Članak u word dokumentu

VJERU I DOM
Zagreb, 1925., br. 5, str. 111-117

VJEČNI RIM

(Školstvo)

Da uzmognemo razumjeti veličanstvenost i zamašito praktično značenje dokumenata Svete Stolice, koji se odnose na školstvo, donosimo u ovom broju nekoliko informativnih bilješki i načelnih smjernica. Ovaj uvod izrađen je prema slijedećim djelima: DONAT Ethica specialis (1921.; str. 215.-231.); CHOUPIN Valeur des Décisions doctrinales et disciplinaires, du Saint -Siege (Beauchesne 1913; str. 323-337.); TIBERGHIEN L'Encyclique Arcanum, le Mariage chrétien (Duvivier 1920.); Codex iuris canonici (Romae 1918; U ovom se nalazi i bibliografija dokumenata Sv. Stolice o školskom pitanju). - Na hrvatskome jeziku izašla je u biblioteci "Suvremenih pitanja" knjiga Dr. K. ETEROVIĆA Sloboda nastave i državni monopol škola (Mostar).

JAVNE I PRIVATNE ŠKOLE

Razlikujemo privatne i javne škole: Javne škole uzdržava javna vlast tj. Crkva ili država i svima su otvorene. Tako su škole koje osnivaCrkva (ili vjerski redovi pod autoritetom Crkve) škole javnoga prava, jer je Crkva u isto tolikoj mjeri savršeno društvo kao i država i ima isto tolika prava osnivati škole kao i država. Država joj ne smije stavljati nikakvih zapreka u osnivanju škola. Krivo je načelo da su crkvene škole privatne. Privatne škole su one koje podižu privatnici ili privatna udruženja; ako mogu dozvolom javne (crkvene ili državne) vlasti dobiti ista civilna ili građanska prava kao i javne škole, izjednačujemo ih s njima.

NEŠTO POVIJESTI

Povijest nam svjedoči da je Crkva majka osnovnih školâ. Najprije su se osnivale u samostanima, a po njihovu su ih uzoru podizali biskupi i župnici; a tek nakon toga su i civilne vlasti počele podizati škole.

Već su u 6. i 7. stoljeću benediktinski redovnici podizali srednje škole. Zatim su ove nicale oko katedrala. Zasluga je isusovaca što se u novomu vijeku srednjoškolski nauk jako raširio.

U zadnjim stoljećima osnovano je oko stotinu što muških što ženskih kongregacija za odgoj omladine. Praksa raznih zemalja pokazuje da su te katoličke škole učeno kao i odgojno bolje od državnih škola. To i bezvjerci često priznaju.

Do 1400. g. osnovano je 44 sveučilišta, a od ovih je 31 dobilo Papine povelje. Sva su sveučilišta bila crkvene ustanove i podložna su bila Papinoj jurisdikciji. Od Crkve su skoro sva sveučilišta dobivala razne privilegije i od crkvenih su se dohodaka uzdržavala. Inače bi propala.

Sve do 18. stoljeća priznavao je sav kulturni svijet da Crkva ima dvostruko pravo na školstvo, to jest božansko i povijesno. Tako se u Westfalskom mirovnom ugovoru (1648.) škole nazivlju "annexum", to jest privjeskom duhovnoj pastvi (exercitationi religionis). "Pravo podizanja škola, kaže još 1762. Böhmer, jest pravo Crkve i spada u savez s izvršavanjem vjere. Škole i svi oni koji vrše tu školsku službu potpadaju pod Crkvenu jurisdikciju."

Pod utjecajem socijalizma i bezboštva država si usvaja pravo na monopol školstva. Zbacuje pravo roditelja i Crkve i kaže da država ima isključivo pravo podizati škole (striktni monopol) ili da svojom vrhovnom vlašću može barem izravno ravnati svim školama, to jest može opredijeliti unutarnju strukturu škole, metodu nastave, uporabu knjiga, namještanje učitelja.

SVEUČILIŠTA

1. Država nema pravo zabraniti osnivanje tzv. slobodnih sveučilišta kakvih ima u Americi, Belgiji, Francuskoj, Švicarskoj. Jer ako svaki privatnik ima naravno pravo podučavati, dok se na taj način ne ogrješuje o opće dobro, isto tako privatnik ima pravo da osnivati sveučilišta i njima upravljati. Osim toga ne će nijedan ozbiljan čovjek ustvrditi da njegovanje znanosti spada jedino na državu. Jer ako dandanas možda i država raspolaže najvećim novčanim sredstvima da podiže i uzdržava sveučilišta, ne slijedi kako njoj isključivo pripada to pravo. Istina je da država od svojih budućih činovnika smije tražiti stanovite ispite i kvalifikacije i prema tome može vršiti neizravan utjecaj i na tako zvana slobodna sveučilišta. Crkva kao ravnopravna ustanova ima trostruko, to jest božansko, naravno i povijesno pravo osnivati sveučilišta. Ona ima, kako je svima poznato, najveće zasluge za osnutak sveučilišta.

2. Država se mora pobirnuti da svi ljudi imaju pravo pohađati državna sveučilišta i na njima predavati. (Naravno da se traže kvalifikacije i đaci kao i profesori ne smiju raditi protiv općega dobra). Kršćani mogu tražiti da se znanost ne predaje u ateističkom ili liberalnom duhu, da se vodi računa o vjeri i da se ne napada na vjeru. Ne smije se tražiti od državljana da svoju djecu šalju isključivo na ateistička sveučilišta ili od budućih državnih činovnika tražiti pohađanje tih sveučilišta. To bi bilo istinito i nepravedno vrijeđanje savjesti i intelektualno ropstvo; robovanje laži i nećudoređu. - A sveučilišta, na kojima se ne vodi računa o kršćanskoj vjeri, na kojima se njeguju znanosti u protukršćanskome duhu, ta sveučilišta ne računaju da je kršćanska vjera najuzvišenija i najstarija duhovna vlast koja je upravljala narodima, i zato, kako nam iskustvo pokazuje, ta sveučilišta rađaju intelektualnom anarhijom (tučnjave na sveučilištima itd.) te prestaju biti središtima duševnoga života.

3. Država ima pravo zabraniti naučavanje stvari koje se protive vjeri i ćudoređu. Država je, naime, od Boga dobila misiju da se brine za vremenito, javno blagostanje građana i raspolaže prema tome i sredstvima kojim će se ono postići, tj. može zabraniti sveučilišnim profesorima da naučavaju stvari koje potkopavaju obitelj, autoritet, svetost ugovora te vjeru koja je najčvršća osnovica svih ćudorednih čina.

Želja svete Crkve je da se osnivaju katolička sveučilišta. Kanon 1379 § 2. glasi: "Nadalje, ako javna znanstvena sveučilišta ne prožima katolički nauk i katolički duh, poželjno je da se u narodu ili kraju osnuje katoličko sveučilište". (Vidi još LEON XIII. Enc. Militautes Ecclesiae od 1. VIII. 1897.; B. Pr. V. str. 201.)

DEVET TEMELJNIH NAČELA

1. Roditelji imaju prema katoličkome nauku prvu dužnost i pravo brinuti se za odgoj djece i imaju po tome pravo osnivati i nadzirati škole, poglavito niže. -

Od čega se razlikuje obiteljsko društvo (obitelj) od jednoga književnog, sportskog društva? Ljudi sklapaju brak da u prvom redu rađaju i odgajaju djecu, a zatim da se međusobno potpomažu. Po rađanju djece se obiteljsko društvo razlikuje od drugih društava. To je Bog naredio kada je rekao: Rastite i množite se. (Gen. I. 28). No dijete, kada iziđe iz krila materinog, još nije potpuni čovjek. Da se razvija njegov um, njegova volja, njegovo srce, treba, kako veli sv. Toma, jedno duševno krilo koje mora dovršiti djelo koje se započelo u materinjem krilu. Prema tome djeca su vlasništvo roditelja, a ne države. Roditelji imaju naravno pravo odgajati djecu kako se njima prohtije, a ne kako to država naloži, a djeca opet imaju naravno pravo biti najbolje odgojena tj. u obitelji. (Vidi: Tiberghien, L' Encyclique Arcanum. Duvivier, 1920.; str. 47.-48.) Zato roditelji, a ne država, imaju pravo za svoju djecu izabirati i podizati škole u kojima će se nadopunjavati obiteljski odgoj. Roditelji imaju dakle prije države pravo na osnovne škole jer se u njima odgajaju njihova djeca. Što se tiče sveučilišta, roditelji imaju naravno pravo zahtijevati da sveučilišta ne potkapaju temelje vjere i ćudoređa njihove djece. (Na sveučilištima nije odgoj glavno, kao u nižoj i srednjoj školi, već više znanstvena naobrazba i stoga roditelji na sveučilišta nemaju tako velika prava, kao na osnovne i srednje škole). Francuski biskupi kažu u svojoj okružnici od 14. IX. 1909.:

"Obitelj je društvo koje je Bog ustanovio i koje čovjek ne može razrušiti... Vama, očevi i majke, djeca pripadaju jer su ona kost vaših kostiju i meso vašega mesa; i upravo vi, nakon što ste im dali tjelesni život, imate neponištivo pravo upućivati ih u duševni život. U vršenju odgoja, država vam može pomagati i nadomjestiti vas (suppér), ali vas ne može istisnuti (supplanter).

Pravo koje imate da pribavite svojoj djeci odgoj koji odgovara zahtjevima vašega vjerovanja, ne priznaje vam samo naravni zakon, kako ga izražava zdrav razum, već i božanski zakon, kako nam ga objavljuje Sveto pismo.

Očevi i majke, vi prije svega imate pravo i dužnost odabrati za sv ju djecu školu u kojoj će moći biti odgojena, kako to zahtijeva vaše vjerovanje. – Zatim, imate pravo i dužnost nadzirati školu i odmah izvaditi iz nje svoju djecu, kada saznate da je za njih bliža prigoda ćudoredne pokvarenosti i po tome vječnoga prokletstva". (Choupin. str. 334.).

2. Sve škole u pogledu vjerskoga odgoja potpadaju pod Crkvu. - Crkva je od Boga dobila pravo sve krštene ljude voditi vrhunaravnomu cilju. Prema tome joj pripada vjerska obuka kršćana. Slijedi da joj potpadaju i sve škole u kojoj se nalaze kršćani i mora joj se podrediti sva vjerska obuka. (Kan 1381 § 1.) - Slijedi nadalje: a) jedino Crkva može stanovitim ljudima podijeliti pravo da daju vjersku obuku, a nitko ne može protiv volje Crkve podučavati vjeronauk. Isto tako, jedino Crkva ima pravo određivati metodu obuke, vjerske udžbenike itd. (Kan 1381 § 3.); b) Štoviše i obuka svjetovnih predmeta neizravno potpada pod kontrolu Crkve, jer Crkva mora zahtijevati da se iz knjiga ili obuke odstrani sve ono što bi moglo nanositi štetu vjeri. (Kan. 1381 § 2.) c) Crkva nema samo pravo (koje u ostalom ima svaki čovjek) već također pozitivno božansko pravo osnivati škole, u kojima se naučavaju svjetovni predmeti, da se uzmogne davati svjetovna obuka bez štete za vjeru i ćudoređe. Crkva se u tim prilikama rado prilagođava državnim zahtjevima u pogledu higijene ili načinu gradnje škola, ali ona to ne mora jer je Crkva posve neovisno, i isto kao i država, posve savršeno društvo. Budući da se Crkva mora brinuti za vjerski odgoj, ona ima pravo prisiliti roditelje da šalju djecu u škole u kojima će ona dobiti vjersku obuku. (I u toj joj stvari država protiv nehajnih roditelja mora staviti na raspolaganje svoju silu (brachium saeculare); d) Crkva također može zabraniti pohađanje škola koje su štetne za vjeru, a nitko - pa ni država - nema pravo siliti djecu da pohađaju takve škole. Inače se nanosi velika nepravda Crkvi, roditeljima i djeci jer svatko ima pravo izbjegavati škole koje se moraju osuditi prema sudu Crkve. (Školski štrajk u Elzasu, Bugojnu, Jakuševcu)...

