Zajednica Suradnica Krista Kralja – ostvarenje Merzove ideje
Promatrajući danas u udaljenosti od više od četrdeset godina koliko je proteklo od Maričine smrti, njezin bogati apostolski život i rad, ali i trpljenja i patnje podnesene za Božje Kraljevstvo, ono najvrjednije što je od nje ostalo, što ju je nadživjelo osim, naravno, njezina svetačkog i mučeničkog lika, to je Zajednica Suradnica Krista Kralja, prvi sekularni institut osnovan u Hrvatskoj.
Velike su veze osnivanja ove zajednice s Ivanom Merzom. Niti ovdje ne trebamo mnogo istraživati niti izvoditi neke više ili manje vjerojatne zaključke. Treba samo poslušati Maricu što nam o tome ona sama kaže. I to je dovoljno da se uvidi kako je Zajednica Suradnica Krista Kralja, koliko djelo njezino, isto tako i ostvarenje ideje sluge Božjega Ivana Merza.
«Zajednica je Merzovo životno djelo»
Prvo, i još k tome u javnosti objavljeno, svjedočanstvo o utjecaju Merza na osnivanje Zajednice Suradnica Krista Kralja Marica je objavila u svome članku «Apostolat u svijetu».[1]
U tom članku Marica govori o trećem putu koji može katolička djevojka slijediti osim poziva na obitelj ili samostanskog poziva Bogu posvećene osobe. Taj treći put jest apostolat u svijetu koji je prisutan, naglašava Marica, već u prvim kršćanskim vremenima. Marica nastavlja dalje ovako:
«Takve pojave i takva zvanja nisu danas baš tako rijetka. U mnogim se dušama pojavljuju. Mnoge se u najdubljim stranicama svoje duše time bave. Već ih je Merzovo vrijeme poznavalo. On je želio da se te duše povežu, da žive u nekom jedinstvu, zajednici, da se opašu zavjetom siromaštva, čistoće i posluha i da njihov rad ne bude rastrgan, razbacan, pojedinačan, već sustavan, zajednički i pod vodstvom Crkve. Merz je želio da se kod nas osnuje svjetovni red, čiji će se članovi posvetiti apostolatu. On sam nije dospio taj svoj plan ostvariti, ali on je posadio biljku koja živi i raste. Razbujala se o desetogodišnjici njegove smrti, a o petnaestogodišnjici učvrstila se sasvim.
To je treći životni pravac djevojke. Pravac, u kojemu se sastaje materinstvo i redovništvo. Taj pravac traži, da se živi u svijetu, ali ne od svijeta. U redovitom svome zvanju, ali u običnom odijelu. Izvan svoga redovitog zvanja članice takve družbe posvećuju se radu u katoličkoj organizaciji, na karitativnom području, u župama… Mogu živjeti zajednički, a mogu biti i na svome redovitom mjestu u pokrajini. A sve ih veže apostolski žar koji se mora temeljiti na dubokom unutarnjem životu. Na životu molitve, šutnje i mrtvenja. Zavjeti su kruna u oblikovanju svjetovnih redovnica. Zašto to pišemo baš sada u ovom mjesecu, o 15. godišnjici Merzove smrti, u vrijeme kad je ratni vihor dosegao vrhunac?
Zato jer je blagdan Krista Kralja najveći blagdan naših svjetovnih redovnica. Sve je njemu posvećenu i sav rad njihov ide za uspostavom Njegova Kraljevstva.
I zato, jer je Zajednica Krista Kralja Merzovo životno djelo, Merzov životni plan. On joj je i osnivač i zaštitnik.
I zato, jer upravo ova ratna vremena, kojima ne vidimo ni kraja ni rješenja pokazuju kako je taj način života i rada potreban i suvremen. Evo trećeg poziva u životu katoličkih djevojaka. On je uz materinski poziv i redovništvo samo novi prilog mladih katoličkih djevojačkih duša za obnovu Hrvatske u Kristu. Za suradnju s Crkvom u njezinoj otkupiteljskoj misiji.»[2]
Ove je riječi Marica napisala pet godina nakon što je Zajednica Suradnica Krista Kralja već bila utemeljena 1938. godine u Banjoj Luci, Merzovu rodnom gradu. Budući da je to objavljeno u javnosti, i to veoma brzo nakon osnivanja Zajednice, stoga ove Marčine riječi imaju posebnu vrijednost i težinu.
