U  Prvom  svjetskom  ratu

1916.-1918.

            Ljeti 1915.g. Ivan je pozvan u vojsku, kamo odlazi u veljači 1916.g. Nakon polaska časničkog tečaja, biva upućen na talijansku frontu u alpske predjele. Najčešće je obavljao službu Bergfuhrera - planinskog vodiča; vodio je čete na položaje i natrag. Tu je dobio i simboličan naziv borac s bijelih planina, koji se u prenesenom, duhovnom smislu ostvario u njegovu životu. Bio je neko vrijeme na dopustu pa je i ondje nastavio voditi dnevnik (Banja Luka, Pečuh). U susretu sa svakodnevnom patnjom i smrću Ivanov se  životni nazor pročišćuje i  produbljuje. Sve više dolazi do uvjerenja o istinitosti kršćanske vjere vrijedno-sti koje dolaze na prvo mjesto u njegovim razmišljanjima. Njegov dnevnik, koji je uspio voditi i na fronti, jest dragocjeno svjedočanstvo svega onoga što je proživljavao u svojoj duši. Nalazi se očito pod posebnim djelovanjem Božje milosti koja ga je vodila prema savršenijem kršćanskom životu. Stranice koje je zapisao u ratu ubrajaju se među najljepše i najdublje dijelove njegova dnevnika.

Kao zaključak tome ratnom dijelu njegova dnevniku stavili smo na kraju izvadak iz Ivanova pisma ocu, u kojem veli da je zahvalan Bogu što je sudjelovao u ratu jer je spoznao mnoge stvari koje inače ne bi nikada spoznao . Ivana kakav je bio kao izgrađeni duhovni čovjek stvorila je osobita milost Božja na fronti  tvrdi njegov prvi biograf dr. D. Kniewald.(Životopis, str.65)

Ne bojim se smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo

Samo se još nisam pomirio s mišlju da ću ja zaista onamo

63. Velika je vjerojatnost da ću i ja na frontu. Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nisam pomirio s mišlju da ću ja zaista onamo i nisam sebi svjestan da vodim krepostan život. Ta, otkad sam u vojsci, izgubio sam vezu s Onim. Nisam razmišljao što bih mogao na sebi popraviti, i nisam na čistu da li sam ja doista u službi dobre stvari. (Graz, 18.III.1916.)

Mistika crkve, treptanje vječnog svjetla, bezbroj svijeća...

Svatko znade kako blizina Euharistije krijepi

64. Bio sam i u Maria-Trostu. Velika barokna crkva... Kad sam stupio u crkvu, preporučio se Čistoj Majci i vidio svijet koji moli i ustaje sa svojih klecala suznih očiju, kano da mi se ponovno otkri onaj svijet koji mi se sada toliko udaljio. I sva ona mistika crkve, ono treptanje vječnoga svjetla i bezbroj svijeća, obuzima dušu kano neki nadnaravni miris. Opis je nepotreban, svatko znade kako blizina Euharistije krijepi. (Graz, 23.III.1916.)
                                                                       

Trebam crpsti iz nepresahljivog vrela ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije

Svakog se časa osjećam slabim čovjekom, prožet plićinom okoline

65. Od dana do dana sve više padam. Svakog se časa osjećam slabim čovjekom. A što mi je najgorče, to je da sam takozvani prosječni čovjek. Svakog časa osjećam kako sam prožet plićinom svoje okoline... No što je najveća muka, ne nađoh ni jednom priliku da prisustvujem sv.Misi. Nonsens! Trebao sam žrtvovati i prilika bi se našla. Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahljivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu. O, Deus, adiuva me! (O, Bože, pomozi mi). ( Graz, 27.III.1916.)

Duhovna veličina priprostih ljudi

Dva vojnika kleče pred zatvorenom crkvom u prometnoj ulici

66. Bože, kako si velik! Pun sam sreće i veselja. Vidio sam takvu malenkost i opet tako veliku stvar, kao ni jednu do sada u svome životu... Eto što vidjeh. U Annenstrasse (Graz) je velik promet. Izlozi su rasvijetljeni. Tramvaji jure na dvije strane. Ljudi, ponajviše vojska, šeću. Tu stoji tiho i do-stojanstveno barokna crkva Milosrdne braće. Sva troja velika vrata su zatvorena. A što je pred vratima? Pred vratima na stubama kleče dva vojnika i mole se... Koje li duševne veličine u priprostih ljudi! Još imade onog dubokog religioznog zanosa srednjega vijeka, one kršćanske mistike svetaca. I ti vojnici, ne misleći na ostali nevjerni svijet, koji trza ramenima i s prezirom na ustima to gleda, kleknu na živahnom mjestu pred crkvu i mole u pristunosti Euharistije. Bože, Bože, čuj vapaj slabog čovjeka i daj mi onu silnu, bezobzirnu vjeru tih priprostih ljudi!... A kad sam htio otići u tu istu crkvu da se poklonim Euharistiji, nije mi došla ni pomisao da kleknem pred crkvom. Koliko je u meni još pokvarenosti i ljudskih predrasuda! Uvijek, sve uvijek gledam da se popravim, a sve sam slabiji. Bože, molim Te snage! (Graz, 28.III.1916.)

Nakon posjeta crkvi vraća se mistični život

Danas sam pun nekog svjetla, oduševljenja i ljubavi

67. Iza duga vremena bio u crkvi. Sjajno! Tako sam danas pun nekog svjetla, pun oduševljenja i ljubavi. Onaj mistični život kano da se trenom vratio. Mater dolorosa, Mater amabilis - kako je dobra! (Slov. Bistrica, 16.IV.1916.)

Providnost se za me brine, sve imade svoj smisao, pače i moje vojništvo

Moja najvruća molitva se ispunila: mama se vratila Bogu

68. Mnogo je u ovo zadnje vrijeme prošlo kroz moju glavu. Tu je ona borba protiv tijelu, nastojanje da se umom dignem nad sve ovo i da se sjedinim s prirodom, pa s Bogom. Teška je to borba, koja vječno traje. Uz to bijahu ovdje roditelji, pa sam se kroz nekoliko sati osjećao onim starim, koji silno voli te ljude, što me iznad svega vole. Vidio sam kako se Providnost za me brine, kako sve imade svoj smisao, pače i moje vojništvo. Da toga nije bilo, ne vjerujem da bi se mama vratila Bogu, a eto sad je to učinila. Moja najvruća molitva se ispunila. Pa i otac kaže, kad je ovdje zašao u divotnu prirodu, spopalo ga je čuvstvo molitve... Bože, koliko Te ljubim, koliko Ti zahvaljujem što mi sada dušu napunjaš čudnom, punom slašću. Kako se moja duša diže, kako leti k Tebi, htjela bi da natčovječnom snagom razbije ova prsa i da ode gore i da se vječno s Tobom sjedini. (Slov. Bistrica, 4.VI.1916.)

Ovaj je život jedna realna hipoteza

Tu je ona silna želja za Kruhom, za onom malom Hostijom

69. Kad pomislim da je ovaj život samo sjena, jedna realna hipoteza, a ništa više, to se sebi najviše čudim. Kada navečer legnem, pa se zadubim u ono sivo, tamno, pa mi se učini da uopće ništa u meni nema, pa sve više i više u ono ronim i svukuda tražim. I ništa ne mogu da nađem. Sve je neodređeno, a sam ne znam, bez ikakve misli tu je ona silna želja za Kruhom, za onom malom Hostijom. Tada ništa ne znam, sav razum spava, a moja bi usta i sva bi moja unutrašnjost htjela Hostiju da se s njom spoji. Zaista ne mogu da osjetim svu veličinu toga...  (Slov. Bistrica, 19.VII.1916.)

Kako sam daleko od savršenosti!

