Želim prodrijeti u misterij života

Na ratištu 1917.g.

            Ivan je na ratištu, u punom jeku borbi i raznih trpljenja što ga donosi život na fronti. Ipak uspijeva naći vremena za čitanje, razmišljanje i  vođenje dnevnika. Ostavio nam je dragocjene zapise iz tih dana u kojima je još više pročišćavao svoj pogled na život i svoj odnos prema njemu.

U smrtnoj opasnosti prepuštanje u Volju Božju

Zingarella, 12. VI. 1917. 20 g. i 6 mj.

Kroz san čujem pucanje i zvižduk topovskih taneta. Talijan započeo bubnjarsku vatru; granate eksplodiraju pokraj naših baraka. S momcima se došuljam do Komande i odatle se je dobro razabirala eksplozija zračnih topova koji su tresli zemljom. Silna galama, huka, buka, zvižduk, prasak. Svi mogući tonovi na kojima se je vrag u obijesti balansirao kao na kakvoj gumi.

Naši momci zapravo nisu fatalisti, oni se prepuštaju Božjoj Volji, jer vele, da će oni živjeti koliko im je on upisao, koliko se naime Njemu bude svidjelo. Tako i ja osjećam, pa me nije niti strah; samo se molim da mi grijehe oprosti.

Ova silna galama, eksplozija granata, mina, onda tišina i glasovi pušaka, u zraku, zvrka aeroplana, mrtvi i ranjenici, sve je to živa historija.

Iznad svega lebdi bijela velebna pojava Krista: Ja sam donio mač. Istom sada razumijem slikovitost ovih riječi: Ako me ne budete slijedili, ako budete mislili svi samo na se, otrgnut ćete se od moga Tijela i nastat će između vas nesloga, rat sa svim svojim strašnim fazama. "Ja donosim mač" uvijek mi zvuče njegove riječi. Lijek ovomu: Revenons à l'Eglise (vratimo se Crkvi).

Želim prodrijeti u misterij života - filozofija života me zanima

Zingarella, 17. VI. 1917. 20 g. i 6 mj.

    Polako gine mladenačko oduševljenje. Sve više padam na nivo obična, slaba čovjeka. Nekad sam mislio da ću naučiti nekoliko jezika, a sada ne znam ni toliko francuski koliko sam nekada znao. Uopće, sve one estetske i literarne misli kano da više ne egzistiraju; na površinu su stupila druga, etička pitanja. Filozofija života me najviše zanima; čitam Solovjeva (Duhovni temelji života), Sveto pismo, Pellica i hoću da prodrem u misterij života. Ah, Bože moj, kako ću u ovaj prodrijeti kada imam odviše slabu volju pa neprestano griješim, osobito u jelu.

Potresni prizori na fronti: «To je život, to je povijest!»

Zingarella, 20. VI. 1917. 20. g. i 6 mj.

    S uzvišenog mjesta - iznad Regimentskommande promatrao sam bubnjarsku vatru na Monte Zebio. Zemlja vrije, u cijeloj jednoj pruzi se dižu mlazovi dima, bijeli, tamno crni, crvenkasti, neprestano; na drugim mjestima šikne u vis taj mlaz. Onda koja granata doleti iza linije, zapraši i digne crni mlaz. Buka grozna… Od pucnjave mi prozori popucaše. Aeroplani, kao kakva mornarica dolazili su dostojanstveno u određenom redu. Iznad nas se raziđoše i bacaše bijele bombe. Jedna je pala kojih 100 koraka od nas, potresla zemlju i digla ogromni crni oblak dima. C'est la vie; c'est l'histoire (to je život, to je povijest).

Gledajući mrtve na fronti zaključuje: askeza je jedini pravi životni postupak

 Zingarella, 22. VI. 1917.   20 g. i 6 mj.

