U meni je plamen za beskrajnim visinama

Nastavak studija u Beču, 1919. i 1920. g.

 

 

       U siječnju 1919. Ivan polazi u Beč i nastavlja ondje studij književnosti. Kroz to vrijeme u dnevnik je zapisivao uglavnom analize književnih djela koja je čitao, te kritiku  raznih kazališnih predstava i koncerata koje je pohađao. Usput je zabilježio i koji osvrt na politička zbivanja u novonastaloj državnoj tvorevini kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U dnevniku nam ostavlja  dragocjene zapise kroz koje možemo vidjeti stanje njegove duše koja je već sva prožeta Bogom i teži prema svetosti. Ljetne praznike Ivan provodi u Banjoj Luci. Toga ljeta Ivanovi su se roditelji preselili u Zagreb te Ivan Božićne blagdane provodi ondje. Zanimljiva su Ivanova zapažanja i analize raznih osoba i tadašnjih  zbivanja koja prati. Ivan više nema mnogo osobnih problema na moralnom području. Promatranje ljudske ljubavi i spolnosti, te analize djela pod tim vidom, postaju sve zreliji. U tom razdoblju Ivan objavljuje i prvi svoj tiskani članak u javnosti pod naslovom «Novo doba»  kojim započinjemo prikaz ovog perioda Ivanova života.

      

 

Novo doba

Nastavkom studija u Beču Ivan se aktivno uključuje u rad katoličkog društva hrvatskih studenata koje je nosilo naziv «Hrvatska». U tom društvu Ivan vrši službu tajnika i često drži predavanja.  Predavanje koje je održao u veljači 1919. g. duboko se dojmilo svih nazočnih. U njemu je Ivan sažeo svoje iskustvo boravka u ratu i spoznaje do kojih je ondje došao, napose o važnosti njegovanja duhovnog života. To je predavanje objavio kao prvi svoj tiskani rad pod naslovom «Novo doba» u đačkom časopisu «Zora-Luč» 1918./1919. br. 9-10, str. 210-214. Donosimo ovdje samo nekoliko izvadaka.

Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On iz vječnosti stupio u historiju i postavši središtem  cijeloga makrokozmosa dao nam je Sebe, da nas tjelesno i duševno preporodi. Ne zaboravimo na tu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama… Oslobađati duh od vremenitosti i nezaslijepljenim pogledom promatrati razvijanje života imao bi biti cilj novih ljudi. Borba za savršenošću, askeza, mora biti naš svagdašnji kruh. Ona nam otvara nutarnje vidike, stvara od nas nesebične ljude, podržava u nama borbu sa zlim i daje nam snage da ne podlegnemo… Uslijed sasvim novih prilika koje nastaše tijekom ovoga rata, pojaviše se u našem javnom životu mnoge trzavice… duh slabosti je ušao u naše redove… Zaboravismo na kozmopolitizam Crkve i na njezin kroz vjekova izgrađeni politički program koji se jedino temelji na Kristovoj nauci… Moramo zato svu našu pažnju posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi nažalost ne poznajemo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca. Stvoriti velike ljude cilj je svenarodnog katoličkog pokreta…

 

 

O djelovanju masonerije

Beč, 17. III. 1919. 22 g. i 3 mj.

       Učim i zalazim u razne organizacije… Oni oko Graca osnovaše «Kršćansko njemačku narodnu pozornicu» i jučer je bila prva predstava.

 

Beč, 31. III. 1919. 22 g. i 3. mj.

