TO NIJE ON
«To nije on», Orlovska Straža, Zagreb, 1. svibnja 1929., br. 5, str. 108
Onih dana, prigodom prvog euharistijskoga kongresa u Zagrebu, čuo sam tolike pohvale o jednome mladom gospodinu, da se je u meni probudila živa želja upoznati se s njime. Slučajno se nađem kod telefona u našoj zagrebačkoj rezidenciji. Eto njega upravo na telefonu radi posljednjih priprema za velebno slavlje najvišega Kralja. Ali to nije on, koga sam tražio. Mjesto traženoga našao sam daleko vrijednijega – danas nema više onoga traženoga u visinama svetog idealizma – našao sam našega nezaboravnog Ivicu. A nije to zapravo ni on bio, već neko drugo biće u njegovom ruhu. Da se je onako pojavio u Poljskoj, mnogi bi ga bili pobožno pogostili kao svoga Kazimira ili Stanislava Kostku. – U Madžarskoj bi ga pozdravili kao Ernerika, u Češkoj kao Većeslava, u Belgiji kao Ivana Berchmansa. Mislim, da ni Gabrijel ni Rafael ne bi bili u njegovom liku ponizili svoga dostojanstva. Ona svetinja, ljubežljivost razblažuje te, ona čednost anđeoska napunja te počitanjem, ona te golubinja krotkost razoružava.
Vidio sam mladića, koji su se valjda mogli s njima natjecati za prvenstvo u areni kreposti i apostolata; ali kad bi mene postavili za suca, morao bih istini i pravdi za ljubav uručiti palmu našem Ivanu. Nikoga nisam poznavao, komu bi zgodnije pristajale riječi: »Svršivši život za kratko ispunio je mnoga vremena«. (Mudr. 4, 13.).
Kad sam ga u Zagrebu u svetištu Bož. Srca kadikad motrio, kako sklopljenih ruku, oborenih očiju i ražarena lica koraca lagano od pričesne klupe, zaželio sam, da ga u tom trenutku vide toliki, u kojima se utrnula vjera ili ohladnjela ljubav.
Imajući pred očima njegovo tako opsežno dopisivanje: s višima, ravnima, nižima; njegovu nenametljivu savjesnost u vršenju nastavničkih dužnosti; njegove brojne književne proizvodnje: njegovu zamašnu pionirsku ulogu za ostvarenje Katol. Akcije među nama, osobito za osnutak i napredak Orlovstva, namećalo mi se pitanje: odakle toj utjelovljenjoj akciji toliko vremena i za kontemplaciju (bavljenje oko vlastite duše)? Ali doskora mi je bilo bjelodano, da se s Mojsijem on uspinjao na goru Sinaj, gdje je u čestom razgovoru sa Svevišnjim crpao obilnije svjetlosti, da obilnijim sjajem obasja tolike, što »sjede u tminima i u smrtnoj sjeni.«
Odzgora se on vraćao preobražen, preporođen za sve to opsežniji rad, za sve to uspješniju borbu.
Za velikoga govornika su rekli; da mu govori zaudaraju po uljenici poradi dugih noćnih priprava; za Merza bi se ljepše dalo kazati, da se iz njegova apostolskog rada razlijeva miris tamjana i odsijeva sjaj vječne luči ispred svetohraništa.
Žalim, što nemam ništa konkretnijega, jer sam tek malo puta motrio njegovu privlačivu pojavu i slušao njegovu mekanu riječ, koja bi osvajala, a da ne bi ranila. Ono, što bi zanimalo iz našega prijateljevanja, zasad nije za javnost, premda bi novim svijetlom obasjalo neobičnu pojavu toga uzor-viteza Isusa Kralja. Njegovi pouzdanici gorko žale, što je s njime pokopana jedna velika osnova za proslavu Bož. Srca. Ali pouzdano se nadam, da će ta osnova njegovim zagovorom uskrsnuti daleko prije njegova uskrsnuća.
Vijest o njegovom preranom odlasku pričinila se za me munjom, koja nas je ošinula. Nismo izgubili njega nego Gabrijela, vijesnika radosne vijesti o preporodu našega naroda; Rafaela, bratskog pravodiča naše omladine; Mihovila, neustrašivog vođu Božje vojske, orlovskih četa. Ne sumnjam ipak, da će on tu svoju trostruku ulogu nastaviti nevidljivo »s visa nebeskog«.
HOMO CATHOLICUS (Dr. Ivo Merz – † 10. V. 1928.)
D. ŽANKO, «Homo Catholicus», Orlovska misao, Zagreb, svibanj 1928.-1929., br. 8, str. 97-98
Zovite ga pobožnim, čistim, savjesnim, apostolskim, orlovskim, anđeoskim, svetim – ja ću ga uvijek zvati katoličkim čovjekom. Pa zar mi svi nismo katolici? Nismo! Ja sam o katoličkim svjetovnjacima mnogo čitao, a dr. Ivo je bio prvi živi katolik svjetovnjak, kojega su susrele moje oči već skoro zaplakane u skeptičnom traženju čovjeka-katolika. On je bio čisti i savršeni katolik – katolik s Papom i za Papu; katolik, kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni oci, svi koncili, sve dogme, sve enciklike, sve ceremonije, sve zapovijedi, svi silabi, svi katekizmi, sve nepogrješivosti, svi biskupi, svi svećenici, sva svetohraništa, svi siromasi, svi redovnici čitavoga svijeta. A ima li ovakovih katolika među nama?
Dr. Ivo je bio katolik od jednoga komada, sav od jedne ideje, sav od jedne boje katolik do dna, do vrha, do izgradnje.
Dr. Ivo je živio u Crkvi, u Kristu – u duhovnoj Crkvi, u materijalnoj Crkvi, u Kristovom Tijelu, u Kristovom duhu, u Kristu, koji je čovjek i Bog skupa.
Katolicizam dra Ive Merza nije ovaj naš moderni, kojemu je važniji socijalni položaj, nego položaj vlastite duše, kojemu je sve usmjereno u ovozemne vrednote (politika, ekonomija, kariera) pod firmom vjerskih vrednota. Njegov katolicizam se ne zadovoljava sa fino upeglanim formalizmom, sa zamamljivim kompromisom i tobože subjektima opravdanim oportunizmom – pa nalazio se taj u crkvenim, socijalnim, literarnim… redovima.
Njegov katolicizam je sav u Hostiji, kojom dnevno hrani duh i srce, u Papi, čijim enciklikama dnevno harni um; u orlovskom apostolatu, u kojemu dnevno usavršava volju.
On nema nikakovog ličnog posla ni komoditeta. On se sav dao za druge radi Boga. Njegov rad, njegov studij, njegove šutnje, sve je to prezasićeno mišlju na Boga, čežnjom za Vječnim. A mi smo u misao i tu čežnju dnevno srkali s njegovih očiju, iz njegove riječi, s njegovih kretnja, jer sve je bilo prožeto Božanskim, sve transparentno, sve oduhovljeno, sve bez truna nametljivosti.
On je živio i hodao među nama kao čudo t. j. kao katolički čovjek. Izrastao je iz našeg milieua, a ostao je čist do zavjeta čistoće, molio je do dnevne pričesti, slušao Crkvu do savrševog predanja. A mi se opravdavamo: kriva je pokvarena okolina, tako su nas odgojili, pa ne možemo se mi iskopati, kad smo rođeni u današnjem vijeku, nacijonalizam se zavukao pod našu religiju bez naše krivnje, auktoriteti su danas uzdrmani, treba misliti originalno, svojeglavo, individualno. Eto zato je dr. Ivo bio čudo današnjega vijeka, a ovakova čudesa rađa samo onaj njegov, jedino ispravni, religizno-crkveni katolicizam.
Zašto nam je Bog kao pojavu poslao katoličkog čovjeka, svjetovnjaka dra Merza?
Da nam pokaže, kako se živi katolički, da korigira i usavrši nas katolicizam, da smisao našeg apostolata bude Crkva, a cilj našega rada nebo, u kojem se moli za naš katolicizam:Homo catholicus.
