Sabrana djela - Kršćanski moral


V. Loše posljedice preranog zaljubljivanja

Cilj braka jest u prvome redu rađanje i uzgoj djece (Kanon 1013). Porodica je najbolje odgojilište, koje nam je dao sam Bog. Roditelji su najbolji uzgajatelji svoje djece, jer oni svoju djecu najviše ljube. I kao što vidimo, da često propadaju imanja, koja su državno dobro ili dobro kakve organizacije, općine, zajednice, jer ljudi koji na njima rade, znadu, da korist od njih ne imadu oni, već drugi, tako u najviše slučajeva strani ljudi nikada ne odgajaju tako tuđu djecu kao što bi odgajali svoju vlastitu. (Izuzimljemo posebna zvanja, koja imadu nadnaravna sredstva da zamijene roditelje). I kao što je u korist ljudskoga roda, da postoji privatni imutak – jer obično svatko, tko za svoju korist radi, radi više negoli bi radio, da radi za drugoga. – tako će bolje i savjesnije uzgajati djecu roditelji, nego što bi je uzgajali drugi, koji prema djeci nijesu u onoj vezi, u kojoj su oni, koji su djecu rodili. Tako je odgoj u porodici redovito bolji nego bez porodice.

Da porodica zaista uzmogne vršiti ovu veliku uzgojnu ulogu, koju joj je Bog namijenio, mora da bračni drugovi imadu i duševna i tjelesna svojstva za prevažnu ovu zadaću. Moraju imati duševna svojstva, to jest oni moraju poznavati svoje dužnosti kao uzgojitelja, moraju imati tjelesna svojstva, to jest oni moraju da su zdravi i da imadu dovoljno sredstava, da buduće dijete ne bude izloženo gladi, bolesti, oskudici.

Iz toga se vidi da brak ima dvostruki glavni cilj: rađanje i uzgoj djece. Jedno ne smije da bude bez drugoga. Djeca se naime mogu rađati i izvan braka. Ali kako će se uzgajati? Dijete, kad se rodilo, imade pravo da traži, da ga roditelji i duševno i tjelesno uzgoje. Roditelji moraju da budu svijesni dužnosti, da im valja preuzeti brigu za odgoj, ako hoće da rađaju djecu. Jer tko započne djelo treba da ga i dovrši. A prirodna je ustanova za uzgoj djece baš obitelj i to obitelj, gdje jedan muž ima jednu ženu, i gdje će muž i žena živjeti sve do smrti zajedno.

Škola, u kojoj se neprestano mijenjaju učitelji, ne valja. Isto tako nam sam razum kaže, da je rastava braka (kojom bi muž i žena dobivali potpunu slobodu) proti zdravom razumu, jer otac i majka, njih oboje, treba da uzgajaju svoje vlastito dijete.

Ljudi, koji rađaju djecu izvan braka, zločinci su, jer lišavaju u većini slučajeva dijete blagodati uzgoja i osuđuju ga – kako to statistika i iskustvo pokazuju – na duševnu i tjelesnu propast. Nezakonita djeca obično proklinju svoje roditelje.

Imajući sve to pred očima, želimo pokazati, kako će kršćanski mladić doći do braka, koji odgovara kršćanskom dostojanstvu Sakramenta. Zato ga valja upozoriti na jednu opasnost: neka se prerano ne zaljubljuje.

Zaljubljivanje nije ni cilj, ni zabava, nego je, da tako kažem, budući brak. A liječnička znanost tvrdi, da redovito nije dobro, ako se mladić ženi ispod 20. ili 21. godine. Tko se prerano zaljubi, prije nego može ozbiljno misliti da prema zakonima i prilikama, u kojima živi, sklopi brak, škodi i sebi i djevojci (osobito ako je to i za nju prerano), a i budućoj obiteljskoj zajednici, ako do nje kod preranog zaljubljivanja uopće i dođe.

Desi se, da već roditelji dječaka i djevojke vide, da bi njihova djeca bila zgodan par. Djeca se već od djetinjstva poznaju, u porodici od vremena do vremena vide, jedno se za drugo kadšto moli i napokon se uzmu. Ovo je dobro, možda i najbolje. Ali takovi slučajevi su rijedak izuzetak u općem pravilu.

Mi ćemo ovdje iznijeti razloge protiv toga, da dječak i djevojka počinju drugovati prije negoli mogu ozbiljno misliti na brak. To posebice vrijedi za đačke ljubavi.