       Srbi imaju snažnu masonsku organizaciju. Sav njihov život od Petra pa do zadnjega pobratima u službi je slobodnih zidara. Netko je na temelju dokumenata iznio stvari koje su nas zapravo trgnule. Zar smo mi svi spavali i nismo opazili što se oko nas zbiva? Jedina uzdanica Crkve u nas, naš đački pokret, razdijelio se … Zar su to sve slučajnosti? Nije li baklja nesloge namjerno bačena u naše redove?… Sva neprijateljska štampa je u rukama masona. Zadnji je čas da se organiziramo i započnemo borbu. Kršćanstvo kao zajednički temelj Srba i Hrvata za sada je skoro utopija, jer masoni pomažu pravoslavlje ukoliko je ono u opreci s katolicizmom. Ne znam hoće li biti moguće organizirati jedan dio srpske kršćanske inteligencije, pa da zajednički započnemo rad oko pridignuća kršćanske kulture. No, jao, držim da je prekasno; ne znam bi li se našao među svom srpskom inteligencijom i jedan jedini koji ne bi bio zadojen liberalizmom.

       Neka nam pomogne dragi Isus da svladamo sotonu u samome sebi i da ljubimo našega Stvoritelja i našega bližnjega, pa da tako uzmognemo proslaviti i proširiti presvetu Crkvu.

 

U kontaktu s katoličkim organizacijama

Beč, 1. VII. 1919. 22. g. i 7 mj.

Pater Leifert govori u Marijinoj kongregaciji o žrtvi; svi su je narodi imali: žrtvuje se postupno uvijek više… Prelazi na liturgiju. Kad bi učenjaci otkrili na kakvom otoku narod koji je kroz 2000 godina održao nošnju, običaje, jezik ne bi to mogli vjerovati. A u liturgiji je to sačuvano… osvjetljava misterij sv. mise. Sastanak svih kongregacija u Konzerthausu… govori se o karitativnom i apostolskom radu. Direktor  Smit referira o djelovanju Volksbunda. Osvjetljuje socijalizam kao pseudoreligiju, herezu, protiv koje će se uspješno boriti.

 

Beč, 15. VII. 1919.  22 g. i 7 mj.

       U Kalksburgu smo razgledali isusovački samostan. Idealno je uređen. Otok mira i zadovoljstva. - Boljševici htjedoše proglasiti sovjetsku republiku. Vele, da je dosta ranjenih.

       Učim staronjemački.  Griješim….

 

O tragediji židovskog naroda

Beč, 25. VII. 1919.  22 g. i 7 mj.

       Držim da se kršćani odviše nekršćanski ponašaju spram Židova. Oni kao da ne razumiju tragiku tog nesretnog naroda koji je bio predestiniran da proživi veličanstvenu prošlost i da rodi Mesiju; a sada luta prezren i proklet bez kralja i svećenstva u tuđini. Mislim da bi kršćani morali pokazati više milosrđa spram tog zanimljivog naroda, ne samo iz historijskog pijeteta, već i zato, što će se jedan dio na koncu svijeta obratiti. I djedovi tih budućih obraćenika su među nama, a mi ih proganjamo. Više razumijevanja i ljubavi spram tih ljudi i mi ćemo tako već i sada mnoge privući u zagrljaj naše svete Crkve. Osobito se moramo zauzimati za one Židove koji trpe, a takvih danas ima mnogo, pa će oni mjesto k boljševizmu doći k nama. Bogataš i kapitalizam, bilo koje vjere bio, ostaje naš protivnik.

  Scheben (pisac duhovnih knjiga) prekrasno piše.

 

Potreba velikana duha koji će se boriti protiv zabluda

Banja Luka, 5. VIII. 1919.  22 g. i 8 mj.

Studij literarne historije silno je zanimljiv. U pustoši književnosti 17. vijeka…  izdiže se veličajna pojava isusovca Friedricha Spee, koji se u djelu Cautio criminalis bori protiv spaljivanja vještica, pjeva oduševljeno i blistavo o zaručništvu duše i umire od priljepčive bolesti, njegujući ranjene vojnike. Čovjeka obuzme oduševljenje za našu svetu vjeru koja u očajnim vremenima rađa nadljude -  sv. Ignacija, sv. Franju Ksaverskog i druge. Uzdam se u Boga da će se i sada naći takvih ljudi u nas, upravo sada gdje se Crkva zdrmala i prijeti joj pogibelj da će se kod nas srušiti. Pokret protiv celibata, protiv crkvene discipline, akcija masonskih "reformatora" da se buntovnici svećenici potpomognu, sve su predznaci golemog kulturnog boja u našoj domovini. Moliti valja dragoga Boga da nam dade velikih ljudi.