Merzov euharistijski život uzor Suradnicama u Pravilima
Već u samim Pravilima Zajednice Marica spominje Merza, i to u poglavlju gdje se govori o duhovnom životu:
«Suradnica svaki dan aktivno sudjeluje u sv. Misi. Svetu Pričest prima često i s velikom pobožnošću ugledajući se u blažene uspomene dr. Ivana Merza koji je ostavio suradnicama primjer velike ljubavi prema presv. Euahristiji.»[3]
To je samo jedna rečenica, ali je veoma znakovito da je Marica insistirala i u tome uspjela da Merzovo ime svakako uđe u sama Pravila Zajednice. I to je jedna od potvrda koliko ga je smatrala važnim za nastanak Zajednice.
«U temelju naše Ustanove ukopan je mladić sveta života!»
Iz Komentara Pravila Zajednice Suradnica Krista Kralja
Deset godina nakon objavljivanja članka «Apostolat u svijetu», te nakon što je Marica toliko toga proživjela i prepatila za vrijeme petogodišnje robije, po izlasku iz logora Marica učvršćuje svoju zajednicu i piše najprije Komentar Pravila Suradnica Krista Kralja, a potom i Povijest Ustanove Suradnica Krista Kralja. U oba ova dokumenta koji su za sada rezervirani samo za internu upotrebu članica Zajednice, Marica jasno i nedvosmisleno govori o utjecaju Merza na osnivanje Zajednice.
Cijelo treće poglavlje u Komentaru Marica posvećuju Merzu. Opisuje njegovu duhovnu veličinu kako ga je ona sama doživljavala, te detaljno opisuje veze Merza sa Zajednicom. Na početku poglavlja Marica piše:
«Zašto spominjemo ime toga katoličkog radnika u komentaru naših Konstitucija? Ima li kakve veze između njega i Suradnica Krista Kralja? Sigurno da ima, ta kako bi ga inače spominjali!….
Nama je ovdje samo ustvrditi da je taj uzorni katolički čovjek vezan posebnim vezama s našom Ustanovom. Ne samo zato što je on živio u svijetu i predao se dušama. Ne samo zato što je imao privatni zavjet sv. čistoće i što je bio apostol, kakvoga sv. Crkva u Hrvatskoj nije imala. Postoje još dublje i još intimnije veze između dr. Ivana Merza i naše Ustanove. Od naše mlađe generacije malo će tko znati da se Ivan Merz bavio osnutkom civilnoga reda za muški svijet. Vidio je on takve institucije u inozemstvu i oduševio se, napose nad ‘Družbom sv. Pavla’…
Treba znati, da je Merz želio nakon osnutka muškoga civilnog reda da se osnuje i ženski, a jedan i drugi da budu pomoćna ruka Crkvi i Katoličkoj Akciji kod nas. Treba znati i to da je upravo Ivan Merz djelovao na životnu orijentaciju Vaše majke. Još u prvim početnim koracima oko osnutka muškoga civilnog reda on ju je upoznao s tim životnim pravcem i oduševljavao je za nj. Zato ju je g. 1926., prigodom hodočašća u Rim, poveo u kuću “Opera Cardinal Ferrari”, stalno je izvješćivao o radu toga instituta i ostalih u svijetu, samo da bi i ona prihvatila taj životni pravac i da bi preko nje došlo do osnutka takvoga reda na ženskoj strani. U knjizi “Božji čovjek Hrvatske” odštampana su dva pisma Ivana Merza, koja je Vašoj majci pisao malo pred smrt, a vrlo su karakteristična u tom pravcu.»[4]
Marica potom navodi opširne izvatke iz ta dva Merzova pisma što joj je pisao, jedno 1927. god., a drugo nekoliko mjesec prije smrti, u kojima otvoreno govori o svojoj namjeri osnivanja «civilinog reda» i potiče Maricu da poduzima korake za osnivanje ženske grane civilnog reda:
«Prvo je pismo 31. VIII. 1927.: ‘Veoma se radujem, da ste se molitvom dali na pripravu za Operu. (On svaki civilni red zove Operom prema talijanskom). To je najnaravniji početak…. A Vi svakako pišite (u katoličkim listovima-op.a.) … u tom duhu kako uz veliki poziv što ga žena ima kao majka i supruga, danas trebamo djevica, koje u svijetu poput redovnica sudjeluju u osvajalačkoj, spasavajućoj i posvećujućoj misiji Crkve. Ovim načinom će se u dušama za to zvanih Orlica početi buditi želja za ovom vrstom apostolata u svijetu, kojemu je uz ljubav također podloga vječna čistoća’ …Evo, kako je Ivan Merz pripravljao teren za osnutak civilnog reda i na ženskoj strani. U pismu od 21. veljače 1928., nekoliko mjeseci pred smrt, Merz nekako sa žalošću konstatira, kako se stvar nije pomakla, pa piše: ‘Kada ne ide drugačije, čovjek si u svijetu mora stvoriti samostansku regulu i po njoj živjeti!’
