Život je lijepa i velika tajna

Nastavak studija u Beču, jesen 1915; - priprema za vojsku, zima 1916.

Nakon ljetnih praznika 1915., provedenih kod roditelja u Banjoj Luci, Ivan u jesen nastavlja studij u Beču. U međuvremenu je pozvan u vojsku i pod konac 1915. vraća se u Banju Luku, gdje očekuje polazak u vojsku koncem veljače 1916. I u tom periodu Ivan još uvijek razmišlja o problemima ljubavi. U duhovnom životu načinio je važan korak: za blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije 8. XII. 1915. položio je zavjet čistoće do ženidbe. Vrijedna je pohvale njegova borba i nastojanje za očuvanje moralne čistoće. No time napasti i problemi na području osjećanja ljubavi i njezina tjelesnog vida neće prestati. Ivan će ih ipak uspješnije nadvladavati. Ivan završava taj period svoga života znakovitim  riječima zapisanim na kraju dnevnika prije odlaska u vojsku : Čistoća i vječno čistoća treba da je geslo!

Ljudsko tijelo - najljepši cvijet i ures prirode

Beč, 23. XI. 1915 18. g. i 11 mj.  

Čovjek bi pomahnitao gledajući krasne aktove Tiziana. Neka žalost se uvuče u srce, kad se gledaju ta krasna, lijepa, gola ljudska tijela, koja su tijesno srasla s prirodom, koja su najljepši cvijet i ures prirode. Ako li koga spopadne samo ikakva gadna misao, mora mu se reći da je on pokvaren, a ne slika. Ne, Bože, ljudsko tijelo je kao neka vanjska slika duše. Kao što je svijet kano ideja Božanstva, umjetničko djelo, jedan svijet umjetnika, tako isto i vanjština čovjeka odgovara toj nutarnjoj harmoniji. "I Bog stvori čovjeka, na sliku i priliku svoju". Magnificat Dominus! (Neka se veliča Gospodin).

Ne može se izreći što se osjeća kad se On s nama sjedini

Beč, 24. XI. 1915. 18 g. i 11 mj.

Na kultiviranju svoje duše u zadnje sam vrijeme nešto intenzivnije radio. "De Imitatione Christi" (Nasljeduj Krista) čitam i razmišljam. Velika je knjiga, puna mistike koja meni i treba. Čovjek vidi u svakom času kako je malen, a kako je velik Onaj koji je umro za nas; koji Kruh - Bože, samoga Sebe daje, svu onu veličinu, onu Ljubav.  Ne može se izreći što se osjeća kad se On s nama sjedini; ne, želja za još više i više, za Kristom cijelim, za Svjetlom vječnim, za Bogom Stvoriteljem, za kojim srce snažno, eruptivno teži. Da, i svakog časa čovjek podlegne jednom mišlju; jednim pogledom, jednim ništa, i opet svagdje teži i usuđuje se tražiti ono što sluti da je kao iza nekoga zastora u duši čovječjoj, što katkad baci svoju zraku i svrhunaravnim sjajem rasvijetli stanovitu stranu nutrine. To bi htio čovjek u svoj veličini, htio bi biti netijelo, i spojen s tim Sjajem.

Odakle je ljubav?

Beč, 24. XI. 1915. 18 g. i 11 mj.

Pročitao sam Björnsonovu seosku novelu Synnöve Solbakken. Zgodna stvar. Hvalospjev je seoskoj ljubavi. Kad glavna junakinja na brdu pjeva čuvajući stado, pričinja se da čujemo pjesmu slavuja, koja se ori u šumi, koja sada jasnije sad slabije odzvanja, miješajući veselje s boli i čežnjom ljubavnika. I ori se ta tužna pjesma kroz šumu, ta pjesma ljubavi.

  Opet bi čovjek zapitao što je ljubav. Jedan aksiom koji pokreće život, prirodu i nas ljude i najbolje bi možda bilo ne gubiti se u spekulacijama. Providnost je tako naredila, i mi joj se moramo pokoriti, ne smijemo bazarovski u sebi zatajiti čežnju za ženom koja je u našemu srcu. Doduše, kada odem u plesnu dvoranu, gledam kako su se tu muški i ženski našli i ni jedan ne će jamačno priznati da ga je protivni spol ovamo privukao, nego će reći da je došao da se rastrese. Plešu, riječima se igraju i draže; prava ljubavna igra vrabaca i slavuja. Promatrajući to, čudim se što je to ljubav, odakle je to, pa zar se i ja tome pokoravam, pa si kažem ne, promatram sa strane ovu igru ljubavi. No, dotle je i u meni želja za ljubavlju; ne samo transcendentalnom nego i za običnom ljudskom, želja za razumijevanjem, za toplim čuvstvima. Mnogo puta se sjećam Dulke - Bože moj, Greta je kano već i zaboravljena! - i sam si moram priznati, da bi se mogao u nju zacopati. Istina, ona je daleko, iz njene duše se je iskristaliziralo u mojoj uspomeni samo vječno - žensko, pa je to jamačno uzrok zašto toliko na nju mislim.

