U subotu, 10. veljače, na blagdan bl. Alojzija Stepinca, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u svojoj je homiliji citirao riječi blaženoga Kardinala Stepinca izrečene u propovjedi prigodom 15. obljetnici smrti Ivana Merza 9. svibnja 1943. g. Evo toga citata:
„Blaženi Alojzije je, ratne 1943. godine, u prigodi 15. obljetnice smrti dr. Ivana Merza, izgovorio sljedeće riječi: „Europa (…) danas ima prilike ispaštati svoje pogrješke, omalovažavanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala, neće spasiti nitko drugi, doli svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati.“ Tada zasigurno nije slutio da će vrijeme u kojemu je govorio i djelovao na pozornicu „izbaciti“ i njegov lik. Još manje je pretpostavljao i mislio da ćemo se nadahnjivati njegovim primjerom i njemu upravljati svoje molitve, upravo kao i blaženome Ivanu Merzu i tolikim svjedocima mučenicima toga vremena“, rekao je nadbiskup Kutleša.
Kod ove svete mise koju je služio nadbiskup Stepinac u katedralnoj župnoj crkvi sv. Marije 9. svibnja 1943. okupili su se brojni štovatelji Ivana Merza, kako mladi, tako i odrasli. Ako se pažljivo analizira nadbiskupova propovijed, uočava se da je cijela posvećena kršćanskoj svetosti i poticanju nazočnih da se ide putem evanđeoske savršenosti po uzoru na tolike kršćanske svece a posebno po uzoru na Ivana Merza. Važna je činjenica da je nadbiskup Stepinac izabrao upravo obljetnicu Ivana Merza da govori o svetosti i potrebi njezina ostvarivanja. Za Ivana Merza do tada još nije bio pokrenut postupak za proglašenje blaženim i svetim. No, upravo te godine, za 15. obljetnicu njegove smrti, javno je u tisku, u tjedniku “Nedjelja” iznesen prijedlog da se taj postupak pokrene.
Tko god pažljivije pročita propovijed nadbiskupa Stepinca, dolazi nedvojbeno do zaključka da je takvim načinom govora o svetosti u okolnosti Merčeve obljetnice ulaska u vječni život nadbiskup Stepinac potvrdio svetost Ivana Merza, te ga je indirektno svrstao medu svece koje je spominjao, premda to nije izravno spomenuo niti mogao spomenuti jer još nije niti bio pokrenut postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim.
To se, također, može zaključiti i iz njegovih riječi odmah na početku propovijedi kad naglašava da su sveci oni koji usrećuju narode, da bi odmah nadodao: “To bih vam želio staviti na srce kad slavite spomen na jednog mladog čovjekakoji je nastojao slijediti poziv sv.Pavla apostola o nasljedovanju Krista.“ Evo u cijelosti propovijedi nadbiskupa Stepinca koju je izrekao prigodom proslave 15. obljetnice smrti bl. Ivana Merza u katedralnoj župnoj crkvi sv. Marije na Kaptolu 9. svibnja 1943. a započeo ju je ovim riječima:
“U jednoj crkvi stoje poredani s jedne i s druge strane veliki kameni kipovi preko 2 m visoki. Jedan od tih kipova predstavlja sv. Mavru, drugi sv. Inocencija, treći sv. Ivana Krstitelja, četvrti sv. Petra apostola, peti sv. Pavla, šesti sv. Andriju apostola, i tako redom. Pod svakim od tih velikih kipova nalazi se sagnut jedan lik na koji je dotični svetac stupio nogom. Kažu da su to likovi cezara koji su mučili te ljude. A što su umjetnici htjeli zapravo izraziti tom svojom umjetnošću? Ništa drugo nego da su sveci nad cezarima. Da oni koji usrećuju narode nisu ni cezari, ni vojskovođe, ni demagozi, nego ljudi kreposti, kršćanskog savršenstva. To bih vam želio staviti na srce kad slavite spomen na jednog mladog čovjeka, koji je nastojao slijediti poziv sv. Pavla apostola prvim kršćanima: “Budite sljedbenici moji, kao što sam i ja Kristov!”(1 Kor 4,16).
Možda nam nitko nije dao bolju definiciju pojma sveca nego što ga nalazimo u prvome psalmu u Svetom Pismu: “Blažen čovjek, koji ne ide po savjetu bezbožničkom, i na putu grješničkom ne stoji: Nego je u zakonu Gospodnjem volja njegova; i o zakonu njegovu razmišlja dan i noć. On je kao stablo zasađeno kraj vode što teče; koje donosi rod svoj u svoje vrijeme.” (Ps 1, 1-4).
Što je ostalo, recite mi, od svih djela silnoga Džingiskana, Sulejmana, Nerona, Bajazita i kako su se sve zvale te veličine? Ništa drugo do šaka praha kojem možda ni u grobu ne daju mira kletve i suze milijuna ljudi smrvljenih samo radi pohlepe za slavom i zemaljskim blagom tih toliko čuvenih osvajača ili opakih vladara. Što je ostalo od svih toliko razvikanih političkih demagoga širom svijeta? Bijedna uspomena da su nekada bili i da od svega njihova rada nikakve koristi.-
Pogledajte s druge strane svetačke likove, koje nam Crkva stavlja pred oči. Pogledajte jednoga sv. Benedikta, jednoga sv. Dominika, jednoga sv. Franju Asiškog, jednoga sv. Igancija Loyolu, sv. Vinka Paulskoga, sv. Ivana Boska, sv. Franju Saleškoga, sv. Ivana Arškoga, sv. Tereziju Veliku, sv. Tereziju od Malog Isusa, sv. Klaru. Ali što da dalje nabrajam? Jer, kojega god bih vam još stavio pred oči, a ne znamo im svima ni broja, za svakoga bi se mogle ponoviti riječi Svetoga Pisma: “On je kao stablo zasađeno kraj vode, što teče: koje donosi rod svoj u svoje vrijeme.!” U čemu je taj rod, pitat ćete me, u čemu je veličina svetaca u povijesti čovječanstva? U primjeru na zemlji, u zagovoru na nebu!