To su veze naše Ustanove s Ivanom Merzom. On nije osnivač Ustanove, kao što ni Charles de Foucauld nije osnivač ‘Male braće i sestara’. Ali on je prvi posijao sjeme iz kojega će jednom niknuti naša Ustanova kao što je u srcu Sahare niknulo sjeme “Male braće i sestara”. A nije ni to slučajno da su prvi potezi za osnutak Ustanove postavljeni o desetogodišnjici Ivanove smrti u Banjoj Luci, njegovom rodnom gradu. I da se svaki važniji datum u našoj prošlosti veže uz njegovo ime…
U temelje naše Ustanove ukopan je mladić sveta života. U temelje naše Ustanove ukopan je apostol hrvatske mladeži i korektor katoličke misli u Hrvatskoj… Kolika garancija za uspjeh! Koliki poticaj za ozbiljan rad! Kako jaki poziv na duboki nutarnji život! Na svetost! Na rad za duše!
U temelju naše Ustanove ukopan je mladić sveta života. Apostol katoličke misli! Naš dragi brat dr. Ivan Merz.»[5]
«Za osnutak Zajednice trebala je jedna mnogo jača duša, posve Bogu predana»
U trećem spisu «Povijest Ustanove Suradnica Krista Kralja» Marica je još opširnija i jasnija. Opisuje detaljnije kako ju je Merz pripremao na polaganje zavjeta čistoće kao uvjet i podlogu osnivanju zajednice. Potom još opširnije govori o rimskom hodočašću i posjetu ustanovi Družbe sv. Pavla. Marica potom detaljnije navodi razgovor što ga je Merz s njima vodio na rimskim ulicama idući prema ustanovi Družbe sv. Pavla govoreći o potrebi osnivanja civilnog reda koji bi bio okosnica rada u Katoličkoj akciji, a o čemu smo već pisali u trećem dijelu ovoga izlaganja kada je bila riječ o utjecaju Merza na Maričin apostolat. Govoreći potom kako je Merz na poseban način cijenio djevičansku čistoću koju je smatrao tako plodnom da je ona ne samo blagoslov za katolički rad i katoličko djelovanje, već se po njoj posvećuju i naše obitelji, Marica naglašava kako je nju «Merz specijalno pripravljao za to» i potom nastavlja:
«No nije li malo čudno i smiješno, da toliko o sebi govorim? Ne! Jer da Merz nije utjecao na moj životni pravac, da nije bilo njegovih sugestija čak njegovih malih ‘terora’, a još više, da nije bilo njegovog svetačkog lika i molitava, koje je taj suvremeni mladić šaptao za me, bi li postojala Zajednica? Ne, ja sama ne bih nikada nadošla na to. U mojoj duši ne bi se nikada zamisao Zajednice samoniklo javila. Trebala je jedna jača, mnogo jača duša od moje. Jedna posve Bogu predana duša. Savršena duša. Sveta duša. U njoj je ta zamisao rođena i iz nje je ona tiho, nečujno, po njegovim sugestijama i njegovim molitvama prešla u moju. Ali ne onda kad mi je o njoj govorio. Kasnije, mnogo kasnije ona će sazrijeti u mojoj duši. A dotle će proteći mnogo vremena i mnogo godina, mnogo i mnogo događaja, mnogo i mnogo patnja i križeva, sumnja i nada, mnogo poraza i pobjeda, mnogo radosti i suza, ali dozorit će, sazrijet će.»[6]
Merz priprema Maricu na zavjet čistoće
