1920. – 1922.

       Posredovanjem isusovca o. Miroslava Vanina, povjesničara i znanstvenika, Ivan dobiva stipendiju francuskih katoličkih ustanova zajedno s dvojicom drugih hrvatskih studenata – Đurom Gračaninom i Jurjem Šćetincem – i polazi ujesen 1920. g. na nastavak studija književnosti u Pariz. Dvogodišnji boravak u Francuskoj veoma je proširio Ivanu kulturne i vjerske vidike. Povezanost s brojnim francuskim katoličkim krugovima i intelektualcima razvila je u Ivanu osobito poštovanje i ljubav prema papinstvu što mu je poslije bila jedna od glavnih osobina kao katoličkog intelektualca. I u Parizu Ivan nastavlja svoj put prema kršćanskom usavršavanju. Provodi duboki vjerski i asketski život. Iz Pariza je napisao majci onu poznatu rečenicu: Katolička vjera je moje životno zvanje. To je zvanje Ivan u potpunosti ostvario u svome životu.

Katolički laik treba zastupati stajalište Crkve

Heroizam pokornosti i pokoravanja kod vođa

Pariz, 16.XI.1920. 

Upoznao sam se s katoličkim Englezom. Čini mi se da su engleski đaci – po ovome sudeći – još nesamostalnije odgojeni od Francuza. Oni su dobro odgojeni mladići, ali u njima se ne zrcali katolički pokret. Svećenstvo misli za njih i vodi ih, ali do sada nisam opazio ništa o katoličkom laiku, koji bi sam zastupao stanovište Crkve u stvarima koje ne spadaju strogo u djelokrug svećenstva. Naš je katolički pokret jedinstven. Svaki je član svjesna jedinica u radu za Crkvu. Samo treba nastojati da veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođa bude u njih heroizam poniznosti i pokoravanja.

Moje su molitve Srcu Isusovu uslišane

Još ostaje mama na brizi

Pariz, 20.I.1921.                            24.g. i 1 mj.

Ivanovi roditelji nisu bili toliko religiozni kao on. Ivan se trudio da ih privede bliže Bogu što mu je postupno i uspjelo. Molio se stoga Srcu Isusovu,  koje ga je uslišalo:

“Tata je 12. I. (o srebrnom piru) nakon 20 godina primio sv. Pričest. Moje su molitve Srcu Isusovu uslišane. U pismu, što mi ga je pisao, vidim tipičan primjer konverzije. Obratio ga je nadnaravni element: milost. Još ostaje mama na brizi. Srce Isusovo, pomozi! “

Crkva je jedina koja čovječanstvo vuče naprijed

Najbolja apologija Božjeg djelovanja u čovječanstvu: jedinstveni duh katoličkih pokreta

Pariz, 30.I.1921.

Bio sam na zadnjoj sjednici regionalnog Kongresa francuskog katoličkog društva. Raspravljalo se o socijalnoj orijentaciji među radništvom, o agrarnim organizacijama, o liturgijskom pokretu…. Promatrajući ovaj silni interes katoličke generacije oko instauracije cijeloga javnog života u Kristu, opažam djelovanje jedne Energije, koja posvuda djeluje, gdje sam god promatrao: u Austriji, kod nas, pa sada eto i ovdje. Divim se jedinstvenosti, koja inspirira katoličke pokrete svih zemalja. Najbolja apologija Božjega djelovanja u čovječanstvu jest taj jedinstveni duh, koji prožimlje katoličke pokrete svijeta. Nikakva ljudska sila, nikakav filozofski sistem ne može stvoriti to remek-djelo; to je djelo Sile, koja je iznad nas i koju mi tražimo i želimo spoznati. Ateisti, internacionalci i svi mogući teoretici neka proučavaju povijest Crkve i njezinu sadašnju aktivnost, pa će vidjeti da je ona jedina koja čovječanstvo naprijed vuče. Duboki je dojam na me učinila molitva. Nakon svršenih debata, gdje se raspravljalo o potrebama javnoga života, svi se okrenuše spram presv. Sakramenta i jednoglasno zapjevaše O salutaris hostia, Magnificat, Tantum ergo.

Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život!

Za vrijeme korizme mogao sam zaroniti u more boli Njegova Srca

Dnevnik, Pariz, 23. III. 1921.24 g. i 3 mj.

