Kao i svake godine tako i ove, 22. veljače 2023. u cijeloj Hrvatskoj obilježava se DAN HRVATSKE GLAGOLJICE. Toga je dana prije 540 godina, tj. 22. veljače 1483. tiskana prva knjiga na hrvatskom jeziku pisana glagoljicom: MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA.
Bl. Ivan Merz kao 17. godišnji mladić na Uskrs 12. travnja 1914. bio je na sv. misi u biskupovoj crkvi i navečer toga dana zapisao je u svoj Dnevnik ovaj zapis:
„Danas sam bio na velikoj misi u biskupovoj crkvi i pjevalo se glagoljaški. Ljepše je nego latinski. Da se misa služi glagoljicom, bilo bi uzvišenije i privlačilo bi Hrvate više jer bi se mogli ponositi da imaju svoju starodrevnu Crkvu, kao što se je prije kod njih služilo.”
U nastavku donosimo nekoliko informacija o tome važnom vjersko-kulturnom događaju – tiskanju prve hrvatske knjige glagoljicom.
Preporučamo svakako pogledati i poslušati što je o tome rekao akademik Stjepan Damjanović u svome predavanju o hrvatskom glagoljaštvu.
Glagoljica je dragocjeni dio hrvatske baštine, blago bez kojeg se ne može dobro napisati hrvatska književna i jezična povijest. Glagoljicom su pisani Baščanska ploča, Vinodolski zakonik, prva tiskana hrvatska knjiga – Misal iz 1483. Hrvatske glagoljske knjige i rukopisi nalaze se u 82 knjižnice izvan Hrvatske po cijelom svijetu.
MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA prva je hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i na vlastitom glagoljskom pismu, a objavljena je 22. veljače 1483. godine.
Jezik na kojem je MISAL tiskan je crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, odnosno jezik kojim su se tada Hrvati služili u liturgiji, a naslijedili su ga od svete braće Ćirila i Metoda. Taj je crkvenoslavenski jezik pak s vremenom na našem području poprimio mnoge oblike hrvatskoga govornoga jezika, tako da su ga Hrvati gotovo u potpunosti razumjeli. MISAL nije samo bio hrvatski prvotisak u punom smislu riječi, nego je bio i prva tiskana knjiga u južnoslavenskim područjima te je bio i najstarija knjiga tiskana glagoljicom.
Treba uz to istaknuti da su Hrvati bili jedini narod u Katoličkoj Crkvi koji su tijekom više od tisuću godina imali povlasticu u liturgiji služiti se hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, odnosno svugdje drugdje je bio obvezan latinski jezik, i to sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), kada se počinje uvoditi narodni jezik u liturgiju. Treba napomenuti da su i ponovnu službenu potvrdu povlastice služenja crkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom u bogoslužju Hrvati dobili u dva navrata od pape Inocenta IV. 1248. i 1252. god.
Od ovoga MISALA po zakonu Rimskoga dvora, koji je tiskan kako se pretpostavlja u 300 primjeraka, sačuvano je do danas 11 primjeraka. Ovi sačuvani primjerci čuvaju se u raznim mjestima i državama: U ZAGREBU 5 primjeraka (2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te 1 u Franjevačkom samostanu sv. Ksavera); IZVAN ZAGREBA jedan u dominikanskom samostanu u mjestu Bolu na otoku Braču, 2(dva) u Vatikanu, te po jedan u Beču, Sankt Peterburgu i Washingtonu.
Pojava Misala, prve knjige tiskane na hrvatskom jeziku i pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.
Činjenica da su Hrvati bili jedini narod u povijesti Katoličke Crkve koji je u latinskom obredu imao privilegiju preko tisuću godina koristiti narodni jezik u liturgiji otvorilo je put da je 2. Vatikanski sabor (1962.-1965.) uveo upotrebu narodnih jezika u liturgiji za cijelu Crkvu. O tome svjedoči dr. Dragutin Kniewald, inače prijatelj i suradnik bl. Ivana Merza i pisac prve njegove biografije (1932.). On je kao profesor liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i svjetski poznat stručnjak za liturgiju bio pozvan da bude član pripremne liturgijske komisije koja je pripremala materijale prije početka 2. Vatikanskog sabora. Papa Ivan XXIII. Koji je sazvao 2. Vat. Sabor smatrao je da o uvođenju narodnog jezika u liturgiju ne treba raspravljati i da se treba zadržati latinski jezik. Pa je odredio da se o tome ne raspravlja niti na pripremnoj liturgijskoj komisiji. Dr. Dragutin Kniewald bez daljnjega, poslušao je Papu i u komisiji nije ništa o tome govorio, ali je učinio nešto drugo: donio je hrvatske misale pisane glagoljicom iz kojih se u Hrvatskoj stoljećima služila sv. misa na narodnom jeziku i pokazao ih članovima komisije. Nastupilo je među članovima ne samo iznenađenje nego i zaprepaštenje, prema kazivanju dr. Kniewlada. Članovi komisije potom su postavljali pitanja: „Pa zar je to moguće? Pa to nitko od nas, a i šire, nije znao?!?!“ Naravno, vijest se brzo proširila po vatikanskim kuloarima i brzo je pridonijela da je zabrana raspravljanja o narodnom jeziku u pripremnoj liturgijskoj komisiji povučena i tako je put prema uvođenju narodnog jezika u liturgiju bio potpuno otvoren; i to upravo zahvaljujući hrvatskom glagoljaštvu i dr. Kniewladu koji je na to dokumentirano upozorio komisiju s hrvatskim glagoljskim misalima koje im je prezentirao! Vrhunac hrvatskog doprinosa uvođenju narodnog jezika u liturgiju bio je ovaj: na poziv voditelja koncilskih zasjedanja šibenski biskup Josip Arnerić je pred svim koncilskim ocima odslužio redovnu dnevnu misu kojom je inače započinjalo svako saborsko zasjedanje, ali glagoljsku, tj. na starohrvatskom crkvenom jeziku iz glagoljskog misala! Bilo je to 12. studenog 1962. o čemu je istoga dana izvijestio i L’Osservatore Romano na prvoj stranici, a potom i Glas Koncila (1.god., br. 8, str. 13, od 21. XI. 1962.)