Govor dr. Antuna Ivandije na pogrebu
dr. Dragutina Kniewalda 7.V.1979.
Dopratili smo u definitivni stan, u konačno počivalište jednoga svog brata čovjeka, koji se nakon duga života, proživljenih peripetija, počestih nerazumijevanja, teških patnja i tjelesnih boli konačno smirio u ovome grobu. Želio je da njegov odlazak bude nečujan i skroman, kao što je bio povučen i posljednji period njegova života. Poštujući njegovu želju, u skromnosti ga sahranjujemo, no Bogoslovni fakultet i mi, njegovi studenti i učenici, ne možemo a da mu na rastanku ne reknemo barem skromno, ali javno: Hvala!
Na svom dugom životnom putu — rodio se g. 1889. — dr. Kniewald je osebujan, ali velik čovjek. Kao rođeni Zagrepčanin završava srednju školu i maturira na Gornjogradskoj gimnaziji. Na vidiku je bila vesela budućnost i privlačna karijera, ali on je odlučio postati katoličkim svećenikom. Javio se tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu sa željom da postane svećenik, ali da želi poći na studije u Rim. No tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu nisu trebali učenjaci i profesori, nego kapelani — kako sam reče — pa se zato Kniewald javio senjskom biskupu, koji ga je odmah poslao u rimski zavod Germanicum-Hungaricum, pa je tako mladi Kniewald uniformu i sabljicu zagrebačkog Plemićkog konvikta zamijenio crvenim talarom pitomaca Germanicuma. Svršivši studije u Rimu kao doktor filozofije i teologije, dolazi u Senj svom biskupu te postaje biskupskim tajnikom, zatim profesorom na bogosloviji, te se g. 1921. konačno vraća u svoj Zagreb. Tu radi na Bogoslovnom fakultetu sve do svog umirovljenja. Njegov se rad na Fakultetu uglavnom odvijao u tri smjera: bio je profesor pastoralnog bogoslovlja, liturgike i crkvene umjetnosti. Postoje popisi znanstvenih radova dr. Kniewalda, po kojima je on poznat crkvenim znanstvenim krugovima. No Kniewald je u povijesti hrvatske Crkve poznatiji po svom radu u Katoličkom pokretu. On je zajedno s dr. Ivanom Merzom, kojega je kršćanski usmjerio dr. Ljubomir Maraković, unosio u mlade hrvatske generacije Katoličku Akciju Pija XI. Svoja iskustva u radu s mladeži ostavio je u dvije zlatne knjige: Katoličkom đaku i Katoličkoj učenici, za koje je golema šteta da se i danas ne daju mladeži u ruke. Kniewaldova osnovna misao u radu u Katoličkoj Akciji bila je sve do njegove smrti: Katolička Akcija mora apstrahirati od politike. A kad su teške prilike hrvatskoga naroda u staroj Jugoslaviji mlađima zamutile jasno stanovište Katoličke Akcije, Kniewald se od tih pojedinaca s boli distancirao. Žalio ih je, jer ih je volio.
Kao liturgičar Kniewald je poznat i izvan naše domovine. Posebno se bavio poviješću liturgije, te je pred čitavu Europu iznio naš posebni zagrebački liturgijski obred, i s mađarskim liturgičarom benediktincem Rado-om riješio podrijetlo zagrebačkog obreda.
U praktičnom radu Kniewald je kod nas pokrenuo liturgijsko gibanje i dao nam je prvi prijevod Rimskog misala, koji je doživio nekoliko izdanja i bio prije Drugog vatikanskog sabora jedina veza vjernika sa svećenikom pred oltarom. Također je još prije II. vatikanskog sabora načinio prijevod čitavog brevijara, koji je ostao u rukopisu.