Dalje u Povijesti Ustanove Marica govori sasvim otvoreno kako ju je Merz uvjerio da treba učiniti zavjet čistoće:
«Kako je vidio, da oko mene obilazi jedan njegov drug iz predsjedništva muške orlovske centrale, nastojao je na sve načine, spriječiti, da ne bi došlo do kakve ozbiljne veze. I ako s moje strane nije bilo bojazni, jer mi se taj čovjek nije nimalo svidio, ipak se Merz pobojao. Ta on mi je u svojim planovima odredio sasvim drugo mjesto. Oni, koji će to jednom čitati, a neće dobro poznavati Merzov lik, možda će se malko i nasmijati na to, ali Merz, koji je među nama i onda kad je bio živ, od svoga dolaska u Zagreb pa do svoje svete smrti 10.V. 1928, doista slavio kao svetac, mogao je zauzeti takvu štitničku ulogu prema jednoj mladoj djevojci. Čak ni mali teror s njegove strane nije bio ni napadan, ni neumjestan. Ne! On je bio samo rezultanta njegovih nastojanja oko Božje slave u Hrvatskoj sa svim mogućim oblicima, i u svim dušama, s kojima je dolazio u kontakt. Uostalom, to nije bio teror, to je bila samo revnost, koja ga je izjedala. Da me obrani, odnosno, da me uputi, kako da se obranim od eventualnih ponuda bilo s čije strane, reče mi jednoga dana Merz: ‘Zašto, kad vam je potrebno, ne rečete da imate zavjet čistoće, pa će vas svatko ostaviti na miru.’ – ‘Pa ja nemam nikakvog zavjeta’, odgovorim ja. – ‘Onda bi ga trebali što prije učiniti. Ja ću se moliti za to.’
Pod utjecajem Merzovih ozbiljnih riječi, još više po njegovom primjeru, jer sam znala, da se sasvim predao Bogu i mladenačkim dušama, učinila sam doista brzo iza ovoga razgovora zavjet čistoće… Kad sam o svome zavjetu govorila Merzu, zasjajilo se njegovo lice i tronuto je rekao: ‘Eto, kako me je brzo Gospodin uslišao. Učinio sam zavjet, da ću se do smrti moliti za vas iza sv. Pričesti.’
Dragi naš Merz, naš uzor, naš učitelj, naš savjetnik, naša dika, naš svetac. Kako se s ganućem sjećam svih tih stvari ove godine o 25. godišnjici njegove smrti. U predvečerje jubileja pošla sam na njegov grob da sama s njim govorim. Suze su kapale na grobni kamen, kad sam se sjetila mojih mladenačkih dana i svega što imam zahvaliti njemu i njegovoj pomoći. »[7]
Marica dalje opisuje kako je tek nakon deset godina slijedilo osnivanje Zajednice i to za vrijeme ferijalnog tečaja u Ivanovu rodnom gradu Banjoj Luci 1938. Tu je zajednica utemeljena, tu je i dobila naziv Zajednica Suradnica Krista Kralja.[8]
[1] Marica STANKOVIĆ, «Apostolat u svijetu», Za Vjeru i dom, 1943., br. 8-9.
[2] Isto
[3] Marica STANKOVIĆ, Pravila Suradnica Krista Kralja, 2. poglavlje, čl. 13.
[4] M. STANKOVIĆ, Komentar Pravila Suradnica Krista Kralja, Zagreb, 1953., rukopis-daktiloskript, str.37-44
[5] Isto, str. 44.
[6] Marica STANKOVIĆ, Povijest Ustanove Suradnica Krista Kralja, Zagreb,1953., rukopis-daktiloskript, s..5-6.
[7] Isto, str. 5-6.
[8] Isto, str. 8-10.