Ivan je dosta tjelesno trpio i nakon rata. Bolovao je na očima. Trpljenje ga je sve više približavalo Kristu. U ovom pariškom zapisu u dnevniku nalazimo njegovu poznatu  rečenicu u kojoj tvrdi da posvećuje svoj život Srcu Isusovu.

“Bol moja još uvijek traje i zbog toga ne pisah skoro ništa. Zahvaljujem Isusu Kristu da sam u prošlom razdoblju, za vrijeme korizme, mogao zaroniti u more boli Njegova Srca i da sam tako živio u uskoj vezi s Njime. Usput sam preveo Križni put Paul Claudela i čini mi se da bi svaki katolički pjesnik morao napisati jedan križni put da uzmognemo ocijeniti njegovu veličinu kao čovjeka. Uslijed te moje očne boli ne mogoh se posvetiti studiju kat. literature kako bih želio; a francuski jezik koji sam međutim učio, također radi unutrašnje rastresenosti ne naučih. Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život; ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem Tebi, neka bude tvoja volja i molim Te da uza me budu u Tvome kraljevstvu i moji roditelji.”

Valovi oceana – slika života Duha Svetoga

Neprestani, vječni, neizmjerni i lijepi život

Toulouse, 27.VII.1921.

Prvi put sam vidio svijetlo-modri Atlanski ocean, čiji su se valovi žurili, pjeneći se i natječući. Taj neprestani život, to kretanje neizmjernosti, kao da je slika Duha Svetoga, koji je neprestani, vječni, neizmjerni i lijepi život.

Katolička univerza – žarište katoličkog života jednog grada

Širiti ideje kršćanskog socijalizma

Toulouse, 27.VII.1921.

Socijalni tjedan: premda je karakter odviše stručan, te zapravo ništa ne razumijem, ipak je cjelokupan dojam veličanstven. Zastupani su vođe katoličke Francuske i Belgije….Najbolji je dokaz o vrhunaravnoj atmosferi, koja tu vlada, što predsjednik kongresa prima svaki dan sv. Pričest. Raspravlja se o nepravdi u ekonomskim odnosima. Do u pojedinsti ispituju se uzroci socijalne neravnopravnosti i stvara se direktiva za socijalni rad u narednoj godini… Sve je ovdje centralizirano u Katoličkoj univerzi, koja je, kao posvuda, žarište katoličkoga života jednoga grada…. Otac Rutten molio je Francuze da više pažnje obrate radnicima. Tvrdio je da radnika može predobiti jedino radnik…. Svaki svećenik treba odgojiti nekolicinu radnika, koji će dalje širiti ideje kršćanskog socijalizma među svojim drugovima.

Oblačenje redovnice benediktinke u Parizu

Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa

Pariz, 4.XI.1921.24 g. i 11 mj.

Prisustvovao sam kod benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija je veličajna. Dojam: kao da djevojče ide pod giljotinu, u smrt. Umire svijetu, postaje struna, koja će na vijeke pjevati slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ući će poput mudre djevice sa zapaljenom svjetiljkom u bračne dvore Zaručnika….

Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve – iščeznuti sa zemlje, izgorjeti, da zaista uđem sa što više bližnjih onamo gdje nas čeka, Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetomu, apostoli, mučenici, anđeli, djevice, Toma, Mahnić, Rogulja – svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.

Kad su u staro vrijeme ljude žrtvovali (Ifigenija) da umire božanstvo, prisutne je prolazila jeza. Mlada redovnica-benediktinka ulazi u zatvor, da iz njega nikada ne iziđe. Prešla je prvi prag smrti, koji vodi u nebo. Stare su poganske ceremonije naslućivale velike misterije, a tek kršćanstvo ih je ekspliciralo. Generalova kći napušta svijet, obučena kao bijela zaručnica, da ne utone. Post, jesti stojećki, ustati u tamnoj noći, studenoj sobi – križ naprtiti na leđa – da se spasi pogani Babilon, tisuće prostitutki i razbludnika.