Blato, gadno blato, visi još na meni

70. Skoro će meni ispit. Kako sam daleko od savršenosti! Uvijek nastojim biti gospodarom situacije oko sebe, želim upoznavati ljude i gledati njihove čine, kano da se mene to ne tiče, a katkada se neki mali strah u me ušulja, strah pred ispitom. Koje li slabosti, kad pomislim kolike su generacije umrle, a da se za njih ne zna, mene prođe jeza. Blato, gadno blato, visi još na meni. Trebat ću još dugo posla dok ga operem.  Ta zašto sam takav? Kad pomislim da će i smrt doći i ovo tijelo strunuti, a ono što besvjesno ćutim, ono tamno duševno, što jedva osjećam, postat će ogromno, veliko, puno svjetla i perspektive, te zapremati cijeli prostor. (Slov. Bistrica, 19.VII.1916.)

Dodir s nadnaravnim svijetom kroz Euharistiju

Kano da sam osjetio ono nešto što pokreće sve, pa iza toga Madonnu s Djetetom

71. Uvijek me muči problem života, zgadi mi se gledajući ovaj život, a uza sve napore želim da vječno uživam u religiji, pa ne ide. Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij, pa mi se čini da sam doista duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne, nisam vidio sve, no kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto koje pokreće sve, pa iza toga Madonnu s Djetetom, a uz to Ono još veće, sve skupa sam osjetio ujedinjeno u Hostiji. (Murzzuschlag, 15.VIII.1916.)

Najbolje je skrušeno se pomoliti Onoj najljepšoj, Onoj punoj svjetla i boja

Vrletne i kao snijeg bijele stijene prostiru se pod nama

72. Ja bih najradije sada uzeo svu svoju dušu i istisnuo iz nje svu množinu i puninu slavnih melodija; pjevao bih da znam pjevati, vikao bih, urlikao od veselja; ne, najbolje je skrušeno se pomoliti Onoj Najljepšoj, Onoj punoj svjetla i boja, punoj nebesko sjajne prozirnosti Danteovog neba. A znate li gdje sjedim? Razumijete li ovaj predgovor? No to vani huje bijesni vjetri, frcaju oblaci kano zmije, a  Eisschaneri  su tu i tamo na brdima. Gore sam u planini u domaji Burnsa i Nazora, u kolijevci Mahometova pijeva (Goethe) i svih genija. Ispod mene strše stijene od l500 m duboko, a kad ih sunce obaspe - uh, da znate kako sam velik; cijeli titan - vrletne i kao snijeg bijele stijene prostiru se tad pod nama i cijela panorama brda i dolina sa svojim sjenama se pokaže. A kad se dolje u daljini magle stanu poput mačke brdima oblizivati i nesvjesno izgovore usne riječi  Dante ..... Ovdje smo na vježbi. Prošli smo opasna mjesta... Studirao sam Nazora i sada me zanimaju estetska pitanja: Psalmi - Whitman - Rodin. (Pismo prof. Lj. Marakoviću, Alpe 2009 m 21. VIII. 1916.)

Problem smrti najvažnije pitanje za čovjeka

Vidim da mi život nema čvrste podloge

73. Najvažnije je pitanje za čovjeka problem smrti. Taj me problem mora sada najviše interesirati, jer bih mogao za dva mjeseca biti daleko od nada ove zemlje. Zapravo sada vidim da mi život nema čvrste podloge. Sazdao sam si svoju ideologiju na budućem životu, na budućoj zemaljskoj sreći, pa ne mogu pojmiti da bih mogao skoro poginuti. To me katkada navodi na pomisao da bih morao dulje misliti na smrt, tako da budem u svakom času svoga života na nju spreman. A što je smrt? .... Tako sebi predstavljam: odem na frontu, pogodi me kakva kugla za juriša (Oh, Bože, na koga ću ja jurišati?...) i ja se srušim mrtav. Tako su sve nade, svi ideali prestali biti, a zemlja i zvijezde nadalje jure. A duša? Moram prestati s pisanjem, i ako u nekim momentima vidim onaj divni prijelaz iz ovog ograničenog svijeta u onu daleku širinu. Drugi put o tome. (Murzzuschlag, 26.VIII.1916.)

Obiteljski život mi ne godi

Kad sam sam, osjećam kako se borim i dolazim sve bliže Savršenstvu

74. Ovaj obiteljski život (kod kuće) mi ne godi. Tiranija je to strašna. Ustaje se - protiv prirode - kasno, jede vječno, a živi svakim danom jednako, kano stroj. A kad sam sam, pa makar i gladan, osjećam barem da nešto svladavam, osjećam kako se borim i dolazim sve bliže Savršenstvu. Tamo barem duša živi i promatra, dok ovdje ne osjećam tako jasnu razliku između tijela i duše. (B.Luka, 20.IX.1916.)

Ovaj je život samo prolazna faza

Jedini asketski, monaški život u obožavanju Euharistije možda daje zadovoljstvo

75. U čovjeku je težnja da nešto stvara, da ga jedna stvar zaokupi, oko koje se, kano oko jezgre minerala, sve koncentrično skuplja.... Zažmirim, mislim o procesu mišljenja i tražim da zaronim u onaj svijet, pa tražim onaj prijelaz, razliku između oba svijeta. Pa onda gledam u ovo čudo svemira, kako to sve visi i juri, kako se u toj praznini sve miče, ni iz čega, pa me spopane strah pred paklom. Najednom osjetim kako taj život nije ništa, samo prolazna faza u onaj trajni, kad se ono, što u nama uvijek kuha i vrije, oslobodilo i pošlo u onaj svijet. Za sada mi se čini dosta tamno, no silno duboke perspektive, da tada nastaje ono pravo. Misleći na ovu prolaznost, ne mili mi se nikakav studij, nikakva literatura, nikakva djevojka, uopće ništa. Jedini asketski, monaški život u obožavanju Euharistije možda daje zadovoljstvo. Drugo, čini mi se, ne. (Pečuh, 22.X.1916.)

O svrsi čovječanstva, o pripravi za vječnost i harmoniji s idejom svega

Kod svake struke mora da je bol izvor svega

76. Kako bih, na primjer, imao veselje skupljati umjetničke slike i slične stvari kad toliki svijet strašno gladuje!  Kako bih smio željeti da živim sam u svojoj sobici, kad bih time sama sebe zavaravao ne zalazeći među svijet, ne gledajući njegove muke i ne upoznavajući njegovu psihu. Kojim pravom da uživam u umjetnosti i svemu tome, kad je borba za kruh i život u svoj svojoj osebujnosti, sa svim mukama i porazima i pobjedama izvor sve poezije, pače i nužna potreba, ako hoćemo ovaj život shvatiti kao pripravu, kano jedan mučan posao, čija je nagrada - Onaj Veliki. Ne znam, moram izaći iz te dileme. Čini mi se najbolji će biti kompromis, jer jamačno je naša dužnost i u ovom malom skladu, koji se zove civilizacija, kultura, ili drugačije, raditi oko spoznaje. Možda je spoznaja dobra i zla, težnja za Vječnošću, svrha čovječanstva, pa uz svrhu materijalnog života i izdržavanja ljudi svaki čovjek ima zadaću da u svojoj struci radi oko te spoznaje. Jedna struka više, druga manje, no mislim da kod svake struke mora da je bol izvor svega. Gdje toga nema, mislim da je plod, ako ne zao, barem uzaludan, jer nije u harmoniji sa svrhom ovoga života. A sav rad, sve mora da je u harmoniji s idejom Svega. (Pečuh, 22.X.1916.)

Bol duboko ore dušu i dokumentira bivstvo etike

Gdje nema boli, najjasnije se vide etičke zablude

77. Život je izvor svega. Bol je najpotrebnija bit života. Ona duboko ore dušu i dokumentira bivstvo etike. Gdje nema boli i gdje je sve sito, upravo tamo se najjasnije vide etičke zablude Nietzschea i slično. Lako je teoretizirati o jakosti individua, kojemu moraju slabiji podleći... (Seewiesen, 3.XI.1916.)
                                                              

Kako čovjek može duboko pasti, postati zvijer

To je bila duša jednog modernog čovjeka koji hoće da reformira društvo!