Poradi takove ljubavi mladić gubi odviše vremena i zanemaruje svoju osobnu izobrazbu. Njegov duševni život stradava, jer prečesto i previše misli na djevojku. Mjesto da misli na samoga sebe, da uzgaja svoj značaj, da se pripravlja na junačka djela, za žrtve, da radi za katoličku ideju, njegov unutarnji život je sapet, vezan, on je ukočen i počinje kržljati. Badava takav mladić govori, da se kani ovom djevojkom oženiti. Njega je omamilo ljepuškasto djevojačko lice, a ne gleda i ne misli, ima li djevojka sva ona duševna svojstva, koja su za brak potrebna. Iz iskustva znademo, da ni jedan postotak takozvanih «đačkih ljubavi» ne dovodi do ženidbe.

Tako eto mladić, koji rano počinje ljubakati, duševno kržlja. Njemu je stalo samo do toga, da udovoljava «Njenim» željama, a zapušta više interese. Mjesto da on ravna spolnim nagonom, nagon djeluje na njegovu volju i ova postaje slaba. Tijelo i tjelesne težnje prevlađuju duhom, a duh treba da gospoduje tijelom, koje mu ima da služi. Zato mladići, koji se rado druže s djevojkama, sami postaju slabići; u njih redovito nema volje, nema muževnosti.

Ali imade mladića, koji drže da su nešto veliko, da su postali muževi, jer im je uspjelo zavrtjeti glavom jednoj neiskusnoj djevojci. No oni jadnici ne znadu, da su baš oni podlegli u prvoj životnoj borbi i da je njihovom dušom zagospodovao sjetilni nagon. Takovi su mladići izgubili slobodu duha i predali se vodstvu tijela. Prestaju biti ljudi duha, postaju ljudi tijela.

Takav je mladić vrijedan, da ga žališ. Ne pomišlja jadan na to, da nađe sebi za život družicu, s kojom će osnovati vlastito ognjište. On popušta samo sklonosti tijela, a ne teži za onim ciljem, koji mu sam Bog postavlja. Takav se postupak protivi prirodi, zabranjen je. Ta već smo naglasili, da je spolni nagon u čovjeku radi porodice, radi budućega djeteta, a ne radi užitka. Do te spoznaje dovodi nas, kako prije vidjesmo razum i Bog objavom.

U našim krajevima djevojka potpuno sazrije za brak u 20. godini, a mladić nešto kasnije. Prije toga neka ne druguju, a kada se zaljube, najnaravnije, da ova ljubav u kratkom roku dovede do braka.

Nezdrava je pojava, ako zaručnik odviše dugo čeka. Ovakovo je čekanje štetno. Iskustvo nas uči, da je «On» počesto zaokupljen samo «Njom», a «Ona» samo «Njim». Zaručnici se u takovom slučaju ne mogu trajno posvetiti svojim staleškim dužnostima, kako to od njih život traži, pa ih često i zanemaruju.

Razumljivo je, da težnje tijela stanu ispunjati dušu mladića, i ako ovo stanje duže vremena potraje, spopadaju ga i žestoke napasti, koje mogu dovesti i do teških prekršaja.

Svaki dakle mladić, koji hoće da izbjegne tim neprilikama, čekat će sa zaručništvom dok ne bude mogao ozbiljno misliti na vjenčanje, pa makar ga to stajalo i nešto samoprijegora.

Poradi preranog ljubakanja dolazi mladić u opasnost, da smrtno sagriješi. Svaka ljubav teži za sjedinjenjem, a ljubav između dvoje mladih ljudi raznoga spola nije mirna, dok ne nađe potpuno zadovoljstvo u bračnoj zajednici.

Istina je, obično mladić isprva nema nikakvih zlih nakana. Njemu je ugodno u djevojačkom društvu, on pripovijeda djevojci svoje nakane, tajne doživljaje. No već je u naravi ovog duševnog nagona, da hoće i drugim znacima da se pokaže. Dolazi do milovanja i poljubaca. Tim se podražuje sjetilni nagon, a mladić pada u tešku opasnost, da posrne. Što više do toga dolazi u takovim prilikama redovito, jer smo već u početku vidjeli, da je duševni nagon, tek jedan sastavni dio spolnog nagona.