Ženski je element u mojem životu odigrao ulogu - zavjet čistoće

Banja Luka, 12. XII. 1915.  19 g.

Baš je čudan dan. Noćas sam žalosno snivao o Anti, a sada sam opet vidio Gretinu sliku - možda drugi put iza njene smrti. Bože, Bože moj, strašno. Greta, mila, draga Greta. Kad sam vidio one oči, mile i blage, onu spuštenu glavu, kose, ah, koje sam toliko puta gladio, sjetim se da bih joj morao ostati uvijek vjeran; da bi mi ona kroz cijeli život imala biti idol, koji bi ja opjevavao. I svaki čovjek si ima naći taj idol. Izgleda da je to za me otkrivenje: izmiren sam možda zauvijek s prirodom. Ženski je element u mojem životu odigrao ulogu koju mora. Sa ženskima više ovdje nema posla. Zaljubljivati se neću; moglo bi se izroditi u sjetilnost. Ostale ženske neka igraju u mome životu ulogu muškog, osobito finog muškog prijatelja. No, strašno mi je kad pomislim da ću se uvijek morati kretati u društvu punom sjetilnosti.

Neki dan sam zavjetovao Bl. Djevici čistoću sve do ženidbe; možda će to trajati i do smrti.

   Lahku noć, Gretice. Vergiss mein nicht (ne zaboravi me).

Banja Luka,  18. XII. 1915.  19 g.  

Kako se čovjek mijenja... Čitao sam neke listove iz lanjskog dnevnika i mogu lijepo prosuditi duševni napredak na nekim poljima. No na nekim sam zaostao… Danas bi bilo Greti 19 godina. Djevojka...

Sav je život lijepa i velika tajna

Banja Luka,  27. XII. 1915.   19 g.

Kad bih se sastao s kakvim bezvjercem, ne bih mu znao reći što je Euharistija, ne bih mu znao dokazati što osjećam. Dapače, kad sam gdjegod u vedroj, svijetloj, sunčanoj prirodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, čudno mi je, kano da je to bio neki san, tajanstven čudan lijep san, neki osjećaj, neka atmosfera, koju sada nemam, a kad sam u tome osjećaju zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče, molitva vuče drugu, želja, čežnje, neprestana težnja, da upravo treba naprezanja da se prestane osjećati težiti onamo. - Sav je život lijepa i velika tajna.

Banja Luka, 4. I. 1916.  19 g. 1 mj.

Zvijezdice, mile zvijezdice, što ste se tako lijepo prosule po nebu, skoro sam i zaboravio da vi postojite: vi svjetovi, bezdani, neizmjernosti. Kako čovjek brzo zaboravi na vječnost. Noć je pravi dan: istom onda može pravo tražiti Njega.

Opet tražim žensko društvo

 Banja Luka, 7. I. 1916.  19 g. 1 mj.

   Dobro znam da je ljubav prirodni zakon, jako vezan s finom sjetilnošću i svejedno opet tražim žensko društvo; delikatne razgovore vodim s Vlašićevom (sjećam je jučerašnjeg plesa, kažem joj da se udaje pa će proći lupanje srca i dr.).  Gledam, skoro bih rekao koketiram s Oberhoferovom; (strašno mi je kod te riječi, prati je izraz koji kaže da je smatram za nešto drugo nego što sam ja, smatram je valjda skoro za životinju, jer tu jamačno nema ništa duševnoga, a odnošaj muža i žene morao bi biti duševan!) O, nesretna priroda. Sam se sebi rugam kad pomislim da bih se mogao zacopati, a uostalom to je slabost, tražiti žensko društvo. No što je onda priroda? To je potrebno za uzdržavanje roda. Skoro bih rekao Jao, kad pomislim da sam životinja. No opet vlada Veliki Smisao svagdje u prirodi; pa to mora da je onda dobro. Ah, tko bi ga znao što je dobro. Strah je tu da čovjek ne upadne u duševnu plitkost, u sjetilnost, a onda je i slaboća grozna tražiti ženu. Zašto ona mene ne traži? Doduše možda to i čini prikriveno! Tako je. No svejedno: gledat ću koliko mognem - znam da neću uspjeti - da se othrvam tom nagonu ljubavi. Pa inače sam i sebi postao nevjeran. Držao sam da je žensko odigralo svoju ulogu u mom životu i mislio sam da će se ono vječno u meni iskristalizirati, a ja tražim novi živi ženski ideal. Preda mnom je slika Sikstine uvijek.

Da je Greta živa, čini mi se, ostavio bih cio svijet zbog nje

Banja Luka,  9. I. 1916.  19 g. 1 mj.

