FRANJEVAČKI VIJESNIK
Zagreb, rujan 1928., god. XXXV., br. 9, str. 271-274
TJELESNO SAVRŠENSTVO UVJET JE DUŠEVNOGA SAVRŠENSTVA
Kada promotrimo čovjeka, odmah opažamo da se on ne sastoji samo od duše ili samo od tijela, već u njemu tijelo i duša skupa tvore jednu jedinstvenu cjelinu. "Čovjek nije samo tijelo ili samo duša, već se sastoji iz duše i tijela." (Sv. Augustin, De civ. Dei, 13, 24).[1]
Ova veza tijela i duše nije slučajna, već je to veza koju kršćanska filozofija naziva supstancijalnom. To je na zemlji jedan nerazrješiv brak i to takav da duša ljudskome tijelu daje njezin život. Zato katolička Crkva i naučava da je duša forma (t. j. unutarnji princip) tijela. Tu je nauku 1311. godine definirao sâm koncil u Vienni: "Tko bi ustvrdio da umna ili intelektivna duša nije forma ljudskoga tijela per se i esencijalno, taj se ima smatrati heretikom".
Iza ovoga dalje slijedi da se duša nalazi u cijelome tijelu. Stoga se kaže da je duša u cijelomu tijelu definitive, to jest ona je po svomu bivstvovanju na svim pojedinim mjestima tijela.
Ako sada usporedimo dušu s tijelom, zdrav razum nam kaže da je tijelo stvoreno radi duše, a ne duša radi tijela. Po svome tijelu čovjek se skoro ni ne razlikuje od životinje, ali kod čovjeka ima nešto više nego u životinje, a to je duša. Jer je niže stvoreno radi višega, slijedi da je Bog stvorio tijelo da služi duši. Sveti Toma to na ovaj način kratko, ali vrlo jezgrovito izriče: "Bliži je cilj ljudskoga tijela umna duša i njena djelatnost: materija (t. j. tijelo) je poradi forme (t. j. poradi duše, toga unutarnjeg životnog principa), a sredstva (tijelo) radi djelatnosti vršitelja (duše): kažem dakle, da je Bog sazdao ljudsko tijelo u najboljem skladu kako bi bilo prikladno takvoj formi (duši) i takvim djelatnostima. (I. 91, 3, c).
Ljudsko tijelo po sebi je tako savršeno da je ono najbolje oruđe duše. Anđeli su čisti duhovi i neposredno gledaju Boga. Ljudska duša razlikuje se od anđeoskih jer je ona u nižemu redu i ne može neposredno gledati Boga, spoznati istinu. Ljudska duša je tako stvorena da istinu poznaje tek posredno. Ako npr. uzmete novorođeno dijete, njegova duša je posve čista; to dijete ništa ne zna. Tek kroz njegove osjete ono stječe razna iskustva: vidi majku, gleda boje, kuša hranu, čuje glasove i tek po ovim osjetima čovjek dolazi do spoznavanja istine (Anđeli, sve to što čovjek spoznaje preko osjetila, gledaju izravno u Bogu). Zato i kršćanska filozofija kaže: "Ništa nije u umu, što nije bilo u osjetima". Sveti Toma to vrlo jasno tumači: "Duša, koja spoznaje, zauzima prema redu naravi najniži red među duhovnim supstancijama ukoliko po svojoj naravi nije obdarena poznavanjem istine, kao anđeli; već je potrebno da duša pomoću osjeta pobire tu spoznaju iz razdjeljivih stvari. Stoga je bilo potrebno da razumna duša ne posjeduje samo mogućnost spoznanja, već i mogućnost osjećanja; no djelatnost toga osjećanja nemoguća je bez tijela koje je sredstvo; stoga je bilo potrebno da se spoznajna duša spoji s takvim tijelom koje će biti prikladan organ za osjećanje. (I. 91, 3, 1.) Niže duševne supstancije (za razliku od anđela koji su više duševne supstancije), to jest ljudske duše imaju bivstvovanje srodno tijelu, ukoliko su one forme tjelesa. Prema tome, iz samoga načina kako ljudske duše bivstvuju slijedi da one iz tjelesa i po tjelesima dobivaju svoje spoznajno savršenstvo" (I. 55, 2, c.).