Gledao sam oko 10 mrtvaca što su poginuli kod ovih zadnjih bojeva. Leže pokriveni "zeltovima"; dobro se razaznaje da su trupla, nekoja bez noge, nekoja bez glave. Jednome je provirivala žuta noga, kojoj je koža poput pergamene izmežurana. Eto, to je život. Neću sentimentalizirati, jer je to slabost, ali je to najkruća zbilja koja dovikuje: Ne daj se, pobijedi smrt! Krist nad ovim lebdi: "Tko bude u me vjerovao, neće znati što je smrt". Askeza, promatranje života i rad jedino u tom smjeru, bez ikakvih koncesija "ovoj" zemlji, jedini je pravi životni postupak. A tko danas tako živi? Sve se to odigrava; a ljudi i ovdje instinktivno žive, kao i u pozadini. Kad zapuca, sakrivaju se u kavernu, a kada je prestala pucnjava, ogovara se koji se više bojao, koji je dulje bio u kaverni itd. Ni ja nisam bolji. Koliko li se razlikujemo od kršćana.

    Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu. Samo ga nisam dostojan, slab sam odviše da bih se i bez najmanje pomisli žrtvovao za Presv. Hostiju. Pravo veli Kempenac: uživati u Hostiji smo pripravni, a kad nam valja križ nositi u veselju, očajavamo.

Vrijednost dobrih knjiga koje se mogu uvijek čitati

Zingarella,  5. VII. 1917. 20 g. i 7 mj.

Jedino su one knjige velike, vječne, koje se mogu uvijek čitati. Čovjek koji živi i proživljuje traži velike duhove, koji shvaćaju ideju svijeta i života i nehotice ga svojim djelima tumače.  Zašto je Kempenac (autor knjige Nasljeduj Krista) tako dubok? Jer nam svaki momenat života tumači, svaki poriv u samome sebi poznaje. Solovjev je isto takav. On je jamačno među prvima koji dovodi u sklad pitanje o Bogu i prirodi, i pokazuje smisao ovoga odnosa. Čitajući ovo osjećam se kao oslobođen... 

Za nas zapadne kršćane je također i ovaj svijet neka mala domovina, jer je Bog u njoj i djeluje u njoj; samo što si toga još nismo posvema svjesni. No, dok se s vremenom Kraljevstvo Božje bude u našim srcima dizalo, shvatit ćemo sve dublje da se ono mora i u prirodi ostvariti, da se sva priroda mora preporoditi.

Iz istoga razloga volim Tolstoja, Dostojevskog, Turgenjeva. Oni vide svijet na poseban način i indirektno nam ga tumače. Radi toga je svaka umjetnost pedagoška, jer umjetnik prikazujući svoju temu i gledajući na nju na svoj način, nju nam tumači. Pomislim li na mnoga prikazivanja Krista, skoro u svakoj je slici izražen kršćanski nazor o svijetu…

Bože, prožmi moju prirodu atomima vječnosti!

Monte Rasta, 9. IX. 1917. - 20 g. i 9 mj.

Svete Euharistije nema. Živim ovdje kao poganin ili kakva zvijer. Kao da Agnus (Jaganjac) više nije u središtu kozmosa, kao da Ga uopće nema. Bože, Tješitelju, dođi da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako sličniji Tebi razumijem tijek bivovanja.

Za rum se brine moderna država, a sv. Euharistija je sporedna stvar. Gdje su vojni svećenici? Zašto napuštaju svoja stada upravo onda kada im je Bog najpreči?!

Kritika Goetheovog Fausta koji traži rješenje životne zagonetke

Monte Rasta, 17. IX. 1917. - 20 g. i 9 mj.

Strašnih li časova kada se Duh Sveti nekuda povuče, pa u nutrini zavlada tama. To su oni časovi u kojima Faust i moderno društvo očajava, jer je izgubilo savez s Praizvorom. Naravno da filozofija, pravo, medicina i teologija ne mogu biti same sebi svrha i ne dovode do Istine. A i "život" (Faust!) onakav instinktivan isto je bezuspješan trud. Zato se i Faust naposljetku približava Istini čineći dobra djela kao praktičan čovjek.