 

Zaslužiti neizmjernu Kristovu ljubav

Zagreb, 26. IX. 1919.  22 g. i 9 mj.

Preselili smo ovamo (u Zagreb). Žalim za Bosnom i ljudima. Teško da ću se uživjeti u ovaj mentalitet. Tamo su ljudi izrazitijeg značaja; ovi ovdje mi se čine bezbojni i mlitavi…

Jučer je bio najznamenitiji dan u mome životu. Obavio sam devetu svetu Pričest na slavu Presv. Srca Isusova i vjerujem da ću gledati dubine Presv. Trojstva. Neizmjernu ovu ljubav Kristovu moram barem nekako ovdje zaslužiti, pa ću s Božjom pomoću gledati da što snažnije nastavim djelo posvećenja.

 

Ljudska ljubav - slika ljubavi Krista prema Crkvi

Beč, 10. X. 1919.  22 g. i 10 mj.

Zanimljiva su romantička pisma, osobito pisma Dorothee Veith-ove i Caroline Bohmer Schlegel-ove. Iz ovih se može studirati bit ljubavi. U njihovim, ženskim dušama projicirana je slika ljubavnika. One žive u idejama svojih ljubavnika, misle i zaključuju kao i oni. On njih diže na svoju razinu i u njihovim dušama vidi svoje produkte, vidi sam sebe. Upravo mi ova pisma potvrđuju nauku Crkve koja veli, da je brak (ljubav) odnos između Krista i duše (Crkve). Krist po Milosti projicira svoju narav u čovječjoj duši, diže je na svoju razinu, prožimlje je svojom slikom, ogledava se u njoj i ljubi ju neizmjerno. "Alles Vergängliche ist nur ein Gleichnis" (Sve prolazno je samo jedna usporedba).

 

Sveta obitelj – alegorija socijalnog preporoda

Beč, 12. X. 1919. – 22 g. i 10 mj.

   U pogansko doba bila su ova tri staleža bespravna: ženski, dječji i radnički. O ženi je loše mislio Demosten, nju su prezirali ako je bila nerotkinja, u Rimu su žene u Tiber bacali. Radnici bijahu robovi; Cicero spominje da je sramota boraviti u radionici. Majka Božja, mali Isus i sv. Josip: božanska obitelj.  Nije li ona alegorija socijalnog preporoda u kršćanstvu i oslobođenja žene (Marija), djeteta (Isus) i radnika (Josip). Velike socijalne pokrete, ženski i radnički, poznaje povijest i mi ih proživljavamo; do dječjega mora doći… Katolici bi morali već započeti s organizacijom djece.

 

Korist tjelesnog posta

Zagreb, 12. I. 1920. 23 g. 1 mj.

Uzmimo jedno drugo povijesno doba,  npr. doba Fichteovog idealizma, kada si je mladež zadojena nacionalnim oduševljenjem, nastojala na spartanski način stvoriti otporno tijelo da se sprema na velika djela, jačajući svoju volju. Zar nije jedno od najuspjelijih sredstava za to, uz mnoga druga bio npr. post. Zar ondašnjim oduševljenima ili čak Spartancima nije imponirao svaki onaj koji je stegnuo svoje tjelesne potrepštine na minimum? Eto, tako je jedna druga velika  epoha dokazala da je postulat pozitivnih religija u pogledu posta upravo veličanstven.

 

Prosuđivanje života pod lećom vječnih istina

Zagreb, 12. I. 1920. 23 g. 1 mj.