SAPETIH KRILA († Dr Ivanu Merzu)
Ton SMERDEL, «Sapetih krila», Orlovska misao, Zagreb, svibanj 1928.-1929., br. 8, str. 98-100
U pjesmi je sintetizirana titanska borba velikog ideologa Orlovstvasa liberalnim svijetom i svagdašnjim životom. Op. ur. I.»Na lomaču, na lomaču s ludama ovim!«Svakog viču nam dana,te lomače od borovog podižu drva,da duše na njima razum spale –te duše što trpe, što sanjaju, mole!»Na lomači ovoj neka sagori žrtva ova,junak naših dana! – Na lomaču!«Kliktala je tako u jutro sivo jesenjeg danagomila crna brigâ, bolii duševnih borbi vitezu blijedom.A vitez je samo oborio glavuroneći smjelo u tajanstva skrivenoga srca,da lakše k onoj Misli sviju mislina krilima sleti. –I vitez je, vidio tada:Gomile crvene i crne,i vojske sa zastavama plamnimi čuo je tada da zemlja tutnji u rušenju svega.Vitez na krilima duhau glasu krvave molitve svojeNjemu je svetom predao nadeNjemu je jakom mišicu posvetio slabu.Pred njim je tada djetinjstvo iskrslo krasnou legendi rumenih boja,pa mladost sa krilima bijelim,pa cvijeće i smjeh; i zvonki smjeh!Pred njim je tada duh crninau zvuku jedinom samosvu muziku sasuo pomamnih sfera.Pred njim je tada krunicu križeva i bolidjecu ljubeći dragumnoga hrvatska molila majka.Pred njim je mnogo duhova skršenihu sumnji časa, godine i danadivan tada srušilo hram.Pred njim i on prošao je tada sâmpopljuvan bez srca na dlanubez vijenca na glavisa suzom jednom u oku,jer milijoni za pravdu umriješe bez pravde.I čuo tada je krik, taj pomamni kriksvih žednihprevarenihostavljenih.Da, sve je osamljen čuo,i psalme s vigilijom tužnom vidio jevitez blijedi u dušama braće.i njemu hijene pile su krv,dok šumom je mladosti lutaoi s nadom pjevao ko stabla mladašto na suncu,što kad rastu u ritmu su snažni.I on je na blještavom morusve lađe vidio svoje.I on je pitao galebove sive:»Kud letite ptice sure?Zar i jedra moja za zrenikom čeznu onim?« II.»Na lomaču s vitezom blijedim!na lomaču s njime sada,jer krvi bratovlje ko nigda smo žedni.Ti, krvniče stari, (gomila bjesni), –Ti, Bože, viteza čistog i ludogspasi u čudu nekomsamo ga spasi! Ha, ha, ha! samo ga spasi!Na lomaču s njime!« –gomila urla. – I kamenje leti.A vitez obori glavu, pa usne na molitvu skupii zadnjem titrajem boli i smrtne mukeBogu moli se svom:»O domovino draga, zar sinova još nemaš,da za te živote žrtvuju svoje?Bože, daj njima divsku snaguI dušama njihovim plameni žar,jači od lomače ove.Oh, zraka i vode mi trebasa vrhunca i doline domovine moje!«Reče, a plamen crveni bukneI junakova duša u more plave vječnosti ode.Gomila rukne – – –I bijesno kolo plesati počne,A kad izmorena na koljena kloneSva srca kukaju tužnaI dirnuta čudesnom zrakom sa nebaSve jedan po jedan od zvijeri janjetom biva. III.Tako lomača pod nama gorisvakog božjeg dana,i žedni molimo s vitezom blijedim Njega:»O Gospode, Hrvatska žedna je duše i Neba,O Gospode, bolje nek ovo srce izgori naše,jer ti ćeš pokloniti božansko svojeonima što s barjacima dolaze bijelimi klikću: »Hosanna! Hosanna!« IV.Gospode, Hrvatskoj duha i Istine treba,o Bože djedova hrabrih, majki nam svetih,sunca i kruha svima nam treba!O, Bože nemoj da na lomači strašnojdomovina izgori nam: grješna, osramoćena– – ko robijaš onog crnog duha!«
IZ UREDNIŠTVA
«Iz uredništva», Orlovska misao, V. 1929.
Ovaj broj »Orlovske misli« posvećen je sav vrijednoj uspomeni pok. dra Merza, jer se približava godišnjica njegove svete smrti. Tom zgodom želja je M. Dj. O. O. Da se održe u društvima komemoracije. Ovaj broj »Orlovske Misli« može dobro da posluži toj svrsi, jer se u njemu nalazi dosta materijala o pok. dru. Merzu.
DUŠA † DRA IVANA MERZA
Dr. Dragutin ĆEPULIĆ, «Duša † dra Ivana Merza», Orlovska misao, Zagreb, svibanj 1928.-1929., br. 8, str. 101-103
Što će se iz dnevnika dra Ivana Merza vidjeti, o tom će drugi pisati. Koliko je on značio za Katol. Akciju, i o tom neka drugi pišu (a značio je mnogo). Jer se međutim svatko upoznaje pravo tek u ličnom dodiru, to mi neka bude slobodno opet govoriti o ličnim uspomenama i dojmovima.
Ivan Merz ponajprije i u prvom redu bijaše jedna duša. To toliko mnogo znači, uopće i napose danas, da smatram, da sam tom riječi kazao sve najdublje, što se o njemu može reći. Duša je dubina bića čovjekova, i rijetki su danas ljudi, s kojima se srećemo, da i čovjek mogao osim vanjštine, riječi pa i samih djela doživjeti u dodiru s nekim, da se sretnemo baš neposredno s njegovom dušom. Sukobi ne znam da li bi se mogli nazvati takovim susretom duša, svakako to nisu susreti skroz srodnih duša. Ivan Merz bio je takva sa mnom srodna duša, jer sam već jednom odao, da je bio moj apostol, onaj, čiju sam apostolsku dušu gledao nekako kao svoju djetinju dušu i u njemu vidio kao sebe u onome najboljemu, što sam igda imao, osjećao, činio… On je zato na mene djelovao ne samo možda posredno svojim riječima, činima, već i neposredno – nekim kontaktom, koji sam mogao dobiti s njegovom dušom i, onda, kad se možda nismo u čemu složili.
Nego mogao bi tko čudno gledati ovo moje izlaganje o neposrednome dodiru duša: kako bi bilo moguće, da se tako duše »vide« jedna drugu?! Mistici doduše govore o dubini, o »vršku« duše, u kome eksperimentalno doživljavaju Boga, dolaze s njime u iskustveni dodir (a ne da ga samo znadu po razumu i vjeri) – no to su zasebni, mistični, fenomeni. Abbé Bremond, učeni Francuz, ulazeći u Akademiju nastupio, je s teorijom, da i pjesnik u svome doživljaju dolazi samom dubinom svoje duše, gdje još nije podjeljena na one duševne moći (razum, volju, maštu…), u intimni dodir s realnošću, tako te ovaj dodir ima analogiju s mističnim doživljavanjem. No da li sve to treba ovdje pominjati? Treba utoliko, što će se vidjeti, da se ne varam, kad kažem, da je moguć jedan dodir duša, koji više daje nego svako posredno djelovanje preko riječi, čina… O. Peter Lippert D. I. piše: »Zadnja tajna, kojom djelujemo na druge ljude, leži s onu stranu naše svijesti, leži u dubinama našega bića i ne može se neposredno opažati našim svjesnim mišljenjem, ne može se hotice upravljati našom voljom. Već naše mišljenje i htijenje je samo jedno očitovanje ove dubine bića… Zato je naše nesvjesno djelovanje od nepregledne važnosti za naše biće kao što i za naše djelovanje na druge…«[1] Tako djelujemo na druge, ali time oni »ne mogu primiti ni što novo ni poglavito što više. Samo duše djeluju na duše tako, te doista nešto najunutarnije biva dirnuto, nešto živo stvoreno«.[2] »Stoga i nije tako važno, što jedan dobar čovjek izvanjski čini, na kome mjestu stoji, koje riječi govori, ako se samo očituje njegova duša.«[3]) A drugi ljudi svim svojim riječima ne kažu nam ništa.
Sad ne trebam ja da govorim i imam za sobom ugledna pisca još uglednijega reda isusovačkoga.
Tako je naš Ivan na mene djelovao iznutra, a nipošto izvana, jer smo se u nekim stvarima znali razići. No kako je on mene shvatio iznutra, ja sam k njemu mogao uvijek poći izjadati se; i on me je uvijek najviše shvatio: zato sam mu se mnoge i povjerio. Pače on je znao suditi »iznutra« i onda, kad je vanjština mnogoga površnoga posmatrača varala. Tako se nađem jednom nešto začuđen – ali ipak sam znao, da imam posla s dubokom religioznom dušom – nađem se ipak nešto malo iznenađen, kad protivno od sviju, koji su me možda nepovoljno sudili »izvana«, on jednom zgodom priđe k meni i tiho mi reče u uho: »Drago, Vi niste takav, kakav se činite izvana«. Odmah sam znao: »Taj me pozna, taj zna za ono, što sv. Pavao zove bojem dvaju ljudi u nama«. A takav boj može i nas same varati u samospoznaji; sad još bolje nego onda uviđam, kako me je dobro znao gledati Ivan.
