Apostolski protonotar Josip Devčić, umirovljeni kanonik požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra i umirovljeni župnik u Stražemanu, preminuo je u ponedjeljak, 27. ožujka u osamdesetoj godini života te pedeset i trećoj godini svećeništva. 

Povodom njegova ispraćaja prisjećamo se nekih detalja iz života i službe ovog među ljudima omiljenog svećenika i posebnog štovatelja hrvatskih blaženika Alojzija Stepinca i Ivana Merza čije je likove postavio u crkvi u Stražemanu zbog čega je završio i dva mjeseca u zatvoru. Naime, mons. Devčić se za života jako zauzimao u stvaranju, zaštiti i obnovi vrijednih crkvenih sakralnih objekata i umjetnina. Tako je dao postaviti mozaik u obnovljenu crkvu sv. Mihovila u Stražemanu, gdje je bio župnik od 1972. godine. Autor mozaika je kipar Ante Starčević, a među likovima su i kardinal Alojzije Stepinac i Ivan Merz, što se nije svidjelo komunističkim vlastima.

Za emisiju Hrvatskog katoličkog radija Od Krista pozvani 2017. godine mons. Devčić opisao je te događaje 1981. godine kada su komunističke vlasti tražile da se mozaik ukloni. “Bili su ti neki jaki ljudi koji nisu dali da se mozaik ukloni, niti su dopuštali krivično gonjenje, već su stalno vraćali predmet na sudu u područje prekršaja. Ipak, zbog tog sam mozaika završio dva mjeseca u zatvoru, a optuženi su i pjesnik Zlatko Tomičić te kipar Ante Starčević. Premda je mozaik trebao biti uništen, on je ipak samo premazan bojom, odnosno sporni likovi Stepinca i Merza. Hvala Providnosti, poslali su tog pametnog čovjeka, umjetnika, koji je mozaik prebojao običnom bojom za bicikl, a vlastima je rekao da će to uništiti cijeli mozaik. Tako su likovi deset godina bili sakriveni pod tom bojom, a isti je umjetnik došao 1991. godine, uklonio tu boju, a svetački su likovi opet zasjali punim sjajem”, posvjedočio je 2017. godine mons. Devčić u razgovoru za HKR.

Mozaik u Stražemanu: Bl. A. Stepinac  prvi zdesna,  bl. I. Merz (s očalima) između bl. Ozane Kotorske i sv. Nikole Tavelića.

Okrutnost komunističkih vlasti mons. Devčić osjećao je i puno prije od ovog događaja, još od svoje mlade mise. “Počelo je u Mihaljevcima kada sam, gradeći crkvu okupljao djecu, mlade, a onda, došavši u Stražeman, pun ideala, poleta pokušao sam obnavljati crkvu, okupljati ljude, zajednicu, i stvarno uživao vidjeti djecu okupljenu oko oltara, mlade. Imali smo puno sadržaja, vjeronauk, kateheze, išli smo na izlete… I naravno, to je sve već smetalo komunističkim vlastima, ali čekali su povod. Imao sam ja već iskustvo raznih saslušanja, jedno vrijeme bila mi je oduzeta i putovnica. Jedan je pripadnik tajne službe, državne bezbednosti, napisao cijelu knjigu o tim danima kada su me pratili, i on je bio među njima. Ali se prije smrti pokajao i jako lijepo pisao u toj knjizi o meni. Dojmili su ga se moji stavovi i moja nepokolebljivost. Pisao je o tome kako su se svećenici pratili od strane tajnih službi, ali izrazio i svoje divljenje nad onima koji se nisu dali zastrašiti svim tim plašenjima, progonima i slično. Dva, tri dana prije nego je umro nazvao me i dugo smo pričali. Drhtavim glasom tražio me oproštenje. Govorio je kako su i oni sami bili u strahu jedni od drugih i mnoge stvari mi je rekao koje nisam znao do tada o njihovom djelovanju”, prisjetio se u razgovoru za HKR mons. Devčić.

Govoreći o danima provedenima u zatvoru, mons. Devčić je rekao da je bio u samici, nije smio ni sa kim razgovarati, čak su ga i skrivali da ga nitko drugi ne vidi u zatočeništvu. “Bio sam mlad čovjek, a mlad čovjek sve nekako ipak lakše podnosi”, rekao je mons. Devčić koji je i po izlasku iz zatvora nastavio djelovati u istom duhu kao i prije zatvora. Od osnutka Požeške biskupije 1997. godine bio je zauzet oko života mlade biskupije kroz službe generalnog vikara biskupije i prepošta stolnoga Kaptola, a bila mu je povjerena i obnova crkvi u Voćinu i Staroj Gradiški. “Pokušao sam dati od sebe sve što sam mogao i znao u svim svojim službama, odgovorno ih i savjesno vršiti, a najviše me radovala, i to ću pamtiti cijeloga života, gradnja voćinskoga svetišta, koje je, nažalost, u povijesti toliko puta stradalo. Prvi put sam krenuo iz Požege pješice 1963. kao maturant, kada je uopće krenula procesija i kada je Voćin dobio svog prvog župnika nakon dugog rata. Gledao sam tu ruševinu, gledao te ljude kako se mole, kako pjevaju, kako hodočaste, s njima putovao 50 godina, hodočastio, i stvarno nisam očekivao takvu Božju milost da ću upravo ja biti graditelj i obnovitelj voćinskog svetišta u ime naše Požeške biskupije”, posvjedočio je 2017. za HKR mons. Devčić.

“Svećenik ako zna tko je i što je, radit će u bilo kojem vremenu i sustavu”, istaknuo je tada mons. Devčić ohrabrujući mlađe kolege da nose mladenačke ideale i polet. “Opraštao sam se na misi prije umirovljenja s ljudima kojima sam kao svećenik služio 46 godina  i bila mi je jedna misao u srcu: Ljude treba voljeti. Ljudi to osjete. I uzvraćaju ljubav i poštovanje svećeniku, župniku. Treba ljude voljeti i prihvatiti ih onakvima kakvi jesu. Ne na njih grubo, kritikom, uvijek tražiti nešto što nije dobro. Vjerujem da su ljudi uvijek u duši dobri i da vole svećenike i da će ih uvijek i voljeti, samo i mi moramo voljeti njih”, poručio je mons. Devčić u razgovoru za HKR.

Na dan posljednjeg ispraćaja ovog vjernog Božjeg službenika, molimo za dušu mons. Josipa Devčića, da mu dobri Bog upiše u pravednost svo dobro koje je činio i svu ljubav kojom je ljubio te ga primi u svoje Kraljevstvo!

Opširnije o cijelom događaju pokušaja uklanjanja mozika s bl. Stepincem i bl. Merzom i napda komunističkog režima na bl. Merza vidi u Glasilu Postulature Ivan Merz  br. 1-2, 1981./1982,  str. 12. – 20. na ovoj poveznici.

Mons. Josip Devčić