   Pogledao sam opet Gretinu sliku. Strašno mi je teško. Čini mi se, da je živa, ostavio bih cio svijet zbog nje. Čudna stvar je život. Tu nekako težim za ljubavlju, a opet znam da nju najviše volim i da uopće neću više moći nikada tako iskreno, djetinje ljubiti. Već sam izrovan idejama vjekova, koje kritiziraju svaki čin i mig. Svagdje je onaj veliki strah da bih mogao postati sjetilan. Nehotice uvijek čovjek osjeti svoju slabost; govori li o čemu god uzvišenom, s kakvom djevojkom, ne misleći, pridiže se sjetilnost. Strašno je. Ne bih ni smio izaći pred kakvu djevojku, sa strahom da se nehotice ne pojavi trunka ove tjelesnosti. Ta, to znači ponižavati je, a bome i sebe. Kada će čovjek biti tako jak, da bude naivan i iskren kao dijete?

Salijetaju me pitanja o bîti života i svijeta

Banja Luka, 14. I. 1916.  19 g. 1 mj.

Kod kuće mi je dobro. Gotovo nikada nije bilo toliko zadovoljstva, tolika suglasnost i veselje kao sada. Mama se uvijek smije i mene mazi. Tata ozbiljno čita, ali uvijek štogod lijepog progovori iz lista ili Doriana, kojega sada čita. Materijalno sjajno ide. Mogu reći ovdje je skoro idealna slika obiteljskog  života. Sve se bojim da ne će dugo trajati. Jednom nešto dođe, sve je prošlo, svatko ode svojim putem. Dođe smrt ili što drugo.

Doduše meni je već dosadno ovdje. Ta, nisam stroj. Sviram i čitam; a cilja pred sobom nikakva nemam. Nema dana, mogu reći sata, kad me ne salijetaju pitanja o biti života i svijeta i slično. Ja faktično čvrsto, bar dosta teoretski, bolje reći samoživo, vjerujem, no ipak se svemu čudim. Tu je vani aleja, pa sunce sja, pa iza toga svemir, i ja živim i ovaj, te onaj. Pa to uistinu jest.

Pa i zemlja se kreće, postoji rat, historija i to nije samo zamisao mašte; nego to sve opstoji, realno je. I uvijek se pitam što je to realno. Razum znade; no srce se uvijek iznenađuje. A onda kad se srce zaleti u mističke predjele, osjeća čarobnu žeđ, koja je to golemija, čim je bliža Izvoru, bolje reći slutnji Izvora; a kad se čovjek šeće, čudi se svemu tome. Tajna je život.

   K tome je još ona oholost, vražja nadutost u čovječjoj naravi. Sam sebi bih priznao grijehe, a kad mi drugi napomene, ja se ljutim umjesto da sam mu zahvalan. Onda ona težnja za religijskom reformom svijeta više je u meni neka težnja da se uzoholim. Može čovjek biti ponosan jer zna što je istina; no tu se uvijek pomišlja na trijumf i kako ću ja na kraju imati pravo; namjesto da se pokoravam Istini, koja je pobijedila. Poniziti se treba često i onda će istom čovjek biti na svom mjestu. Mnijenja ljudi valja prezirati u tim slučajevima.

Od poljubaca sam već silno daleko

Banja Luka, 19. I. 1916. 19 g. 1 mj.

Šetao sam s Viktom. Vodimo čudne razgovore, kano da smo na putu zaljubljenosti. Raditi mi se nije dalo i ne priznavajući sebi, išao sam je tražiti. Meni je to muka, malo mi se glupo čini voditi takve besmislene razgovore. Moglo bi se zalaziti u dušu, i proučavati čudnu psihu ženske. Ali kako će čovjek početi. Kad je uz nju, kano da je nečim opsjednut, sugeriran, pa govori samo u istom tonu i ma koliko se naprezao da udari ozbiljnijim tonom, ne može se ničemu dosjetiti. A onda je i ona vražja čežnja za poljupcima... Ja to uopće ne razumijem; ta to je sjetilnost. Dobro, uzmimo, da ja nju volim duševno, ali toga duševnog si u nje nisam ni najmanje svjestan. Poštena je, ali to je više odgojem dobila, nego iz filozofskog uvjerenja. Pa i inače je vrijedna. No i druge su takve. Moguće da baš na nju sada mislim, jer se nije nitko drugi našao prema kome bih isto osjećao. Prvi osjećaj prema Greti mora da je bio isti; samo što sam onda bio netaknut od kulture i jednostavno vukao konsekvencije te ljubavi. Ovdje ne mogu. Draga mi je, ali tko zna da ovo nije samo osjećaj, koji se bazira na prikritoj sjetilnoj podlozi. Da se je našao tko drugi, spram koga sam mogao biti tako slobodan, moguće bih isto osjećao. A onda od poljubaca sam već silno daleko; uopće, ne bih si nikad priznao da ljubim. Neće se moći ni razviti do ljubavi jer suviše cjepidlačarim i što se baš od ovog tjelesnog žacam; ljubav mora ergo (dakle) umrijeti.