Zato se čovjek pred njim i s njim osjećao kod kuće; ja nisam nigda u društvu s njime osjećao se sputan, vezan; nisam trebao praviti kiseloga lica niti igrati se turobnoga sveca. Svete uspomene biskup Lang rekao je, da je »najbolje da svaki ostane pri svojoj naravi«.[4] Samo treba tu narav dakako oplemeniti i uzdići u sferu Milosti. U društvu s Ivanom svatko je mogao »ostati pri svojoj naravi«, jer je on bio duhovan čovjek.
Dabome da kao što je bio upravo anima naturaliter christiana, tako je iz duše mrzio grijeh uza svu svoju prirođenu dobrotu. Kako je ljubio vjeru, ne bih zato znao sada naći boljih riječi od ovih biskupa Langa, koje on veli o pravednim dušama: »To je značajka pravednih duša na zemlji, a osobito svetaca Božjih, da oni Isusa ljube od srca«,[5] Za cijelo je isto tako bila za nj »najveća milina«: »biti od Božanskog Srca ljubljen«.[6] U tom je smislu sastavio naš Ivan sam svoj nadgrobni natpis, gdje očekuje preko groba »puninu ljubavi Presvetoga Isusova Srca.« Zato je mrzio grijeh oduvijek. Par puta mi je pričao riječima, izrazom lica i gestama, koje su odavale odvratnost oduravanje, koje je osjećao pred grijehom kako je pobjegao iz vojne akademije u Bečkom Novom Mjestu: to, što je tamo napose bilo nečistoće, grijeha protiv šeste zapovijedi, to ga je činilo nepomirljivim s onom školom.
Merz bijaše duša kršćanska, duboka religiozna duša, svetačka, koja je bez riječi propovijedala, čija vjera imađaše divnu svježinu djetinje vjere, on bijaše duša, skroz Crkvi odana duša, za koju je »Crkva i Papa svejedno«. (sv. Franjo Saleški).
U društvu s Merzom živio sam – pa makar tijelom u Zagrebu – duhom ipak u Francuskoj. On bijaše od kuće i finim manirama odgojen, učtiv i ljubezan, i kod njega sam mogao naći, kad sam došao ne samo širom otvorena vrata i još šire srce, blaga smješka i vjernih plavih očiju, nego i malo Evrope. On je mnogo novaca davao za strane knjige, časopise, novine, napose francuske, pa njemačke, talijanske, pa je čovjek kod njega uvijek mogao naći što za duševnu hranu. I sam je mnogo čitao i studirao. Razgovarati i raspravljati moglo se s njime vrlo ugodno.
Ovo je važno da pamte mladi ljudi. Akciji je temelj pobožnost i studij. Bez pobožnosti sva je zgrada vjere sazdana na pijesku, kako govori Spasitelj. A tko bi se od intelektualaca napose danas usudio i reći, da on kani nešto učiniti za Katoliku Akciju (osim organizovanja) ako ne studira ozbiljno vjeru. I jer se sve više napada, treba sve više inteligentnih i učenih ili barem dobro upućenih braniča.
A nama neka Ivan iz neba, gdje se sada nalazi, izmoli što više Milosti, o kojoj smo ovdje na zemlji mnogo disputirali. Ali što će nam dispute, kad nam više treba stvar sama. Neka nam svima izmoli sve više Milosti. To molimo u Krista za sebe poput one Kananejke, koja je molila mrvice sa stola odabrane djece, mrvice, koje se daju psićima…
S NAŠIM MERZOM OD ZAGREBA DO RIMA
Dalibor PUŠIĆ, «S našim Merzom od Zagreba do Rima», Orlovska misao, Zagreb, svibanj 1928.-1929., br. 8, str. 103-105
Prvih dan rujna 19226. prešla je naša hrvatsko-slovenska orlovska »garnitura« granicu kod naše Postojne, da u Rimu prisustvuje medjunarodnim natjecanjima kat. gimnastičara na teritoriju današnjeg »Citta di Vaticano« t. j. pred očima sv. Oca. Baš nekoliko dana prije fašisti su terorom razjurili u Macerati kongres Fucia (talij. kat. akademičara) te je Papa u znak protesta obustavio natjecanje i time ustavio velike delegacije kat. naroda nanijevši tako Italiji velike materijalne štete. No mi smo bili već prešli granicu te neimajući više gornju legitimaciju pretvorili smo se u franjevačko orlovsko hodočašće. Nas je predvodio Presvj. Mileta biskup šibenski i naš Merz.
Prolazeći kroz lijepe doline Veneta i Romagne uz Po razgovarao sam sa našim dragim Merzom i tu mi je on izašao u svoj veličini sveca, mislioca, pa i organizatora, što su mu neki htjeli da negiraju, iako je on bio naš najveći organizator intenzivnog duševnog života. Nas razgovor, koji je postao predmetom jedne oduže korespondence, radi čega ga i mogu sada da rememoriram, vodio se oko rekristianizacije naših gradova, a mi smo imali onda mnogo, mnogo toga, što nam je glavu razbijalo. Široki, neobično široki bili su Merzovi pogledi, a on potpuni čovjek uvjek je išao do dubine problema, do dubine katoličkog čovjeka, doduše. On mi je kazao: »Teško je usporedjivati hrvatsku borbu sa irskom, jer su Irci prije Conella imali Sv. Patrika i Sv. Dunstana, a mi?«. Merz je bio Božje Poslanje u Orlovstvu, on je tražio svece, on je tražio velike predvodnike da dođu velike posljedice. Razvijao mi je svoju ideju posvećenja svake naše orlovske godine jednom velikom cilju. Prva godina bila bi Euharistička, treba najprije izmoliti rosu iz nebesa. O tome nije bilo duge rasprave, ta je bila onako istinski merzovski katolička. Druga godina bila bi misijska, ona će da upozna naše Orlove sa ljepotom apostolata, dignut će idealizam na više, a misijski pokret koji daje svakom i najzadnjem priliku za male žrtve, dati će prigodu praktičnog provadjanja ove treće naše lozinke. Treća godina bila bi liturgijska, ona je rezultanta prvih dvaju, ljubavi prema Bogu, život za njega i najzadnje život s njime. Na ovoj trećoj najduže se zadržasmo. Izrazio sam mu svoju namisao za zajedničku orlovsku misu, sa koralnim moljenjem, pak mi je on prikazao tu akciju kod drugih velikih naroda. Na moju objekciju, da našoj omladini fali predpriprava, jer ne pozna nauku crkvenu napose liturgičku, on mi je razvio ideju katehetičkih kurseva u našim društvima sa ispitima na kraju, kako se to prakticira u Italiji, a što bi morao biti bitni dio naših prosvjetnih natjecanja. Razgovor, koji se vrtio oko života naših gradskih društava, bio je nadasve interesantan radi njegovog uvjerenja u poslanje grada u životu naroda, usprkos, da je u to vrijeme našom hrvatskom javnošću vladalo selo. Selo aplicira u praksi iz grada primljene ideje, grad ih stvara, dakle on je ona direktiva i zato valja stvarati u njima jake grupice idejno formirane omladine, pak će upliv iste na selo biti jak, jer ona preko Orlovstva dolazi s njom u najbliskiji kontakt.
Duhovne vježbe Orlova bile su njegov ideal. Želio je, da se kod nas aplicira sistem koji je uveden za biskupiju Bergamo u Italiji, gdje kat. omladina u mjestu Martinego ima svoj dom za duhovne vježbe, da se kod nas za svako okružje nadje jedan zgodan samostan gdje bi se sakupljali Orlovi prema dobi, staležu, sposobnosti i naklonostima na duhovne vježbe. Divan je bio njegov predlog, da bolja orlovska društva postanu molitveni – protektori slabijih. Iz svih ovih njegovih misli sam čitao poimanje one posebne ideologije katoličkog rada, kojemu je on bio putokaz i koju jedino može Orlovstvo i Katolička Akcija da privati i slijeduje. Snaga katolicizma nije u jakim ekonomskim i političkim organizacijama ona se samo nalazi u Božjoj unutrašnjosti svakog pojedinca. Euharistija, Liturgija, Misije, Duhovne Vježbe jedini su put i spas. Mi smo godine izgubili gradeći zidove zaboravljajući temelje. Merz je tražio duhovno jake, koji se mogu naći i medju najnižim i tu je on gledao veličinu orlovske demokracije.