Ljudi koji ne razmišljaju, promatraju sve s današnjeg stanovišta i zbog toga ne mogu objektivno, pod lećom vječnih istina, prosuditi niti život niti umjetnost. Njihovo je mjerilo odviše usko, to je ona mala mjera efemernog svjetovnog nazora. No, ima jedan životni nazor, koji se tako rekuć kroz vjekove gradi na objektivnom prosuđivanju svega što opstoji, života, umjetnosti, koji u harmoničnu cjelinu niže kroz povijest svoj objektivni kritički sud o svim pojavama koje se razvijaju i mijenjaju. Taj organizirani kritički nazor je shvaćanje Crkve koja se je kao gorušičino zrno razvila do velikog stabla. Kritika će prema tome biti najobjektivnija onda ako dakle promotrimo djela u svjetlu kršćanskih istina, čiju su istinitost vjekovi dokazali. Tako ćemo postići maksimum objektivne kritike; apsolutna će postati jedino onda kada sam Bog progovori u nama. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

 

Proždrljivost u literaturi, životu i moralu

Zagreb, 12. I. 1920. 23 g. 1 mj.

Evo jedan drastičan primjer: Tko se nije nasmijao Shakespearovom Fallstafu. Literarna kritika tvrdi, da je Fallstaf jedan od najuspjelijih komičnih figura u svjetskoj književnosti. Dovedite u kazalište od glada izmorena čovjeka; neka gleda proždrljivog debeljka, to veliko bure, koje misli samo na jelo i piće i na druge tjelesne užitke. Izgladnjeli gledalac će pobjesniti gledajući Fallstafa, jer je glad istančala u gledaoca smisao za socijalnu odgovornost, i on će kao u životu tako i na pozornici (i u ostaloj umjetnosti!) zamrziti toga čovjeka, koji tu preko mjere uživa, dok drugi u najvećoj bijedi i gladi trpe. Ali literarni kritičari…  nisu jednostavno ni opazili da je Fallstaff uz vrlo oštru vanjsku izradbu gadan čovjek, koji nam se ne može svidjeti. A da smo zapitali mnijenje Crkve, ona bi nam svojim konačnim stilom rekla da je neumjerenost u jelu i pilu grijeh, a grijeh je gadan. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

 

Nemoral u umjetnosti u prosudbi prosječnog kršćanina i kršćanskog kritičara

Zagreb, 12. I. 1920. 23 g. 1 mj.

Svaki čovjek može o svemu izreći svoj objektivni sud, ako samo promisli kako Crkva o tome misli. U mnogome zaista i može. Ako npr. u jednom romanu vidi preljub, ili na kakvoj slici prikazan sodomski grijeh, a autor uživa u tome prikazujući to sa stajališta slobode braka, veseleći se tome i tako dalje, svaki uvjereni kršćanin će moći reći da je to zlo, pa makar se on ne mogao ni uživjeti u sve faze tog čina. On, ako je uvjeren o istinitosti svog svjetovnog nazora, bit će uvjeren i o svojoj ispravnoj osudi. Druga je stvar opet od kršćanskog kritičara od zanata. On će moći proživjeti sve faze koje od njega traži umjetnička tvorevina i on će moći osjetiti i nijanse nedosljednosti, onu granicu između dobra i grijeha zato što u sebi dnevno proživljuje ili nastoji proživljavati objektivno najvrjedniji život - život kršćanski;  tako on vrlo lako opazi kada logički i psihički razvitak umjetnine stane izlaziti iz kolotečine objektivnih kršćanskih istina. Time dolazimo do zaključka da kritičar, koji je za to zvanje nadaren, morao gojiti što intenzivniji kršćanski život (euharistijski, apstinentski i socijalni), mora nastojati da postane što veći čovjek - mora težiti za svetošću.              

 

Sekte niču u bolesnom društvu gdje su kršćani zakazali

Zagreb, 29. I. 1920.   23 g. i 1 mj.