3. Država ima pravo osnivati škole i od svih nedržavnih škola ima pravo tražiti ono što zahtijeva opće dobro. - a) Bog je državi odredio svrhu da se brine za javno (zemaljsko) blagostanje građana. A to javno blagostanje često zahtijeva osnutak škola. Država, dakle, može osnivati škole gdje nema dosta crkvenih, općinskih, privatnih škola;

b) Isto, država može tražiti od svih škola da se na njima ništa ne naučava protiv vjere jer to svojim lošim posljedicama potkopava opće blagostanje građana. Isto država ne smije dati apsolutnu slobodu naučavanja (tj. naučavanja laži i nećudoređa) i treba nastojati da škole nisu štetne po zdravlje; c) Isto tako država može zahtijevati da se djeca podučavaju u onim najprimitivnijim stvarima bez kojih ne bi mogli kasnije sudjelovati u javnom dobru ili bi radi neznanja smetali općem blagostanju građana; d) Od budućih državnih činovnika naravno država može tražiti stanovite svjedodžbe. - -

4. Država koja tvrdi da ona jedina ima pravo podizati škole i da svojom vlašću može svim nedržavnim školama izravno ravnati, ta država:

a) krnji prava roditelja;

b) krnji naravno pravo svakoga pojedinog privatnika da obučava i c) silnu štetu nanosi. - a) Već smo prije vidjeli da roditelji imaju prije države pravo odgajati neposredno svoju djecu. Jer (u povijesti), prije negoli je bila država, bili su roditelji i oni su se morali prije države brinuti za djecu. A tek kasnije su došle države sa zadaćom da štite prava roditelja i priteku im u pomoć, a ne da ih krnje. Prema tome, pravo na odgoj djece imaju roditelji, a ne država. To načelo valja svuda javno i jasno isticati. Jer ako bi netko dao državi apsolutnu vlast na odgoj djece, onda bi država imala i pravo raspolagati privatnim vlasništvom obitelji. To je ludost. A osim toga bi se krnjila i prava djece jer ona imaju naravno pravo da ih roditelji odgajaju; b) Osim toga svaki pojedini čovjek ima naravno pravo naučavati istinu i dobro. Država mu ga ne može oduzeti kao ni roditeljima. Opće dobro - cilj države - može katkada tražiti da se ograniči ovo naravno pravo pojedinaca da osnivaju škole, ali se nikako ne može dozvoliti da država sama sebi prisvoji apsolutno pravo osnivanja škola. Država, naime, nema pravo spriječiti privatnike da rade za opće dobro, već je ona zato tu da nadopunjuje i potpomaže privatne inicijative.

Državni školski monopol se protivi također trostrukom crkvenom pravu, jer

aa) prema pozitivnom božanskom pravu Crkva može otvarati škole;
bb) isto joj daje i naravno pravo, kao svakom društvu;
cc) a i povijesno pravo, jer je ona od starine osnivala i vodila škole i te joj škole - to privatno vlasništvo u koje je utrošila trud i novac - ne smije nitko oduzeti. - -

c) Napokon je državni školski monopol štetan po samu državu. -
aa) Jer si država nameće odveć velike troškove, kada bi htjela voditi sve škole, dok bi mnoge nedržavne škole bile za nju velika uštednja. -
bb) Taj državni monopol nanosi štetu znanosti jer –

a1) sprječava slobodni razvoj znanosti i natjecanje među zavodima. –
b1) Država unosi odveć veliku jednakost u škole, a prilike mjesta i razne potrebe katkada, naprotiv, traže što veću raznolikost. –
c1) A osim toga - što se često događa - državnici pomoću škola hoće širiti svoja politička mišljenja. - -

Crkva može prisiliti djecu da poradi vjerske obuke polaze školu i ona državi može povjeriti pravo da ona to provede. No ovo se upotrebljavanje sile mora kretati u stalnim granicama. - -

5. U nižim (pučkim i srednjim) školama je vjerska obuka i vjerski odgoj najpotrebnija stvar. - Nije dosta da djeca nauče vjerske istine, već se u tim školama moraju priučiti da svoj život urede prema tim vjerskim istinama i zapovijedima:

a) Razlog je tomu što je

aa) vjerovanje najveća i najopćenitija dužnost čovjeka, jer čovjek kao stvoreno biće mora sve svoje čine upraviti prema konačnoj svrsi - Bogu;
bb) što moralna poduka i moralni odgoj nisu mogući bez poznavanja vjerskih istina, molitve i dr. Moral se ne da dijeliti od religije, a poglavito ne u mladenačkoj dobi.

Budući da se u nižim školama djeca moraju uputiti u najvažnije stvari koje su im potrebne za budući život, trebaju upoznati
cc) ono što je najvažnija i najopćenitija čovječja dužnost: moraju se od mladosti uputiti u vjerske istine i zapovijedi i kako će po njima živjeti. - A osim toga u školi djeca moraju dobiti moralni odgoj. Moraju se priučiti na poslušnost, radinost, savjesnost, suzbijanje svojih grješnih poriva. I ovaj je moralni odgoj kod omladine mnogo važniji od obuke svjetovnih predmeta. A osim toga, ta obuka svjetovnih predmeta ne može nadomjestiti moralni odgoj; ne može nadomjestiti poticanje na krjepost i kažnjavanje, a bez toga bi se omladina posve pokvarila. Slijedi: vjerski odgoj i vjerska obuka najvažnije su stvari u nižim školama.

b) Svatko priznaje da se u školama ne smije vjeri i ćudoređu nanositi šteta. No takva se šteta nanosi ako u školama nema vjerske obuke i odgoja.

aa) Jer, ako se kod moralnoga odgoja djece ništa ne spomene o dužnostima prema Bogu i o vjeri, ako se kod cijele obuke vjera jednostavno prešuti, radoznala djeca dolaze do uvjerenja da vjera uopće nema nikakva značenja niti važnosti za čovjeka.
bb) Ako se kod moralne obuke ne kaže da ljudi moraju moralno živjeti jer to traži zakon Božji, da će Bog svako djelo nagraditi ili kazniti, da nam Bog pomaže, već ako se kaže da treba ćudoredno živjeti jer to traži pristojnost, ljudski obziri, životna sreća, jednom riječju prolazni motivi, onda se dječjemu moralu potkopavaju glavni temelji. (Vidi izvanredno lijepu encikliku P i j a X. Acerbo nimis od 15. IV. 1905.: B. Pr. II., 67., koja govori o zamašitom značenju kršćanske obuke). - -

6. Zbaciti treba takozvane laičke škole. - Laičke (neutralne) škole su sve one koje se kod obuke svjetovnih predmeta i kod moralnoga odgoja ne obaziru na nikakvu (barem pozitivnu) vjeru i propuštaju učitelje i đake raznih ili nikakvih vjeroispovijesti. -
a) Već smo vidjeli da su u nižim školama vjerska obuka i odgoj potrebni. -

b) Iz načina obuke u laičkim školama proizviru razna zla. -

aa) Indiferentni ili protuvjerski učitelji svojim primjerom i svojim riječima truju djecu. Istu štetu nanose knjige. -
bb) Praksa je pokazala da druženje s đacima razne ili nikakve vjere širi među njima opasnu herezu, to jest strašnu kugu vjerskoga indiferentizma, a djeluje i loše na nećudoređe. -
cc) Najgore je - a to se često događa - da se mjesto vjeronauka počinje s takozvanom "moralnom i državljanskom podukom". (I kod nas se pokušalo time!). To je moralka neovisna od vjere koja je bez podloge i lebdi u zraku. Ovomu je slično kada se uvodi nekakva tzv. filozofska vjera, koja kao da je nekakva vjera koja je zajednička svim konfesijama, a sazdana je iz raznih filozofskih sustava. Budući da školski odgoj mora biti u skladu s obiteljskim odgojem, koji mora biti kršćanski, u dječjim dušama dolazi do prave anarhije: jer ono što čuju od roditelja, ne mogu dovesti u sklad s onim što nauče u školi. Manje je zlo posve šutjeti o vjeri, nego ova poduka tzv. vjerske filozofije. -
dd) Loše su socijalne posljedice laičkih škola: porast kriminaliteta, propadanje obitelji, malo djece itd.

Evo što je francuski episkopat rekao u već spomenutome listu o laičkim (neutralnim) školama:

"Načelo je vjerske neutralnosti (neodređenosti) jedno načelo koje je samo u sebi lažno i sudbonosno u svojim posljedicama. Što li je, zaista, ova neutralnost, negoli sustavno isključenje svake vjerske obuke koju su narodi smatrali kao potrebitu podlogu za odgoj. - U svako doba i za sve zemlje pape su raskrinkali i osudili neutralnu školu. Neutralnu školu je osudila Crkva i lako je opravdati osudu koju neki duhovi nazivaju netrpeljivošću (intolérance). Zar nije dozvoljeno vidjeti u ukinuću svake vjerske obuke u školi jedan od najvažnijih uzroka velikoga zla od kojega trpi Francuska i koje istodobno potkapa obitelj, ćudoređe i domovinu? - Očevi i majke obitelji, vaša je stroga dužnost da šaljete svoju djecu u kršćansku školu, svagdje gdje ona postoji, osim ako bi u protivnom slučaju za njih ili za vas uslijedila velika šteta. - Crkva zabranjuje pohađanje neutralne škole radi velikih opasnosti koje u njoj susreće vjera i krjepost. To je jedno bitno pravilo koje se ne smije nikada zaboraviti..." (Choupin, str. 335.). - -

7. Zbaciti treba takozvane simultane, to jest mješovite škole. - To je tip državnih škola koje prevladavaju u našoj domovini. U njih se primaju đaci i učitelji bez obzira na vjeroispovijest. Obuka vjeronauka je obvezatna za đake raznih vjeroispovijesti, ali se predaje posve neovisno od ostale obuke i ostaloga odgoja.

a) Vjeronauk se ne smije predavati poput geometrije ili drugih predmeta kako se to zbiva u simultanim školama. Obuka vjeronauka ne smije se odijeliti od vjerskoga odgoja i taj mora prožeti cijeli đački život. – Iskustvo, naime, pokazuje da se ne da odgajati na takozvano međuvjerskoj kršćanskoj bazi. Interkonfesionalizam - ono što je zajedničko kršćanskim religijama - odviše je apstraktan, a da bi mogao djelotvorno utjecati na dječje duše. A djeca onda u Crkvi ili obitelji čuju još druge stvari, koje iznose kriva načela drugih nekatoličkih religija, i na taj se način u njihovoj duši stvara zbrka koja uništava i slabi svaku religiju. -
b) Te škole rađaju, osim toga, iste loše posljedice kao i laičke škole:

aa) truju dječje duše,
bb) šire kugu indiferentizma i nećudoređe,

c) razaraju društvene temelje (porast kriminaliteta, depopulacija i t. d.)

8. Katolici se mogu, a često i moraju opirati nepravednim zahtjevima države. To se pravilo odnosi i na školstvo.

Ako država naredi roditeljima da šalju svoju djecu u škole u kojima će nastradati dječja vjera i njihovo ćudoređe, oni se m o r a j u oprijeti toj državnoj odredbi. Kako to? Zar katolici nisu dužni slušati zakone?

Državnom zakonu se moramo pokoravati kada je pravedan i pošten. Tko bi mu se opirao, griješio bi, nesamo protiv ljudi, već protiv Boga jer je Božja volja da postoji državna vlast koja se brine za vremenito opće blagostanje građana. No, zakonu se moramo opirati kada on krnji jedno pravo, kada vrijeđa savjest, kada dolazi u oprjeku s Božjim, naravnim ili crkvenim zakonom. Zakon koji je loš, nepravedan, ne zaslužuje ime zakona. Bog je naime vlastodršcima dao vlast da se njome služe na korist građana. Ako oni zlorabe svoju vlast, oni prekoračuju granice koje im je postavila Providnost i zato se u tom slučaju treba "više pokoravati Bogu negoli ljudima". Katolici nisu nikakvi buntovnici: kada oni vlastodršcima govore da postoji iznad njih jedna Pravednost i jedna Vlast, oni nimalo ne ugrožavaju društveni poredak. Tirani neka strepe, ali sloboda i dostojanstvo čovjeka bit će spašeni. - Naloži li država roditeljima da šalju svoju djecu u protukatoličke, laičke (neutralne), simultane (mješovite) ili druge škole u kojima prijeti opasnost djeci, roditelji imaju pravo tomu se oprijeti jer takav zakon krnji naravna, od Boga dana, roditeljska prava te naravno i božansko pravo svete Crkve. (V.: Choupin str. 336.). Zabrani li država đacima stupanje u vjerska društva (Marijine kongregacije, treće redove), društva Katoličke akcije (Mladi junaci, omladinska, orlovska, djevojačka društva), država vrijeđa barem ovih šest prava:

a) božansko pravo Crkve da naučava,
b) naravno pravo Crkve (koje ima kao svako drugo ljudsko društvo)
c) pozitivne crkvene zakone,
d) naravno pravo roditelja (da povjere dobar odgoj svoje djece komu hoće)
e) naravno pravo đaka (koji imaju slobodu u organizaciji se usavršavati), a u većini slučajeva se takva zabrana i ogrješuje
f) o Ustav same države (o pozitivni ljudski zakon) koji daje slobodu vjeroispovijesti.

