PROF. PETAR ŠIMUNIĆ
1910 – 1988.
dobitnik crkvenog odlikovanja Pro Ecclesia et Pontifice
Autor prethodnog članka, prof. Petar Šimunić, bio je suvremenik Ivana Merza, ali i njegov duhovni sljedbenik. U svojem životu dosljedno je ostvarivao njegovu duhovnu baštinu, kako je to lijepo izrekao u svome govoru prigodom 15. obljetnice Ivanove smrti. Nastavio je biti vjeran Merzovim idejama i onda kad je kao dosljedni kršćanin za svoju vjeru morao trpjeti i bio zbog nje proganjan, kao što ćemo vidjeti u ovom kratkom prikazu njegove biografije.
Prof. Petar Šimunić Rodio se u Zemunu 2. srpnja 1910. godine u nekadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Za vrijeme prvog svjetskog rata obitelj seli u Zagreb. 1929.g. maturira u Zagrebu i iste godine upisuje se na Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je 1937.g. opću i nacionalnu povijest. Oženio se s učiteljicom Nedom rođ. Kabalin. U braku su imali 9 djece. Kao profesor službuje u Varaždinu, Somboru, Zagrebu, Rijeci, Opatiji. Aktivno sudjeluje u radi katoličkih organizacija. Za vrijeme drugog svjetskog rata vrši službu potpredsjednik Velikog križarskog bratstva u Zagrebu. U periodu od 1937 do 1945. intenzivno se bavio stručnim znanstvenim radom, te je objavio više radova iz nacionalne povijesti Hrvata. Prvi je objavio “Načertanije” – tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike Ilije Garašanina, važan dokument o velikosrpskim planovima osvajanja susjednih zemalja.
1948.g. obitelj je prisiljena odseliti iz Zagreba u Opatiju. 1953.g. godine, u to vrijeme otac 7 djece, otpušten je iz službe u Opatiji zbog, kako je tada navedeno, “svog javnog prakticiranja katoličke vjere i negativnog utjecaja na odgoj omladine.” Nastavlja međutim predavati na sjemenišnoj i kasnije Klasičnoj gimnaziji u Rijeci, a od 1955.g. – predaje crkvenu povijest na Visokoj teološkoj školi u Pazinu. U periodu 1955.g. – 1961 g. priprema izdavanje kompleta knjiga “Ilustrirana povijest Hrvata ”. Međutim Udba mu provaljuje u stan, oduzima rukopis, zatvara ga i kroz tri tjedna u istražnom postupku izvrgnut je raznim torturama. Fizički i psihički slomljen pušten je iz zatvora i iste godine u 51. godini života prisiljen je otići u mirovinu. Nastavlja ipak dalje raditi honorarno u raznim ustanovama. 1975.g. zajedno sa svojom suprugom primio je od Pape Pavla VI. visoko crkveno odlikovanje: “Pro Ecclesia et Pontifice”.
Prof. Petar Šimunić bio je zauzeti prosvjetni radnik i čovjek dubokih kršćanskih osvjedočenja. Zarana je prihvatio u tadanjim okvirima Crkve založeniji oblik kršćanskog svjedočenja u svijetu, označen Kristovim križem, a izražen u geslu “Žrtva – Euharistija – Apostolat” što ga je hrvatskoj mladeži dao Ivan Merz. Uključio se u katolički pokret, ulažući u nj svoje najbolje godine i sposobnosti. Izgrađivao je u sebi dobrog čovjeka, praktičnog kršćanina i dosljednog Kristovog svjedoka koji se nikad nije pogađao sa svojim uvjerenjima i načelima.
Bio je zaljubljenik znanja, pisane riječi i knjige. Kada nije išlo drukčije, a za vrijeme komunizma je bilo takvih dana, vjersku bi knjigu, vrijednu i rijetku, prepisivao pisaćim strojem ili se brinuo za njeno izdavanje ciklostilom. Visoko je cijenio i smatrao potrebnim, i prije Koncila, da i laici stječu teološku kulturu. Imao je zbog toga stalnih problema s komunističkim vlastima. Svakodnevno je molio Časoslov. Imao je istančan osjećaj za Crkvu. Sa svim žarom i marom pratio je zbivanja što ih Duh pokreće u Crkvi.
U svome posljednjem pisanom dokumentu od 8.3.1988., u pismu svojem šogoru Mladenu Kabalinu u Ameriku, napisanom samo nekoliko dana pred smrt, prof. Šimunić nam je ostavio svoj “životni credo”, divno svjedočanstvo i svoje vjere i svoga izgrađenog kršćanskog karaktera. Iz toga pisma donosimo nekoliko najvažnijih izvadaka.
“Meni su svi ljudi stvorenja Božja, djeca Božja, za svakoga od njih je Isus Krist umro na sramotnom drvu križa. Ja, kao učenik Isusa Krista, trebam ljubiti neprijatelje svoje ( pa i svoga naroda ), sve one koji su me mrzili i progonili, a možda me i sada mrze i progone. Ja ih sve volim, za sve, za sve se njih svaki dan Bogu molim. To od nas traži Krist, i ja to rado izvršujem. Eto mogu sada potkraj svoga života reći iskreno i otvoreno, da sve ljude bez razlike rase, klase, nacije, vjere, ljubim i svima, koji su mi zlo učinili od sveg srca praštam. Nadam se da ću s tom ljubavlju prema čovjeku i u grob leći. Ali samo jednom imam tu sveopću ljubav zahvaliti: Mojem Spasitelju i Gospodinu Isusu Kristu. S njime mogu sve, bez Njega sam nula. To ne govorim da govorim, to govorim iz životnog iskustva. Ja znam što sam bio bez Krista, znam što sam s Kristom. Oprostite i što vas možda ovim redcima gnjavim, ali to je moja ispovijest, koju potvrđuje životno iskustvo.”
Prof. Petar Šimunić umro je 20. ožujka 1988. g. u Opatiji a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
Marijan Šimunić