|
Borba za čistoću u nemoralnom okruženju U Vojnoj akademiji - Bečko Novo Mjesto, jesen 1914.g.
Nakon završene gimnazije i položene mature Ivan, po želji roditelja, polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Kako nije imao poziva za vojničko zvanje, ostaje ondje samo tri mjeseca, do Božića 1914. Boraveći u akademiji, upoznao je svu moralnu pokvarenost tamošnjeg društva i svoje okoline. Bili su to pravi stresovi za čestitog, nepokvarenog mladića kao što je bio Ivan. Sve te dramatične momente i susrete, te svoju borbu za očuvanje svoje moralne čistoće, Ivan opisuje u svome dnevniku.
Život nije uživanje nego žrtva Bečko Novo Mjesto, 21. IX. 1914. 17 g. 9 mj. Već sam u životu skok učinio. Budući da sam stupio u Vojnu akademiju, znači da moram postati dobar vojnik. No sa mnom je to sasvim drukčije. Volju za vojništvo nisam nikada imao, ali da olakšam život roditeljima, stupio sam ovamo… Vojnik sam rado, ali ovdje nisu pravi vojnici. Ideal njima nije nikakva nedostižna stvar, nego život za cara. Da car radi krivo, oni bi bili njegovo oruđe, njima ideal nije Bog. Uopće oni religiju preziru i to je naravna stvar, jer je oni ne poznaju… ne misle na prolaznost, na Stvoritelja tih krasnih prirodnih zakona. Već sam mnogo pisao i neke karte su ispunjene mržnjom k ovome. I ja sada vidim užasnu stranu ovoga, ali zagristi u sve neću. Vjera moja izgleda da je slaba, misao no ono lijepo, uopće religiozni život kao da umire. To je zato što nemam društva, s kim da se o višim stvarima zabavljam. Ispovijed koju bih toliko želio, kao ni Pričest ovdje ne mogu primiti… Jedan se akademičar ubio. Nije čudo da se samo jedan ubio. Njima je ideal biti vojnik, zašto, kako, o tome se ne misli. Kad taj ideal iščezne, ne znajući što je svrha životu neće više da živi. Život nije uživanje, nego žrtva.
Vojna akademija - ognjište nemorala i propasti Austrije Bečko Novo Mjesto, 15. X. 1914. 17 g. i 10 mj. U najuzvišenijim časovima najbolje izbija niskost ljudi. Bio je "Ausmusterung" (polaganje prisege). Oficiri se zakleli da će sve svoje žrtvovati Bogu, caru i domovini, a svi se kolege napiše kao životinje. Tu se psuje Bog na hrvatskom, govore se svinjarije, bljuje se i pljuje po podovima. Nekoliko ih sjedi na podu i iz boce loču šampanjac. Da, to su oni isti, koji su mi se jučer rugali što latinski učim, što težim za nematerijalnim. No kako je ovdje, ne mogu sve opisati. Da sam mogao redovito voditi dnevnik, vidjelo bi se kako sam u početku trpio i plakao zbog ove pokvarenosti. Najveće zlo je nonšalansa (nemar). Da se iz svojih zala iskopaju, ja bih ih tjerao da neumorno rade. Rad je potreban… Ovdje postoji samo zlo. Ognjište je nemorala i propasti Austrije. Ne držim da će se ljudi popraviti. Da se makar plemenito uzdrži ono što još sada vrijedi, valjalo bi stvoriti snažne i jake klerikalne organizacije. Bez njih nema ništa.
