Papa – Rim

 

 

 

Jedno od glavnih duhovnih obilježja Ivana Merza kao zrelog katoličkog intelektualca bila je njegova ljubav i odanost prema Kristovu Namjesniku, Svetom Ocu Papi i Svetoj Stolici. U tome je nadmašio i mnoge osobe iz crkvenih redova. Tu je ljubav i poštivanje širio u svojoj okolini, napose među mladima. Njegovo štovanje Pape kao Kristova Namjesnika očitovalo se u studiju i čitanju svega onoga što je Sveti Otac rekao ili napisao. Kao apostol Pavao, Merz je duboko zaronio u misterij Crkve; sve što je o tome napisao proviralo je iz  njegova dubokoga duhovnog iskustva.

 

 

 

 

I. OPĆENITO  O  PAPI  I  RIMU

 

 

 

 

Zašto ljubim Katoličku Crkvu i Sv. Oca Papu?

U Crkvi jasna slika preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa

 

230. Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Sv. Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog. (170, str.275)

                                    

 

 

Papa - vidljivi i živi Krist na zemlji

Papa središte povijesti

 

231. Isto kao što je Krist središte cijele povijesti, isto tako je i Papa središte te povijesti. Ta on je vidljivi i živi Krist na zemlji. I kao što je Krist bio kamen smutnje mnogima, razumljivo je da i njegov živi zastupnik mora imati svoje neprijatelje kao što ih je i Krist imao. Neprijatelji Crkve vrlo dobro znaju da mi katolici Papu smatramo vrhovnim i neprevarljivim učiteljem. Oni znaju da mi smjernice za sav naš vjersko-ćudoredni rad, privatni kao i javni, dobivamo od Pape. On tumači nauku Kristovu, pokazuje nam što je dobro ili zlo. (166)

 

 

 

 

Papinstvo - pećina na kojoj je sazdana Crkva

Od papinstva Crkva dobiva svu svoju snagu i čvrstoću

 

232. Papa je ona podloga i ona nepomična pećina na kojoj je sazdana sva Crkva. Kako Crkva obuhvaća sve krajeve svijeta, sve biskupije svijeta, tako se podloga papinstva otajstveno proteže na sve biskupije svijeta. Ta kamena podloga je nepomična i sva Crkva, koja se na njoj uzdiže, dobiva svu svoju snagu i svu svoju čvrstoću od te podloge. (166)

 

 

 

 

Papinstvo - svjetionik kroz vjekove

Po tome svjetioniku stiže se u luku spasenja

 

233. U današnjoj zbrci, koja vlada svijetom, gdje je teško razlikovati istinu od zablude, dobro od zla, Providnost je na goru posadila jedan svjetionik - papinstvo - koji svijetli vjekovima i svom zemljom. Budemo li se u našem apo-stolskom životu ravnali po tom svjetioniku, možemo biti uvjereni da nećemo udariti u klisuru i da ćemo sebe i svoj narod dovesti u luku spasenja. (166)

 

 

 

 

 

Snaga Rimske Crkve, majke svih Crkava svijeta

Rim - orijaška električna centrala

 

234. Kad dođete u Rim, kad vidite misijsku izložbu i hodočasnike s raznih kontinenata, tada osjetite posve jasno urnebesnu aktivnost Rimske Crkve, majke svih Crkava svijeta. Osjećate da kroz rimskog biskupa i rimsku biskupiju teku mlazovi izvanrednih energija. Kada ste u Rimu, to vam se čini da se nalazite u orijaškoj, do sada neviđenoj električnoj centrali, čiji se kotači sveudilj vrte i koja u sav svijet šalje energije velike i ćudoredne obnove. (93)

 

 

 

 

Neuništivost Papine lađe usidrene na nepokolebljivoj Petrovoj stijeni

Rimska biskupija unatoč bura i oluja ostaje neozlijeđena

 

235. U Rimu imate intuiciju, osjećaj, da je Crkva perpetuum mobile ili, bolje reći, da neka nevidljiva sila trajno pokreće taj divovski stroj. Imate intuiciju da sve na svijetu može propasti, da narodi i države, župe i mnoge biskupije i carevine mogu iščeznuti  s lica zemlje, a da će rimska bi-skupija, unatoč bura i oluja, koje tresu i šibaju  po moru povijesti ljudskog roda, ostati neozlijeđena. Imate živ osjećaj da je sve krhko i nestalno, da svemu prijeti opasnost da potone u bezdanima, ali da se Papina lađica bez bojazni njiše usred valovlja i munja, jer je usidrena na nepokolebljivoj Petrovoj stijeni. (93)

 

 

 

 

Petrova Stolica - sidro nade i luka spasa

U njoj moramo naći zaklonište

                                        

236. U uzburkanom moru zabluda i strasti, koje tresu čovječanstvom, Petrova je stolica sidro nade i luka spasa (Benedikt XV.) za koju se valja uhvatiti i u kojoj moramo naći zaklonište ako ne želimo i mi nastradati. (88)