Predbacuje se Goetheu što je Faust izabrao praktično zvanje, ne nalazeći zadovoljstvo u umjetnosti. Psihološki bi to bilo nerazumljivo. Goethe nije došao do pojma Božanstva, bio je neke vrsti panteist. Kao takav se nije mogao zadovoljiti znanošću, jer u kakvom logičkom savezu je ona s Panteusom? Ili drugim riječima: Što je zadnji "Zašto" u pogledu na znanost? To panteist ne može odgovoriti. Da imitira prirodu, prozre ili shvati ovu?! Ali to još nije zadnji "Zašto" jer, kao što i Faust sam dokazuje, to samo sebi ne može biti svrha. Isto je tako i s umjetnošću. Zar može umjetnost sama sebi biti svrha? Zar jedan konsekventni slikar ne će baciti kist, pitajući se zašto slika, zašto hoće prikazivati neke ideje, možda i krv svoga nutarnjeg života. On ne može to raditi, jer to njemu godi. Napokon i ovaj samo užitak prestaje. Faust dakle logično nije mogao postati umjetnik, iako je njegova narav umjetnička, jer Goethe nije došao do Boga… Apsolutno zadovoljstvo je samo u Bogu i da se je Goethe još dalje razvijao i došao do Boga, onda bi Fausta usrećila umjetnost. Istom tada bi ona dobila onu pravu vrijednost; istom tada bi Faust razumio kamo trebaju smjerati filozofija, pravo, umjetnost: ad maximam Dei gloriam (na najveću Božju slavu). Da je Faust postao benediktinac, gdje se gaji hieratična (sveta) umjetnost, ili da je napokon postao dubok religiozan umjetnik ili tzv. "Kunstliebhaber" koji djeluju u svijetu, a uživa u umjetnosti, jer je ona neko predvorje k nebesima, gdje je sve izvanredno lijepo, Faust III. dio bi bio istom pravo rješenje koje bi čovjeka i literarno zadovoljilo.

Tužno sjećanje na prvu ljubav nakon  Gretine smrti

Monte Rasta, 5. X. 1917. 20 g. i 10 mj.

Draga Greta! Dan je kišovit. Ja sjedim u svojoj polutamnoj sobi. Obuhvaća me turobnost. Uzeo sam olovku i pokušao sam napisati Tvoje ime, koje već godinama nisam napisao. Greta Teschner! Što sve sadržava ovo ime: Koliko se uspomena koje paraju srce, veže na melodiju ovih riječi! Preda mnom se opet pojavljuje Tvoja plava kosa i Tvoje lice, tako puno života i zdravlja. Mi nismo znali što je to ljubav. Nikad nije ta riječ prešla preko naših ustiju. Ali kad sam nejasno saznao da si Ti teško bolesna, proveo sam noć u molitvi. Molio sam Boga da Te ostavi na životu, a drugog dana saznao sam da si već bila mrtva. Mrtva!  Tecite, suze, tecite u vječnost,  jadikuj, dušo, pecite oči - Gretica je mrtva. Ona leži na krevetu nepokretna. Moja zaručnica. Onda su je odnijeli na groblje. A kad sam nakon nekog vremena i ja došao onamo, našao sam na križu napisane tužne i strašne riječi: Greta Teschner. Mene još uvijek peku moje oči koje su pune suza. Sva se moja unutrašnjost uzdiže k Tebi, koja lebdiš iznad vidljivih svjetova. Sklad moje duše hoće da prijeđe u Tvoju. Tebe nema više ovdje, a približava se i moja starost. I moj će život proći i nestati. Nova pokoljenja dolaze i prolaze, i našoj ljubavi neće ovdje više biti spomena, kao da nikad nije ni postojala. Tako ja i dalje ovdje životarim. Gone me želje, potkapa me borba i nestalnost. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke?

Monte Rasta, 5. X. 1917. 20 g. i 10 mj.