Pokvarenost će iz gradova ući u sela i zbogom, Hrvatska! Bečko Novo Mjesto, 24. X. 1914. 17 g. i 10 mj. Evo me u zatvoru. Baš me je neki kapetan izgrdio što sam mu rekao da je dozvoljeno ovdje jezike učiti i on mi je uzeo Dim, Lohengrine i Brunetijera, što sam ponio da ovdje čitam. No svejedno, opet sam ga nasamario, jer u hlačama imam "Die Kunst zu beten" (Umijeće moljenja) i čokolada. Tim se baviti nije mnogo ni dva dana. Moliti se i sjediniti s Bogom, to je djelo čitavog života… Jedino se rastužim i teško mi bude kada uvidim da nešto zlo učinim. Netko me ljuti i ljuti, a ja u ljutnji za njim bacim stolicu i sam ne znam kako to, nazovem ga svinjom. – Bože, daj da se tako što ne dogodi. Onda sam jednom slagao - i to se neće, ne, ne smije nikada dogoditi…Bilo je i mnogih drugih stvari i osjećam da bih trebao otići na ispovijed, da težinu grijeha saspem i želja, vruća želja me vuče Onome koji je tako dobar i pravedan, tako mio, i da ga blagujem… Ali da, u vojsci sam. Što je vojska? Ona treba da je nosilac patriotizma!? Svakako ne onoga koji svoje strasti ne može pobijediti! Mila moja i muška Austrija: ako i nadalje takvi budu bili nosioci patriotizma, mi idemo stopama Rimljana... A što mi radi moja mila Hrvatska? Žalibože gledam, gledam. Svjetska povijest ne uči da pesimistički gledam iako u svjetskoj povijesti vidim samo jedan religiozni borbeni motiv: Borba za pravednost i istinu. Borba za i protiv Boga, borba zlog i dobrog elementa, kako mitologije kažu. Narod Hrvatske, te Bosne, još je nepokvaren. Nadamo se o njemu najboljemu. Dobri i pošteni ljudi. Folklor mu je lijep. Narodne pjesme prve su na svijetu. Ali gradovi Hrvatske i Bosne pokvareni su strašno. Iz Europe mnogo zla dolazi. Dapače, hrvatska narodna umjetnost se zaražava erotičnim, bolesnim, modernim strujama ……. Pokvarenost će iz gradova ući u sela i zbogom, Hrvatska. Ne, u crven-bijeli-plavi ako upletemo gorući križ koji će sve zlo uništiti, a dobro rasvijetliti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti. Daj Bože…
Ljudi za koje su djevojke samo živine Bečko Novo Mjesto, 7. XII. 1914. 18.g Dosta sam u misli druge prorešetao i dosta dugo sam živio umišljen, da sam ja ovdje jedini dobar, dočim sam se spram njih ponašao dosta egoistično. Ako sam štogod dobio od kuće, sakrio sam da oni ne bi iskali. Jučer sam bio u Beču… Sastao sam se s Hrvatskašima (članovima katoličkoga studentskog društva "Hrvatska" u Beču) i shvatio onu vezu koja sve njih veže. Milota je doći iz društva u kome se samo uživljuje u erotično, živi samo za erotično, među ljude, muške i ženske, koji rade samo za jednu misao i koji žive pošteno i plemenito. Da, ne treba da govorim o veličini i ljepoti kršćanskog života… Sviralo se na tamburice i pjevalo. Jedna divna gospojica, kestenjaste kose u zelenkasto-modroj bluzi, blijeda lica, sjedjela je nasuprot meni. Uistinu bila je lijepa. Duševna ljepota djevičanstvena ponosa, blagost, izbijala je iz svakog pogleda. Bože, kako to da sam ovdje (u Vojnoj akademiji) među ljudima bez srca, za koje su djevojke samo živine.
Mirni rad, odgoj samog sebe, geslo je čovjeka Bečko Novo Mjesto, 8. XII. 1914. 18. g. Danas je Bezgrješno Začeće. Bio sam ujutro u crkvi… Bezobraznost spram svećenika je velika (od strane pitomaca akademije). Kad on čita Evanđelje, kašljuca se i galami, a on je prisiljen da prekine čitanje, dok se smire… Poslije mise otišao sam u grad optičaru i naručio jedne naočale. Užasno su mi slabe oči. Astigmatizam desnoga je tako velik, da se ni s mojim sadašnjim naočalama slike ne pokrivaju….. Opazio sam da se manje griješi kad je više posla. Pjevao bih himne radu, tjelesnom i mehaničkom radu, jer se na zlo ne misli; ali se ni na vječnost ne misli. Naš sav rad mora da je Faustovsko usavršavanje, težnja za spoznajom. Ono malo što mehanički radimo mora biti sredstvo k usavršavajućem radu… Učeći tehničke znanosti, moram se diviti veličini Stvoritelja, koji je izveo tako divne zakone, a ne samo učiti ono što ćemo upotrijebiti da mile nam i nepokvarene narode koji će svijet preporoditi, na milijune ubijamo. Ratu tom su krivi tirani, koji ugnjetavaju narode, koji vjeru ugnjetavaju, i čovjek bi postao nihilist da ne zna da je toliko milijuna inteligencije isti takav tiranin, egoist kojemu je "ja" sve, a drugi ništa. Poradi toga je mirni rad, odgoj samog sebe, geslo čovjeka. Danas je slobodan dan. Mnogi su otišli u bludilište…