Prva zora je razbila naš razgovor kad smo morali, da koncentrišemo sav interes na divnu Toscanu približujuć se Danteovu gradu. U Firenzi je On sa puno požrtvovnosti tumačio sve što nas je interesiralo, ali naš dragi cicerone bio je najveći u vječnome Patrimoniju Sv. Petra, jer je to bila prava njegova duševna domovina, njega našeg najvećeg Rimljanina. Dugo je detaljizirati, par slika neka budu spomen na njega. Kod Porte Pie ulazeći u grad tramvajem smiješeći sam usporedio nas Orlove sa trupama generala Cadorne koji su šezdesetak godina natrag istim putem ulazili u Papi oteti Rim. Ivo je počeo tada sa onim žarom koji je bio njemu svojstven, da revindicira glavi kršćanstva pravo na barem mali suverenitet, živ nije toga dočekao, ali je bezuvjetno na nebesima bio jedan od najsretnijih u danima sporazuma Vatikana i Kvirinala. Prepuna je bila ne znam već koja kapela Vatikana, kad smo prisustvovali Papinoj misi. Naše Orlice dobile su počasno mjesto uz sam oltar, a pobožni svijet bio je jedna mala kugla zemaljska. Mi i slovenski Orlovi, grupa Francuza, svećenici iz Holandije, mladi Palatinski gardisti dočekali smo Papu uz gromke pozdrave. Nedaleko mene stajala je jedna grupa holandskih kapucina misionara, koji su se vraćali negdje sa Sundajskih otoka. Među njima jedan starac sa biskupskim križem, misijski biskup. Zapitao sam susjeda, jednog talijanskog kapucina za detalje, starac je došao iza 40 godina misijskog rada u Rim, da vidi Papu iza toga, da ode u domovinu, da umre. Nije on svoje oduševljenje gledajući Sv. Oca pokazao u burnim aklamacijama kao mi mladi, njegovo je lice sjalo, on je čitavo vrijeme klečeći samo gledao Najvećega na ovoj zemlji. A lice Merzovo jednako sjajno je bilo, svoje je oči upirao samo u svoj molitvenik i cilj očiju starog misionara. Razlika izmedju njih dvojice bila je u narodnosti, u godinama, u staležu, u polju djelovanja, ali obojica su imali jedno srce. Iza posjeta Asizu gdje smo se svi bili raštrkali kojekuda On nas je ostavio, da prije stigne u Zagreb na školu.
Rim je bio cilj naših sanja, On nam ga je učinio još većim, jer nas je upoznao sa našim Rimom. Onim Rimom gdje je Koloseum slavan samo radi krvi mučenika, gdje je sva veličina starine u katakombama i tamnici poglavice apostola, a sva veličina sadašnjice u starcu u bijeloj togi, koji sada slobodno prebiva na jednom od sedam vrhunaca. A kada je naša sredina dala jednoga, koji je gledao s očima Prvosvećenika i kucao srcem njegovim, onda sva naša zajednica može biti ponosna i svaka njegova misao mora biti naša i njegova slava, slava naša…
ANĐEO TJEŠITELJ
D. A. B., «Anđeo utješitelj», Orlovska misao, Zagreb, svibanj 1928.-1929., br. 8, str. 106-107
Imao sam sreće, da se više puta sastanem sa našim blagopokojim dr. Merzom i moram priznati, da sam se uvijek od njega rastajao bolji i kreposniji. On je sve promatrao u vidu vrhunaravnog života; pa kad bi nastala duboka magla ili se pojavio crni oblak na obzoru našega idealnoga rada dosta je bilo potražiti dr. Merza, s njim se porazgovoriti i svjetovati i već je duša slobodnije disala i nestajalo je tame ispred očiju. Sama pojava njegove osobe djelovala je edifikatno, te u njegovu prisustvu moglo se je samo pristojno i uzvišeno misliti i govoriti. Gledao sam ga, kako pristupa k sv. pričesti i svaki put sam mislio, ovako je mogao pristupiti samo sv. Alojzije. Promatrao sam ga pri večernjoj molitvi, kada je kao nestašno dijete klečao na tavanu uz svoj krevet i duboko, sklopljenim rukama i pognute glave, preporučao sebe svome Stvoritelju. Slušao sam njegova razlaganja o raznim duhovnim pitanjima, o mistici, liturgiji i patistici, pa sam se čudio, od kuda njemu toliko bogoslovnog znanja i sebe sam prekoravao, što kao svećenik puno zaostajem za njim. A kada je govorio o Papi i njegovim pismima, o crkvi katoličkoj i njezinoj uzgojnoj metodi, koju je htio do u tančine uvesti u orlovsku organizaciju, onda si imao pred sobom potpunog stručnjaka i najvjernijeg sina svete Crkve. Providnosti smo od srca zahvalni, da je našoj orlovskoj organizaciji pri njezinom osnutku providila ovako velikog muža, koji je temelje Orlovstva postavio na tako sigurne principe, da ih nikakva sila ni oluja neće potresti. Ja sam lično zahvalan Njemu, dragome dr. Merzu, za mnoge utpute i savjete, a najviše za njegove upravo svetačke utjehe. – U životu sam doživio koješta, ali najveća rana mojoj duši i najgrče poniženje mojim najsvetijim idealima bila je crna kleveta mojih protivnika, da sam odlučio ostaviti katoličku vjeru i preći na starokatoličku. Na ovu klevetu, koja se je širila sinjskoj krajini, gdje sam više godina župnikovao, upozorila su me dva brata svećenika. Iznenađen ovim sotonskim sredstvom mržnje mojih protivnika, reagirao sam, koliko sam mogao i nastojao ušutkati ove klevete, da se ne sablazne duše mojih bivših dobrih župljana. Srce mi je krvarilo i duša me je bolila neizmjerno, te nijesam nalazio nikoga, da me utješi osim Eeuharističkog Srca Isusova u sv. misi. Ali je za moju ljutu ranu doznao, naš dobri Merz i on mi je u svojoj plemenitosti, poslao najslađi melem, kojim je moja rana brzo zacijelila. Evo njegovog divnog pisma: Zagreb, 2. IV. 1928.
Saznao sam. od M. kako si oklevetan i koliko trpiš radi toga, što Ti ni dobar glas više ne štede. Bog jamačno hoće, da se penješ na kristalni vrhunac evanđeoskih blaženstava, jer takve velike kušnje šalje tek onima, koje vodi stazom savršenstva. Zar bi uopće mogao shvatiti svu slast Spasiteljevih riječi: »Blago vama, kad vas pogode i usprogone i uzgovore na vas sve zlo«… kada ne bi sam na sebi sve to iskusio. Stoga, gore srca, i primi radosno taj Kraljevski Dar Gospodnji. Njemu samom valja prepustiti, da ižvojšti pobjedu istini, jer On neće, da ljudi misle da oni štogod bez Njega mogu. Izvoli primiti, prigodom Uskrsnih blagdana, sve moje želje da tu kušnju junački podneseš i da što više koristiš duhovnom dobru duša, koje su Ti povjerene.U Kristu odani I. Merz.
Ovo zlatno pismo privinuo sam k svome srcu i zadovoljno uskliknuo: »Hvala Ti, Božji čovječe, koji si me potpuno utješio kao pravi anđeo utješitelj«. D. A. B.
IZ PRIV. PISMA DR. Z. M.
«Iz priv. pisma Dr. Z. M.», Misao, 3/1929.
Kad sam jednoga dana sjedio s dr. Merzom u sobi i razgovarao o onda aktuelnim problemima, zapitao sam ga otvoreno: »Gdje ste, gosp. doktore, stekli ovako jasne katoličke principe obzirom na tako teška pitanja?«, on mi je na to otvorio svoju biblioteku i pokazao na: Papine enciklike s primjedbom: »Evo, to sam sve studirao. Ako što nisam razumio, jer nisam nikakav teolog, onda sam se dao poučiti od svećenika, koji su teološki naobraženi«.
«Pijo XI. tako hoće», V. 1929. Pijo XI. tako hoće »Vojskovođa je govorio, on tako hoće i – dosta…«Mahnić: Knjiga Života, 110.
Katolička je akcija danas životno pitanje Crkve. Nju je u svojoj današnjoj formi zamislio, proveo i ustrajno dalje provađa, Pijo XI. On je nju usko povezao s misijom Crkve, proglasio sastavnim dijelom njezine pastorizacije i vjerske dužnosti vjernika. Danas je grijeh neposluha ne prihvaćati i ne raditi u K. A., a grijeh nemarnosti ne brigati se za nju i ne proučavati je. To je naročita dužnost nas Orlova i orlovske inteligencije. Orlovstvo je pod vodstvom blagopokojnoga dr. Merza u doslovnome smislu riječi dovelo K. A. Pija XI. u Hrvatsku. I kada naše Orlovstvo drugo ništa ne bi doprinijelo katolicizmu u Hrvatskoj, to bi bilo dovoljno, da mu naša crkvena povijest ovjekovječi ime.
