Apostolat

Riječju "apostolat" nazivamo svaki rad i nastojanje da se vijest o Isusu Kristu i kršćanska vjera prošire, da se ljudi usreće njegovom istinom i ljubavlju i uđu u njegovo Kraljevstvo. Gotovo da nije bilo područja ljudskog života gdje Ivan Merz nije bio apostolski nazočan nastojeći svagdje unijeti načela Kristova Evanđelja. Glavno područje Ivanova apostolata bili su mladi, kojima se posvetio najprije u svome zanimanju kao gimnazijski profesor, a potom neumorno radeći u vodstvu Orlovstva, katoličke organizacije za mladež.

Stvoriti velike ljude jest cilj svenarodnog Katoličkog pokreta.

Valja dušu pridobiti nebeskom Zaručniku, valja sebe zatajiti i zaboraviti, samo da duša druga ili prijatelja postane svjesni sudionik u djelovanju Božjem na zemlji.

Noviju katoličku generaciju zahvatili su valovi onih rijeka koje potekoše iz vječnog Rima već god.1905., kada je blage uspomene papa Pio X. izdao dokument o čestoj i svagdanjoj svetoj Pričesti.

Mladi naraštaj goji zanosnu ljubav prema našemu Spasitelju, koji je uvijek s njim u presv. Euharistiji; tu on crpi svu svoju snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat.

S tim je u vezi zanosna ljubav mlađih prema Svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj Zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima.

Mladi naraštaj se uvjerio da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega, a da se svjetovnjaci moraju njima pridružiti; moraju postati njihovim pomoćnicima.

Omladina ima oči uvijek usmjerene spram Rima, gdje je onaj svjetionik koji svojim zrakama obasjava cijelu zemlju.

Društva katoličke omladine moraju biti Crkvi koja sluša - Ecclesiae audienti - prava sjemeništa, u kojima će se sustavno odgajati pomoćnici Crkvi koja naučava - Ecclesiae docenti.

Dok je stariji naraštaj više naglašavao ljubav k Bogu i narodu, kod mladih je ta ljubav k Bogu dobila konkretniji oblik u ljubavi k euharistijskom Isusu, a ljubav k narodu hoće da podrede ljubavi k svetoj Crkvi.

Mnogo, jako mnogo toga ima što trebam saznati. Modernih, učenih je neprijatelja sa svih strana. Protiv njih se treba boriti dubokim sredstvima.

U pogansko su doba bila bespravna ova tri staleža: ženski, dječji i radnički. Majka Božja, mali Isus i sv. Josip, božanska obitelj nije li alegorija socijalnog preporoda u kršćanstvu i oslobođenja žene (Marija), djeteta (Isus) i radnika (Josip).

Sekte niču u bolesnom društvu i pokazuju ukoliko kršćani nisu svoju zadaću ispunili.

Ljudi žele da individualno upoznaju kršćanstvo i zato su potrebna društva gdje se mogu o tim stvarima porazgovarati sasvim slobodno, bez stege.

Želimo li dakle postati nosioci velike katoličke misli, tada moraju sve naše katoličke organizacije neprestano naglašavati da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizirati svoje velike ideje.

Literatura, umjetnost, samo su detalji u tom velikom djelu: Kraljevstvu Božjem. I plug, i postolar, i mesar, i pravnik i stražar, svi oni su radnici na toj velikoj zgradi. Ne pita se mnogo što se radi, nego kako se radi.

Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost, samo se mora raditi po Njegovoj volji.

Ljepota ljudskog djela samo je odraz neugasive Ljepote Božje, i umjetnička je djelatnost samo nastavak, usavršavanje Božje djelatnosti.

Misionari, junaci, mučenici, umjetnici surađuju s Bogom šireći Kraljevstvo Isusa Krista; obrtnici i umjetnici stvarajući praktična i lijepa djela vrše volju Božju, surađuju s Bogom.

Svi smo pozvani na suradnju Božju, u tome je sav smisao života pojedinca i cijele povijesti ljudskoga roda.

Sva ljudska djelatnost mora biti radi ljubavi, radi apostolata; radi toga da se širi Kraljevstvo Božje među ljudima.

Kršćanstvo podređuje svaku ljudsku djelatnost duhovnom i vrhunaravnom cilju čovjeka.

Važnije od umjetnosti jest odgajati i voditi ljude k Isusu, a u tom poslu umjetnost, kao i sve što je stvoreno, ima samo pomagati čovjeku da dođe do Isusa.

U radu mora biti prvi kriterij spas duša, dobro sv. Crkve i to onako kako si to dobro zamišlja Sveta Stolica.

Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, to su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju trpjeti da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu.

Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji.

Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal Radnika za Katolički pokret. Molili smo se manje, a trpjeli smo kada smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac - imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu.

Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života: trpjeti za druge. Istina je da je lako govoriti o križu, a teško ga je nositi.

Tko hoće biti pravi radnik za Božju stvar, ne smije poznavati sebe; osobni je kult najveća zapreka mnogim uspjesima našega rada.

Mi smo se orlovi stavili u službu svete Crkve spremni da je milošću Božjom pomažemo u širenju Kraljevstva njezina božanskog Zaručnika. Nemamo nikakvih nuzgrednih ciljeva, već onaj jedini glavni: što više duša sjediniti s Isusom.

Katolički socijalni apostolat jest cilj koji Orlovstvo (katolička organizacija) hoće ostvariti. Apostolat se Orlovstva proteže na sve grane privatnog kao i javnog života; ono hoće da Krist zakraljuje u dušama pojedinih ljudi, u našim obiteljima, u cijelom društvenom životu u svim njegovim pojedinostima.

Nije dosta da smo samo onda katolici kad se Bogu molimo ili kad se nalazimo u društvenim prostorijama, već svaki pojedini čin našega života, pa i najneznatniji, mora na sebi nositi žig apostolata.

Temelj našega apostolskog rada i uspjeha leži u nama samima, u našem odnosu k Isusu, koji u nama mora živjeti.

Koja su sredstva da se ponajprije sami izgradimo? To je dnevna jutarnja meditacija, često prisustvovanje sv. misi i primanje sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno čitanje duhovnog štiva.

Činimo li to, to će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo s kojom ljubavlju naša Ljubav - Isus - ljubi svaku pojedinu dušu.

U svakoj zgodi posve nehotice mora iz nas strujiti onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu čiji smo mi sudionici. Budimo puni milosrđa i strpljivosti s našim protivnicima.

U svakom času naši protivnici moraju biti svjesni da mi u njima ljubimo nešto, čiju vrijednost oni sami ne spoznaju i da smo im spremni pomoći u najneznatnijim, kao i najznatnijim stvarima.

Karitas mora posvuda upravljati našim stopama. Posve je krivo što se često događa da napadamo na naše protivnike ne razlikujući pri tome krive ideje, koje zastupaju, i njihove besmrtne duše, koje valja spasiti.

Pravo prijateljstvo počiva samo na vjeri u iste vječne istine. Sve ostalo može da je sklad raznih zemnih interesa, egoizma - ali nije prijateljstvo.

Naš član može imati prijatelja samo među uvjerenim katolicima, a počinje li se družiti s protivnicima, to si mora biti u najsitnijem času svoga života svjestan da je on apostol među njima, predstavnik Isusa Krista, o kojemu on daje svjedočanstvo.