Prvi poljubac, zlatno smeđe kose…. Bečko Novo Mjesto, 11. XII. 1914. 18 g. Srce je moje uzburkano čuvstvima. Uspomena na Gretu… - Prvi ples, prvi sastanak. Naše šale i sve slično. Šetnja po brdima i čitanje Schillera. Večera u njihovoj kući, scena kod pijanina, prvi poljubac, zlatno-smeđe kose... Ono što bijaše gadno - prošlo je. Jedina je uspomena koja živi; ona šesnaestogodišnja i ja toliko. Da, 18. ovog mjeseca bit će joj osamnaest godina. I ja sam dio njenoj smrti pridonio. Bio sam životinja. To će biti i dublji uzrok što se je otrovala. Poradi zlog odgoja, te poradi toga što u njoj viđahu samo životinju, dočim je u nje bilo mnogo i mnogo lijepih svojstava i mnogo inteligencije. Iznenađivala me je svojim poznavanjem povijesti i književnosti. Kadno je jednom došla u Banja Luku, sastali smo se pred Božićevom kućom. Bio je i Pajić. Upravo mi reče da je pročitala "Frühlingsfluten". Čini mi se, to je bio zadnji naš razgovor. Smrt - grozna smrt - ju je odnijela. Svevišnji, veliki Bože, molim Te, daj da grešnica, koja je dosta trpjela na ovome svijetu, koja je žrtva pokvarenosti društva, vidi bar djeličak Tvoje ljepote i nek nije za nju gubitak nade. Da, pisat ću njenim roditeljima i njenoj dobroj, zloj materi. Žena, koja ima "esprit-a", kako je neki gospodin o njoj rekao, ali žena bez moralne podloge. Lijepa je negda bila, a i sada je, ne pravi si kućnih briga, iako teško bolesna, svejedno je sve uvijek vesela. Da, ona je poglavito kriva smrti i videći njena užasno zla svojstva, sve me uvijek nešto njoj vuče; poklonio bih joj se, poljubio bi joj ruku. Gretina je mama. Ona je svoju kćerku još najbolje poznavala. A otac? Germanski div, ali slabić. Žena od njega radi što hoće. Više on trpi i utjehu - kako sam čuo - nalazi u vinu. Da, kadno sam na ekskurziji 1913. prošao kroz Travnik, htio sam baciti kapu u njihovu bašču. Da, Grete više nije bilo. Spavao sam u kupeu. Najednom rekoše: Teschnerovi su vani. Spavajući izletim van i vidim Gretine roditelje prvi put iza njene smrti u društvu. Mama je njena nabrala poljskoga cvijeća za njen grob. Laku noć, Gretice.
Pričali su čitavo vrijeme o cijeni ove i one ženske… Bečko Novo Mjesto, 13. XII. 1914. 18 g. Sjećam se na prve dane ovdje. Bilo mi je jako teško. Sjedeći s onima iz drugog tečaja kod jednog stola bio sam prinuđen slušati stvari koje si nikad nisam ni mislio. Razbacivajući se kruhom, pričali su čitavo vrijeme o cijeni ove i one ženske, o strašnim svinjarijama. S nekom strašnom ljutinom otišao sam od stola, plakao sam što sam prisiljen živjeti u takvom društvu. Pod takovim dojmom pisao sam kući i prijateljima očajna pisma. Da, privikao sam se na sve to. Više me ne bode toliko kad čujem gdje se psuje Bog, kad se govore svinjarije: iako me strašno uzruja, to ipak o svemu razborito sudim i mislim si što je uzrok ovom zlu. Odgoj… Karakterističnu pjesmu sam čuo: On nju zavede, pa pjeva: "Du bleibst eine Hure, nur ich bleib' ein Mann." (Ti ostaješ pokvarenica, samo je ostajem čovjek.) Dakle muški ima privilegij da bude razbludan, a žena ne. Žena je dakle životinja? Tako je to žalibože u svijetu…
Venera, Diana, Marija Bečko Novo Mjesto, 13. XII. 1914. 18 g. Venera je ideal zemaljske ljepote. Ona je ljepota, koju je priroda rodila (iz pjene). Marija posjeduje taj ideal prirodne ljepote. No Venera je moralni izrod. Stari grčki duh – ono što u njemu teži - htjelo je nešto moralno čisto: To je Diana. Diana je ideal morala. Marija ima ova svojstva. Marija ima razum. Palas Atene. Iz ovog se već vidi da je ona iskra u čovjeku, koja dokumentira bivstvo jedne Istine. Grčka mitologija je kaos kontrasta; ona ne može zbog toga biti vjera. Oni su možda osjetili u sebi sve ono pravo - Istinu - no nisu znali uočiti njenu jedinstvenost, nerazdjeljivost. Ostalo je sve ono što bijaše dobro, ono upravo što se slaže s jedinstvenim kršćanskim nazorima. No u kršćanstvu je to nešto nerazdjeljivo: Ljepota, Istina, Dobrota to se ne da razdijeliti i sve što je od toga bilo kod pogana, slavimo.