78. Hoću da navedem pričanja jednog modernog čovjeka. H.Š. hvaljeni liričar, dobro poznat s Jorgensenom i drugim velikim ljudima, agitator mira (nije bio na fronti!) socijalni demokrat, (piše u katoličkim listovima), koji nalazi uzrok ratu samo u nekim pojedincima... Jučer kad smo ležali u krevetima, stao je pričati povijest svojih ljubavi i u vezi s tim postanak svojih umjetničkih djela. Ne smijem te njegove riječi opetovati, samo moram podsjetiti na razne perverznosti staroga Rima.... Kad sam slušao te opise  izjava ljubavi ... došlo mi je u svijest da on opisuje svoju, moju i svačiju majku, sestru. Zgrozio sam se. Bože moj, kako čovjek može tako duboko pasti, postati zvijer, živinče i ništa više. Ne samo on, nego je i cijelo moderno društvo takvo. Tu nema govora o braku i materinstvu, tu postoji samo tzv. optimistički nazor o životu, razumijevanje ljepote života i kao najveći izražaj ti  izljevi ljubavi . Iz ovog pričanja dobih kompaktnu, upravo strašnu sliku našeg društva... Sve je oko mene slično... Da, to je bila duša jednog modernog čovjeka, koji hoće da reformira društvo.  Still ruhen oben die Sterne, und unten die Graber. (Tiho miruju gore zvijezde, a dolje grobovi.)  Zar ne znaju da postoji svemir, tako velik i krasan, i da je Onaj, koji je to zamislio, veći od svega toga...Da, da, i on će umrijeti i nestati sa svim svojim  ljubavima ... (Seewiesen, 23.XI.1916.)

Trpljenje, bol, religija i kultura u međusobnoj povezanosti

Je li glupo stajati u studenoj crkvi i gledati kerefeke  tihe mise?!

79. Danas sam se pričestio i kod toga dođoh do uvjerenja da je sva povijest krvlju ispisana, da su sve kulturne vrednote produkt boli. Religija je nastala i potrebna je uslijed boli. Bol je spasavala čovjeka od mlitavosti, ona mu je uvijek ulijevala strah pred nepoznatom, još većom boli. Tko hoće razmjeti kulturu, mora da je trpio, ne samo duševno, nego i tjelesno. Gospoda teoretičari, što sjede u toploj sobi, mogu se rugati svemu i nijekati Boga. Ali neka stupe u život i neka tjelesno i duševno trpe, pa neka reknu je li glupo stajati u studenoj crkvi i gledati  kerefeke  tihe mise! I opet tu se strpljivo stoji i uviđa da je bol potrebna i da ona zaista nije ništa s obzirom na Krista, koji je pokazao da u pogledu na vječnost to nije ništa. (Seewiesen, 26.XI.1916.)

Kroz bol čovjek sve vidi drugačije

Sve ima svoju svrhu, ovaj rad i moje male patnje

80. Uvjeren sam da sve imade svoju svrhu, ovaj rad i moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: život. Tu misao mi potvrđuje Kempenac u Nasljeduj Krista II, 12,3:  Evo, sve stoji u križu i u umiranju sve se nalazi.  (Provjeri) Potvrđuju to i mnoga mjesta iz Evanđelja, kao na pr. Lk 9,23.:  Govorio je Isus svima: ako me netko želi slijediti, neka se odrekne samoga sebe i neka uzme svoj križ svaki dan i neka me slijedi , te one silno dirljive riječi Lk 9,58:  Reče im Isus: Lisice imaju svoje duplje i ptice nebeske svoja gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu sklonio.  Koliko me ove riječi sjećaju na ovo ratno doba, gdje ljudi poput Krista trpe.... U vječnoj muci i trpnji sastoji se misterij ovoga života. (Seewiesen, 17.XII.1916.).

Gdje nema boli nema pravoga života

Sve ovo stvara povijest i jedan dio čovječanstva svraća na istiniti put

81. Da, lako je meni govoriti u toploj sobi, pun novaca i nakrcan hranom, a život znači ono nevidljivo duševno, bez ičega prolaznoga.  Ne uzimajte sa sobom na put, ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novaca, niti imajte po dvije ha-ljine. (Lk.9,3). Jest, bol je sucus (sok) života, ona vlada životom i ona je začetnica religija. Gdje nema boli, možemo biti uvjereni da nema pravog života. Bol, ta tako obična riječ, znači i nemati kruha, biti bolestan, biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi teret, biti nepravedno zapostavljen i kažnjen, sve je to bol, sve ovo stvara povijest i iza raznih duševnih trzavica opet jedan dio čovječanstva svraća na istiniti put. (Seewiesen, 17.XII.1916.)

Trpljenje i živa svijest o drugom svijetu baca natrag religiji

Ljudi koji su trpjeli najbolje znaju što je to bol

82. Većina čovječanstva trpi, jedni više, drugi opet manje, ali trpnja je uvijek tu. Da nema trpljenja, mi jednostavno ne bismo mogli razumjeti kako ljudi idu u hramove, te studene mračne prostore, pa se mole. Jest, njih tjera život i ova nesmiljena trpnja, koja im govori da tijelo nije ništa i da će doći u grob, pa instinktivno osjećaju da s time dolazi i naplata. Upravo ljudi, koji su trpjeli, najbolje znadu što je to bol, patnja..... Čovjek, koji bi se poput Prometeja htio odreći poštivanja one više sile, nesmiljeno ovo trpljenje i živa svijest o drugom životu, koja se uslijed muke potencira, baca natrag religiji. (Seewiesen, 17.XII.1916.)

Trpljenje produbljuje pogled na život i svijet

Poniznost, mistični cvijet, plod je ovoga rata

83. I zato volim ovu sadašanju generaciju, jer je trpjela i uvidjela da je život ozbiljna stvar, a ne igračka i da živjeti znači ratovati. Jest, volim naše ratnike, jer su oni prozreli život. Nova je ovo, duboka generacija. Nije taj život više onako instinktivan, umjetnost i znanost dobivaju duboke hrane. Svemir više nije mašina, koja se okreće bez svrhe, čovjek nije proizvod slučaja, jer sve imade svoj smisao, sve je urešeno i točno izračunato. Čovjek stupa kroz prirodu, kroz to  otvoreno čudo , kako veli Carlyle, i divi se svemu ovomu što ga okružuje i spopada ga sveti strah pred tim velikim i divnim djelima, te pada ničice i ponizno se moli. Da, poniznost, mistični cvijet, plod je ovoga rata. (Seewiesen, 17.XII.1916.)

Ne protivimo se ovoj harmoniji koja vlada u svemiru

Tajne niti grijeha isprepliću se oko modernog društva

84. Jest, život je izvor svega: u pogledu na  savoir vivre  (znati živjeti) sporedni su i umjetnost i znanost i svi ostali proizvodi ljudskog duha. Život je njihovo vrelo i njihova hrana.... Zato sebi i svima stavljam memento: proživljavajmo dubok i velik život i svakog trenutka budimo svjesni da mi zaista opstojimo i da se ne protivimo ovoj harmoniji, koja vlada u svemiru. Ovo tjelesno zapravo i nije život. Život je ono tamno, nevidljivo, puno dubine i perspektive, što se u odabranim časovima još više proširuje... I upravo da što bolje mognemo zaroniti u taj neizmjerni svemir, te uz to mnogo objektivnije promatrati vanjski život koji nas okružuje, moramo u sebi ubiti svaku strast i težiti asketskom životu. Tko je barem malo pokušao ići k tome cilju, osjeća uz užasne poteškoće svijet oko sebe u sasvim drugačijem svjetlu. On će bolje osjetiti one tajne niti grijeha, koje se isprepliću oko moderna društva, pa se s njime igraju kao mačka s mišem. (Seewiesen, 17.XII.1916.)
                                                           