Primjer na zemlji! Malena stvar, zar ne? Da, ali samo za one, koji površno gledaju stvari. I korijen stabla, o kojemu govori Sveto Pismo, sakriven je pod zemljom. Za površnog promatrača, dakle, bez značenja i koristi. I donji dio stabla nije baš lijep, niti izgleda puno vrijedan. I, kad dođe zima, izgleda da je stablo umrlo. Ali, pogledajte sada u mjesecu svibnju kad se rascvate jabuka, kruška, trešnja, vinova loza. Kakav divan cvat! Pogledajte u jeseni kad se grane svijaju pod teretom slasnih plodova. Samo malouman će reći da je korijen i donji dio stabla bez koristi. To isto zapažamo i u životu svetaca kroz povijest čovječanstva. Od svijeta većinom smatrani nerazboritima, radi svoga siromašnog odijela, stana, hrane, bdijenja, bičevanja, posta. Ali povijest svete Crkve, a i objektivna svjetska povijest, svjedoči da nitko, pa ni najveći državnici svijeta, nisu tako duboko urezali brazde u životu čovječanstva i donijeli toliko koristi ljudskome društvu kao jedan sveti Franjo, Dominik, Ignacije, Benedikt, Vinko, Terezija i tako redom. Jer njihov naoko siromašan život bio je sjajan primjer i poticaj milijunima duša da prezru zemaljsko blago i bogatstvo, da prezru časti i slasti ovoga svijeta (a to je uvijek razlog sukobima u svijetu) i da, posvetivši se Bogu, rade na dobrobit bližnjih svojih, na dobrobit čitavog čovječanstva. Tko je od svjetskih ljudi toliko koristio čovječanstvu koliko jedan sv. Franjo Asiški kad je na ljutu ranu svoga doba (lakomost za imetkom, uživanjem itd.) prilijepio ljuti i izvanredno spasonosni lijek svetoga siromaštva, čistoće i poslušnosti po redu koji je osnovao? Je li ikoji svjetovnjak učinio za dobrobit bijednika koliko jedan sv. Vinko Paulski, čiji duh i danas djeluje u nebrojenim bolnicama, sirotištima, na dobrobit čovječanstva, preko muške i ženske loze Reda, koji su osnovani po njegovu primjeru i poticaju? Je li ikoji svjetovnjak pedagog toliko koristio čovječanstvu kao, recimo, jedan sveti Ivan Bosko, koji je spasio i spašava i dandanas po svojim duhovnim sinovima na tisuće mladeži od propasti koju im sprema ulica i čini od njih najkorisnije članove ljudskoga društva? Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čemu je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike ispaštati svoje pogrješke, omalovažavanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, a ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala ne će spasiti nitko drugi, doli svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.
Treba li dodati još i onu drugu stvar što smo je spomenuli na početku? Zagovor svetaca na nebu? Čovjek naših dana, koji ne vjeruje ni u što osim u ono što stavlja u usta i džep, prezirno će mahnuti rukom. Ali kršćanin ne! Jer, ako su raširene ruke jednoga Mojsija, okrenute prema nebu na molitvu, bile u stanju izvojevati pobjedu narodu izraelskom, što li neće biti u stanju učiniti ruke svetaca na nebu pred prijestoljem Boga Svemogućega? I, što su drugo one nepregledne procesije našega sela k Majci Božjoj Bistričkoj, negoli živa vjera, koju potvrđuje iskustvo, živa, rekoh, vjera u moć zagovora Majke Božje, te najsvetije predstavnice roda ljudskoga? Što li su drugo, negoli živa vjera u pomoć svetaca koju potvrđuje iskustvo one vruće molitve i priprostog puka, a i mnogih učenih glava, kad se mole i zavjetuju da hodočaste sv. Antunu, sv. Barbari, sv. Florijanu, sv. Roku, sv. Ani, sv. Tereziji, sv. Josipu i nebrojenim drugim svetim mučenicima i ispovjedaocima.
Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli osvijetliti sa svih strana ulogu svetaca u životu pojedinaca, u životu obitelji, u životu naroda, u životu čovječanstva. I zato je razumljiva bilješka, koju je neki sluga Božji zabilježio u svojoj knjižici: ‘Jedina moja želja na ovome svijetu jest – pod svaku cijenu postati svet!’ No za nas to nije samo želja, nego je i nalog Krista Spasitelja: ‘Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.’ (Mt. 5,48)“.
Donijeli smo propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinac koju je uputio katoličkoj omladini grada Zagreba u katedralnoj župi sv. Marije na Kaptolu u Zagrebu 9. svibnja 1943. prigodom proslave 15. obljetnice smrti sada već blaženog Ivana Merza.