XI. Djevičanstvo

Prema svetoj odredbi nijesu svi ljudi određeni za brak. Mnogi su pozvani u još uzvišeniji stalež, da postanu svećenicima i redovnicima. Katolička Crkva od njih traži žrtvu čistoga života, da uzmognu vršiti svoj junački poziv: službu na korist drugih (u školi, u crkvi itd.)

Cijelo je Kršćanstvo sazdano na žrtvi. Tko ne zna šta je žrtva, ne može da razumije kršćanstva. Raspeti je Krist bojna zastava, koja je izvješena u svim kršćanskim kućama. Duboko je značenje vanjske žrtve. Čovjek se sastoji od duše i tijela, zato treba da duša čovječja i tijelo žrtvom iskažu Bogu čast, koji je sve stvorio. Sav ostali vidljivi svijet: kamenje, bilje, životinje, ne mogu da svijesno Bogu dadu čast, jer nemaju razuma. Čovjek, koji je gospodar sve prirode, ima pravo, da mu sva priroda služi, ali imade stoga i dužnost, da kao Gospodaru svega u ime cijele prirode daje Bogu čast i slavu. I spolni nagon, koji je u biljnom i životinjskom carstvu uzrokom tako velebnoga napretka, koji i u čovjeku rađa želju, da živi u potomstvu svome, da rađa bića, koja su slika i prilika Božja, i taj spolni nagon treba Boga, gospodara svoga, da veliča. To on čini žrtvujući samoga sebe. I zato vidimo, gdje je iz ovoga dubokoga razloga potrebno, da bude cijeli jedan stalež ljudi, koji će se svojim djevičanskim životom bez prestanka žrtvovati Bogu u ime cijele i potpune prirode, koji će svim svojim porivima i osebinama odavati Bogu čast i slavu.

Ovaj zahtjev – sa stajališta zdravoga razuma evo posve opravdan – tako je duboko usađen u ljudsku narav, da je i u poganskih Rimljana bio posebni stalež Vestalki, kojima je bila stroga dužnost, da žive u čistoći. Ako se koja ogriješila o tu svoju dužnost, živu su je uzidali i pustili da umre od gladi. A kod starih Germana svećenice su mogle da budu samo čiste djevice.

Istina je, sam nam zdrav razum veli, da mora biti ljudi, koji će živjeti u djevičanstvu. Potrebno je, da se žrtvom spolnoga nagona oda Bogu čast, i tako prizna, da je on stvorio taj nagon. A i iz čisto društvenih praktičnih razloga je potrebno, da imade ljudi, koji žive u beženstvu, jer ljudsko društvo treba odabrane duše, koje će se žrtvovati za bližnjega; za djecu, koja nemaju roditelja, za bolesnike, koji umiru po bolnicama. Omladina, koja katkada teško dočeka dan svatova, misleći, da se nagon tijela ne može svladati, ima u ovim ljudima divne primjere. Život tih junaka propovijeda, da je bez ikakve štete po zdravlje posve lako svladati tjelesni nagon. Tako divni primjer ovih velikana svijetli pred milijunima ljudi i pokazuje im put, kojim im valja kročiti. Kada ljudsko društvo ne bi imalo ovih djevičanskih duša, mnoga bi suza bila neobrisana, a u narodima bilo bi mnogo više milijona neodgojenih građana. Da tih ljudi nema, mnogo bi milijuna mladića i djevojaka prije svatova izgubilo nevinost i obolilo od gadne bolesti, koja bi ili posve uništila divno svojstvo, koje stvara nov život ili bi pak otrovala djecu sve do trećeg i četvrtog koljena. Celibat je prema tome jedan od najvažnijih čimbenika narodne sreće i blagostanja država.

