|
|
|
Trpljenje posvećuje dušu Kršćanstvo i žrtva – neodjeljivi
Još od mladih dana pratila je Ivana Merza sjena križa zbog bolesti očiju. Veliku duševnu patnju prouzročila mu je smrt voljene djevojke Grete. Intenzivan susret s trpljenjem Ivan je imao za vrijeme rata kad je proživio mnoge patnje na fronti. Nakon rata, za studentskih dana, imao je poteškoće s očima i živio je stalno u strahu da ne oslijepi. Za vrijeme svoga javnog rada u Zagrebu puno je duševno trpio od okoline zbog nerazumijevanja svoje vjernosti Papi i provođenja Katoličke Akcije. Posljednjih mjeseci života zadobio je gnojnu upalu sinusa zbog čega je morao na operaciju nakon koje je dobio meningitis, što je bilo uzrokom njegove rane smrti. Susret s patnjom, trpljenjem i boli imao je svoj pozitivni duhovni protuučinak i pridonio je da je mogao duboko zaroniti u otajstvo Kristova križa i shvatiti otkupiteljsku vrijednost trpljenja.
Gdje nema boli, najjasnije se vide etičke zablude Život je izvor svega. Bol je najpotrebnija bit života. Ona duboko ore dušu i dokumentira bivstvo etike. Gdje nema boli i gdje je sve sito, upravo tamo se najjasnije vide etičke zablude Nietzschea i slično. (D, Ratište, Seewiesen, 3.XI.1916.)
Trpljenje, religija i kultura u međusobnoj povezanosti Danas sam se pričestio i kod toga dođoh do uvjerenja da je sva povijest krvlju ispisana, da su sve kulturne vrednote produkt boli. Religija je nastala i potrebna je uslijed boli. Bol je spasavala čovjeka od mlitavosti, ona mu je uvijek ulijevala strah pred nepoznatom, još većom boli. Tko hoće razmjeti kulturu, morao je trpjeti, ne samo duševno, nego i tjelesno. (D, Ratište, Seewiesen, 26.XI.1916.)
Kroz bol čovjek sve vidi drugačije Uvjeren sam da sve imade svoju svrhu, ovaj rad i moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: život. Tu misao mi potvrđuje Kempenac u Nasljeduj Krista II, 12,3: "Evo, sve stoji u križu i u umiranju sve se nalazi." (D, Ratište, Seewiesen, 17.XII.1916.).
Gdje nema boli nema pravoga života Jest, bol je sucus (sok) života, ona vlada životom i ona je začetnica religija. Gdje nema boli, možemo biti uvjereni da nema pravog života… Sve je to bol, sve ovo stvara povijest i iza raznih duševnih trzavica opet jedan dio čovječanstva svraća na istiniti put. (D, Ratište, Seewiesen, 17.XII.1916.)
Trpljenje usmjeruje prema religiji Da nema trpljenja, mi jednostavno ne bismo mogli razumjeti kako ljudi idu u hramove, te studene mračne prostore, pa se mole. Jest, njih tjera život i ova nesmiljena trpnja, koja im govori da tijelo nije ništa i da će doći u grob, pa instinktivno osjećaju da s time dolazi i naplata. Upravo ljudi, koji su trpjeli, najbolje znadu što je to bol, patnja..... Čovjeka, koji bi se poput Prometeja htio odreći poštivanja one više sile, nesmiljeno ovo trpljenje i živa svijest o drugom životu, koja se uslijed muke potencira, baca natrag religiji. (D, Ratište, Seewiesen, 17.XII.1916.)
Pa čemu se bojati kad On određuje moje putove! Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi, jamačno, pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom upravo sugerira smisao života. Ono malo boli, što pretrpih, onaj prvi strah pred puščanim tanetima i šrapnelima (na putu k brigadi) govorile su mi uvijek Gospodinove riječi: "Što se bojite, zar još ne vjerujete?" Pa čemu se bojati? Ta On gore već znade što će sa mnom biti, On me neizmjerno voli, pa znade da li je za mene bolje da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati, kad On određuje moje putove! Valja živjeti i Njega vječno hvaliti i ne brinuti se za smrtnu opasnost. Što je život? Neki je dan jedan ležao kod groblja, izvrnuo se i leži kao klada, kano da ni živio nije. Zar je onda svrha života uživati, popustiti strasti! Čudna li smisla, kad smrću sve prestaje. (D, Ratište, Zingarella, 18.V.1917.)
Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uskladim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo. (167 str.65, ratište, pismo ocu 23.VIII.1917;)
Studirati problem križa Problem križa mogu sada teoretski studirati i dao Bog da sebi sada stvorim tako snažnu bazu da u praksi ne podlegnem križu. (D, Zagreb, 14.X.1920.)
Tko ne zna što je žrtva, ne može razumjeti kršćanstvo Cijelo kršćanstvo sazdano je na žrtvi. Tko ne zna što je žrtva, ne može razumjeti kršćanstva. Raspeti je Krist bojna zastava, koja je izvješena u svim kršćanskim kućama. Duboko je značenje vanjske žrtve. Čovjek se sastoji od duše i tijela, zato treba da duša čovječja i tijelo žrtvom iskažu Bogu čast, koji je sve stvorio. Sav ostali vidljivi svijet: kamenje, bilje, životinje, ne mogu svjesno Bogu dati čast, jer nemaju razuma. Čovjek, koji je gospodar sve prirode, ima pravo da mu sva priroda služi, ali imade stoga i dužnost da kao Gospodaru svega u ime cijele prirode daje Bogu čast i slavu. (111)
Trpljenje sjediniti s trpljenjem Spasiteljevim Svoje trpljenje sjedini s trpljenjem Spasiteljevim, da orlovski naraštaj zaista postane naraštaj vitezova Božjih, koji će jurnuti Hrvatskom i sve osvojiti za Crkvu vječnu. (Pismo ing. D. Maroševiću, 1926.)