- Katolik nije po savjesti dužan pokoriti se takvoj nepravednoj odredbi. Da izbjegne većemu zlu, može se za neko vrijeme formalno pokoriti takvoj odredbi, ali se svojih prava ne smije nikada odreći, već kod prve prilike mora odrješito zahtijevati da ih država prizna. - -

9. Katolici mogu odobriti samo konfesionalne (katoličke) škole. - Iz gornjih osam točaka proizlazi da katolici mogu odobriti smo čisto katoličke škole, jer jedino ove mogu u skladu s obitelji, koja ima prvo i naravno pravo na odgoj vlastite djece, dati čovjeku što mu je najkorisnije za ovaj i vječni život - vjerski i ćudoredni odgoj.

Katolici moraju biti svjesni da je stanje u kojemu se sada nalazimo, to jest sustav mješovitih (simultanih) škola, jedno veliko zlo. Trebamo čisto katoličke, konfesionalne škole, od osnovnih i srednjih pa do sveučilišta. No, dok to ne postignemo, treba izabrati m a n j e z l o, priznati sustav koji sada vlada i iz svih sila braniti obvezatnu obuku vjeronauka. A sada već treba pomišljati na to da se posvuda osnivaju konfesionalne škole koje će i m a t i od države istu potporu kao i državne škole. To je zahtjev pravednosti, a nikakav privilegij koji tražimo. Pravo na odgoj imaju roditelji. Jer ovi plaćaju poreze, svota iz proračuna, koja je određena za školstvo, ima se dati onakvim školama kakve roditelji zahtijevaju. A roditelji traže katoličke škole. Država nema nikakav monopol na školu, već je zato tu da potpomaže pojedince i obitelji da se mogu što slobodnije razvijati. - A i kanon 1379. traži od biskupa da osnivaju katoličke škole: "Ako nema katoličkih osnovnih i srednjih škola prema pravilu kanona 1373. § 1. (tj. pučkih škola u kojima se predaje vjeronauk, srednjih i viših u kojima se daje viša vjerska izobrazba) valja se brinuti, i to je poglavita dužnost ordinarija, da se osnuju. A crkveni zakonik malo dalje (§ 3.) određuje: "Vjernici neka ne zapuste svim silama priteći u pomoć kod osnivanja i uzdržavanja katoličkih škola". - Za tim moramo težiti mi katolici; poželjno bi bilo da se uz svaku župnu crkvu, kako je to u Francuskoj, a i drugdje, podigne i jedna konfesionalna škola. A ta mora dobiti državne potpore kao i sve državne škole. - A hoće li vlasti nato pristati!? One, kažete, ne će nam dati ni tu slobodu da osnivamo te škole bez njihove potpore. Zato se nameće druga dužnost da kao katolici dođemo do utjecaja na državni život, a to se danas - u demokratskome razdoblju - postiže pomoću političkih stranaka na katoličkim osnovicama. Znamo da je današnji školski sustav - sustav mješovitih škola, u kojima su đaci i učitelji raznih vjera, loš, i moramo biti uvijek spremni odazvati se pozivu naših biskupa kada nam dadu upute u pitanju školstva. Problem vjerskih škola je jedan od najvažnijih problema za opstanak katolicizma i katoličke kulture u hrvatskom narodu. Molimo se, proučavajmo katolička načela, radimo neumorno! Hvalimo Gospoda što već ima u našim zemljama lijep broj katoličkih konfesionalnih škola koje vode razni crkveni redovi i kongregacije (franjevačke i isusovačke gimnazije, ženske preparandije milosrdnica sv. Vinka, kćeri Božje ljubavi i sav niz osnovnih škola). U njima se kuje budućnost našega naroda; molimo se za njih, branimo ih odlučno i potpomažimo ih izdašnim sredstvima.

Dr. I. M.

ZA VJERU I DOM
Zagreb, 1925., br. 6-7, str. 174-187

VJEČNI RIM

(Nastavak)

Nakon ovoga potrebnog uvoda započinjemo o izvadcima iz spisa Svete Stolice koji se odnose na školstvo. Kada ovako kroz više brojeva pratimo sve ove upute i svu tu nauku, koja se kao iz kakvoga bistrog vrela, vječnoga grada razlijeva u sve krajeve svijeta, dolazimo do spoznaje da papinstvo nije samo za katolike temelj njihove vjere, već svim narodima donosi neizmjernu korist.

Papa Pio IX. mnogo je pisao i govorio o školstvu. Evo značajnog lista što ga je poslao jednome njemačkom biskupu koji je od presizanja državne vlasti odlučno branio prava roditelja i Crkve. Nakon toga dokumenta dolaze izvadci iz enciklika

Leona XIII. i Pija X. koje smo poredali uglavnom prema onih devet temeljnih načela o kojima smo govorili u Uvodu.

Neka katolici ne pohađaju nekatoličke (acatholicas), neutralne (neutres), mješovite (mixtas) škole. Jedino mjesni ordinarijat ima prema uputama Svete Stolice pravo odrediti u kojim se stvarnim prilikama i nakon kojih upotrijebljenih mjera opreznosti (adhibitis cautelis), poduzetih da se izbjegne opasnosti kvarenja (perversionis), može tolerirati pohađanje takvih škola. - Kanon 1374.

Br. 1. Biskupi se moraju energično opirati vlastodršcima koji im hoće oduzeti pravo školskoga nadzora.

S više smo strana saznali, s velikim bolom, da se u velikoj vojvodini Badenu spremaju mjere koje se odnose na novu upravu osnovnih škola i koje u veliku opasnost na razne načine dovode kršćanski odgoj škola i obuku kršćanske omladine, jer je sve više i više uklanjaju ispod blagotvorne discipline i budnosti Katoličke Crkve. I vaš nas je vatreni žar za spas duša, vaša iskušana ustrajnost u obrani slobode i prava Crkve uvjerila da ćete suprotstaviti energični otpor svemu onomu što bi moglo prouzročiti dušama i najmanju štetu i što bi na bilo koji način skučilo slobodu vaše biskupske službe...

Br. 2. Ateistička država hoće zarobiti školu.

Zaista svi znaju da žalobno i sažaljenja vrijedno stanje, do kojega današnje društvo sve više i više dolazi, ima svoj uzrok u kobnim makinacijama koje se upotrebljavaju sa svih strana, da se iz dana u dan iz odgojilišta i štoviše i iz krila samih obitelji udalji vjera Kristova, Njegova nauka o spasu i da se njenoj djelatnosti tamo stavljaju takve zapreke da postaju nemogućom. Ove štetne makinacije nužna su posljedica svih onih prezira vrijednih načela, koje s velikom boli gledamo kako se posvuda šire u ovo nesretno vrijeme i kako drsko podižu glave, na štetu kršćanskog i građanskog društva. Kada se bezobrazno niječu objavljene istine ili kada se tvrdi da ih valja podrediti ispitivanju ljudskoga uma, iščezava podređivanje naravnih stvari vrhunaravnomu redu, ljudi su udaljeni od svoga vječnog cilja; njihove se misli i njihovi čini svode u granice materijalnih i prolaznih stvari. I jer je Crkva ustanovljena od svog Božanskog Osnivatelja kao stup i temelj istine da naučava svim ljudima božansku vjeru i neoskvrnjeno čuva sve što joj je bilo povjereno, da vlada društvom i činima ljudi, uvodeći kod njih ćudoredne običaje i ispravnost života prema pravilu objavljene nauke, poticatelji i promicatelji loših nauka iz petnih žila nastoje lišiti crkvenu vlast autoriteta koju ima nad ljudskim društvom. Ništa ne propuštaju da iz dana u dan ne skuče sve više i više u najuže granice ili posve isključe iz socijalnih ustanova svaku crkvenu vlast i blagotvornu djelatnost, koju je Crkva poradi svoje božanske ustanove uvijek vršila i mora vršiti na ove ustanove; napokon ti ljudi svim sredstvima nastoje podrediti ljudska društva apsolutnoj vlasti građanskog ili političkog autoriteta i to posve prema hirovima onih koji vladaju i promjenljivom javnom mišljenju (dotičnoga) vijeka.

Br. 3. Države, koje Crkvi oduzimaju utjecaj na odgoj i obuku omladine, srljaju u propast.

Ne smijemo se čuditi ako se ova kobna djelatnost poglavito vrši na javni odgoj djece, no stoji izvan svake sumnje da društvo, u kojemu se javni i privatni odgoj omladine vrši izvan dohvata mudre crkvene vlasti i njenoga blagotvornog rada, iščekuju najveće nesreće, jer taj (dvostruki dogoj) ima veliki utjecaj na blagostanje vjerskoga kao i građanskoga društva. Zaista na taj način društvo pomalo gubi onaj pravi kršćanski duh koji je jedini kadar sačuvati na trajan način temelje poretka i javnoga mira, postići i srediti istiniti i korisni napredak civilizacije i pružiti ljudima pomoć koju trebaju, nakon boravka u ovomu smrtnom životu, dostići svoj konačni cilj, to jest zadobiti vječno spasenje.

Br. 4. Obuka, koja nije u skladu s objavljenim istinama, stvara razvratan i ohol naraštaj koji upropaštava državu.

Obuka koja se ne bavi samo znanošću naravnih stvari i ciljevima zemaljskoga društva, već koja se, štoviše, udaljava od Boga, objavljenih istina, pada neizbježno pod jaram duha zablude i laži, i odgoj koji hoće bez pomoći kršćanskih moralnih načela i zakona oblikovati duhove i srca omladine, što su od prirode tako nježna i daju se navrnuti na zlo, (taj odgoj) mora posve nužno stvoriti jedan naraštaj koji neće stavljati zapreke svojim lošim strastima i oholosti razuma. Tako odgojeni naraštaji mogu prouzročiti obiteljima i državama najveće nesreće.

Br. 5. U osnovnim školama moraju prema obuci ostalih svjetskih predmeta obuka vjere i katolički odgoj zauzimati prvo i najvažnije mjesto.

Ali ako je ovaj gadan način obuke, odijeljen od katoličke vjere i crkvene vlasti, vrelo nesreća za pojedince i za društvo već onda kada se radi o obuci književnosti (gimnazije) i znanosti (realke) i o odgoju koji crpe viši slojevi društva u javnim školama, tko ne vidi da će ista metoda prouzročiti još kobnije posljedice, ako se primijeni na osnove škole ? I naglasiti valja da poglavito u ovim školama treba djecu iz svih slojeva naroda brižljivo poučiti, od najranije dobi, o tajnama i zapovijedima naše svete vjere i tu ih treba marljivo upućivati u pobožnost, u neporočnost ćudoređa, u vjeru, u poštenje života.

U ovim školama vjerska nauka mora zapremati prvo mjesto u svemu onome što se odnosi na odgoj i nastavu i ona na takav način mora sve nadvisiti ( dominirati ), tako da se ostale struke, u koje se upućuje omladina, u njima smatraju kao u neku ruku sporednim predmetima.

Br. 6. Osnovne škole utemeljene su poglavito radi vjerskog i ćudorednog odgoja.