Orlovi i Orlice moraju dovršiti djelo svoga prerano umrloga vođe dr. Merza, jer njihov život i nije nego procvat Kat. Akcije u našem narodu. Kada je on za Orlovstvo uređivao »Zlatnu knjigu«, on nas je čitavim svojim bićem pripravio na riječ Sv. Oca, koju smo mi shvatili i oživjeli kao bitni program našega rada.
HRVATSKIM ORLOVIMA
Nadbiskup BAUER, «Hrvatskim Orlovima», Nedjelja, Zagreb, 5. svibnja 1929., br. 18., str. 5
Za vaš uspješan daljnji rad treba da ste si svijesni riječi Kristove: Ako sjeme padnuvši u zemlju ne umre, ostaje samo ako pak umre, mnogo roda nosi. Tako i vi, ako se žrtvujete, biti će Apostolat vaš plodan. (Divan vam je primjer u tom ostavio vaš vođa i blage uspomene dr. I. Merz). Apostolat traži žrtvu, žrtvu u svoj njezinoj konkretnoj zbilji, žrtvu samopregora tjelesnih želja, da duh vlada tijelom, vjera duhom.
KOMEMORACIJA I SPOMEN NA GROBU DR. MERZA KOMEMORACIJA ZA BLAGOP. DRA MERZA.
«Komemoracija i spomen na grobu dr. Merza», Nedjelja, Zagreb, 12. svibnja 1929., br. 19., str. 8
U nedjelju 12. o. mj. u 11 sati u jutro bit će u Jeronimskoj dvorani komemoracija, koju priređuju zagrebački Orlovi u spomen blagop. dra I. Merza. Na programu su dva govora, nekoliko glazbenih točaka, koje izvodi »Branimir«, deklamacije itd. Umoljavaju se zagrebački katolici i prijatelji blagopokojnog dra Merza, da ovu komemoraciju posjete. Spomen na grobu dra Merza.
U nedjelju 12. o. mj. u 4 sata po podne održat će zagrebački Orlovi spomen na grobu dra Merza.
ŠTO IH SMETA
«Što ih smeta», Nedjelja, Zagreb, 26. svibnja 1929., br. 21., str. 6
U prošlom broju našega lista donijeli smo prikaz g. dra Dragutina Ćepulića o pohodu na grob blagopokojnoga dra Merza, te o komemoraciji. Na ovaj naš prikaz osvrnuo se »Slobodni glas«, koji je htio da se naruga našem pisanju o svetom životu dra Merza. Mi možemo, da samo žalimo gospodu oko »Slobodnoga glasa«, jer vjerujemo, da oni nemaju ni pojma o tom, da ljudi tipa dra Merza mogu uopće postojati. Njihovo pisanje ne će nas i ne može nas uznemiriti.
PROSLAVA OBLJETNICE SMRTI † DR. MERZA
«Proslava obljetnice smrti † Dr. Merza», Katolički Tjednik, Sarajevo, 12. svibnja 1929., br. 19., str. 6
Sva orlovska društva proslavit će ovih dana obljetnicu smrti najboljeg hrvatskog Orla blagopok. Dr. Merza. Ova obljetnica nije samo za hrvatsko Orlovstvo dan žalosti, već i dan svečanosti, na koji se svi naši Orlovi sjećaju vrlina i svojega pokojnog brata i pristupaju Stolu Gospodnjem sa nakanom, da uspomena na blagopok. Dr. Merza u orlovskim redovima nađe što više sljedbenika.
PAPIN ČOVJEK(U spomen † dra Ivana Merza)
Dr. Dragutin ČEPULIĆ, «Papin čovjek», Nedjelja, Zagreb, 12. svibnja 1929., br. 19., str. 1-2
Godinu je dana, da je po Božjoj volji zaklopio svoje slabe oči ovome svijetu i preselio se u nebo najidealniji katolički laik – u ostalom srcem i životom monah – najveći uzor odanosti Crkvi i Papi, najbolji borac za pravu Katoličku Akciju u Hrvata, dr Ivan Merz, profesor na nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu i potpredsjednik Hrv. Orlovskog Saveza. Umro je 10. svibnja, a 13. svibnja, u nedjelju po podne u 3 sata pokopasmo njegovo tijelo uz sudjelovanje čitavoga katoličkog Zagreba. Njegov sprovod bijaše tako velik, da ljudi govorahu, da se toliko katoličkoga svijeta našlo samo još na sprovodu svetoga biskupa Langa.
No ako ga toliki poznavahu, potrebno je, da svi jasno znadu, što je on bio, i da iza ove spoznaje i rade u njegovu duhu.
To je bio duh ljubavi prema Crkvi, odanosti i poslušnosti Papi, »Ni glava, ni udovi, već glava i udovi, to je cijeli Krist« piše sv. Augustin. Ne ljubi Krista, kako treba, onaj, koji ljubi možda samo osobu Kristovu, već ga ljubi onaj, koji ljubi i mistično tijelo njegovo, Crkvu, kojoj je on glava. Taj onda suosjeća s Crkvom, što bijaše ideal Sv. Karla Boromejskoga. I našem sv. biskupu Langu anđelu evanđeoske ljubavi, bijaše ideal »osjećati s Crkvom«. Zato također dr Merz nije smatrao Papinstvo samo nekom uredbom već je Papu ljubio kao vidljivoga Krista, kao »usta Kristova« (Ivan Zlatousti). Slijedeći Papu »slijedimo Krista« (Mgr de Ségur) i zato ne slušamo samo onda kad smo primorani, jer govori kao nepogrješivi učitelj, već i onda kad kao otac govori i savjetuje.
Najvećma je radio dr Ivan Merz za Orlovstvo, jer je tu htio da se oživotvore naredbe sv. Oca o nepolitičkoj Katoličkoj Akciji. Crkva hoće i traži da ona direktno nadzire rad katoličkih laika, organizovanih u prosvjetnim i odgojnim društvima Katoličke Akcije. Zato jer Crkvena hierarhija direktno nadzire i daje smjernice tome radu, to je ovo sudjelovanje laika u »hierarkičnom apostolatu Crkve« izvan i iznad svake stranke i strančarstva. Zato ne može apsolutno nikako da ovu akciju vodi ili joj daje kakove smjernice bilo koja politička stranka. To bi bila karikatura božanske misije Crkve i misije ovakova apostolata, koji upravo direktno sudjeluje na božanskom poslanstvu Crkve. Zato Crkva ne će i odbija da ona direktno nadzire političke stranke, i opet ne može da im nikako dopusti, ako ne će da se iznevjeri sebi samoj, da one vode hierarkični apostolat, kakav je Katolička Akcija. U ovome je duhu trebalo raditi kod nas prema odredbama sv. Oca Pia XI. I tu je Merz, kao duboko religiozna, sveta duša zagrabio svim srcem u život katoličkih organizacija, da ih učini onim, što želi sv. Otac: pomagačima Crkve, ne slugama političkih stranaka.
Omladinski savez, kome je on bio i predsjednik, prestaje, i 16, XII. 1923. stvori se Hrv. Orlovski savez, za koji se sad on zalaže i stvori od njega Papinu vojsku prave nepolitičke Katoličke Akcije, t. j. Akcije neovisne od direktiva političkih, a ovisne od direktiva papinih. (Što ne znači opet, da ta Akcija u danim prilikama može putiti svoje članove, kako će najbolje politički moći koristiti Crkvi, te bez obveze u savjesti kako će se politički moći opredijeliti.)
U novome duhu sastavljeno je i prvo pismo za biskupsku konferenciju u Zagrebu, u siječnju 1924. Hrvatski Orlovi u tome pismu vele, da se sve katol. organizacije imadu ravnati u svome djelovanju po smjernicama Crkve, Orlovska društva uvode duhovnika u društvo, ne kao obična člana, već kao zastupnika crkvene vlasti. Merz redigira orlovsku »Zlatnu knjigu«, koja nosi posvetu: »Našemu cjelokupnome kat. episkopatu u sinovskoj privrženosti i ljubavi posvećuje Zlatnu knjigu HOS.«
Rad za Krista treba da ide u ovome slijedu: pobožnost, stadij, akcija. Kakova je bila pobožnost dra Merza, je i katoličkoj publici poznato. On je dnevno pribivao sv. misi, primao sv. Euharistiju, molio Krunicu, čitao duhovno štivo, sedmično se ispovijedao. A što se tiče studija, on je proučavao enciklike pape Pia IX., Leona XIII., Pia X., Benedikta XV. i Pia XI. Pisac ovih redaka zajedno je s njim kod o. Alfirevića studirao skolastičnu filozofiju. Merz je čitao Maritaina, savremenu franc. katol. literaturu, primao i pratio »Documentation catholique«, »La Croix«, »Osservatore romano«.