Bol je Kristova pokazala čovječanstvu temeljni smisao života

Goethe je trebao Fausta poslati na frontu, pa bi se jamačno vratio s dubljim nazorom na život

85. Što je naš život više prožet askezom, to nas ovi tajni glasovi jače upućuju u misterij opstanka. Faust se tuži:  Temeljito sam prostudirao filozofiju, pravo i medicinu, pa - na žalost - i teologiju s velikom revnošću...  Dragi Fauste, mogao si ti prostudirati još i više i nikad nećeš tim putem doći do  sjemena, koje sve drži ... Faustov je rad samo rad mozga, koji sam po sebi mora napokon stići do spoznaje Božanstva. Ali to je više  siva teorija . Goethe je trebao Fausta poslati na frontu, pa bi se on jamačno vratio s dubljim nazorom o životu. Lako je umirati pomoću otrova iz starodrevne fiole, ali teško je podnašati tjelesne muke. Mudri bi Faust morao uvidjeti da je rat i muka temeljna boja povijesti i napretka, da je bol podigla na noge milijune ljudi i srušila prijestolja, da je bol Kristova čovječanstvu pokazala temeljni smisao života i stvorila Divinu Comediu.(Seewiesen, 17.XII.1916.)

Moramo uvijek biti svjesni kratkotrajnosti življenja

Trebamo nastojati zasladiti i ovo kratko doba asketskim životom

86. Još jednom: kad bude prošao taj rat, što stvara velike ljude (o zlim posljedicama valja na drugom mjestu nešto reći), ne smijemo se zavući u svoje tople sobe i uz čašu vina pričati o junačkim događajima. Moramo uvijek biti svjesni kratkotrajnosti življenja i da je ono samo minimalna faza vječnosti. Mi treba da nastojimo zasladiti i ovo kratko doba asketskim životom. Zakunimo se poput trapista da ćemo se uvijek sami usavršavati, pa budimo uvjereni da ćemo stvoriti velika djela. (Seewiesen, 17.XII.1916.)

Pogled na stvarnost kroz sjećanje na prvu ljubav

Život je kratka teška kušnja i tko ovu preboli, istom stupa u život pun sjaja i boja

87. Danas Ti je dvadeset godina. Bože moj, kako si lijepa i zdrava! Pa trebala bi se udati. Pa možda si već našla muža, a ja jadnik, poput onog junaka u Immensee dolazim Tebi u pohode i čitam na Tvojim oslabljenim rukama da me još ljubiš. Pa koga bi drugoga?! Sjećam se kad si rekla svojoj majci, iza buke oficirskog društva, da me od svih još najradije imaš - mene, šesnaestogodišnjeg dečka, koji nije ni mislio na ljubav, nego se sav (možda i previše) instinktivno predao toj nepoznatoj sili. Da se sada sastanem s Tobom, Gretice, ne bih Te smio više onako žarko poljubiti. Možda bih sjeo do Tvojih nogu, postavio glavu u Tvoje krilo i tiho plakao. Vrijeme je od mene stvorilo sasvim drugačijeg čovjeka. Za mene nije više ovaj život izvor svih radosti, nego prije suzna dolina. Da, Gretice, i Ti bi plakala i uvidjela da je život velika tajna, kojoj je konac onaj tamni grob. Oh da, Ti već tamo ležiš unutra, možda si sva istrunula, sve je prošlo, kao da nije ni postojalo. O Bože, smiluj se; kako je to grozno! Zašto sve to propada, nestaje, zašto i mi ginemo, za nama opet generacije! I onda opet ista igra, pa opet smrt. Jest, Bože moj, ja Te razumijem, život je - veliš - kratka teška kušnja i tko ovu preboli, istom stupa u život pun sjaja i boja. Draga Gretice, moli za me! (Seewiesen, 17. XII.1916.)

Svakog časa biti svjestan svoje ovisnosti s harmonijom svemira

Tajanstvena veza sa svrhom života

88. Na večer dolaze duboke i bogobojazne misli, a na svijetlom danu gubi se onaj mistički život i čovjek skoro izgubi onu tajanstvenu vezu sa svrhom života i provodi instinktivno životarenje, namjesto da je svakoga časa svjestan svoje ovisnosti s harmonijom svemira. (Seewiesen, 17.XII.1916.)

Nemam riječi da izrazim kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka

Doživljaj mise u franjevačkoj crkvi u Bozenu za vrijeme rata

89. U Bozenu mi se je osobito svidjelo. Dobio sam donekle dojam, kakav je bio religiozni život u srednjem vijeku. U nedjelju Ti je na hiljade svijeta išlo u franjevačku crkvu i van. Neprestano se sv.Pričest dijeli...No najviše me se dojmilo kad sam pred odlazak, - radni dan je bio -  otišao u crkvu, da se svojih grijeha kotarišem i da primim Onog najvećeg što nas slabiće tako voli... Kad stupim u veliku baroknu crkvu, duboko me dirne kad sam vidio, gdje su sve klupe nakrcane osobama, što poput duhova nepomično sjede, a na svim oltarima, sprijeda i sa strane fratri, velikih tonsura služe u crvenim lijepim plaštevima mise... Neopisivo duboko djeluje crkva, gdje se uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svijeća obavlja u isti čas, toliko puta taj misterij svih misterija. I svijet u toj tišini stupa glavnom oltaru, gdje svećenik u nekakvom crvenom čipkastom pregrtaču dijeli kruh Gospodnji. Direktno se osjeća, kako je čovjek kano na nekom otoku usred burnog mora; na otoku istinitog i pravog života. Iz onih malih ženica, što su trpjele i na sebi razumjele sfingu ovog života, izlazi u tim velikim časovima, kada su sasvim sitne kod Stola Gospodnjeg - neko nadnaravno  svjetlo, koje cijelu crkvu ispunjava melodijama nečujnih pjesama anđela. Nemam riječi da izrazim, kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka. ( Pismo N. Bilogriviću, Bozen, 26.I.1917.)

Ona mala bijela hostijica ide tim crnim, izmučenim ljudima

Sva ova veličina prirode samo je simbol čovječje duše

90. Osvanula bijela nedjelja. Veliki predjeli Alpa sa svojim vršcima, dolovima i stranama sijevaju od bjelila. Tamno zelene omorike se dižu veličanstveno u vis... Svjetlo, svjetlo i sjaj posvuda. U doli je napravljena mala kapela, pokrita smrčevim granama, a sprijeda na njoj je drveni križ. S desna su pod od dima crnim stijenama baračice iz kojih se dimi. Pred kapelom kleči jedno dvadeset vojnika: crna opaljena lica i tamnih kabanica... a sunce i svjetlo posvuda, sjaj, ljepota, samo što su ovi ljudi crni i bijedni... Pričest se dijeli. Ona mala bijela hostijica, bijela i sjajna i sjaji tog vedrog dana, ide tim crnim izmučenim ljudima. A ovi su sklopili preko prsiju ruke, spustili glavu sve do zemlje i u sebi proživljuju taj Misterij. Sva priroda je divna, sve uopće, osim čovjeka, je sretno i lijepo. Izgleda samo: duša im je danas čišća i svjetlija od ovog ogromonog svjetla alpske nedjelje, sva ova veličina prirode je samo simbol čovječje duše. I ovo njegovo jadno, skršeno i slomljeno crno tijelo ne spada zapravo ovamo; ono mora propasti i doći u harmoniju s ostalom ljepotom. (Pismo N.Bilogriviću,  28.III.1917.)