Omladina je tako izložena najvećim pogibeljima ako odgoj nije u tijesnoj vezi s vjerskim naukom. Osnovne škole su poglavito zato utemeljene da se narodu dâ vjerska obuka, da ga se uputi u pobožnosti u pravu kršćansku moralnu disciplinu; istoga si je Crkva uvijek prisvajala pravo bdjeti nad ovim ustanovama s više brige negoli nad drugima i iskazati im najveću brižljivost.

Br. 7. Crkva zabranjuje katoličkoj djeci polazak škola koje nisu pod njezinim utjecajem i gdje bi dječja vjera mogla i najmanje nastradati.

Namjere da se osnovne škole istrgnu ispod vlasti Crkve i pokušaji koji su bili učinjeni da se to provede, nadahnjuje duh neprijateljstva koji je uperen protiv nje i želja da se u narodima ugasi božansko svijetlo naše presvete vjere. Crkva, koja je s tolikom brigom osnovala te škole i uzdržavala ih s tolikim marom, njih smatra najboljim dijelom svojega autoriteta i crkvene vlasti i svaka mjera, koja bi prouzročila odjeljenje ovih škola od Crkve, prouzrokuje ovoj kao i samim tim školama najveću štetu. Ljudi koji tvrde da bi se Crkva morala odreći ili napustiti svoju vlast ravnanja i svoju blagotvornu djelatnost na osnovne škole, od nje uistinu traže da prekrši zapovjedi svoga Božanskog Osnivatelja i odustane od izvršavanja dužnosti, koja joj je bila odozgo nametnuta da bdije nad spasom svih ljudi. Na svim onim mjestima i u svim onim zemljama gdje bi se snovala, a poglavito gdje bi se izvodila ta kobna namjera da se škole istrgnu ispod vlasti Crkve i gdje bi radi toga omladina jadno bila izložena da izgubi vjeru, tu posve sigurno Crkva ne bi imala samo strogu dužnost (obligation rigoureuse) svim silama uznastojati i upotrijebiti sva sredstva da pribavi ovoj omladini kršćansku obuku i odgoj što su joj potrebni, već upozoriti sve vjernike i izjaviti im da je po savjesti zabranjeno pohađati takve škole ustanovljene protiv katoličke Crkve.

Br. 8. Pohvale biskupa, svećenika i vjernika koji u pitanjima školstva neustrašivo brane prava Crkve i katoličkoga naroda.

Od sveg srca ti čestitamo, časni brate, što si se čvrsto držao nauka katoličke Crkve obzirom na nastavu i odgoj djece i radi mudrosti i energije s kojom si vojevao u svome spisu, koji se toga tiče, protiv svih izrečenih mišljenja i projektiranih mjera u Velikoj Vojvodini Badenskoj ozbirom na reformu pučkih škola. Te bi mjere prouzročile najveću štetu kršćanskome odgoju i posve bi uništile časna prava Crkve u stvari koja je tako važna. Uvjereni smo da ne ćete ništa zanemariti da neustrašivo branite prava Crkve i s najvećom brigom udaljite iz obuke i odgoja omladine što bi i najmanje moglo ozlijediti čvrstoću njihove vjere, uzdrmati je, oskvrnuti čistoću njihove vjerske svijesti ili zaprljati poštenje njihovoga ćudoređa, ono poštenje koje jedino naša presveta vjera može stvoriti, sačuvati i unaprijediti. Za nas je to velika utjeha kada gledamo svećenstvo vaše biskupije, kako je vjerno svome zvanju i svojoj dužnosti i kako zajedno s vama ulaže sav svoj mar da brani prava Crkve i vašega katoličkog puka. Nimalo manje se ne radujemo što znamo da je ovaj vjerni puk prožet najboljim osjećajima s obzirom na katolički odgoj svoje djece i nije mu ni do čega više stalo, nego gledati gdje se ona odgajaju u školama kojima ravna Katolička Crkva. (PIO IX., Breve Quum non sine, nadbiskupu u Freiburgu u Breisgau-u od 14. VII. 1864.: V. Choupi n, Valeur des Déceisions... str. 328.-333.)

I. N A Č E L O

Br. 9. Jer Bog i priroda roditeljima daju pravo na odgoj djece, roditelji su dužni braniti svoja prava na školstvo i od presizanja države.[1]

Trebamo također poglavito ohrabriti očeve obitelji da prema ovim zapovijedima nastoje urediti obiteljski život i prvi odgoj svoje djece. Obitelj je kolijevka države (Initia reipublicae familia complectitur) i velikim se dijelom među zidinama kućnoga ognjišta kuje sudbina država. Stoga se oni, koji hoće obračunati s kršćanskim ustanovama, naprežu svim silama da podgrizu samo korijenje obitelji i zarana ju otruju u njezinim najnježnijim ograncima. Od ovoga zločina ne odvraća ih niti misao da se takav pothvat ne može izvesti, a d a se roditeljima ne nanese najveća uvreda, jer njima pripada, prema naravnomu pravu, odgojiti one kojima su dali život i još k tomu dužnost prilagoditi odgoj i obuku svoje djece cilju poradi kojega im je Bog dao da mogu prenijeti dar života.

Vrlo je velika dužnost roditelja upotrijebiti sve svoje brige i ne zanemariti nijedno nastojanje da energično odbij u sva nepravedna nastojanja koja im hoće nametnuti u tome predmetu i da nastoje potpuno sačuvati vlastu odgoju svoje djece. Oni, uostalom, odgoj moraju prožeti načelima kršćanskoga ćudoređa i bezuvjno se tomu oprijeti da njihova djeca pohađaju takve škole u kojima su izložena opasnosti da piju kobni otrov bezboštva. Kada se radi o dobrome odgoju omladine, nikada se ne smiju postaviti granice trudu ili muci što iz toga proistječu, pa makar kako bili veliki. Također valja katolike svih naroda, koji su utrošili mnogo novca i još višetruda te podigli škole za odgoj svoje djece, svima staviti kao uzor. Treba oponašati taj spasonosni primjer gdje bi to prilike zahtijevale.

Međutim i iznad svega valja računati s velikim utjecajem koji na djetinje duše vrši obiteljski odgoj. Ako omladina nađe na kućnome ognjištu pravila krjeposnoga života i praktičnu školu kršćanskih krjeposti, u velikoj mjeri bit će zajamčen spas država. (LEON XIII.; Sapientiae christianae, II., str. 294.; Vidi još Enc. Inscrustiabili od 21. VI. 1878; B. Pr. I., str. 21.)

Br. 10. Sam Bog nalaže roditeljima da nadziru sve škole u kojima se nalaze njihova djeca.

U tu svrhu će žar klera i poštenih ljudi biti od velike koristi, bilo nastojeći spriječiti da obuka vjeronauka ne bude samo izbačena iz tih škola, već da u njima zauzima mjesto koje zaslužuje i bude povjerena sposobnim učiteljima iskušane krjeposti, bilo da nađu ili organiziraju druga sredstva da se uzmogne posve čisto i lako dati ova obuka omladini. - U toj stvari će im biti od najveće koristi pomoć i suradnja očeva obitelji. Treba se prema ovima služiti najživljim opominjanjima i bodrenjima. Neka promotre koje velike i svete dužnosti dijele s Bogom obzirom na svoju djecu; da ih moraju odgajati u poznavanju vjere, u vršenju dobrih krjeposti, u službi Božjoj; (neka znaju) da zločine (faciant damnose) kada mlada bića, koja su bezazlena i bez obrane, izlažu opasnosti sumnjivih učitelja. Neka roditelji znaju da imaju u tim dužnostima koje proizviru iz samoga rađanja djece već po prirodi i po pravičnosti, tolika prava i da su ta prava takve naravi da čovjek sam za sebe ne može ništa od njih napustiti niti išta predati kojoj mu drago vlasti, budući da čovjeku nije dozvoljeno razriješiti jednu obvezu koja ga veže prema Bogu. Neka, dakle, roditelji promotre da imaju veliku obvezu zaštite prema svojoj djeci, ali to u daleko većoj mjeri obzirom na onaj viši i uzvišeniji život duša za koji ih moraju odgajati; i ako tu obvezu ne mogu vršiti sami, njihova je dužnost dati svojoj djeci strane pomoćnike tako da ona čuju i primaju od potvrđenih učitelja potrebitu vjersku obuku. I nije rijedak taj divan primjer vjere i darežljivosti, u mjestima gdje su bile samo javne i to tako zvane neutralne škole, koji su dali katolici koji su otvorili svoje vlastite škole uz cijenu najvećih nastojanja i velikih troškova i koji ih uzdržavaju istom ustrajnošću. Zaista treba silno željeti da se u što većem broju osnuju ova vrsna i sigurna stjecišta omladine, tamo gdje je to prema mjesnim zahtjevima i vrelima potrebno. (LEON XIII. Enc. Officio sanctissimo od 22. XII. 1887. B. Pr. II. str. 133.-137.)

Br. 11. Roditeljsko pravo da odgajaju djecu ne potječe od državnih zakona.

Naučavajući i ispovijedajući kobnu zabludu komunizma i socijalizma, oni tvrde da društvo ili obitelj uzima svo svoje pravo na opstanak iz čisto građanskoga prava i da prema tome iz građanskoga zakona proizlazi i o njemu ovise sva prava roditelja nad djecom, štoviše, prava podučavanja i odgoja. (PIO IX., Quanta cura, str. 8.)

Br. 12. Roditelji imaju naravno pravo imperativno zahtjevati katoličke škole za vlastitu djecu.

Uostalom, pobrinuti se u kojim će zavodima biti odgojena djeca, koji će im biti učitelji ćudoređa, sve to bitno spada (magnopere) očinskoj vlast. Kada, dakle, katolici traže, i njihova je d u ž n o s t to tražiti, da se obuka učitelja slaže s vjerom njihove djece, oni se služe svojim pravom. I ne bi moglo biti ništa nepravednije, nego kada bi se roditelji stavili pred (slijedeću) gotovu činjenicu (alternativu): ili pustiti da im djeca odrastu u neznanju ili ih baciti u jednu okolinu koja tvori očitu opasnost za najviše interese njihova duša. (LEON XIII. Enc Affari vos, kanadskim biskupima od 18. XII. 1897.; B. Pr. V. str. 227.)

Br. 13. Roditelji moraju nadzirati dječji odgoj.

Na svaki način moraju očevi i majke, koji su dostojni toga imena, bdjeti da njihova djeca, čim počnu učiti, dobiju vjersku obuku i da ne bi sreli u školi ništa što bi povrijedilo vjeru i neoskvrnjenost ćudoređa. Ovu im brigu za odgoj njihove djece nameće Božji zakon zajedno s naravnim zakonom i nijedan razlog ne bi mogao roditelje odriješiti toga zakona. (LEON XIII. Enc. Nobillissima Gallorum gens od 8. II. 1884.; B. Pr. T. str. 231.)

II. NAČELO.

Br. 14. Osuđena zabluda koja se protivi vjeri, pravima Crkve i vrijeđa Crkvu.

Sva uprava javnih škola, u kojima se odgaja mladež bilo koje kršćanske države, izuzevši donekle biskupska sjemeništa, može se i mora povjeriti državi i to tako da se nijednoj drugoj vlasti (na pr. Crkvi, obitelji - Op. Ur.) ne prizna pravo miješanja u disciplinu i upravu škole, podjeljivanja osposobljenja i namještanja učitelja. (PIO X. Quanta cura, str. 26.)

Br. 15. Crkva je od Boga dobila pravo da utječe na odgoj omladine.

