatrajući modernu Europu, bio je uzviknuo
još prije trideset godina: «Jao tebi, Europo! Javni grijesi moraju biti
javno kažnjeni! Tvoji grijesi imaju politički i socijalni karakter, kazna
će biti politička i socijalna revolucija!» Davno prije rata on je prorekao
propast Austrije.
* * * * *
Ne možemo dati u tako kratkom članku pregled cijelog njegova djela, njegovih pastoralnih i asketskih pothvata. Kad bi se studiralo njegov unutarnji život, koji nosi znakove svetosti, mogla bi se napisati cijela knjiga.
Engleski list «Cahtolic Timese and Catholic Opinion» od 1. siječnja 1921. dobro je zamijetio da njegovo filozofsko djelo ima klasičnu vrijednost i kad bi se procjenjivalo sve što je on stvorio bili bi potrebni mnogi svesci.
Sve što je Msgr. Mahnić stvorio ostaje neiscrpivo blago za obogaćenje nacionalne duše hrvatskog i slovenskog naroda. On je bio taj koji je podigao katoličku branu na jugu Europe učvrstivši veze sa središnjim autoritetom univerzalne Crkve. Zahvaljujući njemu hrvatski i slovenski katolici moći će se odupirati zlokobnim silama shizme i boljševizma koji su već najavili rat Katoličkoj Crkvi na njezinim jugoistočnim granicama.
Dužnost je katolika cijeloga svijeta da podrže svoje su-vjernike u ovoj borbi.
Ivan Merz.
[1] Mons. Krek je
bio utemeljitelj katoličkog socijalnog pokreta u Sloveniji. Njemu ovaj narod
duguje najveći dio svojih najrazličitijih socijalnih organizacija.