Bože, velik si, koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš zastupnike znanosti, akademike, politike, koji stvaraju velike govore, a nisu spremni žrtvovati ni najmanje od svoje udobnosti. Da, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti, ako želi da donese ploda. Kraljice djevica, ulij ulje svetosti u njezinu dušu i njezino tijelo: neka miomiris žrtve, koja izgara, napuni zemlju svojim parama. Danas čovjek mora pročitati knjižnicu, a ljudi ne znaju da Crkva posjeduje ljepšu dramsku poeziju od svih mogućih Sofokla i Shakespearea. Ceremonija, osim ljepote teksta, ima tu prednost nad svjetovnom dramskom poezijom, što ova fingira nešto što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami.

Oh, kako su velike duše, koje se posve odriču života! Adamovo je sjeme zgriješilo, ne hoteći slušati Boga, postalo je robom tijela, koje je ispod čovjeka. Jedina poniznost uspostavlja poremećeni poredak, ništa ne tražeći za sebe, uništavajući u sebi sve što odvaja od Boga. Nastojanje da se potpuno zaboravi samoga sebe, protuteža je Adamovu grijehu, po kome je čovjek htio postati jednak Bogu.

Silno je žalostan čovječji život. Koliko je stotina tisuća djevica, lijepih zdravih, mudrih, napustilo život, sreću, roditelje, da se uzida u samostanu i da im nestane imena. I danas, generalova kći ostavi poput tih stotina tisuća svoga oca, dekorirana svakojakim medaljama, da nikad ne iziđe iz zidina rue Monsieur. Što li je mislila? Morao ju je dugo i dugo mučiti misterij života. Napokon je uvidjela da je najbolje – pošto je ovaj život samo predradnja – što prije započeti, pa makar s mnogo muke, onaj život, koji će vječno trajati. Kod kuće je jedva čekala da što prije započne redoviti redovnički život, jer su je svi mogući poslovi od toga odvraćali. Kad je danas prešla prag samostana, što li je mislila? Da će sada, zapravo započeti prava priprava za onaj život. Nije li je obuzeo strah da bi se mogla priviknuti na samostanski život i ovaj joj postati navikom? Oh, da, morat će svim sredstvima da samu sebe budi, da bude uvijek spremna na dolazak Zaručnika. Morat će joj ovaj život postati tako nemio, da željno očekuje čas da pređe preko drugog praga, koji vodi u Samostan Neba. – Bože moj, daj da iščezne poganstvo, u kome živimo! 

       Ova redovnica, na čijem je oblačenju Merz sudjelovao i dirljivo ga opisao, doživjela je duboku starost. Njezin se život odvijao točno onako kako je Ivan predvidio na dan njezina oblačenja. Tek 1979.g. doznalo se da je još na životu, a za Ivana Merza prvi put je čula kad joj je iste godine postulator Ivanove kauze donio opis njezina oblačenja, što je za nju bilo veliko iznenađenje. Tada se saznalo i njezino ime koje Ivan Merz nije zapisao u dnevniku, jer ga vjerojatno nije ni znao. Zvala se: Marie Denise Chevilotte. Umrla je u 24.X.1991. u 90. godini života, u benediktinskoj opatiji Vauhallanu, kraj Pariza, samo nekoliko dana prije nego se navršilo 70 godina od njezina ulaska u samostan. (Svu dokumentaciju o njezinu životu objavilo je Glasilo Postulature IVAN MERZ, br.1-2, 1979./1980., br.1-2,1991., br. 1-2,1992).

Čovjekova težnja za Bogom

Postoji jedan Bog koji neprestano djeluje na ljudske duše

Pismo ocu iz Pariza, I. 1921.

149. Postoji jedan Bog, koji neprestano djeluje na ljudske duše. U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim: jedan teži za slavom, drugi za velikim djelima, treći je težio da postigne nešto veliko, ali mu se već čini da mu neće uspjeti, pa je postao pesimistom… U svakom je čovjeku težnja da postane u neku ruku Bog. Ti nećeš, dragi oče, naći ni jednog filozofskog sustava koji bi ovu misao tako istakao i tako divno izgradio, kao što to čini kršćanstvo, koje tvrdi da je težnja i zadaća svakog čovjeka da postane djetetom Božjim. Ova Tvoja težnja, Tvoje nastojanje i Tvoje nezadovoljstvo, to je nesvjesna težnja za Bogom.

Sredstvo da okušamo snagu kršćanstva: pustiti da Kristov život na nas djeluje

Nadam se da ćemo nakon borbe i u vječnosti biti združeni u Bogu

Pismo ocu iz Pariza, 21.I.1921.

