Kristova ljubav u Euharistiji

 

 

Ivanova ljubav prema osobi Isusa Krista nije ostala samo na razini kontemplacije u molitvi. Dobila je svoj konkretni izraz u ljubavi prema Presvetoj Euharistiji koja mu je postala privilegirano mjesto susreta s Kristom i središte njegova duhovnog života. Već od mladosti paralelno s njegovim duševnim borbama i teškoćama,  zamjećuje se kako ga milost Božja privlači upravo preko osjetnih, gotovo mističnih doživljaja kod sv. Pričesti.

       Posljednjih šest godina života Ivan je svakodnevno prisustvovao svetoj misi  u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, gdje mu se danas nalazi posljednje počivalište. Misli koje je zabilježio o Euharistiji pune su zanosa i ljubavi. "Govorio sam sa žarom koji mi je dala presv. Euharistija" izjavio je još kao student  nakon jednog predavanja mladima. Ljubav prema Isusu nazočnom u Euharistiji bila je u ishodištu njegovih brojnih apostolskih pothvata.

 

 

Pričest - izvor života

Pričest je izvor života. (D, B. Luka, 25. III. 1914.)

 

Krist dariva sebe za blagovanje

Što više upoznajem katolicizam, to više vidim da je neiscrpljiviji. Kolika je Ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost, koga ne možemo shvatiti, On koji ravna svemirom i svakom travkom i koji zna i gleda na prepiranje sićušnog ljudskog roda, daje nama, malenima i ništavnima Sebe za blagovanje. (D, B. Luka, 26. IV. 1914.)

 

Mistički osjećaj pretvorbe u misi

Sjajna su neka mjesta iz Ivanova evanđelja o pričesti. Kod zadnje mise mnogo sam o njima razmišljao i tako se uživio da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu i da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati. (D, Sarajevo, 25. X. 1915.)

 

Ne može se izreći što se ćuti  kad se Krist s nama sjedini

Čovjek u svakom času vidi kako je malen, a kako je velik Onaj, koji je umro za nas, koji Kruh - Bože, samoga sebe, svu svoju veličinu, svu ljubav - nama daje. Ne može se izreći što se ćuti, kad se On s nama sjedini. Ne, tu je želja za još više i više, za Kristom cijelim za Svjetlom, za Bogom - Stvoriteljem za kojim srce naše eruptivno teži. (D, B. Luka, 24. XI. 1915.)

 

Osjetne milosti kod svete Pričesti

Kad sam gdjegod u vedroj, svijetloj, sunčanoj prirodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, čudno mi je, kao da je to bio neki san, tajinstven, čudan i lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, kojeg sada nemam, a kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče... (D, B. Luka, 27. XII. 1915.)

 

Vječno se diviti Euharistiji - neizmjernoj Ljubavi

Jako volim tišinu i mir, mogu razmišljati, mogu misliti na misterij Euharistije, zapadati u nepomično začuđenje, mogu se dugo moliti… Ljepše je u samoći. Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječnog svjetla, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu i diviti se, vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizmjernoj Ljubavi. (D, B. Luka, 24. II. 1916.)

 

Čovjek je ovdje samo putnik i određen je za nešto više

Bio sam jučer na Pričesti i tako sam veseo i zadovoljan, tako da se, čini mi se, neću nikada žalostiti, pa makar mi i teško bilo. Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije ovdje, na toj zemlji, on je izabran za nešto više. (D, B. Luka, 28. II. 1916.)

 

Blizina Euharistije krijepi

I sva ona mistika crkve, ono treptanje vječnoga svjetla i bezbroj svijeća, obuzima dušu kano neki nadnaravni miris. Svatko znade kako blizina Euharistije krijepi. (D, Graz, 23. III. 1916.)

 

Svesilna moć Euharistije

Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahljivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu. O, Bože, pomozi mi! (D, Graz, 27. III. 1916.)

 

Silna želja za Hostijom

Sam ne znam, bez ikakve misli, tu je ona silna želja za Kruhom, za onom malom Hostijom. Tada ništa ne znam, sav razum spava, a moja bi usta i sva bi moja unutrašnjost htjela Hostiju da se s njom spoji. (D, Slov. Bistrica, 19.VII.1916.)