Ljuto se vara mladić, koji misli, da djevojka osjeća isto takav sjetilni nagon kao on. Djevojka koja je odrasla u dobroj porodici znade jedino što je duševna ljubav. Ako se ona dakle uza nj priljubi, traži njegovo milovanje, ona udovoljava samo svojoj želji, da u njemu nađe oslon, potporu, branitelja, u koga se može sasvim pouzdati. Kako li će biti razočarana, kad opazi, da u mladiću nije našla, što je tražila; da nije našla oslon, nego se što više pred njim mora većma da čuva, negoli pred drugima; da je baš u njegovoj nazočnosti najmanje sigurna; da ona, a ne on, mora biti snažna, da sebe i njega sačuva od pada. Nažalost mnoga djevojka podlegne utjecaju mladića. Ali poslije toga ona u svojoj duši bude posve nesretna i mjesto sreće zavladala je njenom dušom gorčina razočaranja.

Kod mladića je dakle jači tjelesni nagon nego kod djevojke. Djevojka hoće da imade oslon i «kavalira». No kako ljubakanje od nje isprva više djeluje na nagon duše negoli na nagon tijela, razumljivo je, zašto ona više duševno stradava od mladića. Ona može radi toga da zapadne u stanje, u kojemu volja i um popuste, pa se tako može i desiti, da ona i nehotice podlegne sjetilnom nagonu mladića. Sjetilni je naime nagon jedan od najsnažnijih nagona i ne miruje, dok nije postigao svoj cilj.

No ne dolazi u takovim slučajevima uvijek do zla i grijeha. Ali zašto se izlagati tim strahovitim unutarnjim borbama, trzavicama, kada su nepotrebne i štetne, a manjka im prava moralna podloga? Zašto preranim ljubakanjem bez potrebe buditi nagon, koji je Bog stvorio jedino poradi porodice? Zapamtimo na koncu ovu misao: Upoznavanje i zaljubljivanje mladića i djevojke ne smije imati kao cilj zabavu, već doživotnu odgovornost u budućem braku.

Nema tijesnog prijateljstva između mladića i djevojke. Zato se valja kao vatre čuvati rane ljubavi. Nema onoga prijateljstva između mladića i djevojke, što se može naći među dvojicom mladića. Dandanas je to pače rijetkost i među zrelim ljudima. Preduvjet su tomu temeljito izgrađeni duševni ljudi, koji su svoj život i svoje borbe stavili u službu kakove dobre stvari i velike ideje.

Za djevojku je opasnija varka mašte, umišljanje, da može sklapati prijateljstvo sa mladićem. U nje je naime više nego u mladića razvijen duševni nagon, koji se teško razlikuje od prijateljstva. No mladić se brzo osvijesti, jer sjetilni ga nagon brzo upozori, o čemu se zapravo radi.

I stoga mladić mora biti oprezniji. Jer ako je jednom osvojio srce koje djevojke, pa je onda ostavi, to može da je unesreći za cijeli život. On će lakše podnijeti žrtvu rastanka. Grijeh je igrati se sa ženskim srcem i smatrati ga pukom razbibrigom i igračkom, na štetu svoju i propast djevojke. (5)

Isto tako iskustvo uči, da kod omladine, koja je još u razvoju, ne može da postoji odnošaj kao između brata i sestre. Jer ako je ispočetka taj odnošaj i sličan onomu između brata i sestre, ipak tu djeluje u početku onaj prvi dio spolnoga nagona što smo ga nazvali duševnim nagonom. Djevojka će silno trpjeti, bude li htjela svladavati taj duševni nagon, zato što je ovaj u njoj razvijeniji, negoli u dječaka. Taj duševni nagon se iza nekoga vremena rasplamti u bijesnu vatru tijela, koju onda mladi ljudi vrlo teško zaustave.

Djevojka preranim zaljubljivanjem gubi umiljatost i stalnost. Kako li je umiljata i stidljiva djevojka, koju nije taknula prerana ljubav? Neki posebni čar oblijeva cijelu njezinu pojavu i napunja svakoga čovjeka osobitim strahopočitanjem. Zar nije zločin ubrati ovaj cvijet, koji će pokunjiti svoju glavicu i uvenuti?

A prerana ljubav djevojke briše taj divni čar djevičanstva. Djevojka, koja postaje igračkom tako zvanog «nevinog» ljubakanja odriče se svoga dostojanstva. To se odmah opaža i na njenoj vanjštini, jer gubi stidljivost, svoj ures i anđela čuvara djevičanstva svoga.

Djevojka poradi preranoga zaljubljivanja i tjelesno stradava. Te rane ljubavi su obično između 14. i 20. godine. I baš tada se tijelo djevojke najviše razvija i već radi toga samoga razvoja djevojka imade svojih teškoća. A kad ljubav uznemiri njenu dušu, kad je napuni raznim predodžbama, nastaju u njenoj duši borbe. Sva osjeća, da radi proti savjesti, proti želji roditelja, proti opomena Crkve. Tada ovlada njome i sjetilni nagon, a ona gubi unutarnju stalnost. Napokon ne može više da bude bez «kavalira», strast uzbukti u njoj sve jače, bukti i bukti. Njena duša može da podivlja.