Njegova soba u Mihanovićevoj ulici bila je druga kancelarija HOS-a.
Njemu za stalno i drugi mnogo zahvaljuju, a i pisac ovih redaka izrazuje mu svoju zahvalnost za lični vjerski život – jer on bijaše duboko kršćansko srce, pravi apostol – a hvalio bi mu i pisac i na tome, što ga je oduševljavao za Papinu Katoličku Akciju, kad bi istom trebalo braniti ovako očitu i pravednu stvar, koja mora konačno da pobjedi kao jedino moguće Crkveno i shvaćanje.
A što je žalostilo pokojnoga moga druga stanje modernoga čovjeka, te sam mogao više puta razabrati. »Kako su jadni ovi ljudi«, govorio bi, »oni ne poznaju ljubavi Isusove, oni ne poznaju Isusa«, oni žive u habitualnome smrtnome grijehu«. I tako je imao duboko katoličko srce, da je njegova mašta – za razliku od površnoga katolika – vazda se kretala u katoličkoj stvarnosti. Sve je gledao katoličkim očima katolički je: maštao, osjećao, živio.
Početkom studenoga 1923. načinio je zatvorene duhovne vježbe s namjerom, da upozna volju Božju obzirom na svoje dalnje djelovanje i svoj stalež. I bilježi, da će služiti Gospodu kao »korektiv u katoličkim organizacijama«. Otac Vrbanek D. I., njegov ispovjednik piše, da se je Merz žrtvovao za Kat. Akciju »kako ju traži sv. Otac Pio XI.« Život, rujan 1928.) i širio je organizacijom Hrv. Orlova. Merz je naime vidio »u sv. Ocu Papi – pod prilikama čovjeka – Boga svoga i Gospoda svoga« (ibidem).
Gospodu se svidjelo uzeti ga u cvijetu mladosti k sebi kao žrtvu. Jer ako sjeme ne pade u zemlju, ne sagnije i ne umre, ne donosi ploda, po sv. Evanđelju, Ivan je tako rado pisao i govorio o žrtvi, i malo prije svoje smrti i pitanje ispovjednikove: »Ivo, biste ipak bili spremni da date i život za svoje Orlovstvo?« odgovara Ivan: »Sve, sve, i život.« U travnju 1928. pooštrila mu se stara bolest, upala ličnih šupljina, podvrgava se operaciji, nastaje upala čeonih šupljina i meningitis. »U velikim bolima 10. svibnja sveto umire«, piše o. Vrbanek, koji je temeljito znao i ispitao sve njegovo djelovanje.
Čovjeku ovako duboke vjere, pravog apostolskog srca, žrtvi svoga zvanja i prije nego smo ga u grob položili. Papinu čovjeku, Orlu, pravome Ivanu, čovjeku ljubavi, sačuvajmo trajnu svjetlu uspomenu i molimo se, da nam u Gospoda izmoli svoga duha ljubavi prema Isusu, tako osobi Isusovoj kao njegovu mističnu tijelu Crkvi, izmoli preko Posrednice sviju Milosti, Naše Najmilije Majke, koju je nježno ljubio i kojoj je u Njenu mjesecu u oktavi sv. Ivana, zaštitnika Orlova, poletio mlad i čist u naručaj kao najvredniji, najčišći, najmiliji. Dr Dragutin Ćepulić.
PROSLAVA OBLJETNICE SMRTI DRA IVANA MERZA
Dr. Dragutin ĆEPULIĆ, «Proslava obljetnice smrti dra Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 19. svibnja 1929., br. 20., str. 5-6
U nedjelju 12. o. mj., kako bijaše kazano, priredio je hrv. orlovski savez komemoraciju povodom prve obljetnice smrti svoga prvaka dra I. Merza u Jeronimskoj dvorani i pohod na njegov grob.
Ne možemo preći preko ovoga slavlja kao preko redovitih priredaba, jer ta zgoda učvrstila je u svima uvjerenje, da je naš Merz bio velik čovjek, izabrano oruđe Božje i da njegov duh bdije nad nama i vodi nas. Ovaj »papin čovjek«, je ostvario u redovima Orlova papino djelo, epohalno djelo hierarkičnoga apostolata laika – te divne i časne zadaće za laike: sarađivali sa samom Crkvom u apostolskom i svećeničkom radu – pa je i pravo da je dr. Merz umro s blagoslovom papinim, s blagoslovom Pija XI. o kojem smo krasnih riječi čitali iz njegova dnevnika kod oca Vrbaneka (u »Životu«, rujan 1928.). Na komemoraciji smo opet čuli tako lijepih njegovih riječi na usta govornika msgra Beluhana. Svečano raspoloženje cijeloga dana doprlo je od srca, nigda nam se Mirogoj nije pričinio tako srdačan. Nebo nešto tmurno poštedilo nas od kiše do večera, ali ni sunca nije bilo. Grob bijaše pun cvijeća, bijela i modra jorgovana, klinčića, tulipana, i što doniješe sa sobom štovatelji dra Merza… Vidio sam mnoge osobe gdje liju suze od ganuća, a molitva nad grobom nije bila na Mirogoja nigda zdušnija i toplija iz ustiju svećenika i laika.Sama proslava tekla je ovim redom:
U jutro u 9 sati u crkvi oo. Isusovaca bijaše sv. Misa sa pričešću Orlova i Orlića. Sv. službu služio je duhovnik Kat. Akcije preč. g. Međimurec, a kod sv. pričesti pomagaše o. Cepetić. Prije sv. mise kratka ali to srdačnija propovijed msgra Beluhana, duhovnika HOS-a. Msgr. Beluhan istakao je, kako Gospod ljubi mladež. »Otac moj ljubi one, koji su mene ljubili« – veli Spasitelj. Na tom temelju pokazao je propovjednik, kako život Orlova u milosti i nije drugo nego život sv. Trojstva u duši čovjekovoj.
Kod komemoracije u Jeronimskoj dvorani u 11 sati otpjevao je najprije Branimir koralno Kantik Zakarijin, što se pjeva kod sprovoda: »Blagoslov Bog Izraelov, koji pohodi i otkupi dom Davidov i posla dijete, koje će ići pred licem Gospodnjim, da pripravi put. Sunce s visine, da obasja one u sjeni i tami« (Luka I, 68-80), Onda je msgr. Beluhan držao govor o trim putevima duhovnoga života, kojima sveci prolaze (put čišćenja, rasvjetljenja, sjedinjenja s Bogom), primjenjujući te puteve na našega Merza. »Velik je Bog u odabranicima svojima«, kazao je msgr. Belnhan o našemu Ivanu. Gđica Draga Kranjec je uz melodramsku pratnju g. Petrovića i Šrama (klavira i violine) recitirala psalam »Sja dobrima svjetlost«…
Zatim je naš Dušan Žanko držao govor o Merzu kao čovjeku, koji je sa tolikim žarom i osjećajem ponosa u duši govorio o pozivu Crkve na svjetovnjake, da budu u Kat. Akciji »kraljevsko svećenstvo«, da budu pomagači same crkvene hierarhije. Završena je proslava Branimirovim pjevanjem Papine himne od Rossattija. – Na podiju bijaše u zelenilu lijepa fotografija našega Merza, kako je izradila gđa Ada Mohorovičić, a nad pozornicom bijaše ponad papine zastave prostrta hrvatska trobojnica.
Pohodiše komemoraciju presv. Strahinšćak, dr. Kniewald, dr. Markulin, prof. Marković iz Djakova, o. Vrbanek, preč. Anaković, zastupnici redova, odlične gospođe i gospoda, orlovsko i orličko vodstvo, Orlice i Orlovi.
Pohod na grob bijaše u 4 sata po podne. Povorka je krenula od vratiju groblja. Msgr. Beluhan uz asistenciju dra Klarića i o. Ambroza Vlahova obavio je liturgične molitve. – Zatim je održao msgr. govor, u kom je pozvao sve prisutne, neka kažu u srcu svome, nije li Ivan, koji je zapisao na orlovski barjak »Euharistiju, Apostolat i Žrtvu« bio prvi i najvjerniji sljedbenik ovoga gesla. On je to doista bio, naš »dragi, sveti Ivan«. I opet je Branimir otpjevao kantik Zakarijin. Na grobu se nađoše brojni štovatelji Ivanovi, neko dvjesto osoba: u pratnji g. oca Ivanova dr. Kniewald, zatim bijahu tu: o. Vrbanek, preč. Anaković, časne sestre, gđe Bodnar, Smerezek, Aušlaher, gđa podnačelnikovka Meyer, g. Eliaš, Marošević, Neithard, Crnković, gđice MArošević, Stanković, Švigir, Irma Tonka; od vodstva Orlova dr. Protulipac, D. Žanko, Lehpamer, Jakovljević, zastupnici Mahnića, đačkog Orla, raznih orlov. Društava i kongregacija.
