„Un Santo della porta accanto – svetac iz susjedstva“ to su riječi koje Papa Franjo često spominje u svojim govorima. Time želi svratiti pozornost na vjernike koje možda ne zamjećujemo, a divan su primjer i uzor kršćanskog života. Jedan od takvih bio je i Ivan Todorić-Manjić. Na njega se s punim pravom mogu primijeniti Papine riječi da je i on bio “un Santo della porta accanto – svetac iz susjedstva“.
Na današnji dan 12. 12. 2022. navršava se druga obljetnica kako je Ivan Todorić prešao u vječni život 12. prosinca 2020. u svojoj 93. godini života. Bio je otac osmero djece, uzoran vjernik, primjer pravoga kršćanskog oca i supruga, ali i vjernika gotovo svetačkog življenja. Rođen je 2. listopada 1928. godine u Zmijavcima (Imotski). Živio je u rodnim Zmijavcima, oženio se Zorkom Todorić s kojom je imao osmero djece. Dvije kćeri, Ljiljana i Mariangela odabrale su duhovni stalež i postale su časne sestre franjevke. S. Mariangela provela je u misijama u Africi u Kongu i Ruandi šest godina. Ivan i njegova supruga Zorka pripadali su svjetovnom franjevačkom redu. Zajedno su molili, radili, duhovno rasli i odgajali djecu u vjeri u Boga. Kao mladić oduševio se i likom bl. Ivana Merza o kojem je često slušao na Radio Vatikanu u vrijeme kad je to bilo zabranjeno, nastojeći vlastiti život obogatiti svetošću njegove duše. Uz svakodnevnu molitvu krunice, koju je nazivao svojim „oružjem“, i razmatranja Evanđelja, čitao je i katoličko tisak: bio je pretplaćen gotovo na sve katoličke časopise. Pisao je i za Glas Koncila na aktualne teme iz života Crkve. Često je pisao na temu pobačaja, nazvavši ga najvećim grijehom suvremenoga čovjeka. Njegovi članci su objavljivani u Glasu koncila u razdoblju od 1983. – 2000. god.
O njegovu uzornom životu, osim njegovih sumještana, svjedoče i mnogi svećenici koji su u njihovoj kući bili tako često i rado primani gosti. Jedan je od njih tako posvjedočio da mu je upravo Ivan bio duhovni uzor koji ga je ohrabrio u svećeničkom pozivu. Jednom upitan je li mu ikad prošao dan bez molitve, odgovorio je: „Nije nikad! Nisam nikad navečer zaspao bez krunice u ruci, niti sam se ikad ujutro probudio da ne pozdravim Gospu.“ Po svjedočanstvu njegovih najbližih, u snu bi ga se znalo čuti kako govori: „Smiluj se ti Bože, nama!“ U njegovoj kući sedam puta na dan se molilo. Navečer obavezna krunica s cijelom obitelji. Nikada nije otišao spavati da nije blagoslovio ukućane riječima: „Bog vam dao zdravlja!“ Uvijek i svakoga bi pozdravljao sa: „Hvaljen Isus i Marija.“ I onda kad je ulazio u trgovine ili u javne ustanove. Iz njegova čistog srca, nikada nije izišla nikakva nepristojna riječ. Ako bi ga slučajno nešto naljutilo običavao bi samo reći: odstupi sotono! Rado je išao na razna hodočašća. A skoro svake godine sve do svoje 78. godine hodočastio bi pješice u Sinj. U selu je bio kao duhovni autoritet pa su mu mnogi sumještani dolazili na savjetovanje. Odgojivši svoju djecu takvim svojim duboko kršćanskim uvjerenjem, ona su se za nj brinula i njegovala ga do posljednjeg dana njegova života. Umro je, okrijepljen svetim sakramentima, blago u Gospodinu, okružen svojim najbližima, s krunicom u rukama, kako je i živio. Pokopan je u rodnim Zmijavcima 14. prosinca 2020.
Među tolikim svjedočanstvima njegove vjere koja je ostavio svojim najbližima jedno zaslužuje da bude spomenuto, a i ovjekovječila ga je i Laudato TV. U svojim posljednjim godinama života koje je provodio u obiteljima svoje djece često je gledao katoličku TV Laudato koja u svome programu prenosi i dnevnu adoraciju pred Presvetim Sakramentom. Na ekranu se nalazi pokaznica s Presvetim izložena na oltaru, a uz nju gore svijeće. Naš Ivan, već devedesetogodišnjak, kad bi došlo vrijeme za adoraciju, upalio bi TV i kleknuo pred ekran i nepomično gledao u Isusa prisutnog u izloženoj svetoj Hostiji prinoseći mu svoje molitve. S Laudato TV su zamolili fotografiju, koju su njegovi ukućani neopazice snimili, i uredništvo ju je stavilo na početak-špicu svake svoje redovite serijske emisije Zrnca mudrosti.
P. Božidar Nagy, SJ