Bio sam na dva predavanja u evangeličkoj školi nove vjere "Apsolutista". Neki gosp. Tomić suhonjav, mršav, ošišan čovjek, dugoljasta lica tamne boje zagrebački je pobornik te religije…. Vjera mi se čini budističkom sektom… Temelje je na teoriji apsolutne evolucije… Sam g. Tomić govorio je uvjerljivo, s elanom iz kojega se vidi, da je on sve te ideje proživio i da mu je iskreno stalo do istine. U svakom titraju njegova glasa je strujala ona čežnja za apsolutnom srećom, titrao onaj umor iza dugog lutanja i traženja, da se je napokon smirio u toj vjeri. Slušaoci su pažljivi i ono istinito u toj vjeri, što im se sviđa, jao, oni ne znaju da je to mnogo veličanstvenije  u njihovoj vlastitoj. Ne poznaju kršćanstva. Koliko bi bilo veselje g. Tomiću, kada bi se nakon tog burnog traženja upoznao s kršćanstvom. Ovakve sekte niču u bolesnom društvu i pokazuju ukoliko kršćani nisu svoju zadaću ispunili. Želja je u ljudi da individualno upoznaju kršćanstvo i zato su potrebna društva, gdje se mogu o tim stvarima sasvim slobodno, bez ustručavanja  porazgovarati. U svim mogućim društvima, sektama, vjerama može svatko studirati anima naturaliter christiana (da je ljudska duša po prirodi kršćanska).

 

Iz dubine poput pjene dizalo se blato grijeha u duhovnim vježbama

Beč,  5. IV. 1920.  23 g. i 4 mj.

Veliki tjedan 1920.g. Ivan je proveo u samostanu St. Gabrijel kraj Mödlinga, gdje je proslavio i Uskrs. Ondje je obavljao liturgijske duhovne vježbe koje su na njega ostavile duboki dojam, kao što je uočljivo iz zapisa iz njegova dnevnika.

Proveo sam od čiste srijede do danas u St. Gabrijelu kraj Mödlinga. Bio je to moj najljepši Uskrs; proživljavao sam umjetnički refleks velikih događanja - Kristovu muku i njegov Uskrs - uživivši se u liturgijsku umjetnost. Ispočetka smo postili, šutjeli i razmišljali. Kada se je svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom, iz dubine poput pjene dizalo se blato grijeha koje se je nakupilo skoro nesvjesno. Zatim sjajno pjevanje lamentacija, pa Misa Velikog četvrtka sa svojim veseljem i sv. Pričesti unutar svečane mise upravo onako kao kad je Isus ustanovio presv. Euharistiju, pa onda žalost usred te Mise s ritmičkim kretnjama svih redovnika i sjajnom pratnjom orkestra itd. Otkrivenje Križa, te trpljenje Križnog puta potresli su mojom dušom. U subotu opet ono silno veselje nad uskrsnulim Spasiteljem, koje je tako divan izražaj našlo u liturgiji. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

 

Liturgija – najveća umjetnička tvorevina na svijetu

Beč,  5. IV. 1920.  23 g. i 4 mj.

Kao što je teologija centralna znanost, tako je liturgija centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovu idealu, koji je htio sjediniti sve umjetnosti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenom temelju lako bi bilo izraditi teoriju umjetnosti. U njoj se ogledava kao u kakvom zrcalu život Kristov. Ali ne onakav kakav nam se čini u povijesti, nego onakav kako ga gleda objektivni gledalac koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto, već u visine promatra život, videći sav nadnaravni savez svih događaja: recimo kako ga promatra anđeo. Na taj način postaje umjetnost objektivno zrcalo za života koje hvata i one niti, koje obični čovjek ne opaža. Liturgija je dosegla vrhunac: ona je najveća umjetnička tvorevina koja opstoji na svijetu, a uz to je ona centralna umjetnina, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar historije. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

 

Motive rata, ljubavi, bluda, ubojstva obrađivati metodom Duha Svetoga

Beč,  5. IV. 1920.  23 g. i 4 mj.