No jedna stvar nije svima poznata: Kniewaldov nastup i rad kao člana Pripremne liturgijske komisije Drugog vatikanskog sabora. Njegov dubokim razlozima obrazložen intervent, potkrijepljen našim glagoljskim bogoslužjem i odobrenim hrvatskim prijevodom Evanđelistara i Rimskog obrednika, bio je odlučujući faktor da je Drugi vatikanski sabor raspravljao o bogoslužnom jeziku i dopustio živi narodni jezik u bogoslužju Katoličke Crkve. Ta prije su neki formalisti kod nas proglašavali skizmaticima ljude koji su govorili da nema pravog liturgijskog života, dok ljudi ne budu razumjeli što svećenik na oltaru moli. Dr. Kniewald je uz vlastitu veliku žrtvu uspio u tome.
Sve to spomenuto i mnoštvo nespomenutoga rad je dr. Kniewalda na crkvenom području. No, on je poznat i izvan crkvenih krugova kao ozbiljan povjesničar crkvene umjetnosti. Njegovi studijski članci o našim antependijima, pokaznicama, relikvijarima, jesu pravi dobitak za znanost, jer je on kao liturgičar dublje razumio sadržaje i likovna rješenja nego ljudi koji nemaju tako detaljnog poznavanja liturgije. A svojim studijama liturgijskih kodeksa s umjetničkog stanovišta uvrstio se među najbolje poznavaoce našega i mađarskoga sitnoslikarstva, i stvorio je vlastitu diateku kodeksa i minijatura, kakvu vjerojatno nema ni jedna naša ustanova.
To su poznate stvari, no rijetko tko zna da je dr. Kniewald — po njegovu vlastitom pričanju — zapravo spasio Bašćansku ploču. Kad su, naime, u teškim danima diktature i nasilja u staroj Jugoslaviji zbog žandarskih postupaka bili u opasnosti svaki hrvatski čovjek i svaka hrvatska stvar, tada su mještani Jurandvora noću skinuli Bašćansku ploču s crkvenog zida i sakrili je na morskoj obali pokrivši je kamenjem, da je spase od sudbine, kakvu je nekad doživio natpis kraljice Jelene. Nitko nije znao gdje se ploča nalazi, i mještani nisu nikome htjeli to reći. Tada je s članovima Akademije došao dr. Kniewald, i mještani su njemu kao katoličkom svećeniku odali tajnu. Tako je Bašćanska ploča spašena i prenesena u Zagreb.
Toliko stvari ima kod kojih je Kniewald sudjelovao, a za koje javnost ne zna. Bogoslovni fakultet i Bogoslovno sjemenište imaju Kniewaldu zahvaliti da Nijemci za vrijeme rata nisu zauzeli čitavu zgradu i prekinuli rad bogoslovije i fakulteta. Njegovo njemačko prezime, savršeno poznavanje njemačkog jezika, ljudski nastup — i ništa drugo — bio je jedini argumenat kod njemačke komande. — A kasnije, kad su počele padati optužbe o kolaboraciji i političkoj angažiranosti sjemeništa i fakulteta, dr. Kniewald se pobrinuo za promatrača izbliza, koji je objektivno izvješćivao. Pa ovom prilikom i jednomu i drugomu iskrena hvala! Kniewald je to mogao učiniti, jer je imao čist obraz, jer je znao točnu granicu između vjere i Crkve s jedne strane i politike s druge strane. Hvala mu!
I ja osobno kao njegov student i njegov učenik imam njemu mnogo zahvaliti. A najviše mu zahvaljujem za ono što je učinio za mene kad sam bio u najvećoj neprilici. Kad su drugi bili u strahu, jedini je Kniewald načinio sve što je bilo u njegovoj moći. Dragi moj profesore, hvala!
Za sav rad za Crkvu i narod, za sjemenište i fakultet, za znanost i kulturu, — za ljudsko i čovječansko razumijevanje — dr. Kniewaldu Bog neka bude plaća, a među nama trajan spomen i zaslužena mu slava!
Dr. Antun Ivandija