Rane ljubavi uništavaju u djevojci dostojanstvo buduće majke. Sjeti se, da je djevojka od Boga redovito određena, da postane majkom. Najveće dobročinstvo, što ga Bog čovjeku po prirodi može da dade, jest dobra majka. Makar se dijete rodilo u dronjcima, ono je sretno, ako mu je Bog dao dobru kršćansku majku. Čovjek se i u najvećim burama života sjeća svoje majke i još onda, kad je ona davno već u grobu. Uspomena na dobru kršćansku majku može da ga spasi od mnogih grijeha, može da ga opet pozove na stazu kreposti i vjere, ako je možda zalutao, posrnuo. (6)

Preranim ljubakanjem lišavaš možda mnogu djecu plemenite pojave kršćanske majke, moralno slabiš samu djevojku i snizuješ u njoj vrijednost budućega materinstva.

Rana ljubav često vodi do smrtnoga grijeha i do strahovitih nesreća. Još nekoliko riječi. Ako se za vremena ne prekine takova prerana ljubav, ona neminovno dovodi do teškoga grijeha. Znamo, kakove se grozote dešavaju u današnjem pokvarenom društvu. Ljudi se opiru Božjoj volji, na razne načine sprečavaju porod. Strašan grijeh, koji u nebo vapi za osvetom. To je često pravo ubijstvo čovjeka. Crkva isključuje iz svojih redova sve one, koji sudjeluju kod takova ubijstva, izopćuje ih. Jedna od najvećih kazna, što može da snađe kršćanina! (Can. 2350 § 1.) (7)

I koliko je djevojaka radi ovakve prerane ljubavi sebi uzelo život! Svima su nam poznati nažalost mnogi takovi slučajevi.

A kad se rodi nezakonito dijete, ono, kad odraste, proklinje svoju majku, svoga nepoznatoga oca. Većina nezakonite djece je nesretna, a sve radi preuranjene ljubavi, koja je isprva bila tako «idealna». Prema točnim statistikama više od polovice takove djece umire prije nego doživi mladost. Strahovite su društvene posljedice bludnoga grijeha.

Mladež duševno stradava, postaje nesposobna za uzvišen duševni život. Dobiva razne bolesti, koje zarazuju pojedinca, njegovu kasniju ženu (i onda kad muž misli, da je ozdravio), samo njegovo potomstvo. Takovi muževi i žene rađaju kržljavu, nezdravu djecu, koja će cijeli svoj život biti nesretna. (8)

Poznati moralista Verhelst na temelju velikog iskustva veli, da razbludnost uništava pojedinca, porodicu, društvo. Razbludnost djeluje na sva svojstva pojedinca. Ona potamnjuje duh, slabi volju, razbija plemenite misli, slabi životnu snagu tijela, izlaže žrtve, da se zaraze od ružne bolesti, koja suši izvore života, ako ne potpunoma, onda barem u nesretnim potomcima pojedinaca, koji su okuženi. Razbludnik teži uvijek za novim užicima, a posvuda nalazi sumornost i razočaranje. Njegov je život ropstvo, kojeg se stidi, ali nema dovoljno srčanosti, da ga se odreče. Njegovu bijedu još uvećavaju trpljenja radi straha, zavisti, mržnje, očaja. Ovo često dovodi do strahovitih ljubavnih zločina i samoubojstava. Razuzdan je život ponajglavniji uzrok – ako uopće drugih imade – ako se izgubi vjera. Mladić često svlada vjersku krizu, koja nastaje uslijed života u bezvjerskoj okolini. Popuste li strasti, njegovo je vjersko osvjedočenje propalo. Najveći broj otpada od Crkve možemo protumačiti ovim običnim događajem. S druge strane uzrok tvrdokornosti u bezvjerju imade svoje sijelo više u srcu negoli u razumu. (Morale, str. 152.)

Razuzdano ćudoređe, dok ruši porodicu, upropašćuje i narode, jer uništava ono, što tvori njihovu snagu i veličinu: srčanost, umjerenost, ljubav prema radu, odanost prema općemu dobru, ljubav k domovini. Osim toga je najprva posljedica slobodnog života opadanje pučanstva, a ovo izravno loše utječe na blagostanje naroda. Čim su porodice brojnije, tim je više pravog bogatstva u narodu jer prvo bogatstvo, koje dolazi prije svega, jest život. (str. 153.)