To, što si Ti doživio, proživjeli su svi konvertiti od sv. Augustina do Bensona i Brunetierea. Nadam se da će ona ljubav, koja nas veže, sada postati još dubljom i većom i da ćemo nakon borbe, što je imamo voditi u ovom životu, i u vječnosti biti združeni u Bogu… Posve je prirodno da treba ono što smo primili i sačuvati. Uvjeren sam da ćeš morati još mnogi boj u svojoj duši izvojevati. No najveće je već tu, sv. vjera, a uspon će poći za rukom uz dobru i jaku volju. Najbolje je sredstvo da okušamo snagu kršćanstva da pustimo neka život Kristov, kako nam ga prikazuje Evanđelje i liturgija, na nas djeluje…

Filozofija sreće

Pismo ocu, Pariz, 21. I. 1921.

Uz svoj  studij Ivan je u Parizu živio intenzivnim duhovnim životom koji se nije bio svidio njegovim roditeljima,  te su se bili zabrinuli i to su mu izrazili i u pismima. U Ivanovim odgovorima sačuvale su nam se njegove misli, iz kojih se vidi kako je već potpuno uronio u svijet vjere i svu je stvarnost promatrao Božjim očima. Iz toga perioda potječu i njegove poznate pariške odluke kojima se uspinjao prema kršćanskoj svetosti, a donosimo ih na drugom mjestu u ovoj knjizi.

Najbolje sredstvo da okušamo snagu kršćanstva jest pustiti da na nas djeluje Kristov život  kako nam ga prikazuje Evanđelje i liturgija.

Pismo ocu, Pariz, X. 1921.)

U tome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboraviti radeći za Našega Gospodina Isusa Krista, koji je jedini vječan.

Biti uvijek uvjereni da je život kratak i vječnost vječna

Duša će uvijek ostati na životu

Treba da budete uvijek uvjereni da je život kratak, a vječnost vječna i da je ljudska duša, kako je nedavno rekao jedan francuski političar (Marc Sangnier), više vrijedna nego cijeli svijet, jer će svijet propasti, a duša će uvijek ostati na životu. Ne zaboravite na uskrsnu sv. Pričest, jer je to najmanje što od nas traži naš Stvoritelj. Pismo roditeljima iz Pariza, 16.III.1921.)

Sve sile života usredotočiti prema drugom životu

(Duh. vježbe u isusovačkom samostanu Manrese, Clamart – Pariz, 4. VII. 1921.)

Treba sve sile ovoga života usredotočiti prema životu koji slijedi nakon boravka na zemlji. Najbolja upotreba vremena jest kontemplacija o Bogu i o objavljenim istinama. Priroda je slaba, ona nas odvraća od našeg određenja. Duh mora postati apsolutni gospodar, on mora zatomiti najmanji pokret naravi koji bi htio zapriječiti da se ravno slijedi jedini cilj života. Takav čin volje proizvodi trpljenje. Treba stoga trpjeti, treba se svladavati…. Svetac je čovjek u središtu stvaranja koji sve usmjeruje prema Bogu.

Filozofija sreće

Težište naših želja postaviti u onaj svijet

Pismo ocu iz Pariza, listopad 1921.

Svećenici i redovi najviše su pridonijeli katoličkoj renesansi među francuskim intelektualcima, a oni su, velikim dijelom konvertiti u javnom životu, rehabilitirali katoličku nauku. Mi dolje živimo na granici Crkve i posve je prirodno da tamo niču sekte i da su apostazije na dnevnom redu; bilo bi nenaravno kad se ne bi katolike progonilo. Lijepo veli današnja pričesna u misi sv. Dionizija: Kažem vam, moji prijatelji, ne bojte se onih koji vas progone, a sv. Pavao (Gal.6, l4-18) stavlja se za uzor govoreći: Braćo, hoću da se hvalim samo Križem našega Gospodina Isusa Krista, radi kojega mi je svijet raspet i ja svijetu. Dobro meditirajte o značenju podcrtanih riječi. U tome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboraviti radeći za Našega Gospodina Isusa Krista koji je jedini vječan.

Žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo

Upotrijebiti sve energije da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih

Pismo roditeljima iz Pariza, 9.X.1921.