Prema tomu tijelo i tjelesni život su vrlo važni za duševni život. Na zemlji uopće nema duševnoga života bez tjelesnog. Naše tijelo je sredstvo našoj spoznaji; ono je pravo Stvoriteljevo remek-djelo. Djelatnost naših osjeta ne samo da ne smeta našoj spoznaji, već je upravo preduvjet svake spoznaje. Osjeti su nužna sredstva koja služe nematerijalnome životu naše duše; naši osjeti su kao otvoreni prozori koji gledaju u vanjski svijet: kroz njih ulaze slike, glasovi, osjeti svih mogućih vrsta; njih prerađuje naš duh na tajanstven način i po njima se diže do ideja, do vječnih načela. Kroz naše osjete ulazi u našu dušu divni sklad Božjih djela; on ulazi i dolazi u nama do onoga svetišta gdje iz njega lučimo Božja savršenstva, onoga Boga koji je sve to tako divno uredio. Mi tako spoznajemo Boga, ljubimo ga, blagoslivljamo, obožavamo. Da nije bilo našega tijela, naša duša ne bi mogla doći do spoznaje i Božje ljubavi.
Sav vidljivi svemir služi da se uzdržava naše tijelo, on je u neku ruku prošireno ljudsko tijelo; naše tijelo ima zadatak da duša po njemu spozna Boga i njegovu volju te vršeći je, postigne vječno blaženstvo. Katolik prema tome ne smije zanemariti svoje tijelo, jer mu je dano od Boga da po njemu postigne svoju konačnu svrhu.
Štoviše, kršćanska filozofija ide još za jedan korak dalje i kaže da su ljudi savršenijega tjelesnog ustroja također i savršenije duševnosti: "Radi toga, kaže sv. Toma, čovjek među svim životinjama ima najbolju osjetnost (tactus); i među samim ljudima, oni koji su bolje osjetnosti, boljega su uma. Znak toga je što vidimo da oni, koji su savršene osjetnosti, posjeduju i velike duševne sposobnosti (I. 76, 5, c). [2]
Da ovu misao uzmognemo bolje razumjeti, zamislimo si čovjeka slijepa od rođenja. Time što mu manjka jedno osjetilo, njegova je duša u neku ruku okljaštrena: postoji sav vidljivi svijet, to divno Božje djelo koje taj slijepac ne poznaje ili slabo poznaje; ovaj čovjek zbog toga manjka može tek nesavršeno obaviti jednu duševnu djelatnost. Isto tako, ako je moje oko ili koje drugo osjetilo slabije, ne mogu tako dobro spoznati Božji svijet, kao kad mi je ono savršeno razvijeno. Nije dakle čudo što kršćanska filozofija tvrdi da je tjelesno savršenstvo važno za duševno savršenstvo i kako je po tomu važno vlastitim nastojanjem doći do što većega tjelesnog savršenstva te time omogućimo duhu da i ovaj postane što savršeniji.
Već iz ovoga posve jednostavnog slijeda misli proizlazi kako kršćanstvo ne samo da nije neprijatelj ljudskoga tijela, već ono naprotiv naglašava da je poradi supstancijalne veze koja povezuje tijelo s dušom, od vrlo velike važnosti da tjelesne sposobnosti što više usavršimo. Kada one budu savršene, duša može bolje spoznavati Božja savršenstva, a tijelo može pokornije služiti duši u izvođenju njezinih nauma. Tako i po tijelu ljudska duša postiže cilj radi kojega je stvorena - vječno blaženstvo - i stoga je razborita briga za tjelesno usavršavanje - tjelesni odgoj - dužnost svakoga kršćanina. To ističe njemački i austrijski episkopat u svojim "Ćudorednim smjernicama". "Zdrava briga za tijelo, ne samo da se da složiti s naukom kršćanstva, već je upravo d u ž n o s t (sondern ist geradezu geboten" (I.).
[1] Homo non est corpus solum vel anima sola, sed qui ex anima constat et corpore.
[2] Et propter hoc
homo inter omnia animalia melioris est tactus; et inter ipsos homines, qui
sunt melioris tactus, sunt melioris intellectus. Cuius signum est, quos
molles carne bene aptos mente videmus.