... Mi (papa) se jako brinemo da njezin odgoj (omladine) ima potpune i dobre uspjehe, bilo za kulturu duha, bilo za savršenstvo srca. Crkva je uvijek majčinskim zagrljajem grijala mladenačko doba; ona nije nikada prestajala puna ljubavi raditi na njegovoj zaštiti i ona ga je opkolila mnogobrojnim pomoćima; otuda su mnoge vjerske kongregacije (redovi) utemeljene da pouče omladinu u umjetnostima i znanostima i poglavito da je odgoje u mudrosti i kršćanskoj krjeposti. I tako je uslijed toga pobožnost prema Bogu lako ulazila u ova nježna srca; dužnosti čovjeka prema samome sebi, prema drugima i prema d o m o v i n i, koje su iz ove (pobožnosti) već zarana proizlazile, također su se zarana vršile s najboljim nadama. Cr k v a i m a, dakle, opravdan razlog utjecati gledajući gdje joj njezinu djecu otimlju od najranije mladosti i gdje se tjeraju u škole u kojima je ili uglavnom ukinuto svako poznavanje B o g a, ili je to površno i miješano sa zabludom; gdje (u tim školama) nema nikakve brane protiv potopa zabluda, nikakve vjere u božanska svjedočanstva, nikakva mjesta za istinu, koji bi mjesto ove dozvolili da se sama brani. Najnepravednije je isključiti iz skloništa književnosti i znanosti vlast Katoličke crkve, jer je Bog Crkvi dao poslanstvo da naučava vjeru po kojoj svaki čovjek treba steći vječno spasenje; ovo poslanstvo nije dano nijednome drugom ljudskom društvu i nema ni jednoga drugog (društva) koje bi ga moglo tražiti za se; i stoga potpunim pravom ona naglašava da je to pravo vlasništvo Crkve i tuži se što se ovo uništava. (LEON XIII. Enc. Officio sanctissmo od 22. 1887.; B. Pr. II. 133; V. Br. 23.)

Br. 16. Crkvi i njenim službenicima valja dati pravo upravljanja odgojem katoličke mladeži i da ga nadziru u školama.

Promotrivši važnost stvari, zaista moramo željeti i htjeti da se kod javnoga odgoja djece Crkvi potpuno pusti da izvrši dužnosti koje su joj povjerene od Boga i dužni smo vas potaknuti (flagitemus) da se tomu cilju svim žarom posvetite. (LEON XIII. Enc. Quod multum od 22. XII. 1886., B. Pr. II., str. 93.)

Br. 17. Biskupi imaju po božanskoj ustanovi pravo nadzirati sve škole u kojima se nalaze kršćani.

Ali poglavito, časna braćo, hoćemo da se vaša briga posveti odgoju djece i omladine...

Nemojte nikada misliti kako ste razvili tako veliku djelatnost da ne bi bilo nužno iz dana u dan ju podvostručiti i da se škole njome još više okoriste. Bilo bi vrlo zgodno da se u svakoj biskupiji imenuju školski nadzornici, jednoga dijecezanskog i dekanijskog s kojima će se svake godine biskupi porazgovoriti o stanju škola i, obzirom na vjeru, ćudoređe i brigu duša. (LEON XIII. Enc. Constanti Hungarorum, list ugarskim biskupima od 2. IX. 1893.; B. Pr. III., str. 235.-237.)

Vidi Br. 1. Biskupi se moraju energično opirati vlastodršcima koji im hoće oduzeti pravo vjerskoga nadzora. (str...)

III. i IV. NAČELO.

Br. 18. Framasoni (slobodni zidari) istiskuju utjecaj sv. Crkve iz škole.

Framasonska sekta također usredotočuje svoje energije i svoja nastojanja da se domogne odgoja omladine. Nadaju se da će prema svojim načelima lako moći odgojiti ovo tako nježno i gipko (djetinje) doba i moći ga sagibati u smjeru koji im se prohtije jer ništa nije u stanju bolje pripravljati za državni život naraštaj građana kakav snuju dati državi. I evo, stoga, oni kod odgoja i obuke djece ne će podnositi službenike Crkve ni kao nadglednike, ni kao profesore. Već im je u nekim zemljama uspjelo da se odgoj omladine bez iznimke povjerava samo svjetovnjacima i da se iz poduke morala potpuno isključe velike i svete dužnosti koje povezuju čovjeka s Bogom. (LEON XIII. Enc. Humanum genus o framasonskoj sekti od 20. IV. 1882.; B. Pr. I., str. 261)

Još je vrlo važno, časna braćo, da vi odstranite i odbijete opasnosti koje vašim stadima prijete od zaraze framasona. Kako li su nakane i zavaravanja (artes) ove mračne sekte pune zlobe i opasne za državu, već smo pokazali u jednoj posebnoj enciklici (okružnici), (Vidi gore!) i pokazali smo sredstva da se suzbije i uništi njihov utjecaj. Nikada se kršćani ne će u dovoljnoj mjeri moći upozoriti da se čuvaju od ove zločinačke klike; jer, iako je ona već ispočetka začela duboku mržnju protiv Katoličke crkve, iako je ona tu mržnju nakon toga sve više uvećavala i podjarivala, ona ne pokazuje uvijek svoje neprijateljstvo javno, već, štoviše, ona u najviše slučajeva radi tajno i pretvarajući se i to poglavito prema omladini koja, budući da je neiskusna i bez mudrosti, jadno pada u zamke koje su, štoviše, skrivene pod krinkom pobožnosti i ljubavi. (LEON XIII. Enc. Officis sanctissimo od 22. XII. 1887.; B. Pr. II., str. 137.; Vidi br. 39.)

Br. 19. Cilj bezbožnika je istrgnuti poduku i odgoj ispod nadzora Crkve.

Za ove ljude laži, glavni je cilj ovih bezbožnih načela i makinacija potpuno istrgnuti ispod blagotvornoga nauka i utjecaja Crkve poduku i odgoj omladine da uzmognu najkobnijim zabludama i svim vrstama opačina otrovati i pokvariti nježnu i slabu dušu omladine. (PIO IX., Quanta cura, str. 8.)
Vidi Br. 2. Ateistička država hoće zarobiti školu.

Br. 20. Države, koje brane sv. Crkvi vjerski odgajati omladinu, srljaju u sigurnu propast.

Ne može se nijekati da je kršćanski odgoj vrlo važan za samu korist države. Dosta je jasno da bezbrojnei teške opasnosti prij te jednoj državi, u kojoj je njezina obuka i sustav znanosti uređen izvan vjere i što je još gore protiv nje. Jer čim se na stranu stavlja ili prezire ovo najviše i božansko učiteljstvo koje podučava kako se štuje Bog i na tome temelju da se s najstalnijom vjerom drži sav nauk božanskoga autoriteta, ljudska znanost kao na naravan način srlja u najkobnije zablude, poglavito naturalizma i racionalizma. Posljedice su da svaki čovjek počinje sam suditi i svojevoljno tumačiti ideje i po tome posve naravno i čine te se na taj način slabi i krnji javni autoritet vlastodržaca. Jer bilo bi upravo izvanredno da oni, koje je proželo ono, od svih drugih najkobnije načelo, ni na koji način nisu podložni vladi i Božjemu vodstvu, da bi ti ljudi priznali koju ljudsku vlast i da bi joj se podložili. N o, ako su uzdrmani temelji na kojima počiva svaki autoritet, građansko društvo se rastvara i raspada; neće biti više države i svagdje će preostati samo vlast oružja i zločina.[2]

A može li društvo samo pomoću svojih vlastitih sila otkloniti tako kobnu katastrofu? Može li ono to, odbacivši pomoć Crkve? Može li ono to, boreći se s Crkvom? Odgovor je jasan i očit svakomu razboritom duhu. Već samapolitička mudrost (Civilis prudentia) savjetuje da se biskupima i kleru ostavi njihov udio kod obuke i odgoja omladine i da se brižno bdije da vrlo plemenita služba nastave ne bude povjerena ljudima mlake i prazne vjere ili koji su, štoviše, očito udaljeni od Crkve. A to bi bila upravo nesnosiva zloporaba, kada bi takvi ljudi bili pozvani naučavati svete znanosti (vjeronauk) koje su najuzvišenije od svih. (LEON XIII., Enc. Officio sanctissimo od 22. XII. 1887., B. Pr. II. str. 135.-137.)

Vidi Br. 3. Države, koje Crkvi oduzimaju utjecaj na odgoj i obuku omladine, srljaju u propast.

Vidi Br. 8. Pohvala biskupa, svećenika i vjernika koji u pitanjima školstva neustrašivo brane prava Crkve i katoličkoga naroda.

V. NAČELO.

Br. 21. Djecu valja vjerski odgajati.

I ponajprije, što se tiče obitelji, poglavito je važno da se djeca kršćanskih roditelja već zarana poduče u vjerskim zapovijedima i da se vjerska obuka spoji s odgojem. Odijeliti jedan od drugoga, to znači htjeti, u realnosti, da tamo, gdje se radi o dužnostima prema Bogu, djeca ostanu neutralna; lažljivi sustav je silno poguban, poglavito u tako ranoj dječjoj dobi, jer otvara u dušama vrata ateizmu, a zatvara ih vjeri..." (LEON XIII. Nobilissima gallorum gens od 8. II. 1884.; B. Pr. I... str. 230.)

Vidi Br. 6. Osnovne škole su utemeljene poglavito radi vjerskog i ćudorednog odgoja. (Str. 175.)

Br. 22. Nemoguć je odgoj bez vjere.

"... pomoću čisto znanstvene obuke te neodređenih i površnih pojmova o krjeposti, katolička djeca ne će nikada izaći iz škole takva kakva ih domovina želi i iščekuje. Treba ih poučiti u posve drugim i ozbiljnijim stvarima ako hoćemo stvoriti od njih dobre kršćane, mudre i poštene građane: njihov odgoj mora biti posljedica onih načela koja su uklesana u njihove savjesti i koja ravnaju njihovim životom kao naravne posljedice njihove vjere i religije. Jer bez vjere nema uopće ćudorednoga odgoja koji bi zavrijedio to ime i bio uistinu djelotvoran. Razlog tomu je što sama narav i snaga svake dužnosti izvire iz onih posebnih dužnosti koje povezuju čovjeka s Bogom, s Bogom koji zapovijeda, koji zabranjuje i koji nagrađuje dobro, a kažnjava zlo. I radi toga, tko hoće (ljudske) duše prožete dobrim ćudoređem, a da su istodobno bez vjere, to je isto tako luda stvar kao kada se (netko) poziva (na vršenje) krjeposti nakon što su se potkopali njeni temelji. No, za katolika postoji samo jedna istinita vjera, katolička vjera i radi toga u svemu što se odnosi na načela ćudoređa i vjere ne može primiti ni priznati druga do onih koja se traže i crpe iz vrela katoličke mudrosti. (LEON XIII. Enc. Affari vos, kanadskim biskupima od 8. II. 1897.; B. Pr. V., str. 225.-227.)

Br. 23. Obuka vjere mora biti prvi i najvažniji predmet oko kojega se mora kretati sva ostala nastava.

Svaka nauka sa sobom nosi svoje opasnosti i mladi im ljudi ne će izbjeći, ako božanske uzde ne uzdrže njihov um i njihovo srce. Treba dakle pripaziti da ono što je bitno, to jest vršenje pravednosti i pobožnosti, ne bude potisnuto na drugi stupanj; da omladina ne bude zaokupljena s onim stvarima koje padaju u oči i da odbaci sve tragove krjeposti; i (pripaziti treba) dok učitelji s mukom riječ po riječ naučavaju jednu dosadnu znanost, ne brine li se (istodobno) omladina za onu pravu znanost čiji je početak strah Božji i čijim zakonima moraju prilagoditi sve trenutke svoga života. Neka proučavanje znanosti ide uvijek usporedno s brigom za kulturu duše. Neka sve grane nastave budu prožete i vođene vjerom i neka ona svojim dostojanstvom i svojom blagošću ove tako nadvisuje da pusti, da se tako izrazimo, u dušama omladine dobrotvorne porive.

Budući da je s druge strane uvijek bila nakana Crkve d a sve vrste obuke poglavito služe vjerskoj izobrazbi omladine, potrebno je ne samo da ovaj dio obuke ima svoje mjesto, i t o p r v o, već također da nitko ne može vršiti ove tako važne dužnosti, a da ga sud Crkve nije proglasio sposobnim i da ga u toj službi nije potvrdila crkvena vlast. (LEON XIII. Enc. Militantis Ecclesiae, od 1. VII. 1897.; B. Pr. V., str. 199.-201.; vidi još Enc. o školskoj neutralnosti austrijskim biskupima od 1. V. 1894.; str. 109.-110.)

Vidi Br. 5. U osnovnim školama prema obuci ostalih svjetskih predmeta obuka vjere i katolički odgoj moraju zauzimati prvo i najvažnije mjesto. (Str. 175.)

Br. 24. Odgoj bez vjere ugrožava državni poredak.