Majko, označi mi pravi put! Bečko Novo Mjesto, 14. XII. 1914. 18 g. Majko moja dobra, najveća, molim Te, napuni moju dušu lijepim osjećajima i plemenitim mislima, uvijek mi označi pravi put, pa makar mi i bilo teško slijediti ga.
15. XII. 1914. 18 g. Da, Č. i P. bijahu jučer kano životinje pijani. Ostali bijahu u bludilištu i pričahu o raznim tamošnjim životinjama užasne stvari…
Razderao sam je! Rođendan, 16. XII. 1914. 18 g. Jučer mi htjede jedan nataknuti na nos pre... Danas mi donesoše sliku jednoga golog akademičara, koju je imala neka kelnerica. Razderao sam je. Nazvaše me popom. Noćas su četiri akademičara slavila s bludnicama orgije. Prvi je ležao 6 mjeseci zbog teške spolne bolesti u bolnici. Drugi je u jednu takvu "zaljubljen" (tako bar veli). Te životinje zarađuju samo time. Samo fakta nabrajam. Konsekvencije više ne vučem. Europa ili bludnica… Jutros je bila vježba, a po podne ples. Osobito volim plesati. Ritam je tako lijep. Latinski sam dosta radio. Od kuće još nije prispjela čestitka. Jedini Ante piše: "Čestitam ti budući rođendan". Slučajno je baš na rođendan prispjelo…
Uvijek vidim sliku Madone s djetetom Bečko Novo Mjesto, 19. XII. 1914. 18 g. Da, jučer je imala rođendan (Greta). Bilo bi joj osamnaest godina. Djevojka u sjaju ljepote. Mir prahu njenu! Ako Bog da, skoro će biti kraj animalnom životu. Da, kad čujem da se gadno govori, kad se u moju dušu hoće uvući gadne slike, uvijek nepromijenjeno vidim sliku Madone s djetetom, onaj lijepi majestetični i blagi izraz, ono usredotočenje svega uzvišenog.
Molim Svevišnjega da mi pokazuje put k Čistoći, svemu Najvišemu i Vječnomu! Bečko Novo Mjesto, 22. XII. 1914. 18 g. Zaključujem dnevnik u akademiji. Slušao sam što su djeca radila i što još rade u nižoj realci. Rade užasne stvari. Roditelji čine zločin, ako djecu od sebe u takve škole daju, gdje učitelj samo predaje i kad iz razreda izađe zaboravi da je još učitelj. To je upravo strašno. Pepino me je osobito zavolio. Mnogo se je mučio i propatio, dok se je iskristalizirao iz blata u kojem je doduše i on; još nema one dubine koja promatra sve sa svoga stajališta. Svom dušom se zanima za egipatsku povijest, znade hijeroglife i želi postati egiptologom… Osobito je čuvstven… Makar je jedan uvidio veličinu ideje za kojom težimo. Iako on još ne zna da je to samo katolicizam, polako će već uvidjeti. Bilo mu je - a i meni - drago, kad je mogao iskazati nekome svoje osjećaje… Obećao sam mu da ćemo se dopisivati. Dnevnik završavam i nadam se - molim Svevišnjega, koji je odredio put suncu i zvijezdama, smjer svakoj stabljici i zadaću svakom mravu - da i meni odsada pokazuje put k Čistoći, Velikoj umjetnosti, svemu Najvišemu i Vječnom. Neka se opet i opet probudi Faust, koji je ovdje kano zaspao. Brige, teške brige. Hoću li još na Badnjak biti kod milih roditelja? Najljepša svečanost, najljepše uspomene se bude u djetetu kod borovog mirisa i svijeća. Bog.
|