Ako naime vjerujemo u apsolutno Božanstvo, tada nema slučaja (Lk. 12,1-8). Moramo dakle činiti uvijek volju Božju i ako On hoće da gladujemo, gladujmo; ako On traži da damo sebi glavu otsjeći, recimo: hvala Bogu! Osim toga valja znati da dragi Bog nikada neće  natovariti na čovjeka onaj teret koji ne bi mogao podnijeti…. Pošto smo tako sretni  da znamo da je ovaj život vrlo kratka faza i da ćemo  zatim biti u vječnome nebu, budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo. Molim javite mi svaku opozicionalnu misao, da tako uzmognemo u međusobnom nastojanju za ovo dvadeset-trideset godina, što nam je možda biti na zemlji, upotrijebiti sve naše energije da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih… Ljubi vas vaš sin i brat u Isusu Kristu. Na dan sv. Dionizija Areopagita.

Cijeli moj život kreće se oko Krista Gospodina

Gospodinu se mora s veseljem služiti

Pismo majci iz Pariza, 20.X.1921.

Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina. Ti me ne smiješ krivo shvatiti i sebi predstaviti da znači jedno te isto vjerovati i žalostan biti. Upravo je protivno istina. Gospodinu se mora s veseljem služiti i veseliti se neobično lijepoj prirodi, sreći obiteljskog života i svim ostalim darovima.

Katolička je vjera moje životno zvanje

Ovaj je život samo kratka priprava za vječnost

Pismo majci iz Pariza, 6.XI.1921.

Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život samo kratka priprava za vječnost, to je naravno da sav naš rad ide za tim. Jedan se ženi da dobavi nove stanovnike neba, drugi je osim toga novinar i širi istinu, jedan je željezničar i pridonaša brzom  širenju Kraljevstva Božjega, itd. 

Najbolja upotreba vremena jest kontemplacija o Bogu

Sve sile ovoga života usredotočiti prema drugom životu

.Duh.vježbe u isusovačkom samostanu Manrese, Clamart – Pariz, 1921. 

Treba sve sile ovoga života usredotočiti prema životu koji slijedi nakon boravka na zemlji. Najbolja upotreba vremena jest kontemplacija o Bogu i o objavljenim istinama. Priroda je slaba, ona nas odvraća od našeg određenja. Duh mora postati apsolutni gospodar, on mora zatomiti najmanji pokret naravi koji bi htio zapriječiti da se ravno slijedi jedini cilj života. Takav čin volje proizvodi trpljenje. Treba stoga trpjeti, treba se svladavati…. Svetac je čovjek u središtu stvaranja koji sve usmjeruje prema Bogu.

Prema kršćanskoj savršenosti

Odluke za dublji duhovni život

U Parizu je Ivan sastavio direktive za život; bio je to osebujan program duhovnog života. Iskustvo trpljenja tomu je dosta pridonijelo.  O tome govori u svome dnevniku 4.XI.1921.:   Rob sam Božji. Rezultat trpljenja (oči): stvorio sam direktive za život i dnevno molim cijelu krunicu. Ozdrave li mi oči, svršim li ispite, i ne bude li vanjskih zapreka idem u isusovce (ako me prime)”. Evo Ivanova životnog pravila kojim se želio uspeti na savršeniji stupanj kršćanskog života kamo ga je poticala Božja milost  i kojoj se on velikodušno odazivao.

 1. Na sasvim tvrdom ležati.

 2. Cijelo tijelo dnevno ledenom vodom umivati.

 3. Izjutra ništa ne jesti.

 4. U petak glad osjećati.

 5. Češće u najboljem teku prestati(s jelom).

 6. Gimnasticirati svaki dan u kojim god prilikama.

 7. O sebi nikada ne govoriti.

 8. Samo ručati i večerati.

 9. Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti ni piti.

10. Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti.

11. O svojoj boli nikada ne govoriti.

12. Što manje govoriti.

13. Svaki se dan bar jednom  posvema Bogu pomoliti.

14. Ići u neugodne situacije.

15. Vlastitu bol blagosivati.

16. Katkada sebi svojevoljno, u potaji, bol zadavati.

17. Katkada iz najboljega sna ustati i gledati zvijezde.

18. Ići po najtamnijoj noći na strašiva mjesta, pobijediti strah, jačati vjeru.

19. Poniženje pred ljudima s veseljem primiti.

20. Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti.

21. Biti sa životom u najužem kontaktu.