Zaista, ljudi čiji prvi odgoj nije bio pod utjecajem vjere i rastu ne poznavajući najuzvišenije istine, tj. one koje su jedino kadre u čovjeku uzdržati ljubav krjeposti i pomoći mu ukrotiti svoje loše strasti. Među tim istinama su one koje govore o Bogu Stvoritelju, Sucu i Osvetniku, nagradama i kaznama budućega života, nebeskoj pomoći koju nam pruža Isus Krist da savjesno i sveto ispunjavamo sve svoje dužnosti. Bez ove obuke će zasigurno svaka kultura duše ostati nezdrava. Mladež, koja ne će biti vična strahu Božjemu, ne će moći podnijeti nijedno pravilo od kojega ovisi pošten život; ne znajući ništa uskratiti svojim strastima, lako će se dati zavesti da u državama diže bune (LEON XIII. Enc. Nobilissima Gallorum od 8. II. 1884.; B. Pr. I., str. 233.)

Vidi Br. 4. Obuka, što nije u skladu s objavljenim istinama, stvara razvratan i ohol naraštaj koji upropaštava državu. (Str. 175.)

Br. 25. O vjerskome odgoju omladine ovisi dobrim dijelom blagostanje država.

Što se tiče osnovnih škola, treba, časna braćo, postići da župnici i drugi dušobrižnici s najvećom pažnjom bdiju nad tim ustanovama i smatraju kao n a j - veću dužnost svojeg zvanja (officii) vjerski odgoj djece. Neka nijednome zastupniku ne povjere ovu tako lijepu i važnu funkciju, već neka je čuvaju za sebe, neka im je srcu prirasla, jer od zdravog i pobožnog odgoja omladine ne ovisi samo blagostanje obitelji, već velikim dijelom i države. (LEON XIII. Enc. Constanti Hungarorum od 2. IX. 1893.; B. Pr. III., str. 237.)

VI., VII. i VIII. NAČELO

Br. 26. Osuda svakoga odgoja bez vjere.

Katolici ne mogu odobriti ni onu vrstu odgoja mladeži, koja je odijeljena od katoličke vjere i crkvenoga utjecaja, a ima pred očima samo svrhu ili barem kao glavnu svrhu čisto naravne znanosti ili znanosti socijalnoga zemaljskog života. (PIO IX., Quanta cura, str. 28.; Osuđena 48. zabluda).

Br. 27. Katoličkim roditeljima zabranjeno je slati svoju djecu u škole u kojima se ne naučavaju vjerske istine.

Neporočnost i poštenje obiteljskoga života, po kojima se širi zdravlje u žile građanskoga života, treba ponajprije tražiti od svetosti braka koji je sklopljen prema zakonima Božjim i Crkve, tj. koji je jedan i nerazrješiv. Nadalje, trebaju se prava i dužnosti bračnih drugova neoskvrnjeno međusobno poštivati i vršiti s najvećom slogom i sa što većom ljubavi; roditelji bdjeti nad zaštitom i dobrobiti svoje djece, a poglavito nad o d g o j e m; neka im svojim vlastitim primjerom daju najbolji primjer i koji više vrijedi nego svaki drugi. Ne smiju misliti da će se moći brinuti za dobar i pošten odgoj svoje djece, kao što je to potrebno, bez vrlo velike brižljivosti. No, ne smiju se samo izbjegavati one škole i zavodi gdje se svjesno u pitanjima vjere u poduku miješa zabluda, gdje vlada bezbožnost, već također i one u kojima se ne naučava kršćanska nauka i kršćansko ćudoređe, koje su izostavljene kao da su to nekorisne stvari. (LEON XIII. List poljskim biskupima, od 18. III. 1894., B. Pr. IV. str. 63.)

Br. 28. Roditelji ne smiju slati svoju djecu u škole gdje njihovoj vjeri prijeti i najmanja opasnost da bi mogla nastradati.

Istodobno nemojte sustati opominjući očeve obitelji da ne bi dozvolili svojoj djeci pohađanje onih škola gdje prijeti opasnost da bi mogla nastradati njihova (dječja) kršćanska vjera..." (LEON XIII. Enc. "Quod multum" od 22. VIII. 1886.; B. Pr. II., str. 93.)

Br. 29. Katolička djeca ne smiju ići u protukatoličke škole ili u škole u kojima se ne vodi računa o katoličkoj vjeri (laičke, neutralne).

Ne smije biti dozvoljeno (Fas esse non potest) da idu tražiti dobročinstvo obuke u školama gdje se ne vodi računa o katoličkoj vjeri (ignoratione negligitur) (neutralne; laičke!) ili gdje se pozitivno na nju napada ili u školama gdje se prezire njezin nauk i zbacuju njezina temeljna načela. Ako je to Crkva ponegdje dozvolila, bilo je to s m u k o m, iz nužde, i okružujući djecu mnogim mjerama opreznosti i zaštitama, koje uostalom odviše često treba smatrati nedostatnim da uklone opasnost. Isto tako treba pod svaku cijenu izbjegavati škole, kao vrlo kobne, u koje se primaju bez razlike sve vjere ( simultane; mješovite ) i s njima se jednako postupa kao da je u stvarima koje se odnose na Boga i Božje stvari, od male važnosti imati ili ne imati prava načela, slijediti istinu ili zabludu.

Dobro znate, sama braćo, da je svaka vrsta te škole bila osuđena od C kve (Ecclesiae esse judicio damnatam) jer ne može biti ništa kobnije, bolje u stanju uzdrmati neoskvrnjenost vjere i odvratiti mlade duše od staze istine. (Leon XIII. Enc.Affari vos kanadskim biskupima od 8. XII. 1897., V. str. 225. Vidi Br. 10.)

Br. 30. Osuda tako zvanih "neutralnih" škola.

Slijedeća osuđena zabluda:

"Dobro uređenje građanskoga društva traži da osnovne škole, koje su otvorene svoj djeci bez razlike staleža, te uopće javni zavodi, koji su određeni za klasičnu izobrazbu (litteris) i za više nauke (severioribusque disciplinis) te za odgoj mladeži, budu oslobođeni ispod svakoga autoriteta Crkve; ispod vlasti njezina vodstva i uplitanja i da se (ti zavodi) posve povjere volji državne i političke vlasti, prema željama vlastodržaca i današnjega javnog mnijenja (PIO IX., Quanta cura, str. 28.; Osuđena 47. zabluda, koja vrijeđa vjeru i Crkvu, protivi se pravima Crkve i blagostanju države).

Br. 31. Osuda mješovitih i neutralnih (laičkih) škola.

Crkva, osvetnica i čuvarica neoskvrnjenosti vjere, i koja radi svoga božanskog poslanja što ga je dobila od Boga, svog začetnika, mora kršćanskoj istini pozivati sve narode i brižljivo nadzirati obuku što se daje omladini koja je postavljena pod njezinu vlast, ta je Crkva uvijek otvoreno osudila mješovite (tj. gdje su u istom razredu djeca raznih vjera, a vjeronauk je obvezatan predmet. Op. Ur.) ili neutralne škole (gdje se ne podučava vjeronauk).

Ona je više puta upozorila očeve obitelji da u ovoj tako važnoj stvari uvijek pripaze i ostanu na oprezu. Slušati u tom slučaju Crkvu znači vršiti jedno socijalno korisno djelo i na sjajan način se brinuti za javno dobro. (LEON XIII. Enc. Nobilissima Gallorum od 8. II. 1884.; B. Pr. I. Vidi Br. 39.)

Br. 32. Osuda laičkih (neutralnih) škola jer se obuka ne smije odijeliti od vjere.

Među ludostima onih ljudi koji gore neugasivom mržnjom prema Crkvi Kristovoj, najobičnija je ona što drže da će srušiti zgradu katoličke vjere, ako se malo po malo u školu i u načela ljudi uvede laicizam (quam l a i c a m vocant). Kažu da će se uslijed napretka ljudske znanosti iz duša lako iščupati sve ono što nadilazi ili mimoilazi prirodu. Tom je vrstom borbe Crkvu napao Julijan Apostata, kao i oni ljudi koji su se u krvavim vremenima francuske revolucije nazivali filozofima (Voltaire...) te najnoviji braniči slobode i prosvjetitelji. Nije stoga ni čudo kada se, naprotiv, vidi gdje se klin klinom izbija i gdje su si ne samo apostolski muževi, već i vrlo naobrazovane i mudre žene (exculti genii et sapientis consilii) izabrale školu kao djelokrug za svoje najvažnije zvanje. Ovim se braničima obitelji i društva, koje elegantnije barbarstvo nastoji obeščastiti, događa da im se podijele časti Crkve. Preradosno se podižu oltari svima onima koji se ravnaju po svetomu savjetu Strah Božji je početak mudrosti i koji su uvjereni da se ljudska obuka ne smije odijeliti od vjere. (PIO X. - Cretoni: Decr. Beat. Barat, Pustet VI., 149.)

Br. 33. Odlučna osuda neutralnih, mješovitih, laičkih škola.

Takav je danas razvoj vremena i prilika da mnogi, i to s najvećim nastojanjima, rade na tome da istrgnu ispod nadzora Crkve i blagotvorne krjeposti vjere omladinu koja polazi humanističke znanosti (litteris). Žele se i traže sa svih strana tako zvane neutralne, mješovite, laičke škole s nakanom da učenici odrastu u potpunomu neznanju najsvetijih stvari i bez i najmanje brige za vjeru. Jer je ovo z l o daleko raširenije i veće od lijekova, vidimo gdje se množi naraštaj, koji se ne brine za dobra duše, ne poznaje vjeru i često je bezbožan. Otklonite tako veliku nesreću od vaše Ugarske, časna braćo, i u to uložite svu vašu brigu, sav vaš žar. (LEON XIII. Enc. Quod multum od 22. VIII. 1886., B. Pr. II. str. 93.)

Vidi Br. 7. Crkva zabranjuje katoličkoj djeci polazak škola koje nisu pod utjecajem Crkve i gdje bi njihova vjera mogla i najmanje nastradati str. 175.)

Br. 34. Osuda mješovitih (simultanih) škola.

Što se tiče ostalih katolika vaše zemlje, moraju poglavito nastojati i zauzimati se za to da se kod obuke omladine poštuju i čuvaju prava roditelja i Crkve. - Evo najglavnijih pravila koja treba slijediti u ovoj stvari. Ponajprije katolici ne smiju imati, poglavito za djecu, mješovite škole (mixtas), već moraju imati posebne škole; zato treba izabrati vrsne i uvažene učitelje.Vrlo je opasan odgoj gdje je vjera oštećena ili nikakva; a mi vidimo da se jedan i drugi slučaj često događaju u mješovitim školama. Neka si nitko ne umišlja da se ne žnjeno dâ odijeliti obuka od pobožnosti. Zaista, ako je istina da se u nijednome životnom razdoblju, bilo privatno ili javno, čovjek ne može lišiti vjere, još se daleko manje može od te dužnosti odijeliti ono doba koje je bez mudrosti, kada je žarak duh, a nalazi se izložen tolikim mamilima pokvarenosti. Kada se organizira obuka, a oduzima joj se svaka veza s vjerom, tada se u duši truju same klice ljepote i poštenja; to znači pripravljati, ne braniče domovine, već kugu i bič za rod ljudski. Kada je Bog jednom uklonjen, što će moći zadržati omladinu u vršenju dužnosti ili ju njoj natrag povratiti, ako se je jednom odvrnula od stare krjeposti i srlja u ponore pokvarenosti? - U drugome redu nije dosta, da se vjera naučava samo u stanoite sate, već se iz sve ostale obuke mora kao ishlapljivati neki miomiris kršćanske pobožnosti. Ako je drukčije, ako ovaj sveti miomiris ne prožima i ne grije istodobno duh učitelja i đaka, obuka, pa makar kakva bila, postići će samo malo plodova i urodit će, štoviše, ozbiljnim štetama. (LEON XIII. Enc. Militantis Ecclesiae, prigodom stogodišnjice bl. Petra Kanizija od 1. VIII. 1897.; B. Pr. V. str. 199.)[3]

Br. 37. Škole, od najnižih do najviših, moraju biti konfesionalne.