Razborita briga za zdravlje Sam naravni zakon nalaže nam da se razborito brinemo za svoje zdravlje i da svojim tijelom ravnamo ne kao vlasnici, već kao upravitelji, kojima je Bog naredio da dobro gospodare tim tuđim vlasništvom.... Božja je volja da poduzmete sva redovita sredstva (koja ne zahtjevaju prekomjerne troškove, jer na to naravni zakon ne veže), što su potrebna da to Božje vlasništvo opet privedete zdravlju. To je što stoji do Vas. A ako Gospodin želi da unatoč tomu trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u Njegove ruke - jer se ni najmanji bakcil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje. (170, str. 262, Pismo učiteljici M. Majetić, 21.II.1928.)
Trpljenje pridonosi širenju Kraljevstva Isusova Ta i sami znate bolje od mene da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova, negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. - Ako Vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove tog trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem, ukazat će nam se koliko je njime duša spaseno, kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova. (170, str.261-262, Pismo Miri Majetić, 21.II.1928.)
Sve na slavu Presvetog Srca Isusova Posljednjih mjeseci prije smrti Ivan je opet započeo voditi dnevnik koji je bio prekinuo dolaskom u Zagreb. Zapisao je tek nekoliko rečenica, ali dovoljno da se uđe u njegovu dušu i njegovo raspoloženje pred patnjom i smrću. Započeo je taj posljednji odsjek svoga Dnevnika riječima: Sve na slavu Presvetog Srca Isusova. (D, Zagreb, 21.I.1928.)
Gospod vodi sve pojedinosti života Pišem jer sam uvjeren da se oko mene zbivaju važne stvari, u kojima posve jasno i realno zapažam kako Gospod vodi sve pojedinosti našega života i rada. (D, Zagreb, 8.II.1928).
Zajednička krunica u obitelji - plod trpljenja Danas je po prvi put mama pristala da se u našoj obitelji zajednički moli krunica. Sutra je Gospa Lurdska. To je njezino djelo. Ali zato je moralo doći toliko bolesti na mene... (D, Zagreb, 10.II.1928.)
Trpljenje - najjače sredstvo za spasenje i posvećenje duše Dosta je velik križ na nama. Dobio sam gnojnu akutnu upalu čeljusne šupljine. Danas mi je izvađen još jedan zub. Mama u silnim mukama. Međutim, vidim da dosta rado moli. Sinoć smo stvorili kao zavjet da ćemo, kadgod to prilike dopuste, uvijek zajedno moliti krunicu. Čudno: ovo naše trpljenje kao da je stvorilo čudesa u mami, koja dosta lako moli sada i samu krunicu. Sama veli da je danas koju stotinu Očenaša i Zdravih Marija izmolila. Eksperimentalan dokaz kako je trpljenje najjače sredstvo što spasava i posvećuje duše. Blago onim dušama koje s radošću primaju iz ruku Gospodnjih svaku bol i sjedinjene s Isusom pridonose je za raširenje Crkve Isusove u dušama i društvu. (D, Zagreb, 13.II.1928.)
Lako je pričešćivati se, ali je trpko jesti drvo križa Lako je svaki dan primati sv. Pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa. Danas mi opet zub izvadiše. (D, Zagreb, 15.II.1928.)
Žrtva života za hrvatsku mladež Prije odlaska u bolnicu na operaciju Ivan je posjetio u Bazilici Srca Isusova svoga ispovjednika o. Josipa Vrbaneka, isusovca, s kojim je razgovarao o svome predosjećaju da će mlad umrijeti. O. Vrbanek u svojoj biografiji o Ivanu navodi njegove riječi o spremnosti na žrtvu života i o predanju u Volju Božju.
330. Zaista je bol nešto veliko i vrijedno... Žrtva, potpuna žrtva! Velim došlo je vrijeme žrtve... L'abandon- potpuno predanje.... E pa - fiat. Budi volja Tvoja....U ruke Božje... Ako zrno pšenično padnuvši u zemlju istrune, donosi obilati rod.... Da, o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! Ja sam gotov! (169, str.150.-151.)
Kako će u nebu biti lijepo! Injekcija nije potpuno djelovala, pa sam osjećao udarce liječničkog čekića. Ali, ja sam tom zgodom stalno mislio kako će u nebu biti lijepo... Pa što je umrijeti; iza toga dolazi drugi svijet. Tamo će biti tako lijepo i veselo! (170, str. 328, riječi prijatelju M. Mostovcu nakon operacije.)
Prinošenje žrtve Bogu Nakon što mu je ispovjednik, isusovac o. Josip Vrbanek podijelio bolesničko pomazanje na samrti, te videći da Ivan zaista prinosi žrtvu života, podsjetio ga je na posljednji razgovor i pitao ga, ima li mu još što reći. Ivan potvrdi, a ispovjednik mu reče: Zar ne, vi žrtvujete svoj život za hrvatsko orlovstvo? Ivan vedro pogleda, velike njegove oči zasjaše ... i naklonio je glavom u znak potvrđivanja. (169, str. 152.-153.) Koliko je ova žrtva bila Bogu draga pokazali su događaji nakon Ivanove smrti. Njegovo ime i djelo postali su program života i rada mnogim mladim hrvatskim katolicima.
|