 

Dodir s nadnaravnim svijetom kroz Euharistiju

Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij, pa mi se čini da sam doista duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne, nisam vidio sve, no kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto koje pokreće sve, pa iza toga Madonnu s Djetetom, a uz to Ono još veće, sve skupa sam osjetio ujedinjeno u Hostiji. (D, Ratište, Mürzzushlag, 15. VIII. 1916.)

 

Religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka

U pismu svome prijatelju N. Bilogriviću Ivan opisuje svoje dojmove sa sudjelovanja na sv. misi u crkvi u Bolzanu (Bozen), kamo je Ivan navraćao boraveći na fronti.

Neopisivo duboko djeluje crkva, gdje se uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svijeća obavlja u isti čas, toliko puta taj misterij svih misterija. I svijet u toj tišini stupa glavnom oltaru, gdje svećenik dijeli kruh Gospodnji. Direktno se osjeća, kako je čovjek kano na nekom otoku usred burnog mora; na otoku istinitog i pravog života. Iz onih malih ženica, što su trpjele i na sebi razumjele sfingu ovog života, izlazi u tim velikim časovima, kada su sasvim sitne kod Stola Gospodnjeg - neko nadnaravno  svjetlo, koje cijelu crkvu ispunjava melodijama nečujnih pjesama anđela. Nemam riječi da izrazim, kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka. (Ratište, pismo prijatelju N. B., Bozen, 26. I. 1917.)

 

Pričest vojnika na ratištu ratu u Alpama

Pričest se dijeli. Ona mala bijela hostijica, bijela i sjajna i sjaji tog vedrog dana, ide tim crnim izmučenim ljudima. A ovi su sklopili preko prsiju ruke, spustili glavu sve do zemlje i u sebi proživljuju taj Misterij. Sva priroda je divna, sve uopće, osim čovjeka, je sretno i lijepo. Izgleda samo: duša im je danas čišća i svjetlija od ovog ogromnog svjetla alpske nedjelje, sva ova veličina prirode je samo simbol čovječje duše. I ovo njegovo jadno, skršeno i slomljeno crno tijelo ne spada zapravo ovamo; ono mora propasti i doći u harmoniju s ostalom ljepotom. (Ratište, pismo prijatelju N. B.,  28. III. 1917.)

 

Gospodin  mi je draži od svega na svijetu

Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu. Samo ga nisam dostojan, odviše sam slab da bih se bez i najmanje pomisli žrtvovao za presvetu Hostiju. (D, Ratište, Zingarella, 22. VI. 1917.)

 

Tuga zbog nedostatka Euharistije

Nema svete Euharistije. Živim ovdje kao poganin ili kao kakva zvijer, kao da Agnus(Jaganjac) nije više u središtu kosmosa, kao da Ga uopće nema. Bože, Tješitelju, dođi da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako - sličniji Tebi - razumijem tijek bivovanja. (D, Ratište, Monte Rasta, 9. IX. 1917.)

 

Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca?!

Kad će konačno doći vrijeme kad neće više biti nikakve odvratnosti, nikakve noći i nikakva grijeha? Kad će doći vrijeme vječne slave, vječnog osvjetljenja? Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke, koji se proteže iznad svih svjetova? Kada, kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus, Sanctus, Sanctus, obavijenom božanskim sjajem? Kada će doći vrijeme da se neće morati jesti, kad se neće morati boriti za najmanje dobro djelo. U našem je tijelu zakon, sasvim drugačiji od onoga koji je u našoj duši. Apstinencija i Euharistija su putovi koji nas onamo vode. Post i pričest, dvije oprečnosti. Post zadaje muku i lišava nas užitka, a pričest nam daje neizmjerni užitak i pretvara naše tijelo u božanski bitak. (D, Ratište, Monte Rasta, 5. X. 1917.)

  

Pričest daje snage za borbu

Idem sutra na sv. Pričest da opet upijem snage za borbu. Ovih zadnjih dana dosta sam popustio. Bio sam polijen, neuredno sam jeo, malo se molio, nimalo trpio, ljutio se, bio i poškrt... i izgubio zato vezu s Onim. (D, Beč, 9. IV. 1918.)