Sa svih strana žele se i traže škole koje se nazivaju neutralnim, mješovitim, laičkim, s ciljem da đaci uzrastu u potpunomu neznanju najsvetijih stvari i bez najmanje brige za vjeru... Udaljite tako veliku nesreću od vaše Ugarske i u to uložite sve vaše sile, časna braćo... I ne želimo da se to shvati samo za osnovne škole, već i one u kojima se uče književne discipline i visoke znanosti. (Leon XIII., Quod muelum, II., str. 92; Vidi Br. 32.)

Br. 35. Katolički roditelji ne mogu u stanovitim slučajevima dobiti na ispovijedi odrješenje, ako svoju djecu šalju u laičku školu, a ne u konfesionalnu.

Često roditelji zanemaruju dati svojoj djeci potrebitu kršćansku obuku i kršćanski odgoj: ili im dozvoljavaju pohađanje takvih š k o l a gdje se ne može izbjeći propast, unatoč tomu što se u istome mjestu nalazi zgodna katolička škola, dobro uređena i snabdjevena (instructa et parata) ili (unatoč tomu) što imaju sredstva da daju katolički odgojiti svoju djecu u drugome mjestu, ipak ih povjeravaju javnim školama bez dovoljnoga razloga i bez potrebnih mjera opreznosti (sine nacessariis cautionibus) kojima bi opasnost pokvarenosti (perversionis) od bliže postala udaljenom. Katolički nauk stalno ispovijeda kako ti (roditelji) ne mogu u sakramentu pokore dobiti odrješenje, ako ostanu tvrdoglavi (si contumaces fuerint). (Instruct. S. Offic. 24. nov. 1875.; V. Micheletti, p. 398.)[4]

IX. N A Č E L O.

Br. 36. Izvanredno dobrim plodovima za obitelj i državu rađaju škole u kojima vjerski odgoj zauzima prvo mjesto.

Ovaj sustav obuke, koji je davao prvo mjesto Bogu i vjeri, urodio je sjajnim uspjesima. Barem se postiglo to da je tako odgojena omladina ostala vjernija svojim dužnostima... Moći će (ljudi) iščekivati od svoga rada i svojih nastojanja iste plodove koje je zadobio Petar Kanizije u svojim kolegijima i kućama za odgoj, to jest uljudnu omladinu, ćudorednu, kreposnu koja mrzi primjere bezbožnika i uživa u znanosti i krjeposti. Kada je pobožnost jednom u njima uhvatila duboko korijenje, skoro se više ne treba ni bojati da bi zabluda mogla zavladati njihovim dušama i da bi se mogli odvratiti od krjeposti. U njih će Crkva, u njih će građansko društvo položiti svoje najbolje nade da će biti vrsni građani čija će mudrost, razboritost i znanje pridonijeti društvenomu poretku i uređenomu obiteljskom životu. (LEON XIII. Enc. Militantis Ecclesiae od 1. VIII. 1897.; B. Pr. V., str. 201-203.)

Br. 38. Pohvala katolika koji rade za državne interese zauzimajući se živo za katolički odgoj mladeži.

Odgajajte djecu od najnježnije dobe u kršćanskim krjepostima i kršćanskoj mudrosti; to je stvar koja je danas više nego ikoja ne samo u i n t e r e s u Crkve, već i d r ž a v e. To potpuno razumiju svi oni koji imaju zdrave ideje; stoga vidimo na mnogim mjestima velik broj katolika kako se živo zanimaju da dobro odgoje omladinu i gdje ovoj stvari posvećuju najvažniji i trajni udio svoga nastojanja, a da se ne daju zastrašiti od veličine žrtava i težine posla. (LEON XIII. Enc. Quod multum od 22. VIII. 1886.; Br. Pr. II., str. 93., Vidi Br. 10.)

Br. 39. Biskupi neka podižu konfesionalne katoličke škole.

Bdijte, da ne bi nikad uzmanjkale škole u kojima se najbrižnije podučavaju đaci o nebeskim dobrima i o dužnostima prema Bogu, u kojima će temeljito upoznati Crkvu i naučiti kako se sluša njezin nauk i gdje će se uvjeriti i osjetiti da za nju treba podnositi sve muke. (LEON XIII. Enc. Nobilissima Gallorum gens od 8. II. 1884.; B. Pr. I., str. 237.; Vidi Pio X. List ad Rector. Instit. Cathol. Paris, 22. II. 1905.; Micheletti, str. 403.)

Br. 40. Katolici, osnivajte slobodne konfesionalne škole.

Neka se također osnivaju, gdje je to moguće, škole za poduku djece da ne bi bili na veliku štetu vjere i ćudoređa privučeni u škole heretika ili ponukani da pohađaju zavode gdje se ne spominje katolički nauk, osim onda kada se ona kleveće. (LEON XIII. List Brazilijanskim biskupima, od 2. VII. 1894., IV. str. 114.; Vidi još Broj 10. str. 177.)

Br. 41. Samo katolički učitelji smiju odgajati katoličku djecu. Jedan uzor.

Jer škola ne mora samo biti dnevna vježbaonica i odgojilište duševnih krjeposti, kome se može bolje povjeriti učiteljska služba, negoli onome tko je obdaren svim obiteljskim krjepostima, tko podučava više svojim primjerom negoli govorom, tko je od Božje ljubavi naučio kako se valja odjenuti ljubavlju prema bližnjemu, tko je vičan sam sobom gospodariti, pošto je od sebe odbacio sve užitke? Hoće li se ta (učiteljska služba) povjeriti onome koji je radi Krista na sebe uzeo sve moguće muke i nastoji u život provesti sve vrste primjera Božanskoga Učitelja? Tim se krjepostima za posao oboružala blažena službenica Božja MAGDALENA SOFIJA BARAT. Ova je uistinu crpla iz iste vjere žar kojim se silno posvetila humanitarnim znanostima; ostavila je za sobom jednu obitelj sestara što ju je osnovala i koja je baštinica njezinih krjeposti i njezina nauka. Zaista je ona prava majka i učiteljica što vodi brigu o budućnosti i koja se nije brinula samo za svoje dane, već i za one koji će jednom doći, a bit će im (svojim potrebama) posve slični. (S. Rituum Congregatio. - Decret. Beatificationis et Canonizationis Ven. Servae Dei Magdalenae Sophiae Barat Institutricis Societatis sororum a S. Corde Jesu. - 7. II. 1908.; Pustet. Acta Pnot. VI., 149.)

Br. 42. Valja osnivati katoličke osnovne i srednje škole, pa makar se morale svladati najveće poteškoće.

Nastojte također (časni biskupi) da ne uzmanjkaju škole koje preporučuje vrsnost odgoja i poštenje učitelja; i neka ove škole potpadaju pod vašu (biskupsku) vlast i budu pod nadzorom svećenstva. Hoćemo da se to ne razumije samo za osnovne škole, već također za one gdje se uče lijepe književne i visoke znanosti... Čije vodstvo, uprava i obuka neka ostane u vlasti Crkve i biskupa. U tu vas svrhu živo potičemo da ne propustite nijednu priliku i da se izložite najvećim poteškoćama (omniaque periclitari) da potpuno izvršite vašu korisnu i plemenitu nakanu. - Ako potrebe vremena traže da se u toj stvari učine nove zaklade ili da se uvećavaju one koje postoje, ne sumnjamo da vi ne biste htjeli oponašati primjere vaših pređa i njihovu vjeru. Što više, javilo nam se da je već vaša nakana osnovati preparandiju za odgoj vrsnih učitelja.To je vanredno spasonosna namjera... dostojna vaše mudrosti i krjeposti i zaista vas želimo i na poticati da je Božjom pomoću š t o p r i j e izvedete. (LEON XIII. Enc. Quod multum od 22. VIII. 1886.; Br. Pr. II., str. 95.)

Br. 43. Župnici i inače katolici neka posvuda osnivaju škole za vjersku obuku, poglavito tamo gdje postoje državne neutralne (laičke) škole.

Neka se svećenstvo sjeti pripomoći koju mora dati župnicima kod ove obuke vjeronauka. A oni moraju nastojati da se njihove škole množe prema broju i potrebama vjeronauka; da budu vrijedne radi vrsnoće učitelja kojima valja dodijeliti muževe i žene prokušanoga poštenja kako to naređuje sv. milanski nadbiskup (Sv. Karlo Boromejski: Conc. Prov. V., p. 1.)

Povećala se potreba ove kršćanske ustanove radi napretka vremena i suvremenih običaja. Uz ovaj razlog još se nadovezuje opstanak onih javnih škola u kojima nema nikakve obuke vjere i kojima kao da je to neko osobito veselje da se smijehu izvrgavaju najsvetije stvari i gdje su usta učitelja kao i uši đaka jednako otvorena kletvi. Govorimo tu ovo onoj školi koja se uslijed najveće nepravednosti naziva neutralnom ili laičkom, a uistinu nije ništa drugo negoli tiransko i svemoćno vladanje jedne mračne sekte (- framasona!). Ovaj novi jaram jedne lažne slobode ste već javno i neustrašivo raskrinkali, časna braćo, poglavito u onim zemljama gdje su se najbezobzirnije nogama gazila prava vjere i obitelji i gdje se ugušio sam glas naravi koji zapovijeda da se štedi vjera i bezazlenost omladine. Da uzmognemo prema našim silama izliječiti zlo što ga počinjaju sami oni koji od drugih traže poslušnost, a uskraćuju je najvišem Gospodaru svih stvari, mi smo za gradove preporučili zgodnu ustanovu vjerskih škola (scholae religionis). I jer je ta stvar, hvala vašim nastojanjima, do sada dala dosta dobre plodove, osobito je poželjno da se sve dalje i dalje proširi, da se te škole svagdje u velikoj mjeri otvore, da procvatu imajući mnoge učitelje koji se ističu svojim naukom i neporočnim životom. (PIO X. Enc. Editae Saepe Dei od 26. V. 1910.; B. Pr. V., str. 100.-101. Vidi Br. 10.)

Br. 44. Pape potiču osnutak katoličkih sveučilišta.

Uvijek je bio običaj Crkve da njeguje znanosti i da ih velikim marom štiti. To se nije protezalo samo na bogoslovne znanosti, koje po sebi zaslužuju najveću pažnju, već također i na druge. Razlog tomu je što ove posljednje u velikoj mjeri pomažu bogosloviji. U tijesnoj su vezi ove dvije vrste znanosti i međusobno se nadopunjuju jer obje dolaze od Boga, Gospodara svega znanja (scientiarum Domino), jedinoga iz kojeg sve ono što je istinito može izvirati. Zaista su Naše Preteče (Pape) u sva vremena držali kako u dio njihove apostolske službe spada iz svih sila pomagati svaku vrstu učenosti: i ne ide posljednja hvala rimskim Papama što su u srednjemu vijeku osnovali plemenita znanstvena sveučilišta i što su ih uresili pomagalima i najvećim potporama. I sveučilišta, koja danas cvatu, moraju ona (prijašnja) smatrati u neku ruku svojim roditeljima... Ponajprije treba osobito pohvaliti časnu Braću francuske biskupe, pod čijom se vlašću poglavito vodi to (pariško katoličko) sveučilište i koji ga brane i za nj se marljivo brinu. Isto tako treba pohvaliti ostale katolike što je za njih čast izdašno ga potpomagati prema svojim sredstvima. Neka budu posve uvjereni da to najviše koristi državi kao i vjeri, kada se u najvišim zavodima omladini daje takva obuka da istodobno sa zapovijedima jedne solidne nauke usišu kršćanski duh... Posve je obična stvar i koja se dnevno događa kod ljudi na koje više djeluje javno mišljenje negoli dokazi (re doctos), da se posvuda kuju protuvjerske strjelice u tvornici znanosti... Neka se ti (katolički učenjaci) vršeći svoju službu, koja je poglavito teška i teretna u naša vremena, dobro sjete što po sebi dužnost traži. Traži se u prvome redu neoskvrnjeno sačuvati presveta načela stare mudrosti, a z a t i m voditi računa o napretku znanosti i ništa ne zanemariti što se otkrilo na novim iznašašćima... Radi toga čestitamo vašemu sveučilištu jer je dosada među vašim sunarodnjacima urodilo ugodnim plodovima; također želimo da njegova korist postane još veća i da se i njegov dobar glas još više proširi; a osim toga još potičemo sve one koji na bilo koji način sudjeluju, ili tu stvar prema svojim silama potpomažu, da se svim silama za nju zauzmu. (PIO X. List Rektoru pariškog kat. sveučilišta od 22. II. 1905.; Pustet, Acta Pontificia III., 3.-4.)