Cijeli ovaj pohod na grob dočarao nam je ljepotu prvih kršćanskih vremena, kad je zajedno radio Pavao i njegov »suradnik u Kristu« Akvila (Orao), laik, kad se sve osjećalo jedno srce u Gospodu, što dao Bog da bude kruna Kat. Akcije Pija XI.
A onaj svijet na groblju bijaše, da se služimo riječima našega Mažuranića, »četa višnjeg Boga puna«, ali »ne ko krvav nož«, kojim se zadaje rana. »Već ko pero sveto i zlatno,Kojim nebo za unučad poznuDjela otaca, bilježi viteška.«
Vječna slava svetome Vitezu Krista Kralja dru Ivanu Merzu. Dr. Drag. Ćepulić.
O BOŽJEM ČOVJEKU (Lične uspomene na † dra I. Merza.)
D. ŽANKO, «O Božjem čovjeku», Nedjelja, Zagreb, 26. svibnja 1929., br. 21., str. 4
Upoznao sam ga u jeseni 1924. g. u Zagrebu, a čuo sam za njega mnogo prije, dok sam bio srednjoškolac. Onda je jedan ugledni franjevac pripovijedao, kako je u Beču na univerzi bio kolega dra Merza, koji da je na njega ostavio, duboki dojam, jer je spavao na daski. Ovo pričanje se nekako naročito usjeklo u moju pamet, te sam velikim interesom pratio njegove članke u »Mladosti«, a svi su oni bili tako neobično prožeti duhom molitve i Crkve (naslov jednoga članka me iznenadio: »Blažena Djev. Marija i tjelovježba«), da sam mislio, da je to nekakvi izvanredni mladi svećenik.
Otkada sam ga susreo, pa sve dok ga nijesam lanjske godine (12. V.) dopratio do groba, čitavi moj nutarnji razvoj kretao se oko njega. On je bio onaj, kojem sam jedinom mogao smetati, kadgod mi je trebalo. I čini mi se da smo mnogo toga skupa doživjeli. Odatle i moja neprilika – odakle da počnem spominjati prošle dane, kad je toliko toga vrijedna, velika, herojskog bilo u onim dragocjenim trenutcima s njime, čovjekom Božjim.Počet ću s onim, po čemu je Merz najveći.*
Svako jutro je pristupio k sv. Pričesti. Znali smo da je to za njega najsvetija dužnost dana, pa smo jedne večeri, kad smo ga kasno u noći pratili kući, pitali – zar ne bi mogao ispustiti katkada sv. Pričest, kad ovako umoran vrlo kasno legne. »Nipošto čovjek ne smije popuštati tijelu, kad se radi o ovako važnoj stvari. U tome i stoji odgajanje volje, da nešto napravimo po dnevnome redu, pa makar sve okolnosti tobože bile protiv. Ako hoćete dnevno na sv. pričest onda ustanite bez obzira na to, kad ste legli.« Tako je otprilike odgovorio prepun nekog zadovoljstva, što je tema razgovora sv. Pričest.
Jedamput smo skupa putovali; na orlovski tečaj u Šibenik. Pred zoru mi je oduševljeno čitao novu misu za svetkovinu Krista kralja, a kad smo stigli oko 9 sati na šibenski kolodvor, prva mu je briga bila pričest sa motivacijom: »To je za dobar uspjeh tečaja«. A da ne bude previše neobičan preda mnom, utješio me je nezaboravnom primjetbom, kad je vidio da ja nisam spreman za pričest: »A ti ćeš ovaj post pričesti namijeniti za uspjeh tečaja, jer ti je sigurno žao što nisi spreman. I to može biti zasluga.«
Za orlovskog sleta u Postirama Merz se je ono jutro dovezao iz Hvara, parobrodom i čitavo jutro stupao u povorci. A kad je u svečanoj Velikoj misi došla pričest, bilo je oko 11 ½ sati, on je i tada pristupio k sv. Pričesti.
U ljetu 1927. g. boravio je Merz na Hvaru. Njegova dnevna Pričest i Misa, pa ono pobožno klečanje pred Svetohraništem, duboki sabrani pokloni i križanje i onaj vječiti njegov pratioc Misa, iz kojega je strogo liturgijski pratio svaki crkveni obred, naročito Mise u nedjelje svetačne dane – učiniše, da je čitavo mjesto šaputalo o »nekom mladom, svećeniku u civilu«. Sa svakim je bio ljubazan, susretljiv i uslužan, a kretao se samo u društvu svećenika i djece. Presvj. hvarski biskup ga je zavolio kao »najuzorniji primjer katoličkog laika« i veselio se onom silnom uticaju, što ga je njegova naskroz apostolska pojava proizvodila na pučanstvo, kao i na strance. Kanonici i svećenici su ga susretali kao sebi ravnoga. To nije ni čudo: on ih je dnevno zadivljavao poznavanjem teoloških i pastoralnih pitanja. Jedan od njih mi je priznao, da s Merzom čovjek ne može započeti razgovor o najindiferentnijoj stvari, a da on kroz pet minuta ne skrene stvar na religiozno-teološko ili socijalno-crkveno područje. Kod toga sam se uvijek divio njegovoj iskrenosti, upravo spontanoj inicijativi bez truna namještene tendencijoznosti, taktiziranja i nametljivosti, koje se često potkrade u apostolske akcije mnogih dobronamjernih ljudi.
Kad sam stigao na Hvar interesiralo me, kako je spremio teren za osnutak orlovskoga društva. Znao sam, da on ima magičnu moć osvajanja ljudi i mislio sam, da ću već naći mnoštvo Orlova, kad li me on iznenadi: »Pa ja još nisam napravio ništa.« »Kako to?« »Lako je osnovati orlovsko društvo, odgovori mi po prilici ovako neizrecivim mirom, ali treba prije u okolinu, koja će to društvo podražavati unijeti smisao za crkveni apostolat i duh Kat. Akcije. Ja sam to pokušao time, da sam živim pojačanim duhovnim životom, jer zapažam, da je za ove ljude malo čudo, ako svjetovnjak pristupa dnevno na sv. Pričest, i razgovarati o svemu samo pozitivno u duhu Crkve. Svi me pitaju o sporovima, (koji su tada bili aktuelni u redovima organiz. katolika), a ja to izbjegavam na svaki način. Čemu govoriti o negativnostima, treba biti samo pozitivan i uspjeh je siguran.«. Činjenica je to da se Merz upravo na juriš osvojio Hvar i nije bilo čovjeka, koji ne bi objeručke prihvatio njegov savjet i preporuku u pitanju orlovske organizacije, koja tamo sada bujno cvate.
KATOLIČKA AKCIJA I KRIŽ
Dr. D. KNIEWALD, «Katolička Akcija i Križ», Bogoslovska Smotra, Ljubljana, maj, junij 1929., br. 4, str. 472-474
Budući da je uredništvo »Križa« shvatilo i uredilo ovaj dvobroj kao samostalnu publikaciju o Katoličkoj Akciji, govorimo i mi o njoj kao takvoj. F. Terseglev, dr. J. Turk i E. Kocbek raspravljaju opširno o Katoličkoj Akciji, koja se po nalogu Svetoga Oca i odredbom kneza-biskupa dra Jegliča službeno uvodi i u Sloveniju. U javnosti se o tim raspravama već pisalo, kojiput i neozbiljno i površno. Ne ćemo ulaziti u sve pojedinosti, jer bismo morali pisce pratiti od rečenice do rečenice, pa im pokazati ono, što je istinito u njihovim izvodima, a što nije. Ne diramo ni u dobru volju i najbolju nakanu pisaca. Ali ima nekih stvari, koje moramo napomenuti. To je u prvom redu činjenica, da se pod Katoličkom Akcijom često misli posve drugo, negoli pod Kat. Akcijom misli Pijo XI. To dolazi odatle, što se to pitanje ne proučava prema prvim vrelima, dokumentarno, ili se barem ne proučava dokumentarno i sustavno, nego se razmišlja, pa se vlastite misli i težnje stavljaju u sadržaj riječi »Katolička Akcija«. Zatim nije nimalo simpatično, kad se »naš domači poskus«, naime upute ljubljanskog Ordinarija gledom na Katoličku Akciju onako tretiraju. Mi moramo već jednom i praktički, a ne samo teoretski, razabrati, da smo crkva, koja sluša; u tu crkvu spadamo i mi svećenici djelomično, a svjetovnjaci potpuno. Svećenici samo djelomično zato, jer gledom na nauku; uče vjernike ono, što čuju od Crkve, koja uči, od Pape i biskupa, i to je normalni put, kojim crkvena nauka dolazi do mnoštva vjernika. Osim toga imadu svećenici i vlast nad mističkim i realnim tijelom Kristovim, koja im je dana po svetomu redu. Budući da se na spomenute stvari polagala premala pažnja, u praksi, došlo je do toga, da se u ovim raspravama nalazi mnoštvo neispravnosti i pretjeranosti, izmiješano s ispravnim konstatacijama i izvodima. Ne baveći se potanko tim netačnostima i s temelja krivim mnijenjima; upozorujemo tek, da ono, što je u tom konglomeratu prikazano kao Kat. Akcija, nema mnogo zajedničkom s onom Katoličkom Akcijom, koju toliko preporuča i naglašuje Papa Pijo XI.