A ipak, svi ti spomenuti razlozi nijesu najglavniji, zašto Katolička Crkva više štuje djevičanski stalež negoli bračni. Znamo, da je brak muža i žene, tajanstvena slika veze Krista s Crkvom. «Muževi, ljubite svoje žene, veli sveti Pavao, kao što je i Krist ljubio Crkvu i sebe samoga predao za nju» (Ef. 5, 25) «Tajna je ovo velika; a ja govorim prema Kristu i prema Crkvi» (Ibid. 32) Brak imade zemaljsku zadaću, da služi rađanju i odgajanju djece. Kada prođe ovaj život i bračna se veza raskida i čovjek treba da se ujedini sa Sinom Božjim, radi kojega je stvoren. Tada će svaka pojedina duša stupiti s uskrslim Kristom u vezu zaručničku. No imade odabranih duša, koje već sada ovdje na zemlji, stupaju u posebni zaručnički odnošaj s Kristom i odriču se svake zemaljske ljubavi. Duše, koje polože zavjet vječnog djevičanstva, već na zemlji počinju da žive nebeskim životom i misle jedino i bez prestanka na svog nebeskog Zaručnika. Ovaj se uzvišeni zaručnički odnošaj, koji čovjeka diže u anđeoski red, najbolje odrazuje u Katoličkoj Liturgiji. Da uzmogneš barem donekle shvatiti unutarnji život tih odabranih duša iznijet ću Ti ga prema Pontifikatu Djevica.

Katolička Crkva smatra, da je svaka duša, koja je položila zavjet djevičanstva, vjenčana s Isusom Kristom. U tome je bitno značenje Katoličkog celibata. Takva je djevičanska duša uzdignuta na dostojanstvo zaručnice Božje i već na zemlji živi nebeskim životom. Ona se natječe neporočnošću anđela i bez prestanka misli na bračne odaje svog nebeskog Zaručnika. Na zemlji još mora da svladava strasti, ali njezine kreposti gore poput užarene svjetiljke, i s ovom u ruci, u tamnoj zemnoj noći, čeka na nenadani dolazak svog kraljevskog Zaručnika. I tada se najedamput začuje štropot; ona će proći kroz Kraljevska vrata, poći će u susret svom Zaručniku, Jaganjcu Božjemu, a ovaj će svojoj zaručnici dati bračni prsten i za njen trud ovjenčati svjetlom krunom djevičanstva. Zaodjenut će je odjećom protkanom zlatom i okititi dragocjenim draguljima. Tada će se duša nerazdruživo sjediniti s Isusom Kristom i poći će u dveri i bračne odaje svog Božanskog Zaručnika, da tamo slavi nebeske svatove. Neće biti sama, jer s njom će biti još stočetrdeset i četiri tisuće djevica, koje bez prestanka pjevaju novu pjesmu. Odabrana duša će u vijeke vjekova promatrati svoga Zaručnika, kojemu služe anđeli, kojega se ljepoti dive sunce i mjesec. A sam će Isus Krist biti ushićen nad ljepotom svoje zaručnice, koja je okrunjena cvijećem i ukrašena prstenom vječnih zaruka. On će se diviti njezinoj uvijek svježoj kruni od ruža i ljiljana, koja nikad neće izgubiti svoj miomiris. I u svojoj neizmjernoj ljubavi Krist će duši prozboriti riječi, kakve nigda nije čula: «Dođi odabranice moja; u te ću staviti prijesto svoj, jer se Kralj zaželio tvoje ljepote. Čuj kćeri, i vidi, i prisloni svoje uho. Zaboravi na puk svoj i na kuću oca svoga. Jer Kralj teži za tvojom ljepotom, jer je On tvoj Gospod, tvoj Bog. Dođi i da se vjenčamo, predraga moja: zima je prošla, grlica pjeva, a cvjetni vinogradi mirišu. Dođi, zaručnice Kristova, primi krunu, koju ti je pripravio Gospod za vječnost.»

To su tek izvaci iz duhovnog života onih duša, koje su se odrekle prolazne zemaljske ljubavi i uronile u blistave predjele Srca Kristova. Nije svatko odabran, da živi tim uzvišenim, anđeoskim životom. Ali svi skupa moramo biti zahvalni Gospodu, ako je stavio u našu blizinu duše, koje su se odrekle svega i već na zemlji počinju živjeti onim životom, koji je najstvarniji, jer se ne svršava ni u vječnosti. Ni poganski, ni židovski svijet nije poznavao takvog djevičanstva; ovaj je dragocjeni cvijet tek niknuo u čarobnom vrtu kršćanstva. (12)