Ljudi mistike i ljudi užitka

Prijelaz iz starog u novo doba za vrijeme rata

91. Živim među ljudima na čijim leđima se je taj prijelaz odigrao i koji će zaista biti prvi ljudi u ovome budućem razdoblju. Promatrajući te nove ljude vidim dvije grupe. Rat je dosta snažno odijelio granicu svima; ljude mistike i ljude užitka. Posljednji su u velikoj većini i žive zaista u grijehu; ne vide se barem u njih nikakvi tragovi težnje za samousavršavanjem. Misle kada će jesti, što će popušiti, karta se i uživa u psovkama. Na smrt ne razmišljaju. Veliki dio otvoreno huli Boga i dokazuje, da ovaj ne egzistira. (Kod tih sam opazio, da se kod najmanje pucnjave sakriju i drhću kao prut, a kad ova prestane, to njihov jezik na dosta zgodan način taj kukavičluk opravdava. Kad sam i nehotice istakao egzistenciju Njegovu, brzo su reagirali riječima u kojima nekakav strah odzvanja;  A da On zaista jest, šta je onda?  - sebi protivno dokazuju.) Ne mogu se svi ovi ateisti staviti  pod jedan kalup, ali svi su kao nekakvi pomični mrtvaci, mnogi dosta široka pogleda, ali bez trunka oduševljenja. Sve je tako sivo, bezbojno, tako da čovjeka u srcu zazebe, pomišljajući da je to ljudska duša.O onim mističnim ljudima ne bih ti znao toliko pričati, jer oni sami za se žive, ne ističu se nigdje, ali kad sam ih sreo - jedan je bio jedan seljak iz Bijeljine - to su nam se duše ražarile i razgovarajući se o sadanjem društvu osjetili smo blizinu Antikristovu, da smo drhtali od groze. (Pismo N. Bilogriviću, 14.IV.1917.)
                                           

Nikada mira, tjera me nekakva neumoljiva sila gore

Da nije Bog tako dobar, ne znam što bi bilo samnom

92. I moj je nutarnji život vječna borba i kada pomislim da sam nešto postigao i došao do kakvog stupnja savršenosti, zapanem u još veći grijeh. Nikada mira, tjera me nekakva neumoljiva sila gore, a za malo pođem, pa opet gadno posrnem. Da nije Bog tako dobar, pa mi se nije dnevno toliko puta iza tolikih grijeha smilovao, ne znam što bi bilo samnom. Molim Te zato, da se za me češće moliš, jer čovjek sam iz sebe ništa ne može, mora da izvana dođe Agens, koji ga ljubi i podiže. (Pismo N. Bilogriviću, 14.IV.1917.)

Gdje nema tebe, Bože, tamo  nema ni veselja

Gomilati blago za onaj veliki život

93. Zadnje vrijeme ni sam ne znam kako živim. Popustila je veza s Bogom. Suviše sam se veselio dolasku Bošnjaka... pa sam se razočarao. Bili smo dugo rastavljeni u svijetu, te su se naši nazori i sva naša ćud razišli. Bio sam ražalošćen, jer gdje nema Tebe, Bože, tamo nema ni veselja. Snage, snage, snage! Koga bih se bojao, kad smo ovdje putnici, a za nas je dika probijati se kroz život i gomilati blaga za onaj veliki život. Snage i opet snage Te molim! (Zingarella, 15.IV.1917.)

Na ovoj smo zemlji samo došljaci i putnici

Sv. Franjo propovijeda

94. Talijani su dosta pucali. Kada top grune, mislim da mi propovijeda sv.Franjo: Advenae et peregrini sumus (došljaci smo i putnici)! (Zingarella, 17.IV.1917.)

Religioznost - temeljna nit u životu

Bože, daj mi opet snage da Te svagdje i u svemu upoznam

95. S jedne je strane bilo ono oduševljenje za umjetnost, kojemu sam u svoje doba, a dosta i danas, žrtvovao sav religiozni život. Zapravo bi ovaj poput jela morao da je temeljna nit u životu, a ono ostalo treba da se samo naniže. Ali suviše sam zaljubljen u ovaj svijet i ne pomišljam da smo advenae et peregrini (došljaci i putnici) pa čitam sve do pretjeranosti. Nastojat ću od sutra da pomognem momcima njihov križ nositi i ići ću češće brigadi. Bože, Bože, oprosti mi što sam Te ostavio. Daj mi opet snage da Te svagdje i u svemu upoznam, da Te svagdje osjećam i da se ni od čega ne strašim, jer smo advenae - došljaci).(Zingarella, 20.IV.1917.)

Držim da narod koji toliko psuje ne zavrijeđuje slobode

Psovka je zaista naš najveći, upravo strašni grijeh

96. Kod ovoga nadovezujem na Tvoju misao o religiozno-sti banjalučkoj. Zaista pravo veliš, ako kažeš, da je tamo nema. Treba da je čovjek vidio druga pravo religiozna mjesta pa da sudi. 2-3 babe što se nalaze u crkvi tamo i mole od radi starosti, je sve. Svijet ili nije trpio, pa ne shvaća - bolje reći ne osjeća - ono veliko čudo transsupstancije (pretvorbe), ili je uslijed psovke - zaista naš najveći, upravo strašni grijeh -  tako zaglibio, da bi trebao jedan veliki čovjek, koji bi ga spasio. Prije sam držao, da je naš narod vrlo religiozan, ali iskusio sam da je njegova religija više tradicija baštinjena od otaca... Svijet naš mora da je tako stradao uslijed Turaka. Često sam s njima; pa kad čujem kako neprestano imaju stanovite stvari i slične svinjarije u ustima, pomislim: odi vulgus profanus. Grijeh je to, ali uvijek mi se ta poganska misao nameće. (Pismo N. Bilogriviću, 26.I.1917.)

A opet nešto o našim Bošnjacima. Groza me hvata, kada čujem njihove govore, njihove pjesme. Dekadentno je sve u najgorjem smislu; dekadentno osjećaju i misle.... Držim, da narod koji toliko psuje ne zavređuje slobode. Morao bi se osnovati kakav svjetovnjački red, kojemu će biti zadaća, da suzbija psovku. (Pismo N. Bilogriviću, 29.IV.1917.)

Pa čemu se bojati kad On određuje moje putove!

Zar je svrha života uživati, popustiti strasti?

97. Naši su topovi gadno gruvali. Sva se baraka tresla, kad zagrmi onaj od 15 cm. Čovjek se na sve privikne. Pucali topovi ili ne pucali, idem svojim putem kao da nije ništa. Ne pojavljuju se više tako često misli da smo advenae (došljaci). Donekle žalim da nisam sav ovaj rat proživio na svoje oči. Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi, jamačno, pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom upravo sugerira smisao života. Ono malo boli, što pretrpih, onaj prvi strah pred puščanim tanetima i šrapnelima (na putu k brigadi) govorile su mi uvijek Gospodinove riječi:  Što se bojite, zar još ne vjerujete?  Pa čemu se bojati? Ta On gore već znade što će sa mnom biti, On me neizmjerno voli, pa znade da li je za mene bolje da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati, kad On određuje moje putove! Valja živjeti i Njega vječno hvaliti i ne brinuti se za smrtnu opasnost. Što je život? Neki je dan jedan ležao kod groblja, izvrnuo se i leži kao klada, kano da ni živio nije. Zar je onda svrha života uživati, popustiti strasti!  Čudna li smisla, kad smrću sve prestaje. (Zingarella, 18.V.1917.)

Zašto je u meni tolika težnja za usavršavanjem samoga sebe?

Posti, ne jedi previše, budi nadčovjek!

