JA FARIZEJ? – BOŽE SAČUVAJ!
Pero student, «Ja farizej?-Bože sačuvaj!», Koraci, Zagreb, travanj 1979., br.10, str. 18
KUDA VODI STUDENTSKA KATEHIZACIJA ?
Pođe li netko na sastanak studentskih kateheta (a slobodno je i laicima), neka odbaci i ideale i predrasude, te dođe čista srca i dobre volje, spreman za najrazličitija iznenađenja. Sastaju se katehete i pokoji laik da prorade katehezu. Razgovara se (ili bi barem trebalo) o svim aktualnim problemima mladih u zagrebačkoj Crkvi. Sastanak bi se trebao održavati svakoga četvrtka, ali… Njemu bi trebali prisustvovati svi katehete, ali… I predstavnici studenata, ali… Svako,,ali’’ ima svoje razloge, o njima neka nešto kažu oni odgovorniji od mene.
Prvi je dojam da nikada nema ,,kvoruma’’. Kad nas dođe desetak od četrdeset, koliko bi trebalo, to je pravo iznenađenje. Pored subjektivnih poteškoća pojavile su se i objektivne. O. Tadej nastradao u prometnoj nezgodi, o. Mario često bolestan, dr Ladika prezauzet i slično.
Studentskih predstavnika pojavilo se sedmero, od toga samo troje dolazi stalno, premda je odlučeno da će iz svake zajednice dolaziti netko na ovakve i slične sastanke. Sigurno ćete se iznenaditi kada čujete da se na sastancima samo jednom molilo. Reći ćete da sam formalist, ili možda farizej. Ne znam. Možda. Ali samo konstatiram činjenice, a vi o njima razmislite.
A kako se sastanak odvija može se lako predočiti: slično kao i naši vjeronauci. Zakašnjava se, jedni druge ne slušamo, ne čekamo završetak, brzo se raspršimo (naročito ako je riječ o nekoj ,,škakljivoj’’ temi). Tu jedino nema naivnih (osim ponekad nekoga laika), svatko znade oprati ruke. Opravdanje: Pa, ljudi smo! A pitanje: Jesmo li i kršćani ili samo ljudi? Nema borbe mišljenja, nedostaju žučne rasprave. Razumljivo, jer mi se nadnaravno ljubimo, pa zašto da se zamjeramo? Možda se neki iz ,,plemenitih’’ pobuda ni ne pojavljuju na ovakvim sastancima.
Iz svega mi se nadaje bezbroj pitanja. Kome je stalo do kateheze? Kuda ona ide? Tko uopće za nju odgovara i kome? Zar je možemo svesti na pet-šest svećenika? Katehete, gdje ste? Studenti, zašto ne dođete? Što se radi po vjeronaučnim zajednicama? Je li nas vrijeme pregazilo? Što je to zagrebačka Crkva? Jesu li to nadbiskup, svećenici, samostani… ili smo to svi mi skupa?
Pozivamo se na vjeru Abrahamovu, na pravednost Abelovu,na čistoću Marijinu, na riječ Isusovu, na djela apostolska, na 1100. obljetnicu, na Katarinu Kotromanić, na Merza… Gdje je naša vjera, gdje pravednost, gdje čistoća, gdje su djela? Jesmo li zatvorili vrata naših vjeronaučnih dvorana, naših srdaca Kristovoj riječi i Duhu Svetom? Previše slavimo, a premalo molimo i vjerujemo. Od šume koju smo zasadili ne vidimo glavno stablo.
Možda ovo izgleda suviše crno, pesimistično. Znam, Crkva Božja ne može propasti, niti će je paklena vrata nadvladati, ali mogu propasti ja, možeš ti, on, ona…
Preispitajmo se kako smo ušli u korizmu. Jesu li to bili maskenbali? Nismo li se suobličili svijetu? Nismo li dopustili da se sotona lukavo uvuče u naše vjeronaučne dvorane, u naša srca, u naše obitelji? Jesmo li pošli s Gospodinom u pustinju propustivši zanimljive filmove, važne utakmice, druge zabave? Čime dočekujemo Kristovu smrt i uskrsnuće?
Prestanimo s uopćavanjima, postavimo pitanje sami sebi, svojoj vjeronaučnoj zajednici i svome kateheti: Hoćemo li i dalje slaviti ljude, a ostavljati Krista u kutu da čeka? Hoćemo li se i dalje pozivati na Duha, a stalno mu priječiti djelovanje u sebi, među nama?
Pero, student