Pravi duhovni život koji je Ivan vodio ima za svrhu uspon prema kršćanskoj savršenosti, prema onom idealu života što nam ga je pokazao Krist Gospodin. Rast u svetosti uključuje napor, borbu protiv grijeha, protiv zlih sklonosti, protiv ukorijenjenog egoizma u nama, te nastojanje za stjecanje kršćanskih vrlina i kreposti. Kršćanska tradicija izrazila je taj uspon prema svetosti u tri stupnja: put čišćenja (od grijeha i nesavršenosti), put prosvjetljenja (stjecanje vrlina u školi evanđeoskih savjeta) i put sjedinjenja (sjedinjenje s Bogom u kontemplaciji i mistici). Kroz dnevnik i ostale spise možemo slijediti Ivana gotovo u stopu u njegovu usponu prema kršćanskoj savršenosti kroz sva tri spomenuta puta.


Kako sam daleko od savršenosti! Blato, gadno blato, visi još na meni. Trebat ću još dugo posla dok ga operem.


Moramo svu pozornost posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma koji mi, nažalost, ne poznajemo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca.


Borba za savršenošću, askeza, mora biti naš svagdanji kruh. Ona nam otvara nutarnje vidike, stvara od nas nesebične ljude, podržava u nama borbu sa zlim i daje nam snage da ne podlegnemo.


Opazio sam da se neke tajne niti – misteriji! – vuku, koje djeluju na okolinu prema moralnoj snazi dotičnoga, pa makar on i šutio.


Sve mora promicati težnju ljudske duše za savršenstvom.


Želeći postati nosiocima Božjega poretka, to se sva mudrost našega života sastoji u tome da se svojevoljno podvrgnemo onoj istoj zakonitosti, kojoj se nesvjesno podvrgava nerazumni svijet, tj. moramo vršiti volju vrhovnog zakonodavca.


“Budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji”(Mt 6,10). U tome je princip svetosti.


Poniznost, ponizno pokoravanje Volji Božjoj temelj je svim ostalim krepostima; na njoj mora počivati zgrada našega unutarnjeg života.


Sveci su neki posrednici, koji čovjeka uvađaju u shvaćanje Kristove veličine.


Životi svetaca su vrletne visine poput Alpskog gorja, gdje je zrak čist i odakle se čovječanstvo promatra u sasvim drugoj perspektivi.


Tek u nebeskoj će slavi – u Srcu Isusovu – doći stablo našega nutarnjeg života, koje je na zemlji počelo klijati, do svoje potpune veličine i do svoga potpunog cvata.


Tek u nebu će naša duša postati savršeni odraz presvetog, vječnog, trojedinoga, božanskog Sunca.


—————————————————————————


U svome nastojanju oko kršćanske savršenosti, Ivan je donosio odluke za svoje moralno usavršavanje koje je provodio u svakodnevni život. Nekad ih je zvao direktive za život, nekada životno pravilo, ili jednostavno odluke. Sačuvalo nam se nekoliko redakcija njegovih odluka koje je činio u pojedinim razdobljima života: na kraju rata, na studiju i potom u Zagrebu već u potpuno zreloj dobi. Ove su odluke dragocjena svjedočanstva kako je Ivan ozbiljno radio na svome samoodgoju, na stjecanju kršćanskih vrlina spremno se odazivajući poticajima Božje milosti. Iz tih nekoliko skupina odluka donosimo ovdje samo uži izbor.

Gledat ću ponizno vršiti Božju volju, da ne budem odviše pohlepan za znanjem.
Ne smijem zaboraviti na svladavanje tijela. Tvrd ležaj, rano ustajati, kadikad strogo postiti.
Također je važna njega zdravlja i tjelesne ljepote. Nova generacija mora biti zdrava, vesela, lijepa.
Boga nikada zaboraviti! Neprestano težiti za sjedinjenjem s njime.
Svaki dan – ponajbolje zoru – upotrijebiti jedino za razmišljanje i molitvu, po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. mise. Taj sat treba biti izvor dana.
Nakon rata moram započeti novi, preporođeni život u duhu novospoznatog katolicizma.
Gimnasticirati svaki dan u kojim god prilikama.
Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti.
Svaki se dan bar jednom posvema Bogu pomoliti.
Ići u neugodne situacije.
Ići po najtamnijoj noći na strašiva mjesta, pobijediti strah, jačati vjeru.
Poniženje pred ljudima s veseljem primiti.
Biti sa životom u najužem kontaktu.
Prije svake molitve sjetiti se jutarnjeg razmatranja.
Mala tajna: Isuse, želim da Te po Mariji svaki dan više ljubim!
Kao pokoru što savršenije vršiti staleške dužnosti.
Pričestiti se svaki dan i po mogućnosti pohoditi presv. Oltarski Sakrament.
Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti ni piti.
Kod svakog obroka učiniti koju pokoru za spas duša.
Kada ima dosta druge hrane, što manje kolača.
Nikada ne prigovarati jelu.
Kod jutarnjeg ustajanja, umivanja, hoda u crkvu misliti na presv. Euharistiju.
Tko po pravilu živi, Bogu živi, stoga bez važnih razloga ne mijenjati svoje odluke.