 

Ruke koje drže Krista

Neki dan vidjeh svećenika. Najradije bih poljubio ruke koje su držale Krista. O, Bože, da sam već kod Tebe! Najbolje bi bilo da plamenom svoga milosrđa sažgeš parazite grijeha, koji su se usukali u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te… (D, Ratište, Solarol, 13. VII. 1918.)

 

Čudo čudesa: Krist u Euharistiji  središte cijelog makrokozmosa

Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On iz vječnosti stupio u povijest i postavši središtem cijeloga makrokozmosa, dao nam je Sebe da nas tjelesno i duševno preporodi. Ne zaboravimo na tu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama. Svijet živi za se, kao da se nije dogodilo to čudo čudesa, na koje je silnom čežnjom čekao kroz eone cijeli makrokozmos.... (Novo doba, Luč 9-10, 1919., str. 210)

 

Najveća stvar na svijetu: Crkva - misa - pretvorba 

Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest sv. Crkva; najveća stvar u Crkvi jest misa, a u misi pretvorba. I kao što je Krist za svog zemnog života bio usmjerio sve svoje misli prema Golgoti, tako zaručnica Kristova, Crkva, upire sve svoje poglede prema oltaru. Što se dakle događa na oltaru, to je najveća stvar koja se uopće zbiva na svijetu. Tamo se zbiva socijalno djelo kategzohen, molitva i žrtva, koju je za spas cijeloga svijeta prikazao Isus na Kalvariji i koju katolička hijerarhija - taj nosilac svećeničkog reda Kristova - javno prikazuje Bogu za sve ljude i u ime njih svih. (Duhovna obnova po liturgiji, Luč br. 1, 1924. str. 11)

 

Vrhunac liturgije i života: sjedinjenje s Kristom u sv. Pričesti

U sv. Pričesti gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom, treba biti vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne liturgije. Sve veličanstvene  molitve i pjesme, sva vaša razmatranja, svi vaši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični, moraju biti usmjereni prema tom jedinom času vašega dnevnoga života. Na taj se način već na zemlji  ispunjava vaša zadnja svrha i postajete dionicima same biti Božje. (Duhovna obnova po liturgiji, Luč br. 1, 1924. str. 11)

 

Po svetoj Pričesti postajemo dionicima beskrajnog života Riječi Božje

Budite uvjereni da je sveta misa bez svete pričesti donekle fragmentarna. Spasitelj se mogao utjeloviti također pod prilikama zlata ili kamena; on to nije učinio, već je primio prilike kruha i vina i time nam je jasno rekao da želi da ga kod svake svete mise blagujemo. Žrtva je tek onda potpuna ako se u misi najtjesnijim vezama ljubavi sjedinimo s Isusom pretapanjem jedne biti u drugu. To činimo po sv. Pričesti. Zato su se prvi kršćani pričešćivali prigodom svake svete mise. Budimo suvremeni katolici i postanimo po sv. Pričesti dionicima beskrajnog života Riječi Božje. (Duhovna obnova po liturgiji, Luč br. 1, 1924. str. 11)

 

Euharistija nas vodi k vrhuncu kršćanske  savršenosti

Euharistija, najjače sredstvo, za nas je na ovoj zemlji ona vatra koja u nama pali rđe  grijeha i daje života našoj duši, tako da i ona usplamti novim žarom. Tada mi sami na sebi iskusimo  riječi  sv. Pavla, koji veli: "Živim ja, ali ne ja nego u meni živi Krist."(Gal. 2,20). To je plod presv. Euharistije. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske  savršenosti, pravog unutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima  buduće nebeske slave.

Po svetoj Pričesti u našoj duši počinju strujati one vode koje vode u život vječni (Iv 4,14). Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život. U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, ona postaje slična svome božanskom Zaručniku, postaje božanska. Granice nutarnjeg savršenstva kao da prestaju; duša postaje  dionicom  neizmjernosti i vječnosti. (Unutarnja snaga Kongregacije, Katolički list br. 51, 1923., str. 618)