Na jednu se ipak tvrdnju moramo potanje osvrnuti, jer se tiče jedne ličnosti, koja je svima nama u časnoj uspomeni i kojoj ni sam pisac članka »Fons aquae vivae« ne osporava »potpune produhovljenosti« i pionirstva gledom na Katoličku Akciju kod Hrvata. Radi se o dru. Ivanu Merzu. Na str. 67. čitamo: »Ti veš prijatelj, da smo s hrvatskimi katoliškimi »akcijonaši« (naj mi se ta grda beseda oprosti) imeli velike debate, ker se nam je zdelo, da so akcijo pojmili po eni strani mehansko. Bil je svet mladi človek, ki je spal za pokoro na golih tleh in je bil v največji meri poduhovljen, ko je akcijo med našimi hrvatskimi somišijeniki prvi iz največjo gorečnostjo propagiral. Pojmujoč jo sam iz osebnega izvirka svojega katoliškega etosa, ki je iz prave ljubezni svobodno potekajoča podčinjenost vsakega uda Kristusovega telesa glavi, jo je v vseh predpostavljal ali zahteval, podobno kot jo mora poveljnik, ki v vojake brezhibno vvežba pokorščino službenega pravilnika, in je v njej videl bivstvo akcije. Temu pa ni tako. Podrejenost vse religiozne aktivitete v cerkvi pod njeno hierarhično vodstvo je pač nujen pogoj, ki pravzaprav niti s golega organizacijskega stališča ni noben novum, ni pa vsebinsko bivstvo katoliške akcije, po kateri se ima ta aktiviteta prešiniti. Bivstvo katoliške akcije je v po duhu novega aktivnega, življenja prešinjenem dušobrižništvu, ki ima obsegati vso nedogledno oblast našega tuzemskega življenja, s pomočjo kolikor mogoče inicijativnega, na svak način pa k inicijativi vzgajajočega sodelovanja katoličega laikata s službeno poklicanim svetoslužiteljstvom cerkve«.
Iz ovoga razabiremo, da pisac tvrdi: 1. Dr. Merz je bio u najvećoj mjeri poduhovljen (i to je tačno), ali je Katoličku Akciju shvaćao mehanički. A to nije tačno i nije u skladu s tako istaknutom poduhovljenošću dra. Merza.
2. Da je dr. Merz »shvaćao katoličku akciju iz ličnoga izvora svoga katoličkoga etosa«. To ne stoji. Dr. Merz je Katoličku Akciju shvaćao jedino iz dokumentarnih vrela, izjava, uputa i odredaba Sv. Stolice, (Isp. Dr. S. Merz, Katolička Akcija, Šibenik 1927., 26.-29.)
3. Da je dr. Merz »u hierarhičnoj podređenosti gledao bivstvo Katoličke Akcije«. Ni to ne stoji. Za dra. Merza je bit Katoličke Akcije »sudjelovanje svjetovnjaka u hierarhijskom apostolatu Crkve«. To je definicija, koju je toliko puta dao Pijo XI. i koju je kod nas nebrojeno puta propagirao dr. Merz. Istina je, da je on uvijek naglašavao podređenost cijelog aktiviteta katoličkih svjetovnjaka u Crkvi i crkvenim stvarima katoličkoj hierarhiji, i to ne samo kao uvjet, nego i kao nužno svojstvo cijelog ovog aktiviteta. No bit Katoličke Akcije jest aktivitet, sudjelovanje u apostolatu. A jer je ta Akcija katolička, mora biti u vezi i podređenosti naprama katoličkoj hierarhiji, kako ju je Krist ustanovio. Ovako je o K. A. mislio dr Merz.
4. Da ova podređenost »ni sa sasvim organizacijskog gledišta nije nikakav novum«. Vrlo tačno… za dogmatičara i kanonistu… Kako je to bilo u praksi prije pojave i snažnog i ustrajnog rada dra. Merza, neka svjedoči ovaj primjer. Dr. Merz je 1923. priredio hrvatsko izdanje orlovske zlatne knjige. Uglavnom je preuzeta slovenska zlatna knjiga, ali je preudešena u smislu Katoličke Akcije, u smislu podređnosti aktiviteta mladih katoličkih svjetovnjaka crkvenoj hierarhiji. Iz originalnog rukopisa, korekture i revizije, koja je sačuvana u ostavštini dra. Merza, proizlazi, da je nakon što je knjiga imala crkveni imprimatur nasilno izbačen iz nje čitav Uvod, koji govori o Katoličkoj Akciji. Tu čitamo: »Novija katolička generacija pošla je za jedan korak dalje. Nju su zahvatili valovi onih rijeka, koje potekoše iz vječnoga Rima… S tim je u vezi zanosna ljubav mladih prama svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima… Ovo izdanje Zlatne knjige išlo je upravo za tim, da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto, koje zapada Kristova učenika. Iz ove se Zlatne knjige također vidi, da omladina ima oči uvijek uperene spram Rima, gdje je onaj svjetionik, koji svojim zrakama obasjava cijelu zemlju. I iz samoga Rima potekle su u zadnje vrijeme smjernice, koje računaju s Katoličkom Akcijom kao činjenicom i koje na vrlo precizan način zacrtaše njenu ulogu…« Sve je to, kao i cijeli Uvod, izbačeno iz Merzove redakcije Zlatne knjige. Nisu to izbacili orlovi. Dosljedno tome je u cijeloj knjizi sustavno izbačeno, stranica po stranicu, sve, što bi moglo biti primjena načela, naviještenih u Uvodu. Tako je na pr. na str. 8. u pitanju: Što je osnovica ili podloga Orlovu radu: glasio odgovor, već štampan i odobren od crkvene vlasti, ali naknadno izmijenjen: »Osnovica je svemu Orlovu radu katol. vjera, njena načela i zapovijedi, što ih je dao Bog i sveta katolička Crkva: papinske smjernice i biskupske odredbe«. (Potcrtane su riječi izbačene.) Na str. 12. je izbačeno, da je »uzor Orla… ljubav prema sv. Ocu Papi, katoličkim biskupima i svećenicima«. Na str. 46. izbačeno je cijelo pitanje i odgovor: Zašto je Orao dužan svetoj Crkvi duboku i zanosnu ljubav? i t. d. U glavnom se još smjelo govoriti općenito o Crkvi, ali nipošto konkretno o ljubavi i poslušnosti Papi i biskupima. Ne bih rekao, da se to teoretski poricalo, ali se svakako praktički zanemarivalo i nije se dopuštalo, da se ova podčinjenost katoličkoj hierarhiji naglašava. Čuje se isprika, da je to bilo stoga, jer da živimo u liberalnom miljeu, kojemu su te misli nove i nesimpatične, pa da bi naglašavanje Papinstva i biskupskog autoriteta bilo na štetu širenju omladinskih organizacija. Ne upuštajući se u ocijenjivanje opravdanosti ili neopravdanosti ove isprike svakako je sve to dokaz, da je podčinjenost aktiviteta katoličkih svjetovnjaka katoličkoj hierarhiji i te kakav praktički novum, da je naime bio novum. Jer zaslugom dra. Merza prodrla je ta ideja u hrvatskom orlovstvu i u cijeloj katoličkoj javnosti, pa danas doista kod Hrvata-katolika, hvala Bogu, nije više novum. Ali zato je za ostvarenje ove ideje morao pasti život dra. Merza kao žrtva… Ovoliko je bilo potrebno reći u obranu ispravnosti nauka i načela dra. Merza, koja je u »Križu« bez ikakva osnova bila napadnuta Dr. D. Kniewald