98. Zašto je u meni tolika težnja za usavršavanjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim, zašto mi neka nadnaravna sila uvijek govori: posti, ne jedi previše, budi nadčovjek? (Zingarella, 18.V.1917.)
                                                              

Crkva, Bože moj, vrhunac i središte kulture i cijelog čovječanstva

Središte svega neka bude naš Gospodin Isus, koji je u Crkvi,

svome živom tijelu, posvetio cijelu prirodu i djelovanje čovječanstva

99. Gledao sam s Monte Kuka na Roanu. U dolini se vidi grad s crkvom. Crkva, Bože moj, vrhunac i središte kulture i cijelog čovječanstva. Kako se divim čovječanstvu koje gradi gradove i ujedinjuje to ljudsko djelo s Božjom idejom, poput slike Kristove. Srce me vuče onamo dolje. Zaželio sam se ljudi i rada, kolorita raznih jezika i umijeća, boja, šarenila, raznolikosti. Zaželio sam se kulturnih ustanova, raznih društava, raznih redova, koji djeluju u čovječanstvu. Središte svega neka bude naš Gospodin Isus, koji je u Crkvi, svome živom tijelu, posvetio cijelu prirodu i djelovanje čovječanstva. A grad stoji dolje prazan. Crkva je simbol religije, neki memento pokoljenjima. A odozgo siplju geleri i vojnici, koji prolaze, tužno gledaju onamo. Svi su protiv rata, a nitko nema snage da se opre i da stvori normalno stanje u prirodi: slogu. (Zingarella, 4.VI.1917.)
                                                              

Ako me ne budete slijedili nastat će među vama nesloga, rat

Lijek: vratimo se Crkvi

100. Ova silna galama, eksplozije granata i mina, onda tišina i glasovi pušaka, zvrka aeroplana u zraku, mrtvi i ranjeni, sve je to živa povijest. Iznad svega ovoga lebdi bijela velebna Kristova pojava:  Ja sam donio mač . Istom sada razumijem punoću i slikovitost ovih riječi:  Ako me ne budete slijedili, ako budete mislili svi samo na se, otrgnut ćete se od moga Tijela i nastat će među vama nesloga, rat, sa svim svojim strahotama.   Uvijek mi zvuče njegove riječi:  Ja donosim mač.  Lijek: Revenons a l'Eglise - Vratimo se Crkvi.(Zingarella, 12.VI.1917.)

Hoću da prodrem u misterij života

Polako gine mladenačko oduševljenje... na površinu su stupila etička pitanja

101. Polako gine mladenačko oduševljenje. Sve više padam na nivo obična slaba čovjeka. Nekad sam mislio da ću naučiti nekoliko jezika, a sada ne znam ni toliko francuski, koliko sam nekada znao. Uopće, sve estetske i literarne misli kano da više ne postoje. Na površinu su stupila druga, etička pitanja. Najviše me zanima  filozofija života. Čitam Solovjeva (Duhovni temelji života), Sv.Pismo, Silvija Pellica. Hoću da prodrem u misterij života.(Zingarella, 17.VI.1917.)

U svjetlu smrti život dobiva pravi smisao

Askeza.... bez ikakvih koncesija  ovoj  zemlji, to je jedini pravi životni postupak

102. Gledao sam oko dvadeset mrtvaca, koji su poginuli za ovih zadnjih bojeva. Leže pokriveni  celtovima . Dobro se raspoznaje da su trupla nekoja bez noge, nekoja bez glave. Jednomu je provirila noga, kojoj je koža žuta, izmežurana poput pergamene. Eto, to je život. Neću sentimentalizirati, jer je to slabost, ali je najkruća zbilja, koja dovikuje:  Ne daj se! Pobijedi smrt!" Nad ovim lebdi Krist:  Tko bude u me vjerovao, neće znati što je smrt!" Askeza, promatranje života i rad jedino u tom smjeru, bez ikakvih koncesija  ovoj  zemlji, to je jedini pravi životni postupak. (Zingarella, 22.VI.1917.)

Htio bih blagovati Gospodina koji mi je draži od svega na svijetu

Odviše sam slab da bih se žrtvovao za presv. Hostiju

103. Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu. Samo ga nisam dostojan, odviše sam slab da bih se bez i najmanje pomisli žrtvovao za presvetu Hostiju. Pravo veli Kempenac: Pripravni smo uživati u hostiji, a očajavamo kad nam valja križ nositi u veselju. (Zingarella, 22.VI.1917.)

Moderna se država brine za rum, a sv.Euharistija sporedna je stvar!

Bože, Tješitelju, dođi da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti

104. Nema svete Euharistije. Živim ovdje kao poganin ili kao kakva zvijer, kao da Agnus(Jaganjac) nije više u središtu kosmosa, kao da Ga uopće nema. Bože, Tješitelju, dođi da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako - sličniji Tebi - razumijem tijek bivovanja. Moderna se država brine za rum, a sv.Euharistija je sporedna stvar. Gdje su vojni svećenici? Zašto napuštaju svoja stada upravo onda kad im je Bog najpreči? (Monte Rasta, 9.IX.1917.)

Apsolutno je zadovoljstvo samo u Bogu

Moderno društvo očajava, jer je izgubilo vezu s Praizvorom

105. Strašnih li časova kad se Duh Sveti nekuda povuče, pa u nutrini zavlada tama. To su oni časovi u kojima Faust i moderno društvo očajava jer je izgubilo vezu s Praizvorom. Naravski da filozofija, pravo, medicina i teologija ne mogu biti same sebi svrhom i ne dovode do Istine. A i život (Faust!), onakav instinktivan život, isto je bezuspješan trud. Zato se i Faust naposljetku približuje Istini, čineći kao praktičan čovjek dobra djela.... Apsolutno je zadovoljstvo samo u Bogu. Da se Goethe još dalje razvijao i došao do Boga, onda bi Fausta usrećila umjetnost. Istom tada bi ona dobila onu pravu vrijednost, istom tada bi Faust razumio zašto je i filozofija i pravo i umjetnost ad maximam Dei gloriam - na najveću Božju slavu. (Monte Rasta, 17.IX.1917.)

Proveo sam noć u molitvi, molio sam Boga da te ostavi na životu

Bolno sjećanje na prvu ljubav nakon smrti voljene djevojke

106. Draga Greta! Dan je kišovit. Ja sjedim u svojoj polutamnoj sobi. Obuhvaća me turobnost. Uzeo sam olovku i pokušao sam napisati Tvoje ime, koje već godinama nisam napisao. Greta Teschner! Što sve sadržava ovo ime: Koliko se uspomena, koje paraju srce, veže na melodiju ovih riječi! Preda mnom se opet pojavljuje Tvoja plava kosa i Tvoje lice, tako puno života i zdravlja. Mi nismo znali što je to ljubav. Nikad nije ta riječ prešla preko naših ustiju. Ali kad sam nejasno saznao da si Ti teško bolesna, proveo sam noć u molitvi. Molio sam Boga da Te ostavi na životu, a drugog dana saznao sam da si već bila mrtva. Mrtva!  Tecite, suze, tecite u vječnost, jedikuj dušo, pecite oči - Gretica je mrtva. Ona leži na krevetu nepokretna. Moja zaručnica. Onda su je odnijeli na groblje. A kad sam nakon nekog vremena i ja došao onamo, našao sam na križu napisane tužne i strašne riječi: Greta Teschner. Mene još uvijek peku moje oči koje su pune suza. Sva se moja unutrašnjost uzdiže k Tebi, koja lebdiš iznad vidljivih svjetova. Sklad moje duše hoće da prijeđe u Tvoju. Tebe nema više ovdje, a približuje se i moja starost. I moj će život proći i nestati. Nova pokoljenja dolaze i prolaze, i našoj ljubavi neće ovdje više biti spomena, kao da nikad nije ni postojala. Tako ja i dalje životarim ovdje. Gone me želje, potkapa me borba i nestalnost. (Monte Rasta, 5.X.1917.)

Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke?!

Apstinencija i Euharistija putovi su koji nas onamo vode

107. Kad će konačno doći vrijeme kad neće više biti nikakve odvratnosti, nikakve noći i nikakvog grijeha? Kad će doći vrijeme vječne slave, vječnog osvjetljenja? Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke, koji se proteže iznad svih svjetova? Kada, kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus, Sanctus, Sanctus, obavijenom božanskim sjajem? Kada će doći vrijeme da se neće morati jesti, kad se neće morati boriti za najmanje dobro djelo. Oj Adame, nisi mislio što radiš. U našem je tijelu zakon, sasvim drugačiji od onoga koji je u našoj duši. Sva je priroda po-kvarena, sve je zlo i naša duša zapada u tamu. Kada ćemo sami sebe biti svjesni, kad će naša duša samu sebe razumjeti, kad će zbiljski oćutjeti svoj savez s Bogom?