Sve ostale umjetnosti se moraju služiti istom metodom kao Duh Sveti u liturgiji: umjetnik mora prikazivati motiv rata, ljubavi, bluda, ubojstva i razne ostale teme umjetnosti u nadnaravnom savezu i čim bolje on to učini tim je umjetnina vrjednija. Naravno, za to se traži da bude umjetnik svet. Uzmimo npr. Krist kaže: Tko pogleda na ženu bližnjega s pohotom, čini u svojoj duši grijeh. Za Krista je to dovoljno i on tu ideju ne može dalje na daleko i široko razlagati, jer on mora zasijati sjeme svih ideja koje vladaju i koje će vladati u čovječanstvu. Tu ideju je Tolstoj u Kreutzerovoj sonati obradio i to vrlo dobro: on objektivno promatra ljudsko društvo i ono se zrcali na zaseban način u njegovoj duši. Slika u tom zrcalu prikazuje sve niti bludnje i grijeha u koje se je zaplelo moderno društvo... Tolstoj se dakle služi liturgijskom metodom. Ona izreka u Evanđelju je samo karika na koju je nadovezan ovaj roman. Ova se metoda može primijeniti na sve umjetničke tvorevine i ukoliko su one teocentrične, imaju umjetničku vrijednost.

   Samostan Sv. Gabriela ostat će mi nezaboravan za cijelog život. Pokazuje kako Crkva katolička rađa svukud novo prekrasno cvijeće. Ima oko 300 teologa Nijemaca iz Reicha, koji idu u Kongo, Novu Gvineju i druge zemlje da šire Kristovo Evanđelje. Većinom su snažni lijepi ljudi, šutljivi i ponizni. Ustaju u 3 s. i 15 m. izjutra i svu svoju ljubav su koncentrirali na službu Božju. Sv. Gabrijel je mali Beuron (Benediktinski samostan u Njemačkoj).

 

U meni je plamen za beskrajnim visinama

Beč, 12. V. 1920.  23 g. i 5 mj.

   Duševno sam najproduktivniji kada svladavam otpore ili kada trpim. Do sada sam trpio i svladavao otpore (rat, glad), jer me je Providnost postavila u taj položaj. Tada sam rado trpio. No nisam se još dovinuo do te visine da svojevoljno izaberem put savršeniji: put trpljenja. Ako svoj život pravo analiziram, to ne trošim mnogo više energije za svladavanje samoga sebe, nego li recimo obični liberalci. Popeo sam se na stanovitu visinu i sada me sila ustrajnosti na ovoj drži. Ali,  u meni je plamen za beskrajnim visinama; žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha, a do toga se dolazi samo discipliniranim, taktičkim svladavanjem samoga sebe.

   Ne bi li bilo moguće ne misliti nikada na jelo, ne zasititi se sasvim kod ručka, spavati samo 6 sati, primati dnevno Sv. Pričest, gimnasticirati dnevno i uza sav gubitak energije, koji se u ovo utroši, učiti sistematski još jedno 10 sati dnevno i postati u znanosti čovjek vrstan. Sv. Katarino Sienska, moli se da dobijem željeznu volju!

 

Stvoriti si studijem snažnu bazu da u praksi ne podlegnem križu

Zagreb, 14. X. 1920.  23 g. i 10 mj.

   Materijalno mi možda u životu ne će nikada tako dobro ići. Sve mi ide po želji. Mogu se svake večeri tuširati, ležati na čistu podu, ustati u 5 ujutro, otići na sv. Misu i često primiti presv. Euharistiju. Hrane imam dovoljno, mesa nikada, odijelo mi nije poderano, kragni uvijek čisti. Sve, dakle, što mi tijelo zahtijeva, imam. Obitelj  čovjeku, dakle, daje najjače sredstvo da uzmogne biti duševno krepak. Problem križa mogu sada teoretski studirati i dao Bog da si sada stvorim tako snažnu bazu, da u praksi ne podlegnem križu.