III. Cilj ljubavi jest u prvom redu dijete

Gotovo svatko znade, što osjećaju zaljubljenici. Tko nije toga sam osjetio, čuo je od drugih, čitao je kod pjesnika, koji kao da i ne znadu drugo nego da pjevaju o ljubavi.

Zaljubljenici hoće da budu u međusobnom društvu. Kad ne mogu da budu tijelom zajedno, a ono mislima lete jedan k drugome. A kad se rastaju, osjećaju neku bol i težnju za ljubljenom osobom. Ništa ovu težnju ne može da smiri; ništa drugo joj se ne sviđa. Mladi ljudi upravo gore od želje, da se opet sastanu. A kad su zajedno hoće milovanjem da iskažu jedno drugomu svoju ljubav i ne miruju, dok se ne predadu posve jedno drugome – u braku, kako ga je sam Bog ustanovio.

Ovi osjećaji ljubavi nijesu u sebi nikakvo zlo. Sam Bog ih je usadio u ljudsku prirodu, sam Bog je dao čovjeku takovu narav. Zato ih se ne trebamo bojati, kad smo u sebi već izgradili muževnost, potpuni muški značaj. (4) Nije od potrebe da sami sebe zavaravamo. Bog je u muža i ženu stavio nagon – poradi djeteta. To je glavni cilj tih osjećaja, koje muško i žensko u sebi osjeća, a obično se ovi osjećaji nazivlju imenom ljubavi. Bog hoće, da se rađaju djeca, jer hoće, da se na zemlji rod ljudski množi, da bude što više besmrtnih duša, koje će jednom gledati samoga Boga i slaviti ga. Zato je taj nagon u čovjeku djelo beskrajne Božje dobrote, koja hoće da učini i druga stvorenja dionicima svoje neograničene sreće.

Gospodin Bog je mogao i na drugi način umnažati rod ljudski. Ali u cijelom svemiru opažamo stalan zakon, da Bog ne čini sam ono, što može da poluči pomoću drugih. On se služi stvorenim bićima – u ovom slučaju spolnim nagonom ljudi – da postigne svoj cilj, - ovdje umnožavanje roda ljudskoga.

Sva dragost, čar, ljepota ljubavi nije sama sebi svrhom. Radosti bračnoga života nijesu same sebi ciljem. Braku nije prvi cilj, da se udovolji tjelesnim užicima. Svemu tomu: raznolikosti muža i žene, svoj radosti i dragosti ljubavi i bračnoga života, svim sjetilnim užicima jest cilj – dijete. Sve je ostalo, a napose tjelesna naslada, samo pomagalo do toga glavnoga cilja.

Zato dijete nije slučajna kakova ili sporedna posljedica, kakav ugodan ili neugodan dodatak radostima ljubavi i braka, koji je bračne drugove zadesio mimo njihove težnje, ne, to je glavni cilj bračne ljubavi.

Jadni bezvjerci i razbludnici, koji ne razumiju premudrog nauma Božjeg! Misle, da su «slobodni», jer neće da žive, kako to od njih sam prirodni zakon, a stoga i Crkva traže, već na zabitnim mjestima hoće da udovolje svome nagonu tijela. Ne znaju jadnici, da su upravo «robovi» krivoga i protunaravnoga shvaćanja o ljudskom tijelu. Mjesto da se drže prirodnoga zakona, koji je ljudima dan poradi budućega djeteta, namjesto da snagu toga zakona svedu u kolotečinu poretka, kako to Bog hoće – u kršćanskom, po Crkvi posvećenom braku – oni na štetu cjelokupnomu čovječanstvu, na štetu onih divnih duša, koje dobri Bog prema zamisli svojoj hoće da stvori, rasiplju svoju snagu.

Vatra, kad je u peći, goni strojeve i grije dvorane; rijeka kad je u svom koritu, pokreće turbine, i daje život industriji. A voda kad iziđe iz korita, ili vatra, kad izleti iz peći, uništuje sve oko sebe i unesrećuje tisuće ljudi. Tako isto i spolni nagon! Ako se snaga spolnoga nagona drži kolotečine Božjih zakona, goni cijelo čovječanstvo naprijed prema cilju, a kada krši granice Božjih zakona, uništava i svoj vlastiti i napredak ljudskoga roda i stavlja se u borbu proti samome Bogu. Tako razbludnici griješe i protiv društva ljudskoga i protiv Boga.