Apstinencija i Euharistija su putovi koji nas onamo vode. Post i pričest, dvije oprečnosti. Post zadaje muku i lišava nas užitka, a pričest nam daje neizmjerni užitak i pretvara naše tijelo u božanski bitak. (Monte Rasta, 5.X.1917.)

Tko zna hoću li ostati živ?

Bog vodi sudbinu naroda, on znade što je za mene najbolje

108. Čudni su ljudski putovi. Tko zna hoću li ostati živ? Otići ćemo u Korušku, odakle će početi ofenziva. BOG vodi sudbinu naroda, On znade što je za me najbolje. Bit ću sa svime zadovoljan i zahvalno ću primiti sve što mi On dosudi. Ako se rastuže moji roditelji, proći će i ta bol, ta nije li naša domovina  suzna dolina ! Razmišljam kako su sretni ljudi u samostanu. Oni se uvijek mogu baviti molitvom i dobrim djelima. Tamo čovjek nema slobodne volje nego onako radi, kako drugi odrede: Abnegatio sui ipsius (odricanje samoga sebe) i utopljenje jedne duše u sve, tako da ona sama na se zaboravi. (Monte Rasta, 5.X.1917.)

Sav se smisao sastoji u vođenju duhovnog života

Poniznost, samozataja, šutnja i dobra djela jedina su realna sada i iza smrti

109. Prekjučer se bio boj na Cornelli. Promatrao sam s kote 1093 kako naša artiljerija lupa u brdo.... Topovi udarahu u našu stranu i razoriše jednu bateriju. Kapetan H. je tada poginuo. Svijet misli na medalje, na čast pukovnije i druge gluparije. Talijani, koji se htjedoše predati, biše svi poubijani. Ne znam što je patriotizam, čast i drugo. Ubijanje i mrcvarenje mi se gadi.... Ja volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije. Narod bez religije spada u zoologiju. Ne misli na smrt, pljačka i jede. Kad ga optereti bol, malodušan je i prijeti Bogu. I ja sam izgubio vezu s Njim... Gledajući mrtvog Kunca, Hercegovca, kako je poginuo pri jurišu, ranjene Talijane što uzdišu  O mia mamma , a krv im se cijedi iz rane, postao sam bolji, jer sam uvidio da život nije ništa, da se sav smisao sastoji u vođenju duhovnog života. Samostanske misli, težnja za samostanskim životom, gdje čovjek živi s Bogom, koji je uvijek nepromjenljiv i realan. Slava, medalje... budalaštine su. Poniznost, samozataja, šutnja i dobra djela - jedina su realna sada i iza smrti. Virgo Maria, adiuva nos. (Djevice Marijo, pomozi nam). (Santa Maria, 18.XI.1917.)

Moram započeti novi, preporođeni život u duhu novospoznatog katolicizma

Bilo bi grozno kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me

110. Izišao je proglas po kojem bih mogao dobiti tro-mjesečni dopust za nastavak studija. Strah me toga. Bojim se gladi i držim da se neću moći posvema posvetiti studiju. Gledat ću da ponizno vršim Božju volju, da ne budem odviše pohlepan za znanjem i da radim toliko koliko mogu. Nauka ne smije biti sama sebi svrhom, ona mora, uza svu ljepotu, koju u sebi krije, pridonositi nešto i Kraljevstvu Božjem na zemlji. Zato mislim da - uza svu ljubav k svojoj struci - svaki čovjek mora socijalno živjeti, živjeti u životu i potpomagati one koji trpe. Jer nauka je produkt trpnje. Tehnika hoće da čovjeku olakša materijalne nezgode, a umjetnost i nauka promatraju mukotrpni život ljudi i povlače idejne konze-kvencije. Život je sve....

Mislim kao đak raditi u društvu sv.Vinka - internacionalna religiozna pozadina - i u  Hrvatskoj  - nacionalno-religiozna pozadina. Onda valja nastojati da samo dva puta dnevno jedem; tako sam materijalno slobodan. Iz principa ne jesti u ostalo vrijeme, pa makar netko i ponudio. Ne smijem zaboraviti na svladavanje tijela. Tvrd ležaj, rano ustajati, kadikad strogo postiti, tako da u svakom momentu mogu raditi sa svojim tijelom što je meni volja. Također je važna njega zdravlja i tjelesne ljepote..... Nova generacija mora biti zdrava, vesela, lijepa. Ono što je ružno, posljedica je grijeha. Zato treba da se čovjek svlada i da njegovanje zdravlja i ljepote smatra kao sredstvo da sebe svlada i da ojača volju.

Boga nikada zaboraviti! Neprestano težiti za sjedinjenjem s njime. Svaki dan - ponajbolje zoru - upotrijebiti jedino za razmišljanje i molitvu, po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. mise. Taj sat valja da bude izvor dana, u tome satu valja da čvojek zaboravi na cijeli svijet, da potisne sve svjetske brige, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tome se satu moraju stvoriti planovi za budući dan, tu se razmišlja o vlastitim greškama i moli milost da se svlada sva slabost. Bilo bi grozno kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti kao što sam živio prije rata. Moram započeti novi, preporođeni život u duhu novospoznatog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa. (Fonzaso, 5.II.1918.)

Idem sutra na sv.Pričest da opet upijem snage za borbu

Zadnjih dana dosta sam popustio

111. Život je sve..., a meni prijeti opasnost da opet zagre-znem u sivi teoretski život knjiga. Idem sutra na sv. Pričest da opet upijem snage za borbu. Ovih zadnjih dana dosta sam popustio. Bio sam polijen, neuredno sam jeo, malo se molio, nimalo trpio, ljutio se, bio i poškrt... i izgubio zato vezu s Onim. (Beč, 9.IV.1918.)

Biti praktičnim katolikom mora da je moja svrha

Na ovom smo svijetu samo provizorno...

Težit ću za svetošću, za ujedinjenjem s Gospodinom Bogom

112. A što ću ja biti? To je teško pitanje, koje me muči već dulje vremena. Zanima me književnost i umjetnost, iako sada ne uživam više toliko u tome. Izgubio sam ono mladenačko, potpuno oduševljenje za nešto...., jer smo na ovome svijetu samo provizorno... za čas nismo tu, a ovaj život imade samo utoliko smisla, ukoliko je priprava za drugi... Težit ću za svetošću, za ujedinjenjem s Gospodinom Bogom i molit ću ga da mi dade otporne snage u životnoj borbi i energije u stvaranju... Istina je, književnost nije sve. Literatura, umjetnost, samo su detalji u tom velikom djelu: Kraljevstvu Božjem. I plug, i postolar, i mesar, i pravnik i stražar, svi oni su radnici na toj velikoj zgradi. Ne pita se mnogo što se radi, nego kako se radi. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost, samo se mora raditi po Njegovoj volji. I opet bih toliko volio studirati literaturu i umjetnost. No ako je potrebna žrtva da obratim svoju majku, što je mnogo i mnogo važnije negoli sve znanosti svijeta, jer grozna mi je pomisao da bi ona, koju toliko volim, morala trpjeti u vječnim mukama, otcijepljena od Njega - grozne li pomisli! - zašto se ne bih sam zatajio, ponio svoj križ i pridonio tu žrtvu svojoj majci. Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga, kad On od nas ništa ne traži, ali biti praktičnim katolikom mora de je moja svrha. Bože moj, prosvijetli me da ubrzo dođem do čvrste odluke. Svagdje neka se vrši volja Tvoja, jer smo ovdje samo putnici, a u našoj se pravoj domovini neće mnogo pitati da li sam bio profesor ili zidar. Ali nešto biti valja!  (Beč, 9.IV.1918.)