Kad će konačno doći vrijeme kad neće više biti nikakve odvratnosti, nikakve noći i nikakvog grijeha? Kad će doći vrijeme vječne slave, vječnog osvjetljenja? Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke, koji se proteže iznad svih svjetova? Kada, kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju  nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus, Sanctus, Sanctus, obavijenom božanskim sjajem?  Kada će doći vrijeme da se neće morati jesti, kad se neće morati boriti za najmanje dobro djelo. Oj, Adame, nisi mislio što radiš. U našem je tijelu zakon sasvim drugačiji od onoga koji je u našoj duši. Sva je priroda pokvarena, sve je zlo i naša duša zapada u tamu. Kada ćemo sami sebe biti svjesni, kad će naša duša samu sebe razumjeti, kad će zbiljski oćutjeti svoj savez s Bogom? Apstinencija i Euharistija su putovi koji nas onamo vode. Post i Pričest, dvije oprečnosti. Post zadaje muku i lišava nas užitka, a Pričest nam daje neizmjerni užitak i pretvara naše tijelo u božansko tijelo.

Tko zna da li ću ostati živ?

Monte Rasta, 5. X. 1917. 20 g. i 10 mj.

    Čudni su putovi čovjeka. Tko zna da li ću ostati živ? Otići ćemo na Korušku, odakle će započeti navala. Bog vodi sudbinu naroda; On znade što je za me najbolje. Bit ću zadovoljan sa svime i primit ću zahvalno sve što mi on dosudi. Ako se rastuže moji roditelji, proći će i ta bol. Ta nije li "suzna dolina" naša domovina. Razmišljam: kako su sretni ljudi u samostanu koji se uvijek mogu baviti molitvama i dobrim djelima; gdje čovjek nema slobodne volje, nego onako radi kako drugi odrede. Abnegatio sui ipsius (zatajenje samoga sebe) i utopljenje jedne duše u sve, tako da ona sama na se zaboravi... 

Narod bez religije spada u zoologiju

Santa Maria, 18.  XI. 1917. 20 g. i 11 mj.

Nastala je panika na cesti. Topovi udarahu u naš stranu i razoriše jednu bateriju. Kapetan Huber je  poginuo.  Svijet misli na medalje, na čast pukovnije i druge gluparije. Talijani, koji se htjedoše predati, bijahu svi ubijeni. Ne znam što je patriotizam, čast i dr. Ubijanje i mrcvarenje mi se gadi i gledajući na ovo svi se apstraktni pojmovi gube. Volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude koji na svojim leđima nose teret historije.  Narod bez religije spada u zoologiju. Ne misli na smrt, pljačka i jede. Kada ga optereti bol, malodušan je i prijeti Bogu. I ja sam izgubio vezu s Njim… Gledajući mrtvog Kunca, Hercegovca, kako je poginuo kod juriša, ranjene Talijane što uzdišu "o mia mamma", a krv im se cijedi iz rane, postao sam bolji uvidjevši da život nije ništa, da se sav smisao sastoji u duhovnosti - samostanske misli, težnja za samostanskim životom, gdje čovjek živi s Bogom, koji je uvijek nepromjenljiv i realan. Slava, medalje, … budalaština su. Poniznost, samozataja, šutnja i dobra djela jedina su realna sada i nakon smrti.

    Virgo Maria, adiuva nos. (Djevice Marijo, pomozi nam!)

Izgubili smo mnogo ljudi od vlastitog topništva

Rocca, 18. XII. 1917. 21 g.

    Gretin rođendan!

    Noć bijaše mirna. Oko šest izjutra grunu dreisiger i bubnjarska vatra započe. Sve je ječilo. Otišao sam u Cismone postavljati Relais Posten. Jedna mala talijanska granata zaletila se i pala oko 80 koraka od nas… Cismone je sav razrušen. Dolovi su ječali, a visoko u zraku lajalo je više od tisuću pasa… Dolažahu zarobljenici oko 800; slabašni ljudi, zakaljani žutom zemljom vrlo potišteni. Naši su se ranjenici u istom stanju vukli za njima. Vele da smo prodrli, ali smo izgubili mnogo ljudi, najviše od vlastitog topništva.