Br. 45. Katoličke škole moraju i po svojoj stručnoj vrijednost zapremati odlično mjesto.

Nešto je drugo vrlo važno što iziskuje vašu zajedničku brižljivost. I to po vašoj vlasti i suradnjom onih koji ravnaju odgojnim zavodima, treba brižljivo i mudro izraditi cijelu znanstvenu osnovu i poglavito treba pripaziti da se k funkcijama nastave propuste samo ljudi koji su snabdjeveni svim sposobnostima, prirođenim i stečenim. Zaista, treba da se podobroti odgojne metode i sjajem obuke katoličke škole mogu natjecati s najvrsnijima. S gledišta intelektualne kulture i ponosa ljudskoga roda treba pohvaliti, kao lijepu i plemenitu namjeru kanadskih provincija, razvijanje javne obuke, podizanje njezine visinu sve više i više i da od nje učine uvijek višu i savršeniju stvar. Zaista ne ma nikakve vrste nauke, nijedne ljepote ljudskoga znanja, koja se ne bi savršeno dala svesti u sklad s katoličkim naukom i nastavom. (Leon XIII. Enc. Affari vos od 8. XII. 1897.; B. Pr. V., str. 229.-231.)

I NAŠI SU BISKUPI PROGOVORILI

(Š k o l s t v o)

Smjernice, koje su pape dali cjelokupnoj Crkvi, primijenili su naši biskupi na svoje pojedine biskupije. Tako se je npr. lani održala u Banjoj Luci (Bosni) biskupijska sinoda, u kojoj nalazimo slijedeće stavke što se odnose na školstvo:

§ 53. "I jer s jedne strane u katoličkim školama vjerske obuke mogu lakše postići svoj cilj i jer se s druge strane u njima lakše mogu svladati sve štete i sve opasnosti za vjeru, iz svih potičemo da se, u koliko je to samo moguće, svagdje podižu katoličke osnovne škole, a postojeće uzdržavaju i potpomažu (str. 54.)

§ 178. Roditelji imaju naravno pravo dati svojoj djeci obuku u kršćanskomu duhu (instituendi); i zato moraju iz svih sila težiti i nastojati da odbiju svaku nepravdu u toj stvari i neka poglavito urede (pervincant) da im bude slobodno birati škole i učitelje; zato neka svim silama osnivaju katoličke škole s pravom javnosti (ut scholae catholicae condantur ac publicae) (str.76.)

§ 79. a) Neka roditelji, međutim, brižljivo bdiju da djeca u tzv. narodnim! školama ne bi upili bolesni otrov bezboštva: ako bi se slučajno to dogodilo, neka se odmah obrate (za pomoć) zakonitoj vlasti i svoju djecu oboružaju prikladnim lijekom.

b) Neka se, naprotiv, brinu da djeca pohađaju katoličke škole u kojima učiteljsku službu vrše svećenici ili posvećene djevice (str. 76.)

§ 180. Ne odobravamo tako zvane narodne osnovne škole (Scholas sic dictas communales non aprob.):

a) A kada je prijeka nužda da se pohađaju, neka katolički svećenici poglavito nastoje da dječaci i djevojčice imaju odijeljena mjesta i posebno ulaze i izlaze...

§ 181. a) Neka roditelji svoje sinove i kćeri ne povjere na odgoj (po vjeri Op. Ur.) mješovitim konviktima (colegiis mixtis) koje vode svjetovnjaci.

b) Neka, štoviše, uznastoje da djeca budu odgojena u katoličkim konviktima kojim upravljaju svećenici ili redovnici, ako se radi o dječacima ili koje vode posvećene djevice, ako se radi o djevojkama (str. 76.)[5]

Prema tome banjalučka sinoda određuje obzirom na školstvo slijedeće: Ne odobravaju se tako zvane narodne pučke škole (jer su u njima učitelji i đaci raznih vjera). Roditelji si ne smiju od nikoga dati oduzeti pravo da za svoju djecu biraju škole i učitelje. Valja osnivati katoličke vjerske škole i u njih trebaju katolici slati svoju djecu. Ako u stanovitim mjestima nema tih vjerskih škola, djeca se mogu slati i u tako zvane narodne osnovne škole, ali roditelji moraju budno paziti da u njima djeca ne bi upili otrov bezboštva. Nadalje, katolici Banjalučke biskupije ne mogu slati svoju djecu u konvikte gdje su djeca raznih vjera, nego samo u one koje vode svećenici ili redovnice.

Kako je već javljeno u tisku, vlada je namjerila oduzeti katolicima pravo na vjerske škole. Ovo se nasilje ne kosi samo s naravnim pravom roditelja po kojem moraju odgajati djecu katolički, već je to kršenje samoga ustava naše države. Evo što o tome piše "Katolički List" od 30. IV. 1925.:

"O taj se princip teško ogrješuju oni kormilari državnoga organizma, što hoće protiv volje savjesti velike većine građana nametnuti takav duh odgoja mladeži u školama, kakav nije nimalo u skladu s duhom osjećaja savjesti građana, već naprotiv ljuto povrjeđuje taj osjećaj slobode savjesti te izaziva nezadovoljstvo i ogorčenje duhova. Konkretno je ta nasilna tendencija, koja ljuto povrjeđuje slobodu savjesti građana naše države, izražena u stavku naredbe Ministarstva prosvjete od 2. I. 1925. O. n. br. 507., gdje se traži da se sve kulturne, prosvjetne i humane ustanove stavljaju pod nadzor školskih nadzornika te bi se morale odreći katoličkog i nacionalnog obilježja i dosadašnjeg svoga naslova. Iz stilizacije ove stavke jasno se vidi da se tu otvoreno ide u prvomu redu za posvemašnjom laicizacijom škole, a u drugom redu za tim da se sam odgoj podredi isključivo kao osnovnomu cilju tendenciji izvjesne framasonske strančarske klike koja hoće pregaziti svaki osjećaj slobode savjesti i ugušiti specifičnu nacionalnu samosvijest. Ta stavka, dakle, ne samo da izravno vrijeđa prirodno pravo građana, već je i otvoreno u protivnosti s 16. člankom U s t a v a koji, premda u svojoj cjelini dovoljno ne zaštićuje interese slobode savjesti, ipak pozitivno traži potrebu moralnoga odgoja te izrično jamči slobodu vjerske nastave prema želji roditelja odvojeno po vjeroispovijestima u suglasnosti s njihovim vjerskim načelima. Kojim dakle pravom usuđuju kršiti odredbe Ustava oni čimbenici koji su u prvome redu pozvani točno ga izvršavati?"
Katolički List nadovezuje:

"Neka katolici nipošto ne dopuštaju da im se vrijeđaju i otimaju ona prava, što su ih uživali već od davnine, a koja je poštivala i nekadašnja tuđinska vlada. Kod nas su državljani od davnine uživali pravo zakonom zajamčene slobode vjerske nastave pod nadzorom Crkve, slobodu osnivanja vjerskih škola, obvezatnu religijsku obuku u školama.
Kojim pravom se katolicima u narodnoj državnoj zajednici otimaju ova kroz tolika vremena uživana prava?

Sasvim je neispravno mišljenje da vjersko odgajanje mladeži uopće ugrožava odgoj u duhu državne samosvijesti, već upravo solidno religiozno uzgajanje omladine stvara požrtvovne i značajne članove državne zajednice koji jamče njezinu sretniju budućnost. To još u istaknutoj mjeri čine vjerske škole koje na taj način ne samo da nimalo štetno ne djeluju s obzirom na opće kulturne interese države, nego državi čine neprocjenjive usluge, ukoliko joj olakšavaju djelo promicanja i pridizanja kulture i obrazovanosti".

"Zato je hrvatski katolički episkopat u tomu pogledu energično ustao u svojoj predstavci od 20. VIII. 1924. na Ministarstvo prosvjete protiv nasilja laicizacije škole, a povodom gore navedene naredbe od 2. I. g. 1925. O. N. br. 507 ponovno odaslao prosvjednu predstavku na Ministarstvo vjera i ministarski savjet dana 16. travnja 1925., gdje najoštrije osuđuje protustavni postupak sadašnjega Ministarstva prosvjete." (Kat. List od 30. IV.1925.)

Evo tih smjernica i toga prosvjeda naših pastira, koje su za sve hrvatske katolike zapovijed, po kojoj se moraju ravnati:

"Obzirom na novinske vijesti da će u narednome zasjedanju Narodne skupštine biti donesen zakon za narodne osnovne škole uzeta je u raspravu predstavka koju je dana 20. kolovoza 1924. Biskupska konferencija iz plenarnih sjednica odaslala Ministarstvu prosvjete u Beograd. Zaključeno je da se već sada ima upozoriti katolička javnost na važnost toga zakona. Episkopat poziva svećenstvo i narod da od svih poslanika, koje su u Narodnu skupštinu izabrali, traže da porade svome nergijom da se katoličko gledište u zakonu poštuje i da se posebnim člankom zajamči Crkvi pravo vjerske nastave. Napose se imaju u Zakonu o osnovnim školama provesti ova četiri temeljna načela:

1. Savezno s naredbom u čl. 16. Ustava ima se zakonom zajamčiti obvezatna vjerska nastava.

2. Cilj škole ima se označiti tako da utvrđuje religijska i s njima usko vezana moralna načela za život.

3. Da je vjerska nastava u svim školama podvržena vlasti i nadzoru Crkve.

4. Da se Katoličkoj crkvi zajamči pravo nesmetano osnivati vjerske škole. (Katolički List od 16. IV. 1925.)

Ove smjernice naših biskupa za sve su katolike zapovijed. Naša je dužnost da posvuda narod uputimo o stajalištu naših biskupa i da ga podučimo poglavito o pravu i d u ž n o s t i roditelja da djecu šalju u katoličke škole. Kao nacrti za predavanja i za propagandu mogu poslužiti misli što smo ih iznijeli u rubrici "Vječni Rim". (Za Vjeru i Dom 5. i 6. broj) i koje smo i posebno tiskali.

Dr. I. M.

---

 

[1] Vidi također neke dokumente u knjizi Fr. A. M. Micheletti, Summula Theologiae pastoralis iuxta recentiora Apostolicae Sedis documenta legesque digesta... Herder 1912.; p. 395.-406.)

[2] Vidi porazne katastrofe bezvjerskoga odgoja u Americi (Za Vjeru i Dom, svibanj 1925., str. 119.)

[3] U uvjetima kada se u katoličke škole smiju primati inovjerci vidi S. C. Officii 1. VI. 1886. - Cfr. eiusd. 24. XI. 1825., 8. III. 1882., 11. VI. 1866., 6. XII. 1899. - Micheletti, p. 403.

[4] Evo stroge odredbe koju je nedavno izdao msgr. Ruch, biskup u Strasburgu:

"Uzevši u obzir da je već posve javna stvar da se u školi u Brinkheimu katolička vjera već više puta pred djecom za vrijeme školske godine teško napala:

Uzevši u obzir kanone 1372, 1374 i 1381 koji zapovijedaju katoličkim roditeljima da ne dopuste da se štogod naučava njihovoj djeci što bi bilo protivno njihovoj vjeri i da ne šalju svoju milu djecu u škole gdje njihovoj vjeri prijeti opasnost izopačenja;

Nakon što smo sazvali ime Božje:

Pošto smo zrelo razmislili i posavjetovali se sa svojim savjetom; mi smo zapovjedili i zapovijedamo slijedeće:

Pogl. 1. - Javna je škola u Bringheimu danas jedna ustanova u kojoj djeci prijeti opasnost da se njihova vjera izopači.

Pogl. 2. - Svaki katolički otac i svaka katolička majka obitelji, koji bi poslali svoju djecu u tu istu školu, ne mogu dobiti odrješenje na ispovijedi niti pristupiti stolu Gospodnjem.

U Strasburgu, 18. aprila 1925.
Biskup RUCH (Croix od 21. IV. 25.)

[5] Vidi Synodus dioecesana Banialucensis Prima 1925