Gigantska čovječja tragedija u životu koja uništava egzistenciju duševnog čovjeka

Pad iz nepregledne visine čovječjeg dostojanstva

113. Noćas bijah svjedokom jedne grozne stvari. Već sam ležao u postelji kada u obližnju sobu dovede jedan čovjek prostitutku.... Iz govora i glasova osjetio sam onaj grozni položaj u kojem se nalazi prostitutka, gdje sama kaže da od nečega mora živjeti... Počela se opet smijati, no nije to bio raskalašeni smijeh, nego više tužan i prisiljen... Osjetio sam onu duševnu prazninu, koja vlada u onoj sobi, ono nešto nezajedničko sa životom, ono otcjepljenje, crnilo, bezbojnost. Ne mogu opisati tu za mene sasvim novu predodžbu... Osjetio sam grozotu gdje se odigrava jedna gigantska čovječja tragedija u naravi, u životu (ne na pozornici), koja uništava egzistenciju duševnog čovjeka, koja ga iz nepregledne visine čovječjeg dostojanstva titanskom snagom baca u besmi-slenost, nerazum - gdje stvara nov pojam, koji više nije u nikakvoj vezi s čovjekom. Najradije bih bio pozvao djevojku k sebi, da joj bar nekako pomognem. Nekad mi netko reče da se odigrava tu veliki smisao prirode, da je to ljubav, jedan veliki životni prinicip ili slično. Duševno je to siromaštvo, praznina, grijeh. (Beč, 11.IV.1918.)

Bolje je umrijeti negoli biti mekušac, igra strasti

Svibanjska Kraljica neka mi oprosti....

114. Bože pomozi, daj mi milost da postanem bezuvjetni gospodar tijela. Bolje je umrijeti, negoli biti mekušac, igra strasti. Svibanjska Kraljica neka mi oprosti, što na nju tako rijetko mislim. Bože, Bože, više mističnog svijeta! (Fontana Secca, 28.V.1918.)

Učiniti djelo ljubavi čovjeku koji trpi temelj je svakog duševnog života

Nikad neću zaboraviti njegov zahvalni pogled i stisak krvave ruke

115. Ovdje je ležao jedan teško ranjeni talijanski časnik. Jaukao je i roktao od boli. Kao kakav stroj opetovao je po dvadeset puta:  Quanto male, Manfredi . Tako je uzdisao više od jednog sata. Dadoh ga prenijeti natrag do kote 1580, gdje je bila jedna mala stanica za prvu pomoć. Nikad neću zaboraviti njegov zahvalni pogled i stisak njegove krvave ruke. Bio je krasan mladić. Učiniti djelo ljubavi čovjeku koji trpi... temelj je svakog duševnog života... Ofenziva je zapela, vele iz političkih razloga. Karakteristično je za nered što vlada u Austriji. Talijanski su rovovi puni naših mrtvaca... Vele da je Krndelj pokopan u Rašaču. Strahota! Ono nasmijano lice, puno idealizma i života, da nas je za tren oka ostavilo! Bože, smiluj mu se! (Fontana Secca, 19.VI.1918.)

Grijeh je povod najvećim katastrofama čovječanstva

Smisao života jest tajna križa

116. Grijeh je povod najvećim katastrofama čovječanstva. Smisao života jest mysterium crucis - tajna križa. Moram, dakle, biti zadovoljan svojim sadašnjim stanjem. No odviše je teško robovati sistemu koji radi o glavi čovjeku i njegovim idejama... (Monte Solarol, 25.VI.1918.)

Bože, plamenom svoga milosrđa sažeži parazite grijeha, da dobar i svet stupim u Te

Zahvaljujem molitvi moje majke i svojih zlatnih prijatelja što živim

117. Zahvatilo je u našu baraku. Šimi odbilo glavu, Šobota i druge teško ranilo, a hlapca je diglo u zrak i bacilo ga za nekoliko metara..... Zahvaljujem molitvi moje majke i svojih zlatnih prijatelja što živim, jer ja - iako mnogo mislim na Boga, zapravo malo molim. Po cio dan ležim u kaverni, nešto jedem, pomalo pišem, pa ne mogu da se saberem i da zaronim u ogromno mističko more. - Neki dan vidjeh svećenika. Najradije bih poljubio ruke koje su držale Krista. Treba li da zaželim bolje dane kad ću i ja onamo, kuda je Šime otišao. O, Bože, da sam već kod Tebe! Najbolje bi bilo da plamenom svoga milosrđa sažgeš parazite grijeha, koji su se usukali u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te, ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i natčovječnom vo-ljom. (Solarol, 13.VII.1918.)

Najsretniji dan bi bio kad bi majka i otac postali dobri kršćani

Obitelj je na zmelji najsvetija stvar

118. Najsretniji dan bio bi kad bi majka i otac postali dobri kršćani, kada bi naša obitelj postala katoličkom obitelji - jer obitelj je na zemlji najsvetija stvar. Molitvom će se dati mnogo toga učiniti. Kod oca dobro djeluju logički dokazi. Treba ga samo uvjeriti da je i on odgojen u predrasudama, kao što drži da je  klerikalizam  predrasuda. A kod majke će moći djelovati ljubav k meni. (Solarol, 4.VIII.1918.)

Bože, kada ću zemljom stupati pročišćen

Bez posta nema pravog duševnog života... Daj mi, Bože, silnu volju!

119. Slanina, sočni kruh, mnogo, mnogo žderi, siši sok, nek se sve cijedi niz grlo i napunja trbuh. Život! Smisao svega! Hoćeš da budeš dobar, da sjajiš kud prolaziš, a rob si svog vječno gladnog želuca, koji sve traži, traži nešto snažno i sočno. Sutra ćeš umrijeti, čovječe! Umrijeti! Da, i komis i špek i sve drugo će još tu biti i ležati na stolu, a tebe neće biti, ni tvoga trbuha i kao da nisi ništa jeo, kukavico jedna! Kada ćeš već umrijeti, a ti barem gledaj da ti duh bude slobodan, da trbuh izgubi vlast nad tobom, kukavico jedna!

Bože, daj mi urnebesnu snagu da sve svoje strasti skupim u šaku, da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom hitnem o stijenu, da se kao staklo razbiju i razlete na sve strane. Bože, Bože, kada ću to moći, kada ću zemljom stupati pročišćen! Pomozi mi, Bože, jer je bolje neživjeti, nego tako živjeti. Mememento mori (sjeti se da ćeš umrijeti) - slanina u kutu vreba. Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravog duševnog života, čovjek nema onda sam nad sobom autoriteta. A taj je glavno. Daj mi, Bože, silnu volju, pa makar bio gol i bos! Jer, ako sam već na svijetu, svejedno je da li imam pod vratom zvijezdu ili mi lakat proviruje na košulji. Glavno je veliko Ja, sloboda duha, koji se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno. (Belluno, 23.VIII.1918.)

Ostadoh na životu zbog milosti predobrog Oca i molitve mnogih dobrih prijatelja

Ne žalim što sam toliko toga vidio i proživio,

jer su mi se otvorili mnogi vidici i donekle sam prozreo smisao života

120. Ovih ću dana u  pozadinu  i to na dulje vremena... Tako ostadoh na životu - i još zdrav k tomu - zbog milosti predobrog Oca i molitve mnogih dobrih prijatelja. U ove dvije godine nestalnoga života čitao sam vrlo malo, a i ono što sam pročitao, zaboravio sam. No zaista ne žalim što sam toliko toga vidio i proživio, jer su mi se zaista otvorili mnogi vidici i donekle sam prozreo smisao života. Strah me je samo da neću imati toliko snage i volje da provedem svoje životne nazore, o kojima sam uvjeren da su jedini istiniti. (Pismo prof. Lj. Marakoviću s fronte, 28.VIII.1918.)

Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu

Uskladiti svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo

121. Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uskladim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo. (Pismo ocu s fronte, 23.VIII.1917; 167 str.65)